A glavno pitanje nije (samo) kako preživjeti, već kako sačuvati čaroliju iz koje pišeš
Olja Savičević Ivaničević: Njih 71 sebičnih
Prije nekoliko godina zaskočila me novinarka lokalnog portala, gurnula diktafon pod nos i pitala kako je to biti subvencionirana književnica kad se zna da su naši najveći pjesnici živjeli u siromaštvu i umirali od tuberkuloze. Promucala sam da se vremena na sreću mijenjaju, da svaki rad treba platiti, da čak i umjetnici moraju jesti. I da bi Tin pisao jednako dobro i bio još plodniji da je mogao živjeti pristojnije i duže i još više se posvetiti radu jer da je za njegovo pisanje bilo važnije to da je bio vrijedan radnik. A veliki radnik ne bi trebao živjeti u egzistencijalnoj bijedi, pogotovo ako je tako veliki pjesnik. Nisam je uvjerila, pogledala me kao jadnicu koja se namjerava dočepati novca čestitih poreznih obveznika dok prave književnice i istinski pisci u sobicama bez grijanja pišu remek-djela i slažu ih pod skromnu slamaricu, odmah pokraj litre travarice i konopca za vješanje. Radiogornjigrad
