Kritičar Njegić: O filmu kolege kritičara Damira Radića "Posljednji dani ljeta" - Monitor.hr
29.07.2019. (15:30)

Kritičar Njegić: O filmu kolege kritičara Damira Radića “Posljednji dani ljeta”

Trilerska kategorizacija malčice je preuveličana za uradak iz sfere poetskog naturalizma. Kad ne gleda na laptopu ili mobitelu lezbijske porniće, čije eksplicitne scene otvaraju film, glavni muški lik Ivan u nizu subjektivnih kadrova, kroz ove ili one procjepe, promatra lezbijke Antoniju i Tanju (Antonija Šitum i Tanja Kordić, obje filmične i ekspresivne) s kojima će se naći u ljubavnom trokutu… – piše Marko Njegić za Slobodnu i daje filmu relativno rijetke četiri (****) zvjezdice. (Kritika je iz Pule, ali obzirom da ćete se načekati za sljedeću priliku da vidite film, nema veze)


Slične vijesti

07.04. (07:00)

Iza sebe je ostavio filmove

Damir Radić o odlasku velikana: Veljko Bulajić – Najveći epičar jugoslavenskog filma

Državni režiser formulacija je koja se često vezala uz Veljka Bulajića, i premda je u njoj bilo istine, nepravedno je zasjenjivala činjenicu da je riječ o međunarodno najistaknutijem jugoslavenskom autoru igranih filmova do pojave i afirmacije Emira Kusturice, filmašu s kojim se u njegovo zlatno doba po internacionalnim uspjesima mogao mjeriti tek Aleksandar Petrović. Nakon “Kozare”, prvog i daleko najboljeg jugoslavenskog partizanskog spektakla Bulajić je snimio dokumentarac “Skoplje 63.”, vrijedno djelo o katastrofalnom potresu, gdje je posegnuo za metafilmskim elementima uključujući pronađene snimke (found footage) stranog bračnog para poginulog u Skoplju, što predstavlja emotivni vrhunac filma. U tom trenutku nitko nije znao da je to posljednji umjetnički relevantan Bulajićev rad. Slavna “Bitka na Neretvi” nemušt je narativ s ponešto scena koje su ušle u legendu, ali i daleko najveći komercijalni uspjeh u povijesti jugoslavenskih pokretnih slika. Ostatak Bulajićeva opusa kvalitetom je vrlo manjkav. Damir Radić za Novosti.

02.04. (20:00)

Tarantino susreće De Palmu na Balkanu

Damir Radić o novom filmu Poslednji Strelac: Blagoglagoljivi gadovi

Priča filma bavi se nasmrt bolesnim Nenadom Kuruzovićem (Nenad Jezdić), bivšim pripadnikom tajne policije (BIA) kojem je prije deset godina opasni kriminalac Atanasije (Miodrag Krstović) greškom ubio voljenu ženu. U ono doba Kuruzović i najbliži mu suradnik iz BIA-e Baltazarević (Miloš Timotijević) nisu se uspjeli dokopati Atanasija, no potonji se sad iz Pariza vraća u Beograd i Baltazarević želi angažirati umirovljenog Kuruzovića da ga po nalogu službe smakne i usput se osveti. Umjesto produkcijski zahtjevnijih oružanih obračuna, izrazito prevladavaju dijaloški prizori; doista, “Poslednji strelac” neuobičajeno je blagoglagoljiv film za svoj žanrovski kontekst, pri čemu se ne radi o tarantinovskom tipu iskričavo osebujnih replika, premda u dijalozima ima (solidnog) humora. Uglavnom, kad se plusevi i minusi zbroje, “Poslednji strelac” korektan je izdanak žanrovskog filmovanja na ovim prostorima. Damir Radić za Novosti.

