Piše na crveno-crnom plakatu ispred mene. Kompjuter ne prepoznaje hrvatski jezik, pa mjesto mene piše meine, automatski ispravlja. Budi li se opet četrdeset i peta?

U okupatorsku zemlju uputila sam se prije tjedan dana, prvo sam krenula u okupirani Maribor. Zatim, pridruživši svoje snage tovarišima krenuli smo putem kozijim u Austriju, nad kojom je 1939. izvršen anšlus. Naš put vodi točnije u Tirol, Steinach.

Voda je tamo hladna. Toliko hladna da mi je odrala grlo i ubila sinuse, prava alpska ljutica. Ništa vam od operativa (imperativa) ne treba, sem alpskog zraka i alpske vode. Gasthause je dobro raspoložena za zdravu hranu, domaći putar i friška peciva, a gazda uvijek za neku alpsku zgodu. Saznala sam da kuća u kojoj smo proveli tjedan dana raja ima dugu povijest, koja počinje negdje u 17.st. Ranije je bila kuća nekog lovca pa zato unutar kuće u blagavaoni ima jelenje rogove, rogove divokoze i ostalih životinja koje imaju rogove i žive u alpama. Ispričao je i kako je ranije na kući stajala meta u koju su lovci prije lova pucali. Kad ga je tovariš Borut pitao ima li starog oružja negdje u kući, on mu je odgovorio da nema jer oružje nije dobro držati u kući. Bili smo oduševljeni zdravom dobrom seljačkom pameti. I nama bi valjalo imati takve. To bi bio zaključak prve zgodilnice.

U Steinach nisam došla slušati priče, iako bi se mnogima upravo tako činilo. Ne, u Steinachu se događalo nešto što je dobro da nisam propustila. Sommer Attac Academie 2002. ključna je riječ i glavni pokretač moje motivacije. Iako, u mojem slučaju, želja za znanjem nikad ne jenjava, činilo mi se da je ovo sve skupa malo preveć njemačkog jezika za moje mentalne sposobnosti apsorbiranja ovog germanskog znakovlja. Moram priznati da mi je sad sve lakše raspoznati neke teme i razgovore, ali tada, tamo, na tim predavanjima morile su me jezične glavobolje koje su stvarale golem teret umora i pritiskale mozak do same nervoze. Čak sam jednom prilikom bila nervozna slušajući njemački razgovor između Leona i Boruta. Iako, čovjek nikad ne bi smio biti nervozan u društvu Leona, tog mladog Austrijanca vilenjačkog lika i naličja, duge plave kose, ugodnog karaktera i inteligentnog pogleda, ali opet shit happens. Možda i nije sve tako germanski i semantički složeno. No, opet treba mi vremena kao i svima nama kad upoznajemo neke nove životne sfere.

Pitala sam Moniku Grubbauer, organizatoricu ove akademije, koja mi se svidjela još na ESF (European Social Forum) u Beču jer izgleda dovoljno sabrano, inteligentno i ugodno (ah, odjelo pak čini čovjeka arhitektom, zar ne?) kako to da se sve dogodilo u Tirolu? Rekla je kako je Tirol pomalo nerazvijen dio Austrije. Sada od kada nema granice sa Italijom ostaje u tranzitu pa je bilo nužno organizirati ljetnu akademiju kako bi informirali i naučili Austrijance što više o ekonomskim kretanjima i zbivanjima. I zaista, akademija je tako i koncipirana (kontemplirana). Workshopovi su se bavili nekim temama koje su meni bile već davno poznate (još dok se ni'ko nije ni rodio), pa čak su objašnjavali i što je to dionica. Praktičnim primjerima objasnili kako poduzeće odlazi u stečaj. Kako banka zarađuje na dionicama. Kako ljudi gube novac kupujući dionice poduzeća koja odlaze u stečaj. Kako funkcionira kamatna stopa. Možda bi zapravo trebali uvesti takva objašnjenja i na predavanja Fakulteta političkih znanosti. Zapravo, i trebali bi, jer ljudi ionako samo uče napamet ali ništa ne mogu prenijeti u stvarnost. Nekoliko puta mi se dogodilo da jednostavno prenem na predavanjima i oporavim mozak. No, za svu tu mentalnu vježbu bilo je potrebno…

Penjati se po Alpama bila je prava avantura. Vjetar je bio toliko jak da smo jedva održavali ravnotežu. Zaboravila sam opisati temperaturu, bilo je negdje oko 10 ili 8 stupnjeva po celzijusu, ali ja sam spremno obučena koračala u prkos vjetru uživajuci svaki novi korak (ako su partizani preživjeli Igman mogu i ja Alpe). Alpe su divne, toliko sam fotografirala da sam zaboravila samo sjesti i promatrati moćnu prirodu, pa sam to i učinila. Sjela sam u zavjetrinu i promatrala oblake, udisala zrak i uživala svaku sekundu. Osjećala sam se čovjekom.

