15.09.2018. (16:30)
Prema intervjuu za Radio Nacional, lupinizam je nastao kada je Branka Hlevnjak, autorica predgovora za monografiju poznatog fotografa i skulptora Stephana Lupina, izjavila da ga ne može smjestiti ni u jedan postojeći umjetnički pravac. Lupinizam predstavlja umjetničku originalnost koja može promijeniti svijet nabolje. Sam Lupino objašnjava lupinizam kao svoju zaokupljenost slikama i skulpturama, te energiju kojom zrače i brzinom kojom ih stvara. Kroz lupinizam, Lupino traži odgovore na pitanja o zamršenom klupku svijeta, ljudi, događaja, ratova, pobjeda i poraza, te kako u tom kaosu spoznati sebe.
Akademskim obrazovanjem grafičar i filmski redatelj, Tomislav Šoban u svome opusu ima brojne kratkometražne igrane filmove, dokumentarne serijale kao i eksperimentalne radove. Za Vizkulturu je ispričao koja je razlika između rada na amaterskom i profesionalnom filmu, te o izletima u druge medije i drugim stvarima u životu. Dekonstrukcija je nešto što ne bismo trebali prakticirati u životu. Naprimjer, sjećam se kad je moj brat rastavio auto na daljinsko upravljanje koji smo zajedno dobili na poklon, samo da vidi kako funkcionira. Otkrio je elektromotor i to je to. Nikad više taj autić nije vozio na daljinsko upravljanje. Dekonstrukciju ne valja primijeniti u privatnom životu i u odnosima, čisto da bismo vidjeli kako funkcioniraju, jer vrlo vjerojatno ti odnosi više neće funkcionirati. S druge strane, zanimljiva je za istraživački čin, kreativni čin, umjetnički čin. Ona uključuje analizu i demontažu koja obično uključuje i rušenje.
Mi zapravo nemamo političke imaginacije. Da je imamo, ne bismo događaje od prije trideset godina i dalje smatrali ključnom točkom identiteta. Nismo osmislili ništa pametnije nego vrtjeti se u petlji rata. Ne mislim da treba zaboraviti prošlost, nego je treba postati svjestan i dogovoriti se da idemo dalje. Ali kad politika nema ideja i programa, najlakše je ostati tamo gdje smo – dirati u rane, manipulirati emocijama. Ljudi su stradavali, domovi su gorjeli, pravda nikad nije došla. Lako je to koristiti, i to nije samo lako, nego i zločesto i nehumano. Manipulira se simbolima, svađamo se oko ćirilice ili nebitnih pjevača, dok mladi odlaze iz zemlje, a radna snaga se uvozi i brutalno iskorištava. Prava ljubav prema domovini nije lažna, pohlepna ni orijentirana na iskorištavanje. To je ljubav koja dopušta rast. Monika Herceg ima novi roman, razgovor za tportal.
Redateljica iz BiH govorila je o njezinom novom dokumentarnom filmu “Blum – Gospodari svoje budućnosti”, koji donosi priču o nekadašnjem direktoru jugoslavenskog giganta Energoinvesta Emeriku Blumu, koji je kratko bio i gradonačelnik Sarajeva. Žbanić ističe kako je njezina ideja bila da film najviše gledaju mladi ljudi. Naime, o socijalističkoj prošlosti se ili negativno govori ili je se uopće ne spominje. U filmu se vidi kako je u to vrijeme, 1970-tih i 1980-tih godina, Sarajevo bio provincija. 88% žena nije znalo čitati ni pisati. S druge stane u Energoinvestu nalazimo žene direktorice, žene koje imaju jednaka prava i plaće kao muškarci. Filmovi “Grbavica” i “Quo vadis, Aida?” pokazuju kako se Žbanić bavi teškim ratnim temama. S filmske strane, kaže ona, to su najzanimljivije teme jer su vrlo dramatične, predstavljaju tabue koje treba osvijetliti s drugih strana. HRT
Boris Jokić, koji je nedavno objavio knjigu “60 otkucaja: Glazbena lektira” u intervjuu za Vidu TV govori o važnosti glazbe u obrazovanju i društvu, naglašavajući potrebu za uključivanjem suvremene glazbe u obrazovanje mladih, povezujući glazbu s različitim školskim predmetima. Ističe kako obrazovni sustav u Hrvatskoj ne prati suvremene spoznaje te naglašava važnost povezivanja škole sa zajednicom i umjetnosti. Spominje obrazovnu reformu iz 2016. godine i potrebu za poticanjem kreativnosti i odgovornosti učenika.
