Priča o vili
Poznajem jednu vilu. Kažem poznajem iako to nije potpuna istina, jer nitko nju stvarno ne poznaje, čak ni ona sama sebe. Ona se tako pojavi iznenada, onako majušna sleti na dlan i treperi na njemu, gleda ravno u oči i mnogo, mnogo dublje. Ne možeš je zadržati, možda tek časak ili dva, ovisno o tome koliko dugo uspiješ zadržati dah i ostati miran, a onda, kad ona tako odluči, kada je vidjela dovoljno, odleprša dalje. Ako si dovoljno brz možeš neko vrijeme pratiti njen let, možda ti se usput nasmiješi, ali na kraju uvijek nestane iz vida i ode svojim putem. Teško je pratiti vilu.
Kako je naći? Osluškujući vjetar. U brdovitom kraju, gdje se lako stopi sa zelenilom, često se skriva u mahovini od grubih pogleda, običnom oku nevidljiva, proviruje kroz lišće zajedno sa zrakama sunca. Ili na rijeci koja joj žubori o ljudima, krajevima koje nije vidjela, rijeci čiju hladnoću nosi u očima i glasu, a neobuzdanu struju u karakteru. Da nije vila, bila bi rijeka, mutna i tajnovita na dubokim mjestima, bistra i opasno skliska na plitkim dijelovima, a opet tako razigrana.
Nema zapravo smisla tražiti vilu, ona će sama sjesti kraj tebe, kada izađu krijesnice, gledat će njihov ples i primati te male sjajne točke u dlanove. Kada želi, ona skida prave zvijezde i češka se njima po leđima. Ali ne u prohladnim noćima poput ove, kada naiđe na nekoga tko je kao i ona, zamišljen sjedi u travi i gleda u nebo s blagim smiješkom na licu. Tada će se malo zadržati, možda pomalo umorna od leta, možda i sama malo usamljena.
Može li obični smrtnik voljeti vilu? Možda kratko, zaboravljajući i zanemarujući sve drugo oko sebe. Ne može drukčije, ona preuzima sve. Njena magija stvara zaštitni neprobojni balon u kojem se zajedno grijete, lebdite na snovima daleko od realnosti. No, neizbježno je, sumnje s vremenom počnu stvarati rupe u balonu. Neke se mogu zakrpati, ali nakon nekog vremena magija sve više blijedi dok jednog dana potpuno ne nestane.
Treba li ostati i čekati da vila odleprša dalje svojim putem, vječno u potrazi, u žurbi da vidi nešto novo ili otići prije i spasiti svoje malo srce? Ne znam. Jedino što znam je da nakon nje ostaje zujanje u ušima, neka dezorijentiranost kao nakon naglog buđenja. Zbunjenost i melankolija će možda trajati danima, ali istovremeno se javlja neka lakoća. A kada jednog dana pogledaš u ogledalo, otkriješ da su i tebi narasla krila. I onda jednostavno poletiš.