Lokotar: Zašto više ne pišem kritiku - Monitor.hr
16.09. (07:00)

Jednako neudobna pozicija

Lokotar: Zašto više ne pišem kritiku

Jer se uvijek osjećam da sam u sukobu interesa. No da se ne lažemo: ja sam i dalje kritičar, samo nevidljiv, jer sam urednik. Najvažniji dio uredničkog posla je, naime, odbijati rukopise, ne davati lošim autorima lažnu nadu i priliku za objavu, držati razinu struke i scene. Jasno je da su kriteriji različitih urednika različiti, baš kao i potencijali i profili nakladnika, često vidim objavljene rukopise koje sam prekrižio nakon nekoliko kartica teksta. Važno je da si kao urednik svjestan svojih limita i da ne preuzimaš posao iza kojega ne stojiš. Ako ništa, i danas mi ostaje zadovoljstvo i odgovornost da napišem blurb, tekst za poleđinu, pa tako po prvi put pošaljem neku knjigu u svijet. Kruno Lokotar za Kritiku-hdp.


Slične vijesti

10.11. (17:43)

Goran Tribuson: uvijek sam izbjegavao jeftinu nostalgiju koja je sračunata na suzu, bol, koja u sebi ima nekakav element kiča

17.10. (21:30)

Novi roman Zorana Ferića ‘Dok prelaziš rijeku’- ljubavna priča između pedesettrogodišnjeg pisca i dvadesetdvogodišnje studentice kiparstva.

08.10. (09:00)

Close reading s Nadeždom Čačinovič

Kako se snaći u svijetu, ako se sve slabije snalazimo u tekstu?

Danas je političko zanimanje svedeno na brigu za „naše“ koje se smatra samo po sebi razumljivim i ne provjerava se niti kritizira jer je ugrađeno u sustav, te rutinskog odbacivanja „tuđeg“, naročito bliskog tuđeg. Sve ostalo za politiku očito nije važno.  Na svim područjima nestaje široki zajednički okvir unutar kojega se mogu raspraviti razlike i preferencije. Ljudi, ako uopće, razgovaraju samo s istomišljenicima, što upravo nije ono zbog čega su knjige važne: da upoznamo nešto drukčije. No kako je već zapaženo, danas se uspješne knjige uglavnom potvrđuju slikama autorica, nastupima i intervjuima, a ne analizom teksta.  Trebalo mi je neko vrijeme da se suočim s time da knjige ponekad stvaraju privid smisla i racionalnosti koji u tzv. realnom svijetu ne postoje, da su knjige po definiciji „racionalnije“ od svijeta: za razliku od tvrdnje da su knjige nešto imaginarno i izmišljeno, a svijet jasan i čvrst. Sasvim jednostavno: potrebno je puno knjiga da barem malo shvatimo što je sa svijetom. Kritika-hdp

 

25.09. (22:00)

Empatija je ključ. Bez nje sve gubi smisao

Selvedin Avdić: “Ideologije su ovdje potrošne, samo su sredstvo za pljačku”

“Empatije nemamo. Sve je podignuto na nivo histerije, kao u nekom reality showu, svaki dan potrebna je nova senzacija kako bi se održala pažnja gledatelja/čitatelja. Problem je u tome što mi još vjerujemo da postoji neki sistem vrijednosti, dok tranzicijski pobjednici vjeruju da se on može prilagođavati kako im odgovara. Tako se može dogoditi da privatizacijski pljačkaši, bez imalo stida, na milionerskoj svadbi pjevaju partizansku pjesmu – uzeli su melodiju, zanemarili tekst. Tako rade u svim ostalim segmentima života – kunu se u religiju, a krše osnovne moralne principe, pozivaju se na tradiciju, a ruše kulturnu baštinu. “Suprotstavljene” nacionalne stranke izvrsno zajedno funkcionišu jer im odgovara dejtonska matrica labavo povezanih teritorija s nacionalnim poglavicama. Nije to nimalo visoka politika, sasvim je prizemna, radi se o zadovoljavanju vlastitih potreba, nema tu općeg dobra niti zajedničkog cilja. Ideologije su ovdje potrošne, samo su sredstvo za pljačku”, kaže bosanskohercegovački pisac Selvedin Avdić. Express

 

04.08. (12:00)

Ljetno štivo koje te drži podalje od streaming servisa i mobitela

Sergej Trifunović ‘Stovarište’ – rock and roll samoubojstvo

Poznati srpski glumac napisao je knjigu, a Zoran Stajčić ju recenzira za Ravno do dna: Bilo je nezamislivo do nedavno, kad se pojavilo „Stovarište“, autobiografska knjiga kojoj već na unutrašnjosti preklopnog straničnika naslovnice između ostalog stoji: „ne bojte se, nema nameru da postane pisac“. Izlaskom  je „Stovarišta” Sergej Trifunović je pisac već postao, a nakon što dođete do korica s druge strane, s uzdahom zaželite da s literarnim radom i nastavi u nekoj budućnosti, iako od formalnog obrazovanja ima jedino završenu osnovnu školu.  Sergej, koji se doima kao netko tko je u stalnoj svađi sa životom, odaje dojam da ga prepreke mame kao bika crveno platno toreadora. „Stovarište“ je djelo u koje se guta djelomično i iz tog razloga nesavršenosti glavnog lika, ujedno i naratora koji često ima više sreće, nego pameti. No koliko ‘sreće’ ima u proznom obraćanju, daleko manje ima u lirskom segmentu. Trifunović je ‘istovario’ i nekoliko svojih lirskih momenata i tu je pak prilično tanušan.

