Michael Shannon: Odlazak na Oscare je kao odlazak na maturalnu večer - Monitor.hr
07.04.2016. (21:14)

Modeli, ne glumci

Michael Shannon: Odlazak na Oscare je kao odlazak na maturalnu večer

“Odlazak na Oscare je kao odlazak na maturalnu večer. Svi su svečano odjeveni. Nekad si kad bi išao na Oscare kupio nešto lijepo u trgovačkom centru. Sada je to sve jedna velika strka. Svaki kad imam neku press konferenciju neki dizajner hoće staviti svoje odijelo na mene, nikad u životu nisam mislio da će se tako nešto dogoditi“, kaže hvaljeni glumac Michael Shannon u zanimljivom intervju za Guardian u kojem priča o glumi, o djeci i koječemu.


Slične vijesti

17.11.2016. (07:31)

Kritični pogodak

Sa ZFF-a: ‘Loving’, diskretno bledunjav film o rasizmu, koji cilja na nagrade

Loving je svakako diskretan film, ali zbog toga vrlo brzo postaje bledunjav. Jasan nam je svetonazor likova obeležen pristojnošću, konzervativnim moralom i nemalom dozom stida, ali pitamo se gde je ta njihova ljubav u svemu tome. Stiče se utisak da je Loving snimljen sa jednim jedinim ciljem, a to je sezona nagrada u kojoj nije bez šansi”, piše Marko Stojiljković o filmu Jeffa Nicholsa koji se prikazuje na ovogodišnjem ZFF-u. Monitor

17.11.2016. (08:15)

Sa ZFF-a: ‘Loving’, diskretno bledunjav film o rasizmu, koji cilja na nagrade

Nekada, ne tako davno, pre možda 50-ak godina, ljudi nisu bili u mogućnosti da se venčaju baš sa svakim s kim požele. Bilo je jako bitno da budu iste boje kože. To se dešavalo na američkom Jugu, ne čak ni tako dubokom, na nekoliko sati vožnje od Washingtona. Pre toga je na snazi bila segregacija i vrlo ograničeno pravo glasa, pogađate bazirano na rasi. Pre toga se prakticiralo ropstvo. I sve to je bilo pravdano tumačenjima odlomaka iz Biblije.

Tako nešto je danas nezamislivo, ili barem tako mislimo, zaboravljajući da se neki drugi ljudi ne mogu venčati jer nisu različitog spola, da je nekim ljudima još uvek ukinuto pravo glasa ili im je otežano glasanje u njihovom kraju, da neki ljudi negde još uvek rade u ropskim uslovima. Odgovore ćemo opet potražiti u biblijskim citatima ili nekim drugim spisima, neko će nas pokušati uveriti da to tako treba.

Zato ispričati priču bračnog para znakovitog prezimena Loving ne bi bilo loše da se podsetimo kako je to izgledalo pre nego što je ljudska svest u razvijenom svetu dovoljno uznapredovala da je biblijskim citatima i naročito njihovim neukim interpretacijama ugrožen dosta manji broj ljudi. Ovo dvoje ljudi različite boje kože su svojim primerom i sudskim slučajem koji je u njihovo ime vodila Američka Unija za Građanske Slobode srušili nakaradne zakone o “rasnom integritetu” i potvrdili brak kao osnovno ljudsko pravo. Kada smo kod braka kao takvog, on je i izraz (doživotne) vernosti između dvoje ljudi, ali je pre svega neka vrsta ugovora i papira koji rešava operativne stvari poput starateljstva nad decom, nasleđivanja, zajedničkog domaćinstva. Iako se i te tekovine danas pomalo menjaju, ne bi bilo loše podsetiti se da su se te neke operativne stvari rešavale samo putem braka. Setimo se, na primer, samo kako su nazivana vanbračna deca. Tako da se slučaj Loving svakako predstavljao prekretnicu makar u američkom društvu.

Filmova na temu sudskih procesa i istorijskih presuda, borbe za ljudska prava i protiv sistematskog rasizma ne manjka, od onih tezgi snimljenih za televiziju do sezone nagrada. Važne su to teme i svakako zaslužuju filmsku obradu, ali jednako tako ne treba zaboraviti da ni svi takvi filmovi ne mogu vršiti tektonske promene u filmskoj umetnosti, pa ni u samom žanru koji se nekako učvrstio. Drugi ovogodišnji, a ujedno i drugi hollywoodski film indie-arthouse autora Jeffa Nicholsa (Take Shelter, Mud) to pokušava, ali ne uspeva sasvim.

