O starosti, smrti, novoj knjizi, Europi… Slavenka Drakulić sutra predstavlja svoju knjigu Nevidljiva žena u Muzeju za umjetnost i obrt u 19 sati.
. Zagrijavanje smo mi ljudi sami izazvali i trebalo je proći mnogo vremena da se prizna da je to posljedica našeg djelovanja. Danas malo tko u to sumnja. Druga stvar je posljedica 200 godina industrijskog razvoja zapadnih zemalja što je osim zagrijavanja dovelo i do zagađenja oceana, pitke vode, generalno zagađenja okoliša. Svi su u najboljoj mjeri i volji željeli ekonomski razvoj, dulji vijek, više novaca i svakako je danas mnogo lakše i bolje živjeti nego što je to bilo nekada. No, nismo unaprijed mogli predvidjeti sve posljedice tog razvoja i sad je vrijeme da se s tim posljedicama suočimo i počnemo paralelno uz daljnji rast i razvoj planirati kako da ih na neki način “zauzdamo” i pokušamo ih vratiti unatrag, Igor Rudan za Green.
S bloga Yugopapir prenosimo intervju koji je Branimir Štulić dao magazinu “Stav” 1990. godine u kojem među ostalim kaže: “Idemo k totalitarnom svijetu, Orwelovom svijetu, u kojem ćemo mi biti samo topovska hrana za, ne znam, islamsku ili afričku frontu, kako se već gospoda nagode” – Koliko si bio ozbiljan kada si rekao: “Ako rocku oduzmeš seks i politiku, zašto onda svirati? Stavljaš li tu politiku na mjesto droge u ono sveto trojstvo?” “Pa zato smo mi ljudi i napravili politiku da je imamo umjesto droge. Tamo gdje politika ne funkcionira, tamo droga vlada. Je li ta droga crkva, po Marksu, ili je to faktička droga, nije bitno, ali to je činjenica. I zato Amerika ima tako grozne probleme s drogom. Tamo nema politike.” Žurnal
“Vjerujem da ljudi žele ozbiljan medijski sadržaj, ali publici se ne pristupa ozbiljno i smatra ih se budalama, nema ponude pa svi govore da nema ni potražnje, kao da smo u začaranom krugu. Kada ne postoji javni prostor u kojem se kontekstualiziraju ključna društvena i politička pitanja, onda je puno teže prepoznati i političku manipulaciju. Mislim da je za moj posao jako važno putovati, svjedočiti stvarima iz prve ruke, jer naš je javni prostor pun ljudi koji nigdje nisu bili i ništa nisu vidjeli, a imaju mišljenje o svemu. Vjerujem da je, pogotovo kada se baviš vanjskom politikom, nužno biti u pokretu, razgovarati s ljudima, razumijevati kontekst i sa svakog se putovanja vratiti drugačija. Imam potrebu prenijeti ono što sam vidjela, pokazati da je svijet dio našeg života i da se od toga ne treba bježati.” kaže nagrađivana televizijska novinarka i urednica Ivana Dragičević. Novosti
“Mi boravimo u nepoznatom, kao na početku svijeta ili na početku čovjekovog postojanja. Ideologije su nastale da bi ispunile tu prazninu. One su najjednostavniji način da se čovjeku stvori dojam kako su svi problemi egzistencije i postojanja savladani. Na tome se zasniva veliki uspjeh ideologija, ili točnije: na tome se zasnivao njihov veliki uspjeh. Jer, danas se, kao što sam već rekao, vraćamo religiji, mitu. … Nije opasno čitati mnogo knjiga, opasno je čitati jednu jedinu. Ljudi koji su pročitali samo jednu knjigu – bila to Biblija, Kuran ili Mein Kampf – najžešći su fanatici religioznih ili političkih vjerovanja. … Svaka totalitarna ideologija razara ljudskost, a povijesno iskustvo poučava da čovjek u uvjetima neslobode razvija bitno radikalnije, egoističnije mehanizme za provođenje i očuvanje svojih interesa nego u liberalnoj državi koja normalno funkcionira. S druge strane, u ljudima koji su prisiljeni živjeti pod vladavinom totalitarnih sistema često se razvijaju kvalitete i vrijednosti koje se bez pritiska ekstremnih situacija nikada ne bi razvile.” – Danilo Kiš, “Gorki talog iskustva” 1989. Buka
