Arhiva ZFF - Monitor.hr
17.11.2018. (16:30)

Borbene snimke

Najbolji film ZFF-a – ‘Teret’

Teret Ognjena Glavonića dobio je Zlatna kolica za najbolji dugometražni film na Zagreb film festivalu jer “spretno kormilari politički kompleksnim terenom i odlikuje se rigoroznom formom i sadržajem”. Posebno priznanje dobio je Manta Ray redatelja Phuttiphonga Aroonphenga, Zlatna kolica za najbolji kratkometražni film osvojio je Pogled iranskog redatelja Farnoosha Samadija, a za najbolji hrvatski film Bila soba Mladena Stanića.

29.11.2017. (12:05)

Klasa iznad

Radić: ‘Voli ne voli’ jedini je izvanredan film na ZFF-u

“Glavni natjecateljski program dugometražnih igranih filmova uobičajeno se sastojao od prosječnih do izrazitije solidnih naslova, a cijeli je Zagreb Film Festival ponudio tek jedan ekstraordinarniji rad aktualnog datuma proizvodnje – Voli ne voli Alexandrosa Avranasa (dao intervju za Večernji). On poetiku čudnog vala lucidno spaja s elementima film noira, kreiravši rijetko svjež primjerak neonoira obilato natopljen sadomazohističkim preljevom i ekstremno mizantropskim pogledom na ljude i njihov svijet, što ga u konačnici čini jednim od najopakijih uradaka viđenih posljednjih godina”, recenzira Damir Radić za Novosti.

16.11.2016. (08:12)

‘Najsretniji dan u životu Ollija Mäkija’ prikazan na ZFF-u: Simpatični crno-bijeli film o boksu i velikim očekivanjima sa svojom sporo razvijajućom radnjom neće se dopasti svakome. Ali to je njihov problem

11.11.2016. (07:00)

Lao Shi – Miran čovjek u raljama korupcije

Šta zapravo znamo o savremenoj Kini? Vrlo malo toga: u najboljem slučaju poneko svedočanstvo nekog našeg poznanika koji se obreo tamo, češće statističke podatke o rastu BDP-a ili rastu industrijske proizvodnje, čujemo tu i tamo neku vest o ekološkoj ili prirodnoj katastrofi, te uberemo malo začudne trivije iz rubrike zanimljivosti ili crne hronike. O svakodnevnom životu običnih ljudi, sve bržim promenama usled globalizacije, kompleksnoj, okoštaloj, lopovskoj birokratiji i sveopštem cinizmu preko potrebnom za preživljavanje nećemo čuti u vestima, niti pročitati na internetu.

Možda ne potpuno pouzdan, ali svakako novi izvor informacija mogu biti filmovi koji nam dolaze iz te ogromne zemlje sve većih socijalnih razlika i protivrečnosti. Izuzmimo tu očite državne projekte i istorijsko-mitološke spektakle, pa čak i čisto žanrovske uratke koji nemaju pretenzija ka opisivanju stvarnog života. Onda nam ostaju festivalski filmovi, snimljeni za posebnu publiku (i žirije), možda ne potpuno objektivni, ali dovoljno hrabri da nam ukažu na mračne strane savremene Kine. Filmove kao što su A Touch of Sin ili Black Coal, Thin Ice ili naslov sa ovogodšnjeg Berlinala Lao Shi Johnnyja Ma, kanadsko-kineskog autora debitanta u dugometražnom formatu, koji ćemo imati prilike videti i u Zagrebu u okviru ZFF-a.

U ekonomičnih 80 minuta trajanja i na primeru jednog čoveka i jednog postupka koji mu je obeležio dalji tok života, Ma se hrabro i sigurno kreće kroz žanrove, od socijalne drame do psihološkog noira sa pod-tonovima Dostojevskog, i ukazuje na apsurd kineskog zakonodavstva i birokratije za čije preživljavanje je neophodan cinizam. Kao osnova su poslužile vesti iz crne hronike koje su zabeležile epidemiju udaranja pešaka i motorista, “potvrđivanja pogotka” i odvoženja s mesta nesreće. Nije razlog to što su kineski automobilisti ubilački manijaci, već prosta činjenica da je globa za usmrćenog pešaka u nesreći dosta niža od bolničkih troškova koji bi pali na leđa nesrećnom vozaču.

Naš naslovni junak (Gang Chen) je taksista koji je imao nesreću da pokupi pijanog putnika (Shenglong Wang) koji mu je u ključnom trenutku povukao ruku tako da je motorista (Zebin Zhang) završio na tlu. Lao Shi nije upoznat sa procedurom, po kojoj mora sačekati policiju i osiguravajuću kuću, pa tek onda pozvati hitnu pomoć, pa je žrtvu sam odvezao do bolnice i završio sa njenim bolničkim troškovima koji su rasli iz dana u dan, a ujedno ostao bez mogućnosti da ih naplati od svoje firme, a na koncu i bez posla kod svog ciničnog gazde (Hongwei Wang), bez žene (producentkinja filma Nai An), porodice i perspektive, zapravo bez celog svog života.

