"Izbjeglice su mogle i bez pomoći iz šatora, ali im je bilo lakše"

Dva dana u Bapskoj, tik uz granicu sa Srbijom. Moji dragi prijatelji, Denis i Nikolina, i ja ne znamo točno što nas čeka. Uz usku cestu volonteri su postavili 3 otvorena šatora u kojima njih 20ak organiziraju i dijele hranu i odjeću izbjeglicama, koje stižu hodajući u grupama. Izbjeglice izgledaju jadno. Jako je puno djece, manje, veće, žena, trudnica, obitelji… Neki dolaze na štakama. Jako puno ljudi, pretežno muškaraca, nemaju cipele, već hodaju u natikačama ili japankama, često i bez čarapa, iako je hladno. Cipele su zato najtraženija roba, zlata vrijedna, posebno muške; kad dođe donacija cipela, razgrabi se za par minuta. Isto tako čarape, jakne, kape… Zahvaljujući odličnoj organizaciji, izbjeglice uglavnom ne moraju dugo čekati na ukrcaj u autobuse koji ih odvoze dalje u Opatovac, tako da se kraj nas zadržavaju kratko, uzimaju ako mogu naći ono sto im neophodno treba i idu dalje. Uglavnom svatko nosi po jedan teški ruksak, pa ne uzimaju ništa što ne moraju.

Volonter iz blata

Šatorska „kuhinja“ nudi tople obroke, čaj, kavu, svakakve slatkiše, voće. Neke skupine nisu gladne, neki gutaju sve što im se ponudi. Volonteri nisu organizirani oko neke organizacije, već su skupina građana koja se okupila u Zg da pomogne, ali ljudi kapaju iz svih dijelova Hrvatske; dvije Njemice koje rade s nama u šatoru došle su autostopom kako bi nekoliko dana pomagale. Parsto metara dalje šatori austrijskih, isto tako samoorganiziranih, volontera koji kuhaju na tisuće prefinih toplih obroka dnevno, i još nama donose velike količine te hrane kako bismo i mi hranili izbjeglice. I oni također imaju odjeću u šatorima, ali za razliku od naših, njihovi su šatori super uredni i organizirani 🙂 Šta su ti Austrijanci! Ima još puno stranaca, Šveđana, Švicaraca i tko zna kojih još, ali oni su malo dalje od nas. Svi su prešli jako dalek put kako bi bili na tom mjestu i pomagali ljudima! Volonteri spavaju – u baš lošim uvjetima – u šatorima na kiši, hladnoći i blatu, po autima, baš svakako, a zapravo baš i ne spavaju puno, jer ne prestaju raditi dok se doslovce ne onesvijeste. Mi smo doduše imali premium smještaj, kod predivne gospođe Marije u Bapskoj; njezin sin koji živi u kući do ima čak sedmero predivne djece, a ipak su nas ugostili kao da smo u hotelu! Dali su nam nekoliko pari svojih cipela i nekoliko jakni da odnesemo izbjeglicama.

Umorni, iscrpljeni, mokri – i nasmiješeni

Policajci većinom simpatični, šale se i druže s volonterima, a i prema izbjeglicama se lijepo ponašaju, pomažu im, posebno djeci, a kad je veća frka, i oni s volonterima dijele hranu, deke. U jednom trenutku pomanjkalo je svega, zalihe hrane se stanjile, i odjeće, i ostalih potrepština. Ali zato u obližnjem selu simpatični Goran u garaži ima pravo skladište sve moguće robe (donacija), savršeno sortirane, koja čeka biti podijeljena. Uzimamo cipele, jakne, dječja kolica, i svašta još, natrpavamo auto koliko stane, i jurimo nazad u šator. A kad tamo upravo stigla 3 ogromna kombija iz Muenchena, krcata donacijama – dječja kolica, jedna invalidska kolica, deka, pića i hrane za tisuće ljudi, čokolada, konzervi, prefinih datulja, ma nema čega nema i to u ogromnim količinama. Kombije su dovezli prekrasni mladići koji su vozili 12-13 sati, iskrcali robu i odmah krenuli nazad, kako bi sutradan stigli na posao! Mozete vjerovati?! Dječja i invalidska kolica su naravno otišla isti tren:) Super je feeling kad to možeš dati nekome kome treba! Ali ljudi su zahvalni i na puno manjim stvarima. Kad nešto dobiju, zahvaljuju, zahvaljuju i kad im nemamo dati što trebaju, a to je često. Kad prolaze, pozdravljaju nas ili se nasmiješe, mahnu. Općenito, nema nekih strašno potresnih prizora, vidi se da su jako umorni, iscrpljeni, mokri, ali eto, nasmiješe se, zahvale. Djeca jedva vuku noge, ali se smiješe. Ne mogu si pomoći da u iscrpljenim, ali nasmiješenim dječacima ne vidim svoje sinove, i to me povremeno tako presiječe da se jedva suzdrzavam od plača; upravo me dira ta njihova hrabrost i izdržljivost, njihov osmijeh.

