15.09.2018. (16:30)
Komentari, govor mržnje, dezinformacije i regulacija javne komunikacije naziv je nedavno održane konferencije. Jedan od glavnih govornika na konferenciji bio je i Paolo Mancini, redoviti profesor na Odsjeku političkih nauka Sveučilišta u Peruggi, autor mnogih knjiga i članaka iz područja komunikacijskih znanosti. U razgovoru za Kulturpunkt govorio je o izazovima opadanja utjecaja društvenih institucija poput države, političkih partija i medijskih organizacija na medijske sustave koji nastupaju uslijed tehnoloških promjena. Rekao bih da je govor mržnje proizvod, a ne dimenzija iz koje se može pokrenuti studija. Govor mržnje je posljedica polarizacije, a također je i posljedica deinstitucionalizacije. Ako kontrola ne postoji, ako nitko nije odgovoran ni za što napisano ili rečeno u novim medijima, govor mržnje postaje sve rasprostranjeniji. Iako pesimističan, nada da se govor mržnje suzbije i dalje postoji, i to u individualnoj odgovornosti, u čemu veliku ulogu ima obrazovni sustav.
Čitav sustav zaštite djece treba rekonstruirati, ne samo sudstvo. Centri za socijalnu skrb trebaju biti adekvatno ekipirani da na miru i dubinski mogu ući u svaki slučaj. I to nakon ozbiljne i kvalitetne edukacije koja pojašnjava postulate međunarodne legislative i ovjerene znanosti. Neka djeca podvrgnuta su mnogobrojnim vještačenjima, s vrlo različitim zaključcima stručnjaka/inja. Neka djeca žrtve su ovrha koje se provode, po meni, na osobito okrutan način. Ako desetina policajaca dolazi i uzima dijete a ono vrišti i vrlo često završava na hitnoj pomoći ili u psihijatrijskoj ustanovi kako bi se smirilo, nitko mi ne može reći da se to događa u interesu djeteta. Pravosuđe dolazi na kraju i njegova je odluka konačna, ali je često tek prihvaćanje mišljenja drugih institucija. Sanja Sarnavka u intervjuu za Lupigu.
U načinu na koji je ustoličenje izvedeno nema nigde Hrista niti ima trunke dobre namere. Hristos je naređivao da se u kuću koja te neće ne ide i pogotovo da se ne ide nasilnički… Mi treba da oborimo glave od sramote svi… Drašković brani Srbiju i svaljuje krivicu na Rusiju: Provladini mediji u Srbiji su već u 11 sati 4. septembra objavili da tog nasilničkog ustoličenja na Cetinju neće biti. Tokom noći stigao je neki veliki pritisak sa nekog moćnoga mesta, a to po meni nije Beograd. I sam Beograd je bio meta toga pritiska. (A koje je to mesto?) Proruski blok u parlamentu CG. Lideri toga bloka su, kad je Putin bio u Beogradu i kad ih je primio, izjavili da je Rusija matična zemlja, ne Srbija, Srba u Crnoj Gori. I da njihov predsednik nije Vučić ni Đukanović već Putin… (Citira zezanje Cetinjanja uz smijeh) Imali smo mi dostojne i nedostojne metropolite. Ali ovo je prvi koji nam je dostavljen. Odsad kad god ugledaju helikopter će reći “Slava mu i milost”. O srpskom svetu (Za Vulinove izjave) Gluposti! Gluposti! E, pa teško tom srpskom svetu… Zanimljiv razgovor.
U intervjuu s dr. Ivanom Radačić, članicom i bivšom predsjednicom petočlane radne skupine UN-a zadužene za pitanja diskriminacije žena u zakonima i praksi Sanja Modrić razgovarala je o slučaju psihologinje koju je Slobodna Dalmacija odlučila medijski linčevati zbog njezine prošlosti u kojoj se bavila prostitucijom. Znanstvenica koja se bavi temom prostitucije sažela je problematiku medijskog pristupa u tri točke riječima: “Prvo, nedopustivo je, a i nezakonito, da novinar uopće piše o prekršajnim postupcima u kojima je nastupila rehabilitacija, a na to ga je i sud upozorio. Drugo, u tekstovima su navedeni detalji koji mogu rezultirati time da žena bude prepoznata u zajednici i onda stigmatizirana. Treće, ton tekstova je osuđujući, a ideje koje se promoviraju u neskladu su s normama zaštite ljudskih prava.” Intervjuira Sanja Modrić za Telegram
Godina je negdje iza izlaska albuma Partibrejkersa “Sloboda ili ništa“, dakle iza 2007., koji se spominje u emisiji. Bez brige, nema previše dogme, već iskrenih vjerskih osjećaja i puno tipične lucidne priče Zorana Kostića Caneta, a i vladika/patrijarh Porfirije nije baš tipično crkveni lik.