U dugačkim trkama posle nekog vremena morate pronaći način da prevaziđete bol. Ne, “moranje” nije dobra reč. Ali ako ne pronađete taj način, nećete izdržati do kraja trke, a ja sam neko ko ne voli da ostavlja stvari nedovršene. U pisanju postoji jedna teorija (ako je tako mogu nazvati) koja kaže da se pisac, u trenutku objavljivanja svoje knjige, kada ona postane dostupna publici i podložna najrazličitijim tumačenjima, treba distancirati od tog dela koje je stvorio. Ta knjiga ima svoj put i više nema mnogo dodirnih linija sa onim ko ju je stvorio. Ona sada postaje vlasništvo drugih umova koji će je percipirati na bazi svojih pređašnjih iskustava, doživljaja, emocija… Ali isto tako mislim da je to distanciranje važno i prilikom samog procesa pisanja – posmatrati nečijim drugim očima ono o čemu pišete. Možda ja svaki put kao nova osoba stavljam reči na papir. I različiti likovi mi dolaze kada se kao pisac preobratim u nekog drugog… Pulse
Krešimir Dolenčić, redatelj: Odgoj publike je proces za koji su potrebni volja i vizija
Velimir Grgić napisao je knjigu “Industrija sreće” u kojoj analizira koliko novca se zarađuje u self help industriji i kakve su namjere ljudi koji nam s interneta i televizije poručuju da je sreća iza ugla i treba se samo usuditi uhvatiti je. Što nije dobro u self help literaturi? Grgić ističe kako je to literatura osobnog razvoja, a u njoj ima puno lošeg, prvenstveno potencijala za prijevaru. Mnogi ljudi koji se bave self helpom u sebi imaju nešto mračno i nesretno i kroz proces liječe sami sebe. HRT
Ovo upućuje na stvarnu opasnost. Putin i ljudi oko njega rade nešto prilično lukavo i opasno. Ne oslanjaju se samo na pravoslavne konzervativne mislioce poput Aleksandra Dugina i Ivana Iljina. Oni također rabe antikolonijalni ljevičarski jezik, govoreći svijetu da nastupaju u ime svih potlačenih naroda u njihovoj borbi protiv kolonijalne imperijalističke dominacije. I to ima određenu privlačnost kod nekih naroda Trećeg svijeta. To vidim kao veoma zloslutan znak. Putinovo obećanje pluralizma, gdje zemlje puštaju jedna drugu da na unutarnjem planu rade što žele, osnova je njegova dogovora s talibanima u Afganistanu. Dogovor s kineskim liderima: dopušteno vam je raditi što hoćete sa svojim muslimanima. Ali to nije antiimperijalna emancipacija, već zapravo prijedlog novog neofašističkog jedinstva. Imam noćne more o tome da će se sve to povezati s novom desnicom u SAD-u i zapadnoj Europi i da ćemo dobiti antiliberalnu osovinu. Mislim da je to najveća opasnost. Jednostavno, Rusija ostatku svijeta nudi neofašistički model lažne međusobne tolerancije među autoritarnim režimima. Peščanik
Artistički i emotivni vrhunci koje dostiže ovaj 40-godišnji umjetnik kozmosa i građanin svijeta imali su visoku osobnu cijenu. Sudbina mu je dodijelila usud rata i drugosti istodobno – Božo Vrećo s majkom i sestrama preživio je ratne nesreće, patnju i smrt, a utjelovljujući muškarca i ženu, samo je naizgled mogao birati: pod pritiskom sredine, mogao je ili propasti ili se izdignuti. Na fascinantan način uspjelo mu je ovo drugo: “Kad je bog Ljubav uzeo moj život u svoje ruke, tada sam i postao nedodirljiv na ljudske uvrede, otrovne strijele koje su se zaricale u moje tijelo, ali ga nisu učinile slabim i nemoćnim; naprotiv, postao sam imun na otrov zala i moje dobro je postajalo jače, zasljepljujuće i odvažnije da promijeni tok i mog života i života hiljada drugih. Kada čovjek nadvlada strah od ljudi, u njemu ostaje samo božansko sjeme, a tada sve već ima puno dublji smisao.” Lupiga
To mi je osobito bolno gledati, kakva smo sebična govna, nesposobna uživjeti se u tuđu muku, premda su nam muke jednake, jedni drugima činili smo identične svinjarije. Kninski Hrvati, tako, plaču da su ih devedeset prve Srbi otjerali iz njihovih kuća, a vesele se da su im devedeset pete istom mjerom vratili. Naslađuju se nesrećom svojih pravoslavnih susjeda, drago im je da su neke bolesne starice i uplakana djeca bježali na traktorskim prikolicama, a četiri godine ranije bili su u istoj situaciji. Kad ih slušate, takve okrutne, zlurade, lišene svake empatije, kršćane koji ne shvaćaju ni osnove kršćanskog morala – ne možete se pravo ni sažaliti nad njima. Dođe mi često da pomislim kako taj ološ zaslužuje sve ružno što mu se dogodi. Buka