16.03. (23:00)

I dalje "obični ljudi"

Damir Radić o filmu Lost Country: Film čija upitna ideologija narušava estetski elan i psihološku uvjerljivost

Kao i u prvijencu Perišić problematizira vruću temu, no sada vruću ponajprije za njega samog. Naime, majka mu je bila ministrica kulture u Miloševićevom režimu 1990-ih, dok je on kao vrlo mlad čovjek bio okružen opozicijski nastrojenim prijateljima te se našao u zbunjujućoj i frustrirajućoj situaciji. Film, očito nimalo slučajno, govori o petnaestogodišnjem dječaku Stefanu (solidni, no svakako precijenjeni Ginić) i njegovom odnosu s majkom (uobičajeno odlična Jasna Đuričić), glasnogovornicom Miloševićeve vlade u doba beogradskih demonstracija protiv režima, pri čemu dječakova frustracija prelazi u traumu koja će dobiti radikalno razrješenje. Nažalost, što se narativ dalje razvija, sve se više otvara prostor za opća mjesta i “crtanje” značenja, a posebno bode oči potencijalni ljubavni odnos Stefana i djevojke koja mu se sviđa, obilježen mlakošću te slabo napisanim i glumljenim dijalozima. Damir Radić za Novosti.

20.02. (19:00)

Šteta potencijala, kažu

Radić o filmu Slatka Simona: Blamažno oglašavanje

U ukupnom zbroju još slabiji film od slabog prethodnika, a pritom je marketinški nepošteniji: dok su “Noćni brodovi” plasirani kao ono što jesu – pomalo bajkovita romantična humorna drama s dvoje glumačkih klasika u glavnim ulogama (Ana Karić i Radko Polič), “Slatku Simonu” pokušava se prodati kao ono što nije – erotski triler furioznog ritma te dekadentne motivike i muzičko-tekstualnog izričaja (trap, turbofolk). Ne sjećam se da je takvo bacanje pijeska u oči ikad izvedeno u hrvatskoj kinematografiji, pri čemu je vrhunac “prevare” (može i bez navodnika) da film reklamiran kao erotski triler u stvarnosti nije ni erotski ni triler, nego je nekakva polubajkovita semifantazija. Neozbiljan film koji ruši kredibilitet nekoć važnog autora, kaže Damir Radić za Novosti. Pročitajte što o filmu kažu na Forumu.

06.02. (13:00)

Još uvijek nam ima nešto za reći

Damir Radić o novom filmu Woodyja Allena: Rasplet slučajnosti

Allen je i u 88. godini života kreativno potentan, tim više što mu je to vjerojatno najbolje ostvarenje u proteklih petnaestak godina, još od “Senzacionalne vijesti” i “Kasandrinog sna“, koji su došli neposredno nakon jednog od vrhunaca cjelokupnog njegova opusa, “Završnog udarca“. Mnogi kritičari vukli su paralele upravo između “Završnog udarca” i novog filma, a neki su se sjetili i starijeg naslova “Zločini i prekršaji” iz 1989., prve Allenove turobne krimi-drame. Bez obzira na neke srodne motive, nije ultimativna drama sa skretanjem na mračno tlo zločina poput “Završnog udarca”; do neke mjere bliži je “Zločinima i prekršajima” povezujući dramu, komediju i kriminalističke elemente, ali je manje slojevit, eksplicitnije satiričan, frivolan i stoga manje uznemirujući. To istovremeno znači da je vrlo zabavan u svojoj kombinaciji naglašene ironije i satiričkih uboda. Damir Radić za Novosti.

27.12.2023. (23:00)

U sjeni žene

Damir Radić o Napolenu: Prosvjetitelj, a ne zločinac

Scott i scenarist David Scarpa, naime, zamislili su Napoleona Bonapartea prilično nalik Kubrickovom Barryju Lyndonu iz istoimena filma (nastalog prema Thackerayjevom romanu): kao tup, duhovno prazan lik skromnog porijekla i iz omalovažavane etničke sredine (Lyndon je Irac, a Napoleon Korzikanac), no dobrog instinkta i velike sreće pri uspinjanju po društvenoj ljestvici. Međutim koliko god i u visokim veteranskim godinama (86 mu je) bio odličan režiser – ponajprije na vizualno-tehničkom planu, koji mu je uvijek bio forte – Scott se ne može mjeriti s genijem američkog kolege. Kubrick je u “Barryju Lyndonu” dosizao do čiste poezije, astralnosti čak, što je Scottu ostalo nedostupno, a također je, sukladno težnji ka poetskom, bio puno suptilniji u ironiziranju svog protagonista i svijeta koji nastanjuje. Scottova ironija, naime, obilježena je prokarikaturalnošću, što nije nezanimljivo rješenje – štoviše, donosi dozu svježine – ali ipak su stvari na taj način malo previše očite. Damir Radić za Novosti.