Goran Ivanišević dao je intervju za Telesport u kojem je otkrio manje poznate detalje iz svog života. Intervju koji je trajao sat vremena i 9 minuta teško može stati u jedan članak, no ono što se može jest izvući ono najbitnije: kako je tenis u početku igrao za druge, krajem 80-ih kada mu je sestra oboljela od hodgkinsovog limfoma pa je motiviran kao 300. igrač na ATP listi došao do četvrtfinala u Australian Openu, zatim o svojem autodestruktivnom ponašanju koje ga je koštalo uspjeha i koje danas kao trener bolje razumije, pa o treneru Bobu Brettu od kojeg je najviše naučio i s kojim je jednom imao trening u trajanju skoro 7 sati. Pobjede su slatke, ali nošenje s porazima ponekad je bilo jedva izdržljivo. Na kraju su se dotaknuli ozljeda, kojih je veliki tenisač imao mnogo. Ja san osvojia taj Wimbledon s puknutim ramenon i ćorav. Znači, minus dva i po na oba oka.
Milan je rekao: »Nikada ne žuri! Mirno, polako, uoči motiv i drži kameru lijepo. čvrsto. Nikakve žurbe… Najbolje vrijeme je bilo kad je standard malo išao gore, 1958. godine, ‘60-e. Lakše je bilo i nabaviti materijal. Draga Fotokemika! Meni je toliko žao te tvornice. Tvornice se samo zatvaraju. Dobro, nisam ja ministar financija, ni globalno budžet ne radim, ali mi je strašno žao. Ooo, kakav je to foto papir bio, predivan… Nema razloga da budem ljuta. Uvijek kažem: zašto nekome kvariti život, prvo sebi, a onda i drugome!?… Meni je sasvim dosta. Meni je lijepo ugodno. Ne treba iznad kruha pogače… Imaš kameru i već si moćan. To ti je kao da je neki prijatelj s tobom. Nisi sam… Stabla zaista obožavam. Uz stablo se čovjek obnovi kad vidiš kako raste, kako cvate. I plod daje. I sjenu daje. I toplinu… Kažem ja ljudima, ma dajte neki najjeftiniji foto aparat! Izvući će vas iz kuće, iz kreveta, dignut ćete se, napraviti korak jedan, a onda i sto… priča Slavka Pavić (94) fotografkinja koja ima izložbu u Galeriji Kranjčar. Novi list
Ovogodišnji laureat “Nagrade Vladimir Nazor” za roman Vošicki, mladi književnik Marko Gregur dao je intervju za Moderna vremena. Vošicki je povijesni biografski roman o češkom tiskaru iz Koprivnice koji je poznat, između ostalog, po tiskanju određenih časopisa u vrijeme kada je to bilo zabranjeno, a posebno brojnih tekstova Miroslava Krleže kada ih nitko nije htio objavljivati. Mislim da su književne nagrade odlična stvar jer se time u fokus kroz godinu dana stavlja više naslova, književnost je uz njih prisutnija u medijima itd. Dio su književnog života, kao i kritika ili predstavljanje knjige, a sama dodjela nagrade je književni blagdan na kojem se okupljaju ljudi posvećeni istoj stvari.
Kulturpunkt u novom članku donosi intervju s Ivanom Eterović iz Mreže mladih Hrvatske u kojem razgovaraju o provedbi projekta “Zajednica u centru – društveno-kulturni centri kao prostori zajedništva i solidarnosti” koji je u tijeku te kojim se osiguravaju sredstva za uspostavu Društveno-kulturnog centra. Spomenuti DKC djelovao bi kao krovna organizacija za udruge mladih u Sisačko-moslovačkoj županiji koji svojim doprinosom žele poboljšati kvalitetu života u svom kraju. Izazov je tim veći budući da je to područje nedavno pogodio potres, ali optimizma iz Mreže mladih ne nedostaje.
Kolumnist u intervjuu saznaje kako se festival nosio s pandemijskom godinom te uspio preživjeti i promjene termina i načina održavanja, a iz odgovora Nenada Puhovskog izdvajamo: U ovih godinu dana gledatelji su se u velikoj mjeri okrenuli online ponudi filmova na raznim platformama. Na neki način, ta je mogućnost, u percepciji mnogih, dovela do “stapanja” ponude u jedan jedini, globalni, virtualni online filmski festival, gdje je gledatelju posve svejedno gleda li film sa Sundancea ili ZagrebDoxa. Smatram, stoga, da ćemo morati uložiti dodatne napore da se opet izborimo za svoju lokalnu, ali i međunarodnu vidljivost. Također hvali film “Coronation” Ai Weiweija koji je smješten u program”Majstori” ovogodišnjeg Doxa unatoč pokušaju da se izbjegnu pandemijski filmovi. Piše Marko Njegić za Slobodnu Dalmaciju