20.03. (15:00)

Nepoznato o poznatome

Na današnji dan: objavljen roman Čiča Tomina koliba

Originalno objavljen 20. ožujka 1852. godine, roman poznat po tome što je prikazom života robova na tadašnjem američkom Jugu značajno potaknuo pokret za ukidanje ropstva na Sjeveru, kao i intenzivirao političke rasprave koje će na kraju dovesti do građanskog rata. Naslovni protagonist Čiča Toma (Uncle Tom) je sredovječni rob koji je godinama vjerno služio svoje gospodare, ali koji ga na kraju, suočeni sa financijskim problemima, prodaju a zbog čega će on ostati razdvojen od svoje obitelji i iskusiti nove, kao i obično daleko okrutnije gospodare. Dio današnjih kritičara zamjera preveliki sentimentalizam i paternalistički odnos prema crnim robovima, te stvaranje kulturnih stereotipova o crncima među američkim bijelcima. Nacional

03.02. (00:00)

Lijek protiv jezive dosade

Zadnja ruka: Baretić je napisao rijetko zabavnu i duhovitu knjigu

Novi, dugoočekivani roman Renata Baretića u jednu ruku opravdava očekivanja odlične proze, no u drugu predstavlja pravo iznenađenje. Od omiljenog „Osmog povjerenika“ (2003.) Baretić je pomno gradio svoj osebujni stil pisanja, koji bi se mogao opisati kao stvarnosna proza s otklonom. Rijetko zabavna i duhovita knjiga, i to ne samo na razini likova i događaja o kojima govori. Roman je napisan na inventivnoj upotrebi i kombinaciji raznih dijalekata, od splitskog do zagrebačkog kajkavskog. Stilski ovaj roman doista pruža ono što se često naziva „užitak u tekstu“. Duhovitost je prisutna i na razini jezika – što je inače karakteristično za poeziju – a čini se da je upravo takva sjajna upotreba stila ono mjesto koje omogućuje „prolaz“ Zvonkovim (protagonistovim) likovima. S obzirom da su oni zapravo samo riječi, poigravanje jezikom ono je mjesto na kojem se susreću pisac Zvonko i njegovi likovi. A to je onda i mjesto susreta sa čitateljem, kojem će novi Baretićev roman zasigurno iznimno svidjeti. Lupiga

25.12.2021. (21:00)

I danas stvara nelagodu u hrvatskoj kulturi

Četrdeset godina od smrti najvećeg hrvatskog književnika 20. stoljeća

Krleža je jedina osoba u nas koja ima vlastitu enciklopediju, Krležijanu, kao bjelodani dokaz da je njegovo djelo, književno i životno, zaista čitava enciklopedija. No možda zato još nije dobio ni film ni TV seriju o sebi, poput recimo Tina Ujevića – Krleža je takav zalogaj da se još nitko, izgleda, nije odvažio na to. Unatoč svim mogućim preispitivanjima i novim čitanjima, Krležino djelo stoji i danas priznato u svojoj iznimnoj veličini. U četiri desetljeća nakon Krležine smrti svijet se uvelike izmijenio i mijenja se brže nego ikad prije. Nakon desetljeća velikih priznanja u doba druge Jugoslavije, ponekad i pretjeranih hvalospjeva ili uzimanja svake Krležine prosudbe (o literaturi i izvan nje) kao konačne, već 1980-ih javljaju se pojedinci koji ga pokušavaju rušiti s pijedestala, a to se nastavilo osobito nakon 1990. Tu se lako odlazi u drugu krajnost. HAK revija

25.12.2021. (17:00)

Tihi odlazak uz drugog velikana

Jergović: Nikola Šop, smrt jednog zagrebačkog podstanara

Pisao je pjesme ispunjene naivističkom kršćanskom inspiracijom, u duhu franjevaštva i zajedništva svih zemaljskih stvorenja. Objavljivao je tad, uglavnom, u Beogradu, te uglavnom po klerikalnim hrvatskim novinama i časopisima. Sve dok ga u jednom trenutku na zub nisu uzeli crkveni konzervativci, zbog načina na koji je, vedro, prostodušno i pomalo narodski, prikazivao Sina Božjeg. Tko zna kako bi izgledao život Nikole Šopa, a onda i kako bi izgledalo cjelokupno njegovo djelo, da nije 6. travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, i da nije onako bezdušno bombardirala Beograd. Bombe je Šop dočekao u Zemunu, pa je u strahu i panici skakao s balkona u bezdan i teško povrijedio kralježnicu. Bilo mu je tek trideset i sedam, živjet će još punih četrdeset godina, ali taj će mu skok i lom sasvim promijeniti sve životne perspektive. Uglavnom će biti polupokretan ili nepokretan i nikad više neće biti zaposlen čovjek niti živjeti normalnim građanskim životom. Miljenko Jergović u misaono-biografskom izdanju za Božić, za 24 sata.