Jedina šansa mu je da pomoću ostavljenog telefona nađe svog putnika i natera ga da da izjavu za policiju i tako možda reši svoj slučaj. Velika istina je, međutim, da policiju, osiguranje, bolnicu i njegovu firmu nije briga za njegov slučaj ili nekakav koncept pravde kao takve i cilj im je da Lao Shi postane nečiji tuđi problem, najbolje sam svoj. Već u očajničkoj poziciji, ovaj nekada mirni, pošteni i moralni čovek mora pribeći očajničkim merama koje nije mogao ni da zamisli.

Neki će stanje duha u savremenoj Kini atribuirati kapitalizmu koji je ekonomiju zemlje zauzeo na juriš pre 20 ili 30 godina i uveženim i krivo interpretiranim zapadnim vrednostima koje se svode na monetizaciju vrednosti čoveka. Drugi će ga, pak, naći u neumrlom komunizmu, njegovoj svemoćnoj i nasilnoj birokratiji i sveprožimajućoj korupciji. Ma nije tako površan, iako bi se moglo reći da je u pojedinim detaljima prenaglašen. Ma pravi izjavu od toga kako svi, osim našeg naslovnog taksiste u početku, brinu samo za svoje interese. Policiji se ne žuri, gazda ne želi da preko firme plati štetu, pijanac ne želi dati izjavu kojom bi možda inkriminirao sebe. Čak ni Lao Shijeva žena nema razumevanja za njegov etički postupak kojim je ugrozio egzistenciju vlastite familije, a motoristina žena je zapravo više fokusirana na njegovu premiju životnog osiguranja nego na njegov mogući oporavak.

Iako su ti detalji možda prenaglašeni, a zapadnom gledaocu deluju nerealistično surovo, oni nisu najveći adut filma. Ma na njima svakako poentira i koristi ih kao komentar na celokupno kinesko društvo (film se odvija u neimenovanom gradu koji može biti i relativno veliki, doduše bez nekih prepoznatljivih znamenitosti, i relativno mali, ali opet ne toliko mali da socijalno raslojavanje ne bi uzelo maha), ali prava snaga filma leži u rediteljevoj lakoj ruci kojom vodi transformaciju psihologije glavnog lika i ujedno i žanrovsku transformaciju filma. Lao Shi se kreće prema dole, socijalno a još više moralno, da bi do kraja postao skoro nečovečan i monstruozan, a film od socijalne drame postaje triler potrage, psihološki noir i studija karaktera, slučaja i celokupnog društva. Tako vešto režiran, atmosferičan i briljantno odglumljen postaje ne samo intelektualno, nego i emotivno iskustvo koje se ne propušta. (9/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.

19.01.2016. (11:53)

Pobjednik 13. ZFF-a, ‘Saulov sin’, u kinima od 28. siječnja

19.01.2016. (11:26)

Pobjednik 13. ZFF-a, ‘Saulov sin’, u kinima od 28. siječnja

Saulov sin, za Oscara nominirani film mađarskog redatelja Lászla Nemesa, ujedno i pobjednik 13. Zagreb Film Festivala, uskoro stiže u kina diljem Hrvatske. Jedan od naslova koji je nesumnjivo ostavio golemi trag u filmskoj 2015. godini još od svoje premijere u glavnom natjecateljskom programu Međunarodnog filmskog festivala u Cannesu, gdje je nagrađen Grand Prixom, hrvatska će publika u moći gledati od četvrtka, 28. siječnja, kada kreće službena kino distribucija.

Debitantsko ostvarenje nekadašnjeg asistenta slavnog Béle Tarra, čiji je utjecaj vidljiv u zadivljujuće dugim kadrovima, ”izvanredan je, osuđujući pogled na zlo u Auschwitzu” (The Guardian), ”posve drugačiji od svih drugih filmova o holokaustu” (Indiewire).

Povodom početka hrvatske distribucije filma, kao i obilježavanja Dana sjećanja na žrtve holokausta (27. siječnja), u suradnji Francuskog instituta u Hrvatskoj, Multimedijalnog instituta i Zagreb Film Festivala, u utorak, 26. siječnja u 18 h u Medijateci Francuskog instituta (Preradovićeva 5, Zagreb) održat će se predavanje filmologa i filozofa Ophira Lévyja, pod nazivom Je li okončana rasprava o reprezentacijama holokausta na filmu: razmišljanja o Saulovom sinu.