Hrvatska općenito, a hrvatska škola posebice, bježi od suvremenosti. Štoviše, smatram da aktivno odbacujemo suvremenu umjetnost. Kao da je se sramimo, a trebali bismo se ponositi. Društvo koje se srami svoje trenutačne ili nedavne umjetnosti govori o sebi i o tome da ne poznaje vlastitu vrijednost. Uvažavanje suvremene umjetnosti, glazbe, filma, kazališta, plesa, veći je znak domoljublja od pukog mahanja najvećim barjacima lažnih domoljuba. Ne mogu zamisliti da u Francuskoj u nastavi nema mjesta za Gainsbourga ili Edith Piaf; da u Britaniji ne znaju tko su bili The Beatles, Pink Floyd ili Led Zeppelin, tko je Elton John i da uz njega ne zaplešu; da se u Americi ne uči o soulu, bluesu i rock’n’rollu, da se ne razgovara o modernom rapu…
To su zemlje koje drže do suvremene umjetnosti. Hrvatska to ne čini i to po meni nije slučajno. Postoji jasan otpor prema svemu suvremenom. Lakše je opetovano gurati prošlost kao metodu zaluđivanja i kontrole nego se otvoriti novijem. Suvremena umjetnost, naime, otvara neka važna pitanja, neprijatelj je okamenjenih struktura, potiče angažman, ulazi u to da se može svidjeti mladim ljudima te ih natjerati na razmišljanje i propitivanje. To nikako nije drago onima koji drže vlast. Boris Jokić u razgovoru za Glazbu, a povodom objave knjige 60 otkucaja – glazbena lektira.
Vida TV snažno se propinje na medijskom proplanku: intervju nekadašnjeg novinara, a sadašnjeg srpskog diplomata Dragana Bisenića s Jovankom Broz vidjelo je više od 350 tisuća ljudi! Razgovor je vođen 2010. godine u vili Bor, u kojoj je Jovanka proživjela zadnje godine, a do nas je dospio zahvaljujući izložbi “Glas Jovanke Broz” koja je postavljena u Srpskom kulturnom centru u Zagrebu i koju doista vrijedi vidjeti. Intervju je dio osmosatnog materijala koji se nalazi u fondovima Arhiva Srba u Hrvatskoj. Ako želite čuti glas Jovanke Broz, vidjeti ju i čuti njenu verziju povijesti, potražite je na ovoj adresi. Boris Rašeta za Novosti.
Pojam dobre knjige je relativan i ovisi o portfelju nakladnika, ali ponajviše o njegovim ciljevima. Neki izbjegavaju komercijalne naslove, no zato donose nove i subverzivne ideje. Dobra knjiga može biti i ona koja uzdrmava ustaljene norme, prelazi granice, donosi nove pristupe, perspektive i estetike ili pak predstavlja autentične autore, a relevantan kriterij je i dobra zabava. Neki urednici pomno prate tržišne trendove i reagiraju na njih, pa kada dođe val i bal vampira objavljuju takve knjige ili nove nijanse sive. No, ne treba zaboraviti da urednici obično nisu potpuno autonomni u donošenju odluka. Svi sanjaju o tome da stvore prepoznatljiv brend. Nakladnici traže dobre tekstove, one koji jamče nove autore i dugo trajanje ili barem kratku pobunu. Teorije zavjere o tome da se nekoga namjerno ne objavljuje kako ne bi “zasjeo na panteon” su sumanute priče luzera, kaže iskusni urednik i hitmejker Kruno Lokotar za tportal.
U opsežnom intervjuu koji je dala za Zeit, Ursula von der Leyen branila je stav Europske unije o regulaciji američkih digitalnih usluga, čak i suočena s prijetnjama o povlačenju američkog nuklearnog kišobrana, pritom oštro poručivši: “Kod nas pravila ne donose ni kumovi ni oligarsi… Putin možda povremeno stane, ali njegove imperijalne ambicije nemaju granica… Dobra stvar u svemu tome je što trenutno vodim hrpu razgovora s predsjednicima i premijerima iz svih dijelova svijeta koji žele surađivati s nama na novom svjetskom poretku. Od Islanda do Novog Zelanda, od Kanade do Emirata, pa i s Indijom, Malezijom, Indonezijom, Filipinima, Tajlandom, Meksikom i cijelom Južnom Amerikom. Mogla bih te razgovore voditi doslovno 24 sata dnevno. Svi žele više trgovine s Europom – i ne radi se samo o novcu, već i o postavljanju zajedničkih pravila i o stabilnosti. Europa je poznata po tome što je predvidljiva i pouzdana, a to se sve više cijeni. S jedne strane, to je super, ali s druge – to je velika odgovornost koju moramo ozbiljno shvatiti.” Zeit / Jutarnji
Upravo u HNK-u Split postavlja ekspresionističku dramu ‘Woyzeck’ Georga Büchnera, koja se bavi tzv. malim čovjekom u kontekstu sve veće militarizacije društva. U eksplozivnoj, multimedijalnoj predstavi koja se poigrava granicama stvarnog i virtualnog scenom će letjeti dronovi, a najavljeno je i tajnovito ‘tehnološko stvorenje’. Woyzeck nije buntovnik; on je žrtva i proizvod tehnologije, njegovo tijelo svedeno na biometrijski podatak ili metu za FPV dronove kojima se upravlja poput videoigre. Nova tehnologija ne samo da nadzire, već u ratu eliminira s nevjerojatnom lakoćom.
Iako tehnologija nosi potencijal za oslobođenje, trenutačna stvarnost je drugačija. Dok njome upravljaju vlade, vojni kompleksi i tehnološke elite, ona ostaje oruđe dominacije – nova religija moći koja žrtvuje ljude poput Woyzecka. Politika je spektakl, a građani su svedeni na potrošače čiju percepciju oblikuju algoritmi. Deregulacija tehnološkog sektora pod Trumpom omogućila je kompanijama poput Mete i Googlea nesmetano širenje dezinformacija, jačajući njihovu kontrolu nad javnim mnijenjem i učvršćujući tehnofeudalni poredak. Borut Šeparović za tportal.