Zamislite situaciju da vam je dvadeset i četiri godine, i da živite sa roditeljima. Dobro, to nije tako strašno u komparaciji sa trideset i četiri ali, pomislite samo kako to utječe na psihofizički razvoj mladog čovjeka.
Evo, pođimo od najbanalnijih stvari. Želim urediti stan po Feng Shuiu a moja mama kaže da fantaziram i da nikako ne treba izbaciti ogromni svadbeni dar njihovih kumova koji krasi naš dom, zvan… Čak mislim da za taj predmet više ne postoji ime u 21. stoljeću. Ili, primjerice, moja soba. Prepuna je stvari, ima jednu veliku kućnu biljku, Edmunda, dvije komode, ormar i košaru za nećakove prerasle stvari, s tim da je sve ušlo u sobu privremeno. Privremeno stoji već deset godina.
Najgore je što prosječni mladi akademski građanin ovisi o svome roditeljskom gnijezdu iz nekoliko razloga:
- upiše fakultet koji može studirati marljivo i završiti u roku samo ako ovisi o roditeljskoj brizi i njezi. Uz rad je malo teže, treba vam ogromna energija i čelični živci.
- ne može naći posao
- nađe posao ali nije plaćen dovoljno da može živjeti samostalno.
- upiše li postdiplomski na vlastiti trošak, to ga košta toliko da svu svoju plaću ulaže samo u studij, a roditelji ga uzdržavaju.
Dobro, dakle već sama ta činjenica vam daje neki podsvjesni i svjesni osjećaj nemoći, a da napravite samo rez i bacite sebe u vatru, nećete naći plodno tlo jer, ipak, slaba vam je mogućnost da nađete posao u videoteci za koji će vam gazda dati toliko novaca da sami možete plaćati stan i režije i još pritom hranu. Ne smijete zaboraviti da je upravo od 300€ pa na više neki pristojan stan koji vam neće izazvati plućne bolesti, a jeftiniji stanovi su ili podrumski ili u periferiji grada. Alternativa je život sa dečkom, curom ili cimerom, što ja ne želim, jer mi je dosta jednog zajedništva sa obitelji, zašto bi onda željela drugo? Potrebno mi je malo samostalnog života da sazrem u globalu.
Život sa roditeljima donosi i neke određene žrtve, prilagođavanja, nervoze, frustracije, obzirnost, red i navike. Slabo da možete razvijati svoj individualizam na neki vaš način ili zapravo teško da ćete moći reći mami NE kad ima neki problem. Ostavit ćete svoj posao, kao što je kreativno pisanje ili organizacija ili bilo što, sjesti i žvakati svaki detalj koji muči vašu obitelj, bilo financijski ili neki drugi problem, a ima ih niz - od bolesti, do depresije, tuge, tajni, sreće, zdravlja, rođendana, izleta. Svakako da svojoj sestri koja ima plaćen i ozbiljan posao, koji radi od ranog jutra do kasne noći ne možete reći : «Čuj, ne mogu ti pričuvati dijete jer se idem napiti sa prijateljicama.» Takve stvari se ne rade ako ste odgovorni prema životu i ako znate živjeti u zajednici. Niste vi centar svog svijeta i svemira, situacije su razne i ponekad ste (i prečesto) u njih postavljeni protiv vaše želje.
To je sve potpuno u redu. Život sa roditeljima je uzajamna žrtva, ljubav, veselje, novac, živimo jedni na račun drugih i obratno. Zato ljudi i započinju svoje zajednice. Kužite, brak je mislim, ljubavna i ekonomska zajednica? Potrebno je da se što prije osamostaljujemo jer prevelik je nered u glavi ako pola svoje odgovornosti prebacujemo na roditelje. No, hrvatsko društvo na to nije spremno, odviše stvari ovise o novcu i visini plaća i kapitalizmu i državnom sudstvu i školstvu i raznim glupostima, pa zato ljudi žive do svoje 136 godine sa roditeljima i svi imaju psihičke probleme.
I tako, ali to je sve za ljude u Hrvatskoj, valjda, normalno. Meni nije, i mislim da imam dovoljno dobre razloge i argumente da živim sama. To je sasvim nužno da bi stvorila motivaciju za osnivanjem svoje obitelji. Valjda?
Pozdrav,
Estera