22.11.2015. (17:41)

‘Macbeth’ dočarao najbolje od kazališta na filmu

Macbeth se obično promatra kroz aspekt politike i loših strana slijepe ambicije i čežnje za moći. No Shakespeare je uvijek bio kritičar ljudskih karaktera, ističući njihove niske strasti i mane. To je vrlo dobro prepoznao redatelj Justin Kurzel, koji se fokusirao na osobnu tragediju dvoje ljudi koji su upropastili jedno drugo.

Lady Macbeth je jedna nesretna i osamljena žena, a tragedije iz prošlosti ostavile su u njoj gorčinu koju ne zna ispoljiti drugačije nego tako da zagorčava život onome tko joj je najbliži – svom mužu. Baš kao čovjek koji se utapa i toliko se očajnički želi spasiti da ni ne shvaća da guši onoga tko mu je pritekao u pomoć, kako je to lijepo izrazila Marion Cotillard. Upravo takva je žena koja bijeg od svojih muka nalazi u fokusiranju na partnera, tjerajući ga da bude ono što nije. Lady Macbeth od supruga traži da bude ambiciozan, da ubije kralja i preuzme vlast. “Učinit smijem sve što čovjeka je vrijedno, tko smije više, nije čovjek”, uzalud govori Macbeth.

No ona nije jedini krivac, i sam Macbeth u sebi ima potisnuta očekivanja koja se ne usuđuje realizirati, nade koje mu bude tri vještice proričući mu da će biti škotski kralj. Hrabar i povodljiv kakav je, upušta se u izazov, svjesno, no ubrzo se pokazuje da unatoč fizičkoj snazi u sebi gaji nesigurnost koja će ga polako dovesti do ludila, dovesti do toga da zamjera ženi jer ga je podržala u ludim idejama i postane toliko sumnjičav da ne vjeruje niti prijateljima.

“Što je učinjeno, učinjeno je i ne može se izbrisati”, ali njih dvoje to ne može prihvatiti, nju izjeda grižnja savjesti, a njega nesigurnost. Lady Macbeth povlači se u sebe i ponovo bježi – u smrt, a Macbeth za prolivenu krv plaća vlastitom krvlju.

Michael Fassbender dobro se snašao u ulozi, s jedne strane savršeno dočarava fizičku snagu, a s druge potpuni unutarnji slom, nenametljiv je, prirodan i nije se izgubio u zahtjevnom tekstu. Marion Cotillard je pak najbolji advokat Lady Macbeth, tjera na suosjećanje, a ne optužbe lika.

Zbog jezika i dugih dijaloga film se na momente može činiti malo zamoran, a neke scene preduge, no to ne kvari ukupni doživljaj.

Film je jedno snažno, dojmljivo vizualno iskustvo, a gledatelj je jednostavno nemoćan da skrene pogled sa radnje koja pred njim polako teče, neizbježno vodeći likove u ponor.

U mračnu atmosferu savršeno se uklapa škotski krajolik koji sam po sebi izgleda kao velika pozornica, nepregledna prostranstva prekrivena maglom, kao mjesto gdje je nemoguće razlučiti što je stvarno, a što utvara.

Macbeth svakako treba pogledati na velikom platnu, nakon Zagreb film festivala, film u redovnu distribuciju kreće 24. prosinca.

21.11.2015. (09:51)

Subota na ZFF-u

Premda festivalski program u kinima Europa i Tuškanac te u Muzeju suvremene umjetnosti traje i u nedjelju, 22. studenoga, subota na ZFF-u je dan za dodjelu nagrada i ceremoniju zatvaranja. U kinu Europa program počinje u 11:00 sati uz projekciju Kratkih, ali slatkih filmova za djecu, a nastavlja se reprizama filmova iz glavnog programa. Brazilski Neonski bik Gabriela Mascara na rasporedu je u 14:30, a estonski Susret vjetrova u režiji Marttija Heldea u 16:30.

https://www.youtube.com/watch?v=zQ-mjeM8BmM

U 20:00 sati u kinu Europa je svečanost zatvaranja uz proglašenje pobjednika, nakon čega slijedi projekcija trećeg nastavka omnibusa Zagrebačke priče. Spomenuti film koji režijski potpisuju Ivan Salaj, Petar Orešković, Matija Vukšić, Vlatka Vorkapić, Danilo Šerbedžija i Radislav Jovanov Gonzo uključuje šest priča na temu praznika, a zanimljivo je da će odmah nakon ZFF-a krenuti u redovnu distribuciju u kinu Europa. Prije spomenutog filma koji se prikazuje van konkurencije publika će imati još jednu priliku pogledati kratki film Zagabria iz 1911., koji je prikazan tijekom večeri otvaranja. U kinu Tuškanac reprizno se prikazuju dva atraktivna naslova iz programa Ponovno s nama. U 16:30 prikazuje se film Bravo! u režiji Radua Judea, a u 19:00 sati na rasporedu je meksički film Čudovište s tisuću glava koji potpisuje Rodrigo Pla.