Jedna djevojčica od 8-10 god koja dolazi s obitelji ima potrgane cipele, dajemo joj druge cipele; vidim da nema ni čarape i trčim k njoj s čarapama. Dok joj skidam cipele, presiječe me jer shvaćam da su joj noge skroz vlažne i blatnjave, među prstićima joj se skupila kao neka crna plijesan. Iako joj zelim očistiti noge, nema vremena, pa joj navlačim čarape i nove cipele, dok ona sramezljivo ponavlja: Shukran, shukran (hvala, hvala). Kad ti zahvaljuju, a posebno kad to čini promrzlo dijete, osjećaš se loše, kao neku neravnotežu jer osjećaš kao da bi se ti trebao zahvaliti njemu/njoj, no naravno sretan si jer će joj odsad noge biti suhe. Isto tako u žurbi da stignu na autobus prolaze muž i žena od kojih svako nosi jedno malo dijete; roditelji su sitni i vidi se da im je baš teško nositi stvari i djecu. Manje dijete od oko godinu dana je boso bez čarapa i cipela, i u kratkoj i tankoj odjećici, a pada kiša i hladno je. Dobacujem im cipele jer nemaju vremena ni stati, a onda panično tražim dječje čarape i trčim za njima te djetetu oblačim čarape. Oni su jako zahvalni, ne žale se, smiješe se, oči im iskre. I tako još tisuću primjera. Noći su posebno teške, jer je hladno, a te noći stvarale su se i veće kolone pa su ljudi morali duže čekati u kolonama na kiši, zamotani u deke koje su dijelili volonteri; ali zato su volonteri držali raspoloženje na nivou, izlazili iz šatora daleko na krajeve kolone i dijelili tople obroke, čaj, sve živo, razgovarali s ljudima da im malo podignu moral. Volonterku Vlastu, koja je tako provela noć, jedan migrant pitao je kako se na hrvatskom kaže mjesec, a onda je pokazao na nju i rekao – You Moon. Ja ću je tako zapamtiti.

Volonteri od 16 do 70 godina

Mi smo bili tamo dva dana, i to ne cijela, ostali su uglavnom bili duže. Volonteri su bili divni, nasmijani, raspoloženi. Divna Asja, Vlasta Mjesec, ludi Marko, Marija s dredloksima, Damir koji je sve super hendlao i pritom nas nasmijavao, Emir- car, 16 (ili 15?)godišnji Ian koji nije stao dok se nije razbolio, Nerisa, Luka koji je zabavljao sve, 16godišnja cura iz Bapske koja je isto non-stop radila, jedna starija nasmijana gospođa, također lokalka koja je očigledno stalno tamo volontirala, i još mnogi mnogi drugi. I taman kad smo se pobojali da će svi završetkom vikenda otići ća, stigle su nove svježe snage, pojedinci koji su došli odraditi nekoliko dana koliko imaju na raspolaganju – jedan stariji gospodin iz Istre, sigurno blizu 70god, neke dvije ženske tko zna otkud, pa neki Slovenci navodno… Svi oni dolaze o svom (nemalom) trošku. U općem neredu u šatoru (jer mjesta nema puno, stalno stiže nova roba, i općenito nema uvjeta za neki red), volonteri masovno ostaju bez svojih osobnih stvari koje su odložili, pa su zabunom razdijeljene :)) Dok sa dvije Njemice dijelim odjeću prilazi dečkić i traži kapu, ili barem neki šal da stavi na glavu, no u tom trenutku nažalost nemamo; onda njemu bljesnu oči i pokazuje na lijepu toplu sportsku kapu tirkizne boje. Hm, otkud to, al tu je, među stvarima za podjelu, i dajemo mu je, on odlazi sa smajlom od uha do uha. Jedna Njemica malo zbunjeno ponavlja: “Is it Flaster?”, i dok dečko odlazi, meni treba malo vremena dok pokušavam shvatiti što Njemica pita (mislim da mi govori da je “flaster” neki materijal kape?!), a onda uspijevam dešifrirati da je “Flaster” njena njemačka “inačica” imena Vlasta i da me pita nije li to možda Vlastina kapa! Viknemo Vlasti je li to njena kapa, a ona odgovara: “Je, bila je, haha”. Iako je mogla bez problema sustići dečka i zamoliti ga da joj vrati njenu kapu, ona to, naravno, nije učinila.

Izbjeglice koje su prošle (ili će proći) kraj tog šatora putem preživjele bi i bez tog šatora, bez tih cipela ili veste, čaja, „čorbe“ (to razumiju: čorba čorba:)), četkice za zube… Ali sigurna sam da im je pomoć koju su dobili olakšala put, nekome puno, nekome malo, i zato volonteri koji su tamo rade veličanstvenu stvar. Možda vlasti i organizacije poput Crvenog križa s visoka gledaju na takve male, ne baš najbolje organizirane skupine, ali pomoć koju upravo oni daju, nemjerljiva je. Oni se nalaze na mjestima gdje druge pomoći nema, pružaju skrb, a osim toga – toplinu, osmijeh, šalu, ljubav. Tamo nema ni TV kamera, ni novinara, samo ljudi koji trebaju pomoć, i ljudi koji je daju.