10.12.2023. (14:00)

Još jedan posljednji pozdrav

Radić: Shane bio, Shane ostao

Shane je bio i ostao Shane, na vlastitu štetu i ponos. Svojim ovisnostima (alkoholom trajno, po vlastitim riječima od pete godine života, heroinom povremeno) uništavao je sama sebe, ali i činio si osjećaj života lakšim i ljepšim. S tridesetak godina izjavio je da nikad neće prestati piti jer se pripit osjeća najbolje – toga se držao, nije lagao ni sebi ni drugima, s njim je svatko znao na čemu je. Ispod površinske grubosti, Shane MacGowan bio je autor dojmljive slikovitosti i suptilne emotivnosti, ali i sugestivan izvođač. Sastavom The Pogues revolucionarno je povezao irski folk i punk, stvorivši jednu od najoriginalnijih sinteza u povijesti tzv. popularne muzike. Nick Cave napisao je povodom Shaneova odlaska: “Prelijep i oštećen čovjek, koji je utjelovio vrstu čistoće i nevinosti i velikodušnosti i spiritualne inteligencije kao nitko drugi.” Nema boljih riječi za oproštaj, piše Damir Radić za Novosti.

14.11.2023. (23:00)

Za laku noć

Radić o posljednjem filmu Lukasa Nole – Escort: Dostatan oproštaj

Deset godina nakon dugometražnog igranog ostvarenja “Šuti”, Lukas Nola, koji je preminuo krajem 2022., snimio je “Escort“, posljednji film svog, u okvirima hrvatske kinematografije, ekstraordinarnog opusa. Opusa u kojem je prvo bio postmodernistički žanrovac, pa visoki modernist, ali uvijek samosvjesni stilist osobito zainteresiran za erotsko i bizarno. Nesumnjivo, “Escort” spada u rijetke ptice hrvatske kinematografije, od dugometražnih radova iz perioda državne nezavisnosti relativni su mu srodnici samo filmovi Ivana Livakovića, i tu osebujnost unutar kinematografije kojoj je idiosinkratičnost uglavnom strana treba cijeniti. No to nikako ne znači da je riječ o filmu iznadprosječne kvalitete, premda je za autora Nolina profila bolje da je opus završio na taj način – ne pretjerano kvalitetno, ali zanimljivo. Damir Radić za Novosti.

29.11.2017. (13:05)

Klasa iznad

Radić: ‘Voli ne voli’ jedini je izvanredan film na ZFF-u

“Glavni natjecateljski program dugometražnih igranih filmova uobičajeno se sastojao od prosječnih do izrazitije solidnih naslova, a cijeli je Zagreb Film Festival ponudio tek jedan ekstraordinarniji rad aktualnog datuma proizvodnje – Voli ne voli Alexandrosa Avranasa (dao intervju za Večernji). On poetiku čudnog vala lucidno spaja s elementima film noira, kreiravši rijetko svjež primjerak neonoira obilato natopljen sadomazohističkim preljevom i ekstremno mizantropskim pogledom na ljude i njihov svijet, što ga u konačnici čini jednim od najopakijih uradaka viđenih posljednjih godina”, recenzira Damir Radić za Novosti.

20.11.2016. (12:57)

Povratak otpisanog

‘Greben spašenih’: Heroj, a ne nasilnik

‘Progresivna’afirmacija Gibsona neće spriječiti u ‘atavističkom’ fetišiziranju nasilja kao najlakše prepoznatljivog dijela vlastite poetike, pri čemu mu se mora priznati da je svu tu oprečno-komplementarnu smjesu umješno zamijesio. Može ga se ne voljeti, ali stav i određenu količinu dara nemoguće mu je zanijekati – vrijedi to za sve njegove filmove, pa tako i za Greben spašenih, piše Damir Radić o novom filmu Mela Gibsona. Novosti