U kinu Tuškanac u 21:00 sat održava se projekcija pobjedničkog dugometražnog filma, a u 23:00 projekcije domaćeg i međunarodnog pobjednika u kategoriji kratkog metra.

U Muzeju suvremene umjetnosti od 16:30 na rasporedu je Moje zlatno doba Arnauda Desplechina iz Velikih 5. U 19:00 na istom mjestu pogledajte film Bijeli vitezovi Joachima Lafossea, a u 21:30 Mladost Paola Sorrentina.

20.11.2015. (08:17)

Petak na ZFF-u

Petak na ZFF-u u kino Europa u 19:00 sati donosi hrvatsku premijeru Neonskog bika u režiji Gabriela Mascara, još jednog latinoameričkog filma koji je nagrađen u Veneciji (Horizonti) za koji se kritika jednoglasno slaže u jednome – riječ je o ostvarenju koje otkriva lice Brazila kakvo dosad nismo imali prilike vidjeti. U 21:00 u kinu Europa na rasporedu je Susret vjetrova, jedno od najsmjelijih recentnih debitantskih ostvarenja u kojem estonski redatelj Martti Helde koristi žive slike kako bi rekonstruirao davno izgubljena sjećanja baltičkih obitelji koje su 40-ih godina prošloga stoljeća bile razdvojene Staljinovim deportacijama. Oba filma će uoči projekcija osobno predstaviti njihovi redatelji.

U kinu Tuškanac od 20:30 na rasporedu je posljednja ovogodišnja porcija kratkog metra. Međunarodnu konkurenciju predstavljaju francuski Nekoliko sekundi u režiji Nore el Hourch te poljski Trenutak u režiji Piotra Domalewskog, a program Kockice završava uz višestruko nagrađivani Piknik Jure Pavlovića i premijeru filma Fantastična Ivana Sikavice. U 15:00 na Akademiji dramske umjetnosti uz projekciju filma Khadak predavanje će održati članica žirija dugometražnog natjecateljskog programa Jessica Woodwort. Dobitnica nagrade Lav budućnosti za najbolje debitantsko ostvarenje na Venecijanskom festivalu 2006. govorit će o inspiraciji i nastanku filma Khadak, vizualne bajke o Mongoliji koja je prikazana na petom izdanju ZFF-a.

U 15:30 u Tuškancu mladi će filmofili moći u sklopu programa PLUS pogledati njemačku dramediju Sve o jednoj djevojci u režiji Marka Monheima, a u 18:00 sati na rasporedu je Macbeth u režiji Justina Kurzela iz programa Velikih 5. Program Ponovno s nama u 22:00 sata u Tuškanac donosi film Bijeli vitezovi. Studiozni, neosuđujući pristup kojim je obradio priču o bračnoj depresiji i čedomorstvu u svom prethodnom filmu, Izbezumljenost (prikazanom na ZFF-u 2013.), redatelj Joachim Lafosse ovog puta primjenjuje na još jednu moralno i etički zakučastu situaciju u priči o krijumčarima afričke djece koji djeluju pod krinkom humanitarne organizacije.

Dok u kinima Europa i Tuškanac te MSU-u ZFF traje sve do nedjelje, filmofilski tjedan u Zagrebačkom plesnom centru završava u petak uz posljednje naslove iz triju programa. Retrospektiva Orsona Wellesa završava uz američko ostvarenje Stranac, jedini Wellesov film koji je ostvario značajniji uspjeh na kinoblagajnama; Moj prvi film: Bosna i Hercegovina zatvara Ovo malo duše. Prvijenac Ademira Kenovića kojim je otvoren program Directors’ Fortnighta u Cannesu 1991. spoj je komedije i drame o odrastanju, a vjerojatno najzapamćeniji ostaje po rečenici mladog protagonista: „Čovjek ti je, Senada, teški hajvan. I ono malo duše što ima, šejtan mu je dao da mu bude teže“. U petak u 23:00 u ZPC-u filmom Krvopijci Dejana Šorkazavršava program Horori Istoka Europe.

Petak je također posljednji dan programa u Dokukinu KIC. Program Making Of u 19:30 sati donosi Snimajući Otela Orsona Wellesa, a u 22:00 sata na istoj lokaciji moći će se pogledati izbor od četiri kratka filma nastala u okviru programa film.factory koji je u sklopu Univerziteta Sarajevske škole za nauku i tehnologiju pokrenuo znameniti redatelj Bela Tarr.