monitor home | indeks | « prije | poslije » | e-mail



Estera via Pag

Nisam bila jedina razočarana triminutnim filmovima. Neki su bili zapravo i bijesni, pa su napustili Motovun i filmski festival. Neki su čak otišli ranije za Zagreb. Emocije su prštale, a mene je sve to skupa silno hranilo i ja sam istrajala do kraja.

Ta večer je bila znakovita po mnogočemu. Stajali smo na vratima Motovuna i čagali. Ispred nas su stajale vetrenjače. Bruno i ja smo punim kapacitetom pluća puhali u njih. On ih je većim zaletom pokrenuo. Mjesec je bio pun. Motovun je bio veseo. Veli Jože je bio je bio negdje u podnožju Motovona u šumi i jeo tartufe. Bila sam sretna, a Robert Knjaz vickast. Iza mene je stajao Frano Lasić (ne sjećam se je li to bilo baš tu noć ali ostavilo je dojam) sa svojih oko pedesetak godina. Okrenula sam se prema njemu i rekla: "Oprostite, nisam fanatik ali mogu li vas fotografirati za moju sestru (sigurno je pomislio da ću reći za osobnu). Rođendan joj je! Negdje u svibnju slijedeće godine."Vidno sam mu bila simpatična pa je pristao. Bio je lijep kao uvijek. Slatko se smješio objektivu fotoaparata. Zamisljala sam sestru dok promatra njegovu fotografiju.

Tu večer plesali smo i smijali se do sedam ujutro. Kad je dan svanuo nad poljima Motovuna i mjesec polako nestajao u crvenilu jutra, odlučili smo uhvatiti malo sna. U Istarskim toplicama odspavala sam tri sata. Ustala se, popila kavu i oprostila se od Nenada (fakovac, ako ne i osnivač ideje u Osijeku), Dubravke ( njegove zakonite, inače kritičarke dječje književnosti), Borom (Borivoj Radaković), Vladom (Vladimir Arsenijević), Krunom Lokotarom i njegovom ljupkom djevom Irenom. Oni su otišli iz Motovuna. Ante Tomić i Miljenko Jergović su ostali. Dogovorili smo intervju, ali to se nije dogodilo.

Doklipsala sam po najvrelijem danu u Europi do Motovuna. Srela pred vratima hotela na Trgu Zorana Cvijanovića ("Lepa sela lepo gore" - tumačio je vozača kamijona sa walkmanom; "Munje" - producent. Meni se taj film nije dojmio iako ima najveću gledanost u Srbiji. Američka spika na srpskom jeziku.) Gledala sam ga u oči (ovdje se misli na Zorana) i pomislila kako skriva svojih četrdesetak godina. Imao je blagi pogled i neobično miran pristup konverzaciji. Predstavila sam se i on mi se nasmiješio. Stajao je ispred hotela i čekao prijevoz za Srbiju: "Zar sad idete kad sam konačno odlučila napraviti intervju!" "Jao bre! Pa što nisi odmah! Ajde da se čujemo mailom, kad nam se srede dojmovi i kad usmerimo osećanja." Valjad će tako i da bidne.

Tog dana je prvi put Trg bio prazan osim onih ljudi što spavaju u šatorima kojih je bilo ponegdje i Bruno i ja odlučili smo se za izlet. Obećali smo si da ćemo se vratiti do devet sati kad je projekcija filma: "Čovjek koji nije bio tamo" režisera Joela Coena i ostalih Coena. Zatim "Ničija zemlja" Denisa Tanovića, a u tom filmu glume Branko Ćurić, Rene Bitorajac (koji je bio u Motovunu), Filip Šovagović, Simon Callow, Katrin Cartlige, i Serge-Henri Valcke.

Krenuli smo u Poreč. Zabavljali smo se putem i ja sam zamalo tako dobro presjekla zavoj da je postojala opcija da završimo u kukuruzištu. No, Bruno me razabrao i probudio na vrijeme tako da smo izbjegli avanturu u "našem zavoju". Izbor je pao na Plavu lagunu. Putem smo izgubili slušalice od walkmana, pokvarili Ivanin walkman, prosuli vodu po Bruninom ruksaku, razmazali kekese i namočili po Bruninoj zbirci pjesama i tako još niz istih nespretnih radnji. Bruno se stalno ispričavao da je ovako nespretan prvi put u životu.

Sjeli smo u hladovinu bora i počeli razgovarati o životu kao takvom. Složili smo se skoro u svim detaljima. Puno se smješkali i osjećali zadovoljno. Prepričala sam mu 220 stranica knjige "Eight minuets of Idle" Matta Thorna koji je meni najdraži pisac a spada u New Puritans. Pošli smo na večeru i jedan simpatičan konobar iz BiH nas je pozvao da uđemo u njegovu pizzeriju jer: "Ajde! Danijela sjedni ovdje! Daj mladima piće na moj račun, dečko je mlad a mala sa treba udati" Bruno se smijao a ja sam se smješkala i pravila se da ništa ne razumijem zbog upale sinusa.

Povratak kući je bio više nego začkaljat jer putokazi u Istri posjeduju autonomiju. Zakasnili smo na projekcije no možda one više nisu bile niti važne. Razmišljala sam o nekim drugim stvarima i osjećala se ugodno.

Filmovi su bili odlični, Motovun je divan, a ja se uskoro vraćam Zagrebu.

Vaša Estera
(Danijela Stanojević)


  Copyright © Internet Monitor 2001.