Danas je osvanuo divan dan. Uz jutarnju kavu otvorila sam webmail "Monitora", pročitala nekoliko stotina mailova i baš kad sam mislila da je brak nešto romantično, a djeca vrhunac sreće, prema tome što je većina pisala, dobila sam ovaj prirodnoslovno-matematički i sasvim prihvatljiv mail, pa čak i stav.

"Draga moja,

To s obitelji je vrlo jednostavno. Naime, treba pročitati knjigu - Sebični gen - i onda ti postane jasno da smo mi samo posude ili ambalaža koja služi besmrtnim genima da se iz prapovijesti, prelazeći iz tijela u tijelo, pruže u budućnost.
Dakle, geni trebaju ambalažu pa zato ti trebaš muža (muškarca) e ne bi li imala dijete u kojem će biti i tvoji geni. To je, valjda, jedina besmrtnost kojoj se možemo nadati.
Prateće sitnice našeg života: zaljubljivanje, brak, obiteljski život - samo je lukava zamka. Geni su nas jednostavno programirali e ne bi li im poslužili svrsishodno.
Na tebi je da odlučiš želiš li biti samo slijepa ulica, dakle, lonac/posuda iz koje geni neće moći uskočiti u slijedeći lončić ili ćeš se, ipak, prepustiti onome za što si programirana.
Svoje dijete promatram s takvim obožavanjem (od kojeg me ponekad hvata strah) i znam da bih doslovce za njega dala život. I to je to. Lukavi su geni. Ja sam im već poslužila svrsi a sad je na redu moj sin.Tako i treba biti. Uostalom, može li moje računalo činiti nešto za što nije programirano?

Pozdrav, Mila" Pozdrav Mili, i hvala na ovom dirljivom mailu. U životu zaist cijenim iskrenost i logiku. Da. Gedam svog nećaka i tražim svoje karakterne crte i bome, ima ih. Zato mi je on najmilije dijete. Ono što me najviše može nervirati je, kad nije sretan ili kad je okolina nepovoljna za njegov razvoj i sreću, pa kad je sve što jede, oblaći i gleda, nezdravo ili loše. Tržište je davno svjesno kako naši geni trebaju najbolju moguću odjeću i hranu ili jednostavnije rečeno, mi mislimo da djeci dajemo najbolje kupovajući im "najbolje" što je nerijetko i najskuplje. U svijetu gdje postoji Nike ili Hip (hrana za djecu, navodno na prirodnij bazi uzgajana) radže ćemo priuštiti jednogodišnjem djetetu, nego da im sami uzgajamo mrkve i kokoši u svojim dvorištima ili kupiti daputa jeftinije ortopetske cipele, sa uloškom za stopala.

Pedijatri primjerice, jesu ljudska bića. Tu se postavlja pitanje, znaju li oni da isto tako rade na ljudskim bićima zvanim djeca? I nećak i njegova mama se vraćaju sa "liječničkih pregleda" posve traumatizirani, a meni tad preostaje prijetiti da ću pedijatrici prekinuti i onaj preostali slabašni dotok kisika što dopire do njenog militantnog mozga.

Djeca često imaju problem sa izgovorom. Ne mogu izgovoriti l, r, lj, p, f ili neke druge slogove, slova. U tim trenucima brižni roditelji rade slijedeće:

1. Odlaze doktokinji opće prakse i traže uputnicu za logopeda. Dobivaju tu uputnicu, ako i samo ako, su intimni prijatelji te spomenute.
2. Odlaze u "Suvag" i naručuju dijete na pregled koji valja platiti i dijete dolazi na red za 6 mjeseci. To je tada prekasno jer ga već morate upisati na faks. Nakon blagog loma u živcima prelazite na drugi korak.
3. Prošlo je tri mjeseca otkako ste predali uputnicu vaše prijateljice za logopeda u nekoj klinici i dolazite sa nadom u očima na red, a ona kaže: "Joj, mama kako ste vi nestrpljivi, morate pričekati bar još nekoliko stotina godina, sve u redu. Slijedeći !"
4. Sad je već kritično i djete ima pet godina i vi ste ga odveli privatnoj logopedkinji. Pitate ju sa entuzijazmom: "I, vi ste diplomirana logopedkinja?" "Ne. Ja sam diplomirala politologiju ali govorim lijepo i čisto. "- kaže ona uvjereno da ste vi nasjeli na njenu spiku.
5. Vaš kolega s posla je građevi. On razumije vaš problem, ima ženu koja je logopedkinja, čas posla i 300 KN po seansi, vaše djete je naučilo ispravno govoriti.

Nije prošlo puno vremena i vi ste se rastali od svog muža jer on ne podnosi pritisak obitelji. I kaj? Samohrana majka nije neki bad u 21 st. No, ima li država sluha za vaš status? Naravno. Dobivate socijalnu pomoć od 160 KN mjesećno, što znači da je to podijeljeno po danima 5, 43 KN i za te novce, vi zaista možete omogućiti svome djetetu mnogo, npr. jogurt i pecivo uz nadoplatu.

Tečaj za trudnice nalikuje na "Oprah", kako bi rekao Mario the Morbid iz Zeus Fabera, Win mutha fucka Filder; Da. Rasplače se uvijek netko a najčešće neki otac, koji je u dilemi kako sigurno prenjeti svoju nakupinu gena od bolnice do toplog gnjezda. Nakon što mu voditeljica "tečaja za trudnice i onih koji se tako osjećaju" objasni dvadeset različitih načina. Uvijek na kraju kaže povijesnu rečenicu: "Ali ni jedan način nije siguran."

Nadam se da je slika dovoljno jasna, što znači imati obitelj i u kakvoj je ta pojava, konstelaciji sa državom i kapitalizmom, koji je vrh tržista.

Draga deca, oprez s jebanjem !

Pozdrav Estera