'Unbroken' - napredak za Angelinu Jolie, ali već smo ga nekoliko puta odgledali - Monitor.hr
31.01.2015. (23:08)

‘Unbroken’ – napredak za Angelinu Jolie, ali već smo ga nekoliko puta odgledali

Izgleda da smo mi, Balkanci, svojim amaterskim i diletantskim pristupom stvarima, kako ozbiljnim, tako i potpuno sporednim, ipak zarazili ostatak sveta. Kod nas, recimo, svaki frajer u birtiji je i genijalan političar, ekonomista, fudbalski selektor, pedagog, psiholog, automehaničar, građevinar, proizvođač alkoholnih pića i šta sve ne. Takvi smo po prirodi stvari, versatilni, ili samo volimo da guramo nos tamo gde mu nije mesto i ne priznajemo drugima da su stručni, da nešto mogu napraviti bolje od nas. Takav se pristup proširio Hollywoodom, pa je sada normalno da se glumac (ili zvezda, ima razlike) dohvati filmske režije. Bilo je toga i ranije, u periodu Novog Hollywooda je bilo normalno da se glumci uhvate režije na nekom malom, finansijski nezahtevnom i ličnom projektu. Ono što je danas različito je megalomanija tih projekata, a ime zvezde se koristi kao marketinški “brand”, bilo da je ona zaista režirala film ili se samo igrala reditelja.

Primer tog trenda je Angelina Jolie. Ona je nekada davno bila glumica i igrala je u raznim filmovima, od potpunih opskuriteta do relativno zapaženih. Kao deo holivudskog plemstva i rasna lepotica, brzo je napredovala u zvezdu. Njen “celebrity” brak s Bradom Pittom i pozerski humanitarni rad i aktivizam su preuzeli medijski primat nad njenim glumačkim ostvarenjima, a ni njene uloge nisu bile nešto posebne, pa se Angie odlučila da se pokaže i dokaže kao autor i uhvatila se scenarija i režije. Njen autorski prvenac je bio toliko loš i nelogičan, faličan pre svega iz filmskih razloga (ne bih ulazio u politiku) i u solidnoj meri je ismejan od kritike i publike. Angie se nije predavala, niti tvrdoglavila, već je napravila dobru odluku, za scenario unajmila stručnjake, a režiju nastudirala gledajući kako to rade profesionalci, pa je njen drugi pokušaj, ‘Unbroken’, drastično bolji od debija.

‘Unbroken’ je ekranizacija biografije Louisa Zamperinija, olimpijskog atletičara, vojnog pilota i ratnog zarobljenika, sve u svemu zaista interesantnog i poštovanja vrednog čoveka. Čudo je kako se holivudske glavešine nisu ranije dosetile da o njemu naprave biografski film, pošto je Zamperini to svakako zaslužio. Universal je otkupio prava na njegovu biografiju koju je napisala Laura Hillenbrand i počeo da razvija scenario s Richardom LaGraveneseom (‘The Fisher King’, ‘The Horse Whisperer’ i Williamom Nicholsonom (‘Gladiator’, ‘Les Miserables’, ‘Shadowlands’), a Francis Lawrence (nastavci ‘The Hunger Games’) je najavljen kao reditelj. Od te saradnje nije bilo ništa, scenario je sačuvan, ali je Angelina Jolie, čim je dobila rediteljsku fotelju, angažovala braću Coen da isti pregledaju i doteraju. Atipično za njih, scenario je dostra “straight” i linearan, bez njihovog tipičnog humora, reklo bi se poprilično tezgaroški.

Louis Zamperini (O’Connell) je pilot na Pacifiku i njegov avion je pogođen i polako otkazuje. On i još dvojica kolega Phil (Gleeson) i Mac (Wittrock) uspevaju da iskoče iz aviona koji se ruši i narednih 47 dana provode u čamcu za spasavanje, uz klasične probleme: glad, žeđ, ajkule i avione koji preleću i pucaju. Uporedo s tim, kroz flashback scene izloženo je Louisovo odrastanje kao problematičnog klinca, a potom kao nadarenog i izdržljivog atletičara dugoprugaša. Nastupio je na Olimpijadi u Berlinu u trci na 5000 metara i osvojio osmo mesto, što je dobar rezultat jer je Louis planirao da popravi vreme i formu do sledeće olimpijade koja je, gle čuda, dodeljena Tokiju. U međuvremenu je izbio rat i Louis je umesto na najveće svetsko takmičenje otišao u pilote…

Kada se dvojica od trojice konačnu domognu kopna, shvataju da njihove muke tek počinju jer će pasti u nimalo prijatno zarobljeništvo u japanskom logoru kojim upravlja zloglasni “Ptica” Watanabe (Ishihara). Watanabe će se odmah spraviti na Zamperinija, jer ga nesalomivi američki vojnik nervira u svojoj nepopustljivosti i pakao ga čeka, sve do oslobođenja…

