---
Čekajući SARS u Kini

O tome kako izgleda život pod maskama u Kini gdje vam mjere temperaturu svaki put kad uđete u restoran, piše za Monitor posebni izvjestitelj Zachary Cohn

Click here for English version
From: "Zachary Cohn"
Sent: Monday, June 02, 2003
Subject: SARS

U Kinu sam došao otprilike dva tjedna prije nego što je svijet postao svjestan SARS-a. Kažem svijet, jer iako je bilo nekih naznaka epidemije, kineska je vlada malo poduzela da to istraži. Tek kad se epidemija proširila i sve više i više ljudi se zarazilo, svjetski mediji i kineska vlada počeli su reagirati.

Bolest se prvo pojavila u pokrajinama sjeverno od Hong Konga u južnom dijelu Kine. Širila se u komadima: neke su pokrajine žestoko pogođene, drugo skoro uopće nisu taknute. U sjeveroistočnoj Kini, gdje živim, grad Shenyang nije imao niti jedan slučaj, dok je tri sata vožnje vlakom prema sjeveru, u Chang Chunu, zabilježena ozbiljna epidemija.

U to vrijeme radio sam kao učitelj u Chang Chunu. Širom Kine javna su mjesta bila zatvorena, poput Internet cafea, nekih škola, fakulteta i koncertnih dvorana. Maske koje su neki Kinezi ponekad nosili toliko su se proširile da je većina stanovništva bila skrivena iza tih maski koje prekrivaju usta i nos. Neke su žene čak pokrile glave prozirnim šalovima što je izgledalo prilično bizarno.

Mnogi su dužnosnici izgubili svoja radna mjesta, dijelom stoga što Kina želi pokazati svijetu da je ozbiljna u borbi protiv SARS-a, i stoga što ti ljudi nisu dovoljno brzo reagirali. Naravno, reakcija se nije dogodila sve dok Kina i SARS nisu dospjeli pod oko medija. Nisu zatvorene samo tvrtke i institucije, već su posvuda postavljene obavijesti o SARS-u, provode se diskusije u školama, a temperature ljudi se mjere svaki put kad uđu u restoran ili neki drugi javni prostor. Bilo kojeg dana mjere vam temperaturu četiri ili pet puta. Izdaju se dnevni zdravstveni izvještaji po pokrajinama puni statistika o poznatim slučajevima, smrtnim slučajevima, itd., te se održavaju gotovo svakodnevne konferencije za tisak na koje dolaze strani novinari.

SARS je, čini se, vezan uz gradove - za Peking javljaju da je gotovo "grad duhova", a vlada je proglasila da svi siromašni mogu koristiti besplatnu zdravstvenu zaštitu. (Kinezi moraju plaćati većinu zdravstvenih usluga i obrazovanja.) Čuo sam da kad ideš iz grada vlakom, primjerice, moraš ispuniti zdravstveni formular - gdje si bio, gdje ideš, trajanje boravka, itd. Većina dnevnih vijesti čine priče i informacije o SARS-u, a sad kad se bolest proširila širom svijeta, isto je i na Zapadu.

No, nisam siguran da bih je nazvao epidemijom kad se radi o brojkama. Kineza ima nekih 1.2 milijarde i broj pogođenih ovom bolešću je minijaturan u usporedbi s ukupnom populacijom. Problem je da u glavama ljudi postoji faktor straha sve dok se ne pronađe lijek, i taj faktor prevladava u Kini. Kao Zapadnjaka, neprestano me zapitkuju "bojim" li se SARS-a. Uspkros tome što kineska vlada ide prilično daleko u slobodnom distribuiranju informacija, mnogi se ljudi još uvijek jako boji bolesti, pitajući se kad će se njihovi životi vratiti u svoj normalni tok.

Zachary Cohn