Počnimo prvo sa dobrim stranama. Nije naročita novost da Jeff Nichols ume izabrati glumce. Ovde se ideja da u “velikoj američkoj priči” naslovni par igraju jedan Australac i jedna Britanka čini pomalo čudnom i neumesnom, ali svako čuđenje će prestati kada ugledamo Joela Edgertona kao Richarda i Ruth Negga kao Mildred Loving. Sjajno posvećeni i uvek u punoj kontroli, k tome još savršeno usmeravani iz rediteljske fotelje, oni nose film i postaju apsolutno nezamenjivi. Glumačka ekipa je pojačana još i uverljivim filmskim negativcem Martonom Csokasem u ulozi rasističkog i klasisističkog šerifa koji za Richarda misli da je toliko glup usled siromaštva da se petlja sa crncima i Indijancima i za Nicholsa neizbežnim Michaelom Shannonom, makar u ulozi fotografa kojeg ima u par vezanih scena od ukupno pet minuta. Međutim, eksperiment sa nestandardnim kastingom se Nicholsu obio o glavu sa poznatim komičarom Nickom Krollom i Jonom Bassom u ulogama advokata Lovingovih koji u njihovim izvedbama deluju karikaturalno, svaki za sebe, a naročito u paru. To se može tumačiti kao kritika inertnosti i nesposobnosti onovremene ljudsko-pravaške scene koja je tek ovlaš skrivala svoje ambicije prema slavi i bogatstvu iza pravednih ideala.

Druga stvar koja upada u oči je odsustvo melodramatskog naboja. Nema tu dugih monologa, naprasnih mudrosti i velikih gestova. Naprosto, Richard i Mildred nisu bili takvi ljudi. Nema ni sudske drame, pa ni mnogo medijske pozadine jer njih dvoje to nije zanimalo. U Edgertonovoj perfektnoj izvedbi Richard je stoički tip od malo reči, pomirljiv prema stanju stvari toliko da je spreman sa ženom i decom živeti daleko od doma ili se skrivati na nekoj farmi van puta, naivan, pomalo smotan i najviše umoran od težačkog života i pravnog i medijskog cirkusa. Njegova jedina želja je da, kao što gradi tuđe kuće, tako jednog dana sagradi jednu za sebe, Mildred i decu. Sa druge strane, Mildred je ona diskretna dobra žena koja ostaje kod kuće i koja preuzima inicijativu u stvarima koje njenog muža umaraju i Ruth Negga to igra briljantno.

Umesto toga, Nichols se oslanja na ono u čemu se već iskazao u svojoj karijeri: na opservaciju američke provincije u kojoj obitavaju pristojni ljudi poput Lovingovih i većine njihovih suseda i prijatelja, ali u kojoj su prisutni i opasni ekstremi. Takođe, Nichols pribegava konvencijama trilera, žanra u kojem se dobro snalazi, bilo visokog intenziteta, kao što su to momenti sa šerifom, bilo nešto nižeg gde osećamo Richardovu paranoju koja može biti itekako utemeljena: to što im se pred vratima ne skuplja besna seljačka rulja ili Ku Klux Klan ne znači da ih niko neće pratiti i ostavljati znakove da zna ko su i šta su. U tom segmentu, možda je najveći problem onaj pri početku kada se potegne misterija ko je obavestio policiju da oni žive skupa. Misterija se ne razrešava, ali se vrlo brzo napušta i ostavlja otvorenom.

Loving je svakako diskretan film, ali zbog toga vrlo brzo postaje bledunjav. Jasan nam je svetonazor likova obeležen pristojnošću, konzervativnim moralom i nemalom dozom stida, ali pitamo se gde je ta njihova ljubav u svemu tome. Možemo je prihvatiti kao onu duboku i postojanu, ali zapravo kod njih ne vidimo nikakvu strast, ne samo prema menjanju toka istorije, nego ni strast između njih. Čudno, ali najemotivniji momenat filma su kartice teksta pred odjavnu špicu u kojima saznajemo podatak da je Richard potrošio deset godina svog života na sudsku borbu da slobodno voli, da bi u toj ljubavi bez straha i ograničenja živeo samo sedam i da bi stradao kao žrtva besmislene saobraćajne nesreće.

Stiče se utisak da je Loving snimljen sa jednim jedinim ciljem, a to je sezona nagrada u kojoj nije bez šansi. Možda ova hollywoodska priča Nicholsu bude ono što je 12 Years a Slave bio Steveu McQueenu: prilika da svoj stil i poetiku podvuče pod hollywoodski mainstream narativ. McQueen je više radio po pravilima i zbog toga je bogato nagrađen, a za Nicholsa ćemo videti. Uostalom, on je sparivao Hollywood i svoje indie/art korene u Midnight Special, ali mu je tamo žanr bio bliži. Loving se, kao biografski film i melodrama koja to zapravo nije, može pokazati suviše nestandardnim i pomalo bespoentnim. (6/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.

