Ne znam što je to sa suvremenom književnošću? Čitam novo lansirane knjige proze, romane i naprosto mi se povraća, dok u duši sjedi neka teška gnjusnost. Tu mislim na "Sarah" J.T.Leroya (Hena Com) i "Ravno u glavu" M.McCormack (VBZ). Dobro, još uvijek mogu čitati 'Nove Puritance' iako, ha! I oni imaju onaj ravni, hladni pristup situacijama, samo što se Nicholas Blincoe lijepo igra ekonomijom, filozofijom i etikom pa tako njegove priče imaju 'onu' težinu, nerijetko se uhvatim u situacijama kad pročitam njegove priče više puta što si ne želim priuštiti kod M. McCormacka jer sam jedva dočekala kraj i prve priče, pridržavajući želudac da ne povrati sadržaj. Kod naših suvremenih pisaca ponekad su priče besmislene jer ih je naprosto pregazilo vrijeme, kao i kazališne predstave koje obrađuju davno sažvakanu temu kao otkrivanje seksualnosti ili temu kao što je rat. Ne kažem da je manje vrijedno, ali mojoj generaciji, što je oko 23 godine starosti, posve je zamorno. Živimo u nekom drugom vremenu kad se ljudi bore za globalizaciju i protiv posljedica ekonomske globalizacije, moleći za svoje živote koje guta kapitalizam i profit, koji proizvode: AIDS, neispravne aparate u zagrebačkim bolnicama, drogu, anoreksiju, nacionalizam, rat u Afganistanu, naoružanje. A ljudi? Pokušavaju utrti put u bolju budućnost. To još uvijek nije neki bed hrvatskoj populaciji jer još uvijek postoji ta 'starija' generacija koja rado kupuje knjige koje obrađuju '70, '80 i '90 kao neku rock-punk-drugi svjetski-i-domovinski-rat traumu. Mislim, nije da vas odgovaram od čitanja suvremene književnosti jer ja ju doslovce gutam. Zapravo u zadnje vrijeme manje mi se gadio i najviše dojmio roman Zadie Smith "Bijeli Zubi"(VBZ) koja piše donekle senzibilno prema danim životnim zadacima. Nije da ostali novo lansirani romani ili knjige proznih priča nisu osjećajne, ali likovi su nekako bez duše, posvećeni profitu ili naprosto postoje bez ikakve životne esencije. Nema onog mirisa snage zdravog uma ili pokušaja pisanja o nekom optimizmu i stvarnim situacijama u kojima se svakodnevno borimo za opstanak, a pod tim mislim klaustrofobija radnje i same priče koje obrađuju neko teško nasilje i zaista bolestan bijedni ljudski um. E, pa! Dragi moji, ja u to ne vjerujem i, još nešto, mislim da ti pisci pišu o takvim sranjima samo zato da bi prikupili vašu pažnju da kupite knjige sa opisima svih tih poremećenih strasti raznih likova. To je zapravo osnovni zakon tržišta. Pisci su bez moralne obaveze prema čitateljima sa ogromnom željom za profitom i - to je ok! U takvom svijetu živimo i oni ga hrane, a ja sam naivno mislila da ga kritiziraju. Čitavo vrijeme mislim na "Amelie", koju sam gledala u Beogradu u devetom mjesecu '01, i razmišljam kako je to jedino životno što sam pogledala u zadnjih deset godina. Priča o životu i to iskrenom, toplom, neobičnom a zapravo, običnom načinu življenja. Sve ono što nam je bila prvotna ideja kad smo željeli biti ljudi.
Pa tako uz veliko razočarenje pročitala sam "Ravno u glavu" i pomislila kako i Mike prati trend profita (a opet čovjek mora zaraditi za život i nije mu za zamjeriti, samo, to objašnjava uzrok i posljedicu da je sve uvjetovano a najviše naš rad), ali Mike zapravo nenamjerno odgaja nasilnike. Hrpa brutalnog nasilja od kojeg ništa nisam naučila već stvarala odbojnost prema životu i mržnju prema svijetu. Dragi ljudi, to nije ni malo dobro, a ukoliko to pročita hrpa mladaca i popuši pod "amen", onda smo fakat u bedu. Naspram ove knjige "Bridget Jones" je intelektualni roman, pun duhovitih slika i vrlo maštovit. Zapravo, ne želim vrijeđati Mikeovo djelo, ali mislim da je to čisti passe, jer ljudi danas sve više prakticiraju zen budizam, jedu vegetarijansku koja naginje veganskoj hrani, bore se protiv WTO-a i Svjetske banke, vjeruju u toplu ljubav i zajednicu, a Mike piše o ženi u feredži koja se pojavljuje na njegovim vratima, koju u tom trenu želi cijelu polizati, da bi otkrio kako prodaje noževe poput bož'je riječi zapisane u Kuranu, te bi ga do kraja priče svojom psihopatskom ličnosti natjerala da joj liže pičku i zapravo ga silovala. Što je sad tu obrađeno?
a) seksizam
b) antisemitizam
c) rasizam
d) kršćanstvo
h) razno
Iako, priče su vješto pisane, lako i brzo se čitaju. Vrlo su zanimljive, ali komercijalne, nisu previše intelektualne i nabijene brutalnim nasiljem.
Eto, kako da vam ju sad preporučim? Možda bi bilo najbolje da ju ne čitate ukoliko ste skloni depresiji i ukoliko niste dovoljno kritični da shvatite da čovjek samo radi svoj posao i da te priče, iako obrađuju današnjicu, nisu svakodnevni život. Bilo bi zgodno vjerovati u život i još više u borbu, nije nužno ponašati se nasilno ako o tome pišu mnogi pisci već baš obratno. Ne treba ugrožavati tuđe postojanje, budite prijatelj a ne neprijatelj !
Dakle, ako knjigu sagledate sa strane kritike prema društvu, onda je odlična jer upravo nam današnji način života pruža konstantan stres i izrabljivanje. No, ako knjigu gledate kao što kaže Tony White da priču piše bez istraživanja, u roku od tri tjedna u kojoj obavezno mora biti ševe, šore i šege onda je to prosto zakon tržišta - ja vama zabavu, vi meni novac, sve je to u ime gole egzistencije i to je fer! No hard filings i nemojte brijati na pesimizam.
Estera
P.S. Jeste li za nastavak o birokraciji ?