Za sve ljude i goste na akademiji pojavio se i jedan Indijanac. Imenom Daniel Zapata, koji nije nista drugo govorio do upravo ono što sam osjećala sjedeći u zavjetrini negdje između svih onih vrhova Alpi. Govorio je o našoj borbi za majku Zemlju. Pjevao indijanske pjesme i izgledao baš kao iz filmova, native american. Poželjela sam ukinuti Thanks Giving Day i organizirati velike demonstracije u Steinachu, ali mi je Borut smirio tenzije pošto mu je bilo silno neugodno od mog entuzijazma. Osjećala sam se više revolucionarno kao mlada srednjoškolka koja sluša Korn, nego intelektualno, iako sam čitavo vrijeme nosila naočale.

Daniel Zapata stajao je na terasi ispred predavaone i pričao priče o indijanskim običajima. Rekao je da 1.11. na Dan mrtvih, što su inače kršćani preuzeli od Indijanaca, kaže, duhovi naših predaka lete vrlo nisko pa je važno da uhvatimo njihove poruke. To što neki ljudi sanjaju više puta jedan san to znači da im duhovi govore njihovu misiju. Ah, pa i mi imamo takav slučaj u društvu! - kaže Borut i upre prstom u mene. Da, ali san nije ni malo jednostavan i štoviše vrlo je tužan i depresivan a na meine stavlja golem teret. Ako je to ono što ja moram činiti, onda sam ja novi predsjednik zgrade (kad sam bila mala onda sam tatu ispitivala: Tko je predsjednik zgrade, tata? A Zagreba? A Hrvatske? A Jugoslavije? A Europe? A svijeta?) ili možda neki vođa, ali baš i ne bi rekla jer moja želja je živjeti u velikoj kući negdje u prirodi. Troje djece i duhovit, pametan i zgodan (visok bar 2m) muž koji bi me darivao seksom i ljubavi, a ja bih imala svoj atelier i kompjuter gdje bi u miru slikala i pisala dnevnu erotsku prozu, te jela zdravu hranu koju bih sama uzgajala. Mjesto radnje bi bilo negdje u Istri. A što bi Sigmund Freud rekao? Nešto važno, sigurna sam.

Sve u svemu, napustila sam Tirol, sve ljude tamo i Indijanca. Uputila sam se u Dortmund, što je u Njemačkoj. U vlaku sam upoznala dvije logopedice koje su bivše punkerice a sada imaju djecu i muža i odlaze na seminare u Tirol. Kraj mene je u Münchenu sjeo Dečko roze kose koji je plesač u DJ Bobo Company i toliko je oduševljen svojim plesom da sam ga zaboravila pitati ime. No, saznala sam da je policajac po zanimanju. Eto, inače, kaže on, kako ljudi ne vole Nijemce jer su nekad bili nacisti, pa ga u Danskoj ljudi gledaju poprijeko.

U Dortmundu, tom industrijskom gradu, bila sam na Tetraedi, što je dio industrijske kulture. Nadine, moja ljupka, zabavna i lijepa prijateljica, sa kojom sam odlučila otići u Dansku i udati se za nju, pa zatim dobiti državljanstvo jer to se sad tamo smije, upoznala me sa našim kolegama novinarima i svi zajedno pili smo koktele u cool bircu "Etage 1" sa barmenom geyjom, a Cristine, David i Nadine pričali su mi o događajima koji su se odvili prije godine dana u Dortmundu sa SS Ziggijem, neo-nacistom koji je organizirao demonstracije koje su mnogi podrzali. Nijemci ga smatraju vrlo opasnim, ali Nadine kaže da ga smatra vrlo glupim i ne shvaća zašto ima toliko pobornika. Jednom su neonacisti imali sastanak u nekom podrumu u pubu, ali su ih policajci otkrili i onda su nacisti i SS Ziggi zatvorili podrumska vrata i nisu dali policajcima da uđu. Nakon nekog vremena su ipak odlučili izaći pa su stolcima napadali policajce, i tako je iskrsnula tučnjava.

Eto, toliko o nacizmu u Njemačkoj, kasnije smo imali super čagu u "The Spirit" gdje sam mogla vidjeti čitav sukob različitih stilova, osamdesete, devedesete i najmodernije 2-tisućinke, bilo je punkera, hevy metalaca, štemera, rastafarijanca i koječega, a najviše me je zanimala jedna djevojka koja je imala dugu smeđu kosu podšišanu u strijelu, ali pomalo stepenasto tako da su joj šiške bile kraće (kao Sandra ili Samanta), zatim špricana traper jakna do struka malo napuhana, ispod uski top na V-izrez i hlače sa visokim strukom i remenom, na nogama marte i to je to. Žena je došla iz osamdesetih, takva joj je bila šminka i tako je plesala. Pa čak mislim da je imala negdje oko 38 godina.

Sad se nalazim u marokanskoj četvrti u trojezičnom Antwerpu sa dvije Nijemice u stanu flamanske arhitekture i slušam dach i flamanski na radiju, pa što, baš mi je dobro i kako bi jedan vrlo drag čovjek u mom životu napisao u SMS-u : "Nudim ti dosadu, peting i disko muziku al' nema veze može i gore". Citirao je, naravno, Štulića koji mi je u susjednom Amsterdamu.

Više o Antwerpu u novoj epizodi

Vaša Estera