U tvornici u kojoj se nekoć izrađivalo tristo milijuna komada pisaćeg pribora godišnje danas se proizvodi - tišina - Monitor.hr
04.02. (14:00)

Za društvo koje ionako više ne piše

U tvornici u kojoj se nekoć izrađivalo tristo milijuna komada pisaćeg pribora godišnje danas se proizvodi – tišina

TOZ je preživjela bombardiranja, nacionalizacije, reforme, spajanja, razdvajanja i Fiću kao nagradu za inovaciju. Nije preživjela pretvorbu, taj domaći izum koji je učinkovitije od svake bombe razorio sve što je imalo smisla, kontinuitet i radnike. Strojevi su još mogli proizvoditi olovke, ali sustav je proizvodio isključivo – gubitke s potencijalom za nekretninski rast. Ime Penkale, pionira koji je svijet naučio kako da piše brže, preciznije i elegantnije, danas služi kao nostalgični font na web stranici s nedostupnim brojevima. Zemljište vrijedno deset milijuna prodano je za pet, jer tržište je slobodno, a pamćenje skupo. Kupila ga je tvrtka s dva zaposlena i kreditnim rejtingom koji zvuči kao dijagnoza. U zemlji u kojoj su nekad radile tisuće ruku, sada su dovoljne dvije – jedna za potpis, druga za brisanje povijesti. TOZ nije propala zato što su ljudi prestali pisati, propala je jer su drugi počeli pisati drugačije: sitnim slovima u ugovorima, debelim slovima u bilancama i nevidljivom tintom u javnom interesu. Boško Crnobrnja za Ravno do dna


Slične vijesti

29.01. (08:00)

Nekad Narodni magazin, danas samo magazin

Nama u Ilici za Zagrepčane nikada nije bila samo robna kuća. Bila je gradski refleks – mjesto susreta, čekanja, razgovora…

Preživjela je carstva, države i ideologije, ali nije preživjela nemar vlastitih upravitelja, političke kukavičluke i tržišnu darvinističku igru u kojoj povijest nema popust, a sjećanja nisu porezno priznati trošak. Zgrada je opstala, ali institucija je istrunula iznutra – tiho, bez drame, bez odgovornosti. Stečaj koji je započeo 2000. godine nije bio samo posljedica jedne krize, već dokaz dugogodišnjeg institucionalnog umora. Više od dvadeset godina Nama je živjela u pravnom limbu, kao pacijent na aparatima koje nitko ne želi isključiti, ali ni izliječiti. Grad i država, ti vječni čuvari javnog interesa, imali su pravo prvokupa. Imali su i priliku, i obvezu, i povijesni argument. Iskoristili su – ništa. Ako se u Namu useli globalni brend, to neće biti znak oporavka grada, nego priznanje poraza – dokaz da više ne znamo što bismo sa sobom pa iznajmljujemo vlastitu povijest po kvadratu. Boško Crnobrnja za Ravno do dna. Na Indexu razgovarali s građanima: “To je ukras Zagreba. To je Zagreb…”