27.06.2016. (09:59)

Kritični pogodak

Jeff Nichols na tragu Spielberga, Carpentera i The X-Files

Midnight Special je najžanrovskiji film Jeffa Nicholsa do sada, spoj filma ceste, potere, avanture i SF-a. Za Mud mu je inspiracija bila proza Marka Twaina, a ovde su to klasici Stevena Spielberga i Johna Carpentera. Istina je da film nije naročito originalan, ali je vredan pažnje”, piše Marko Stojiljković. Monitor

27.06.2016. (08:10)

Jeff Nichols na tragu Spielberga, Carpentera i The X-Files

Neke filmove možemo oceniti prema onome što vidimo i čujemo, odnosno što nam autor pokazuje i govori, a za neke je potrebno i malo vere kao nekog čarobnog sastojka. Iako Midnight Special vrvi od elaboriranih i vrlo precizno postavljenih detalja koji film čvrsto vezuju za svet modernog američkog Juga i mitske Americane, te elemenata žanra i neskrivenih citata drugih, legendarnih žanrovskih filmova, ipak nam je potrebno nešto s one strane razuma da bismo ga doživeli na pravi način. Potrebna nam je vera, ne nužno u višu silu ili kosmologiju sveta (iako Midnight Special nosi žanrovsku odrednicu “science fiction”), koliko u to da Nichols tačno zna šta radi i šta želi da postigne svakim svojim kadrom i svakom replikom dijaloga.

Fakat je da je Nichols pažljiv i metodičan autor koji bira svoje autorske projekte, zato u celoj karijeri pre Midnight Special ima samo tri dugometražna filma snimljena u nezavisnoj produkciji iza sebe. Fakat je i da ćemo ove godine imati prilike da vidimo dva njegova filma, oba snimljena u studijskom sistemu i oba sa premijerama na velikim evropskim festivalima. U tom smislu je prvi od njih, Midnight Special koji nam dolazi sa berlinskog festivala, manji iskorak iz zone ugodnosti, projekat u principu veran Nicholsovom indie opusu, samo pomeren u smeru žanrovskog filma. Loving koji je imao premijeru u Cannesu i koji očekujemo krajem godine je već druga priča: studijska drama o rasizmu koja bi se mogla umešati u borbu za kipiće.

Još je tu fakata. Michael Shannon koji se profilira kao jedan od glumaca srednje generacije sa najsnažnijim prisustvom na ekranu igra u svakom Nicholsovom filmu. Epizodna uloga Sama Sheparda takođe nije novost za Nicholsa, veliki glumac je iskorišten perfektno u Mudu. Nichols takođe ima nos za decu-glumce i to ovde demonstrira sa izborom Jaedena Lieberhera (to je onaj simpatični klinac koji uspeva da deli ekran sa Billom Murrayem u St. Vincentu) za centralnu i u neku ruku naslovnu ulogu.

Dalje, za Nicholsa su detalji i lokacije užasno važni. Njegov svet je ruralna Amerika (najčešće Jug) nastanjena jednostavnim ljudima, sa svojim starim automobilima, putevima, motelima, benzinskim pumpama, širokim pejzažima, muzikom, “folksy” likovima, pričama i stanjem uma. Nichols se takođe oslanjao na žanrove i pod-žanrove, u Shotgun Stories to je bio “backwoods noir”, u Take Shelter je okruženje bilo pred-apokaliptično, dok je Mud bio pre svega film o (prisilnom) odrastanju, ali je pre svega ostajao u okvirima arthouse kinematografije. Midnight Special je njegov najžanrovskiji film do sada, spoj filma ceste, potere, avanture i SF-a, i to nas dovodi do još jednog fakta. Nichols je vrlo otvoren prema tome šta mu je poslužilo kao uzor i inspiracija: za Mud je to bila proza Marka Twaina, a ovde su to klasici Stevena Spielberga i Johna Carpentera čiji je Starman (1984) poslužio kao model za osnovni zaplet.

Nichols ima i svoj set tema kojima se bavi kroz filmove. To su prijateljstvo, lojalnost, čast, familija, a posebno roditeljstvo i to iz unikatne muške perspektive, dato pre svega kao odnos očeva i sinova, što bioloških, što u socijalnom smislu. Svega toga ima i u Midnight Special uz dodatak jedne sasvim nove teme: filozofske meditacije o izuzetnosti.

