Krvarenje na mrtvom jeziku
“Posljednji rimski bog” (2026.): Zanatsko-tehnički korektno režiran “spektakl” koji to nije
Povijesni spektakl takoreći je nezamisliv bez prikaza borbi, odnosno bez akcijskih scena u užem smislu riječi, a “Posljednji rimski bog” ne da nema akcijsku scenu – jedva da ima ijedan akcijski borilački prizor, za razliku od, recimo, superiornog mu “Illyricvma” Simona Bogojevića Naratha, premda je taj zapravo bio tzv. art film. No postoji sličnost između ta dva ostvarenja – oba su snimljena na tzv. mrtvim jezicima. Veći je problem dramaturgija koja dopušta nerijetka udaljavanja od Dioklecijana kao središnjeg lika, s poduljim epizodama koje se na ovaj ili onaj način tiču protagonista, no djeluju previše autonomno. Damir Radić za Novosti
