Beskrajne stijene, beskrajna sloboda na Mosoru

Znate one osobe koje su jako direktne pa ispadnu grubo i nepristojno, a ustvari su samo iskrene, one osobe kojima ne možete lagati? Baš tako sam doživjela gospodina Mosora, planinu kojoj se obraćam s poštovanjem jer sam naučila da to zaslužuje, jer mi je došao kao pljuska i kao jedno veliko ogledalo.

Sve je počelo sa jeftinom kartom za vlak i mojom idejom da pobjegnem od rutine koja čini da svaki dan izgleda isti. Plan je bio spavati u vlaku, probuditi se u Splitu i cijeli dan hodati, a navečer opet uloviti vlak za Zagreb. I onda se desilo to da su svi taj petak odlučili večernjim vlakom ići za Split i u kupeima nije bilo slobodnog mjesta. Tu mi je pomogla Pepa čija je pseća pojava toliko uvrijedila jednu putnicu da je iz protesta izašla van. Nakon toga ostali smo ja, zaljubljeni par i – pijanac, koji se pobrinuo za to da u kupeu ne bude nimalo romantično. Ujutro, po prvi puta nisam iz vlaka gledala more, nego vrhove koje ću osvajati cijeli dan, a uzbuđenje je prevladalo umor.

Nevjerojatno kako sve u životu ima svoj razlog, pa je tako onaj pijanac koji nas je maltretirao cijelu noć bio taj koji me uputio gdje trebam čekati autobus za Sitno Gornje, odakle kreće planinarski put, a svi koje sam susrela nakon toga bili su isto tako ljubazni i pomogli mi. Sve to, a i ono što je uslijedilo ponovo mi je potvrdilo da imam puno više sreće nego pameti. A opet, da sam postupala drugačije, avantura ne bi bila ista.

Iz Sitnog Gornjeg betonirana staza vodi uzbrdo, zatim jedna skreće desno prema planinarskom domu Umberto Girometta, a drugi nastavlja gore. Iako sam trebala skrenuti, tu sam napravila prvu grešku i krenula slijediti jednog dečka koji je izgledao kao da zna pravi put. Mene su pak, vjerojatno vođene istom logikom, krenule slijediti dvije strankinje. Nakon tih kratkih susreta više nikoga osim nekoliko guštera nisam srela gotovo čitav taj dan. Kad pomislim da sam bila uvjerena da je Mosor posjećen kao Sljeme, osjećam se strašno naivno.

Nakon oštrog uspona kroz stijene, Pepa i ja nastavile smo put kroz nisku makiju i relativno blagu uzbrdicu, a već pri prvim oznakama shvatila sam da smo na nekom drugom putu od onog planiranog. Nije me to zabrinulo jer je staza bila dobro označena i vodila je na jedan od vrhova koje sam htjela osvojiti – Vickov stup. Nakon gotovo neprospavane noći, uspon mi je bio dosta naporan, a torba preteška, napredovale smo polagano, ali kada smo došle do vrha dočekao nas je predivan pogled na Split. U limenu kućicu-sklonište upisala sam ono što sam tada osjećala ‘Iscrpit ću umor’. Drugi su u knjigu dojmova pisali ‘Popeli smo se, milošću božjom’.

Iduća postaja Veliki Kabal nije trebala biti teška, sa 1325 m na 1339m, ali je hodanje otežavao jak vjetar i stijene koje u na nekim mjestima bile veliki izazov za moje i Pepine kratke noge. Kada visiš sa stjene sa malim psom pod rukom, prži sunce, a vjetar te pokušava baciti dolje, kao da neka nevidljiva ruka planine pokušava otjerati dosadnu muhu, zapitaš se milijun puta što ti je sve to trebalo i poželiš se vratiti. Ali kada pogledaš iza sebe, shvaćaš da nema natrag jer su u svakom smjeru te iste stijene i jednostavno moraš dalje.

Kada smo konačno došle do Velikog Kabala nije mi bilo do slikanja ni do sjedenja, jedina mi je pomisao bila kako se spustiti do doma i odmoriti žuljave noge. Jedini, sitni problemčić – kojim putem dolje? Nisam imala signala da na mobitelu provjerim smjer, pa sam odabrala put koji se činio lakšim, za Kozik.

Nakon gotovo cijelog dana pentranja po stijenama, moto ‘stići ćemo negdje’ jer pratimo markacije nije bio dovoljno dobar. Beskrajni krš neminovno stvara očaj kada ne znaš kuda ideš, a kako se krajolik ne mijenja nemaš dojam o vremenu, nemaš osjećaj da napreduješ ni da si blizu cilju. Sva sreća pa smo tu naišle na jedan par, prve osobe koje smo srele cijeli dan, koji je rekao da idemo prema domu Umberto Girometta. Kasnije smo naišle i na znak koji je obećavao da ćemo stići do doma za 45 minuta, no ja sam ponovo odabrala krivi put i sasvim slučajno krenula u osvajanje vrha Sv. Jure. Kako sam to shvatila? Hodala sam više od sat vremena prema gore… Bilo je kasno poslijepodne, sunce je lagano zalazilo, a žureći nazad u potrazi za pravim putem, u glavi sam se već pripremala kako ću noć provesti u nekom skloništu na planini ili morati zvati GSS. Nevjerojatan je bio osjećaj olakšanja kada sam čula glasove onog istog para i kada su nas oni kasnije otpratili do dolje.

Trebala sam znati da će Mosor biti prava zajebana dalmatinska planina koja te izaziva na svakom koraku. Staza na Sljemenu za koju piše da traje dva i pol sata u stvari traje možda sat i pol, pa se dobro osjećaš zbog toga jer si bolji od prosjeka. Na Mosoru toga nema. Ako piše pola sata, to znači oko sat vremena, tako da se osjećaš sporiji nego što jesi. I sve vrijeme dok hodaš, nećeš vidjeti cilj prema kojem ideš, koji bi te eventualno poticao da ideš dalje, vidjet ćeš ga tek kada dođeš tamo.

Ne treba podcjenjivati stvari, posebno ne planinu koju ne poznaješ, ali čak i nakon ove pouke, ponovo bih u neku novu avanturu išla sama. Bolje pripremljena, ali sama. Ovakva iskustva daju mi snagu, podsjećaju me na ono što uljuljkana u rutini, u grupi zaboravljam, da nisam netko tko odustaje, nego borac. Jedino u tim momentima, u prirodi, osjećam da pripadam istovremeno svemu i svima, i nikome i ničemu. Neprocjenjiv je taj osjećaj slobode.