Okolišam sa iznošenjem radnje, a za to imam valjan razlog. Midnight Special je jedan od onih filmova koji počinju “in medias res” i postavljaju stvari koje se na prvi pogled čine nepovezanim i kao da imaju funkciju da nas navedu na krivi trag, da bi kasnije postale esencijalne za dalji tok. Tako Roy (Shannon) i Lucas (Edgerton) usred noći odvode dečaka iz zatvorene komune, odnosno religijskog kulta kojim upravlja Calvin (Shepard). Stavljaju naočare za noćno gledanje, gase svetla na autu i nestaju u mraku. Pitamo se jesu li njihove namere časne. Međutim, dečak Alton (Lieberher) se ne buni, čak deluje kao saučesnik, ako ne i inspirator te noćne akcije. I on ima par naočara, onih za plivanje, ali tu nije reč o imitaciji odraslih nego o nečemu ozbiljnijem. On nije običan dečak, on spava danju, a budan je noću, sluša radio-talase i satelite, govori jezike koje ne razume, spaljuje pogledom i imperativ mu je da bude u određeno vreme na određenom mestu, na hiljade kilometara daleko. Roy je njegov otac, a Lucas, bivši cestni policajac, Royev je prijatelj od detinjstva. Njihov je zadatak provući se neopaženo do Altonove majke (Dunst), pa onda do tog mesta, a putem ih jure i dvojica Calvinovih ljudi, bivše braće po veri, ali i vladine snage koje predvodi analitičar NSA Sevier (Driver). Sektaši Altona smatraju prorokom ili čak božanstvom, a njegove poruke biblijskim, pa im je on neka vrsta totema, dok državne agencije u njemu vide potencijalno oružje, ali i potencijalnu opasnost.

Sada dolazimo do glavnog i najtežeg pitanja: je li, odnosno koliko je Midnight Special dobar film? Loš svakako nije, ne može biti uz apsolutno doziranu i perfektnu glumu Michaela Shannona, Joela Edgertona, Kirsten Dunst i Jaedena Lieberhera, pa i relativno male epizode Sama Sheparda, Billa Campa i Scotta Hazea. Čini se da je jedino Adam Driver, na putu da posle reboota Star Wars franšize postane velika zvezda, tu izvukao deblji kraj jer njegov lik ostaje nepovezan i nedorečen, bez jasne motivacije za svoje kasnije postupke. Ne može biti loš ni sa tako postavljenim kadrovima i pažljivo smišljenim dijalozima koji u datom trenutku vrlo malo pokazuju ili govore, ali su svejedno veoma znakoviti samo ako verujemo autoru.

Istina je da Midnight Special nije naročito originalan film, Nichols to i ne krije svim tim pozivanjem na Starmana, Close Encounters of the Third Kind i još nekoliko filmskih naslova. Može se tu iščitati i uticaj serije The X Files, po dinamici su verujući Roy i razumni Lucas solidan pandan agentima Mulderu i Scully, a i mehanika filma je takva da bi se savršeno uklopio kao specijal kakve su kreatori serije radili za kraj sezone. Ali ako to sagledamo u odnosu na ono što nam Hollywood servira u poslednje vreme (franšize, nastavke, remake, restart i reboot varijante starih filmova, iskrižane svetove i filmove stvorene isključivo za postojeću fan-bazu), Midnight Special postaje školski primer filmske zabave starog kova.

I opet dolazimo do presudnog pitanja vere. Odnosno, koliko verujemo da Nichols zna šta radi, pa da možemo pokazati razumevanje i toleranciju za ne baš sitne nedostatke? Recimo rupe u scenariju i motivaciji pojedinih likova koje mogu biti produkt stihijskog skraćivanja, ali i autorovog preteranog oslanjanja na elipse od kojih neke nije zaokružio. Ili tempo filma, namerno spor tako da deluje metodično i podiže nam očekivanja. To radi svoj posao dokle god verujemo autoru da najbolje čuva za kraj. To ovde naprosto nije slučaj, a kraj je možda vizuelno poetičan, ali je apsolutno generičan, na ivici toga da uništi ono što je Nichols sa glumcima i saradnicima brižljivo gradio kroz prethodnih 100 minuta filma. Prethodni Nicholsovi filmovi, pre svega Mud, su bili vrlo dobri, čak blizu remek-dela. Midnight Special to nije. Možda je to stvar tranzicije iz sveta nezavisnog filma u Hollywood, premda se Nichols izborio za autorsku kontrolu. Možda je stvar pritiska vremena i tempa stvaranja filmova. Nichols je znao da pravi dugačke pauze između projekata, a ove godine ima dva visokoprofilna filma, pa Midnight Special deluje kao da je završen na silu. To opet nije razlog da ga ne pogledate ako ste u prilici. Daleko je od savršenog, ali je svakako vredan pažnje. (7/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.