- Ludo sam se zaljubio u jednu djevojku - govori mi frend s onim ljubavničkim sjajem u velikim očima.
- Divna je. Kao da me… Joj, ne mogu ti to ni opisati. Toliko ju obožavam.- govori sa još većim sjajem privijajući ruke k sebi, pa prema licu, a sav taj žar i mene pali po obrazima.
- Ali ona ima svoju obitelj. Udana je. Ima djecu. I to je to. A tek joj je dvadeset i četiri - kaže on tonom kao da ga je velika i puno moćnija ruka bacila u duboko smrzavanje. I meni je postalo hladno, zatvorila sam usta i ogrnula se jače kaputom. Hodamo Zrinjevcem, lišće šušti pod našim koracima. Svako gleda u svoju stranu i mladi roditelji prolaze sa djecom u naručju.
- Jel' bi htjela da ti napravim dijete, ali da nemam ništa s tim?- kaže i pogleda me nekim blagim pogledom. Mene probode u želucu, onako kao na povraćanje.
- Da. Svakako, to mi je baš jedna velika želja. - oboje se nasmijemo i krenemo pričati o tome što voli jesti, a što ja i kako nam je na poslu.

Kad pomislim na riječ "obitelj", nikako ne čujem melodičnu glazbu. Vidim veliki vrtni drveni stol, sa dvije duge klupe po strani, lijevoj i desnoj, i dva stolca na suprotnim čelima stola. Prepun je hrane, tanjura, žlica, vilica, sve miriše na svjež kruh i pecivo, mlijeko, putar i prirodan narančin sok. Jutro je. Sunce sja, dvorište velike kuće puno je krasnog bilja i visokih stabala koje mojoj obitelji za doručkom rade sjenu. Starija sam gospođa i uživam svaki tren u slatkim nasmijanim obraščićima svoje musave djece, koji ližu prste od pekmeza i kinderlade. Naravno da imam novaca, kao blata, i naravno da me nije strah za budućnost svoje djece, jer ništa nije važnije od moje obitelji.
- Gdje ideš?- pita me prijatelj
- Na kavu sa prijateljicom. U neki birc za udavače. Tkalča, ne?- kažem sa smiješkom. - Ona se udaje?- pita sigurnim tonom.
- Ne, nego ja. Ona već ima muža.- okrenem očima jer ne vjerujem kako rijetki misle da je i meni muž potreban.

Ona je ljepša nego ikad prije u cijeloj našoj vječnosti druženja. Krenulo je to naše prijateljstvo još u parku prije vrtića, pa u vrtiću i kasnije u školi. Ona je završila višu medicinsku. Zajedno smo maštale o tome da budemo liječnice, ona bi specijalizirala kirurgiju, a ja psihijatriju. Na kraju balade ili satire, ona radi kao viša medicinska sestra na odjelu za reanimaciju, a ja eto, honorarno na Internet portalima i u "Direktu". Ništa. Govori mi o svom braku i velikoj želji da osnuje svoju obitelj.
- Sad si ostvarila sve što želiš. Imaš, stan, auto, muža, posao, putuješ i nema potrebe da žuriš imati djecu.- kažem pomalo uzrujano što ne uživa u svojih 24 godine, opet s druge strane osjećam se konzervativno jer i ja sve to želim. Ili možda ne. Ali da. Na neki način.
- Ne žurim se sa djecom, ali sad se osjećam kao da mi je želja. Bez obzira na golem stres na poslu i što nemam vremena za sebe i odmor, ali opet, to je to. Mogla bi sad imati dijete. Malu slatku bebu. A ?- kaže i napravi umiljato lice.
- Dobro, ali daj se sad prvo lijepo provedi u New Yorku. - kažem poraženo.

Brak zaista čini čuda. Ona izgleda divno, živi svoj život, slobodna je, opuštena, ima sve nekretnine koje želi, lakše joj je u životu i sad upisuje postdiplomski. Naravno, muž joj je platio studij i kupio dijamantni prsten. Zaista, sve što još trebaju je dijete.

Neki ljudi ne žele brak i djecu. Neki ljudi žele brak bez djece, a neki žele bit samohrani roditelji. Neki su anarhisti. Sve je to, valjda, u redu ali što je vama zaista obitelj? Zašto mi stvaramo obitelji i sad, kad je u svijestima ljudi potpuni individualizam, i kad smo se udaljili od agrarnih zajednica, kad svi živimo u gradovima, njegujemo urbanu kulturu. Nikako mi nije jasno, kako ipak povrh svega moji prijatelji osnivaju svoje obitelji i snalaze se u njima na razne načine. Oni su sretni, zapravo, oni se vole.

Što želim ja? Nemam pojma, ali pomisao na obitelj mi se čini definitivnom i teško da sam za to spremna. Možda nikad neću ni biti.

- A kaj će tebi muž? Jesi li ti ikad pomislila na to da te ni jedan muž ne bi podnosio. Em si pametna, em si duhovita, em kreativna i maštovita. Pa kraj tebe je svaki muškarac u kompleksima do ušiju ! To ti muškarci ne vole, zapamti - ne vole. Oni su potpuno izgubljeni u tvom prisustvu, ti njih izluđuješ. Nemaju pojma kaj bi! - kaže mi urednica.
- Meni treba neki moderni muž, kaj veliš?- pitam vragolasto.
- Je da, ti su najgori. Oni su kao moderni, a zapravo su totalno konzervativni. Taj bi te rađe udavio. - kaže ona sa smiješkom, pa nastavi - a kaj je sa Robertom, jesi njega obrlatila? - pita me sa podignutom obrvom.
- Ne. Samo želi dijete sa mnom bez obaveza.- kažem sa smiješkom i osjetim žgaravicu u želucu - Čuj, neda se. Žilav je i, osim toga, sve je to zajebancija.- kažem kao da mi je posve svejedno.
- Ma znam, znam, što je tebi ? Nisam ni mislila. Već bi ti njega da je drugačije.- smije se urednica.

I na kraju pitanje za javnost: Mislite li vi da bih se trebala udati ?
Šaljite svoja mišljenja i analize na estera@monitor.hr

p.s. "Direkt" je ovaj četvrtak na HRT1 u 23h, tema je "posao" (ona iz prošle kolumne sa policijom), a 5.12. "Obitelj" - znači za dva tjedna. Kako inače i ide ta emisija za djecu i mlade.