Jasno je da ‘Unbroken’, kao miks barem dva-tri filma na dve-tri teme ima pretenzije za nagrade. One su mu u ovom slučaju izmakle. Istina, ima tri nominacije za Oscara, za kameru, miks i montažu zvuka, ali i vrlo male šanse. Do nominacija se nisu domogli ni glumci, iako su dojmljivi i prolaze kroz fizičke transformacije, ni muzika Alexandra Desplata, ni, logično, Angelina Jolie, koja možda nema dara za režiju, ali pokazuje spremnost da uči zanat tako što se ugleda na Spielberga i Eastwooda u njihovim najboljim ostvarnjima ratnog žanra. Scene na čamcu za spasavanje su dinamične i atraktivne, iako se dosta oslanjaju na ‘All Is Lost’ i slične filmove o brodolomcima. U tome joj dosta pomaže fotografija majstora Rogera Deakinsa.

Tek u logoru film dobija solidnog negativca i sukob između njega i protagoniste je relativno napet. Problem je što Phil tu nekako ispada iz priče, a druge kolege iz kampa (predvođene Hedlundom) ne uspevaju da ga zamene. Jack O’Connell kompetentno igra Zamperinija, i pokazuje da je njegova glumačka karijera u usponu i da ga čeka svetla budućnost. Ovo je bila dobra godina za njega, u ‘Starred Up’ je perfektan, čekam još da ga vidim u ”71′. Nažalost, nemamo prilike da ga vidimo kao Zamperinija koji se suočava sa PTSP-om nakon povratka iz rata i zarobljeništva, ali to je stvar scenarija i pogrešnih prioriteta.

Scenario je najslabiji deo ovog filma. Naprosto, linearan je, predvidljiv i dosadan. Imali smo puno filmova na tu temu, i većinom su bili bolji. Naravno, nemoguće je ponovo napraviti ‘The Bridge on the Kwai River’, ali moguće je barem održati ikakav osećaj tenzije i teskobe, materijal je tu, samo treba pogoditi dinamičke akcente. Coeni, doduše, ubacuju malo humora na početku, na čamcu prilikom lova na ptice i ribe, ali to nije dovoljno da poništi utisak neoriginalnosti i reciklaže.

Bilo kako bilo, ‘Unbroken’ ostaje sasvim prosečan film koji smo već nekoliko puta odgledali, poslednji put pod nazivom ‘The Railway Man’ (2013). ‘Unbroken’ uspeva da bude još konfekcijskiji i monotoniji od toga. Pa ipak, ovo je značajan napredak za Angelinu Jolie, ali pitanje je hoće li ona s ovim filmom sprati etiketu “razmaženog derišta bez trunke talenta” koju su joj nalepili Sonyjevi direktori čija je komunikacija presretnuta i objavljena na internetu. Smatrali mi to nekorektnim ili ne, fakat je da Angie ostaje pre svega “celebrity”, pa tek onda sve ostalo, kao i to da neće tek tako odustati od traženja priznanja za svoj rad. Hoće li u tome uspeti i hoće li joj studijski sistem pomoći ili će je samo hraniti s ostacima, ostaje da se vidi u budućnosti. (5/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan.


Slične vijesti

13.05.2021. (19:00)

Majka priroda i surogat majka Angelina

‘Oni koji mi žele smrt’: Angelina Jolie spremna je ponovno se okruniti titulom akcijske heroine

Zadnjih godina Lara Croft je postala Alicia Vikander, a Scarlett Johansson preuzela štafetu vodeće akcijske heroine, ali Angelina dokazuje da nije još za mirovinu, uz povremenu autoironiju na račun godina, karakterističnu za junake-povratnike tipa Schwarzenegger – piše Marko Njegić o trileru ‘Oni koji mi žele smrt’.

07.11.2019. (11:00)

Angelina Jolie: Kad sam imala dvadeset bila sam fokusirana na ono što nemam, danas znam da je to pogrešno

25.05.2018. (09:17)

Angelina Jolie bijesna: Njezina djeca ne smiju napustiti državu

03.12.2017. (22:11)

‘First They Killed My Father’: Iz četvrtog pokušaja pun pogodak Angeline Jolie

Verovali ili ne, Angelina Jolie je snimila dobar film. Ne prosečan, ne “može da prođe”, ne prihvatljiv, dobar u punom smislu te reči, promišljen, koherentan, sa ponekom greškom poput već ustaljenih prečica, ali u svakom slučaju sa autorskim potpisom i pečatom. Znači li to da je hollywoodska zvezda simultano naučila zanat i pronašla svoj autorski glas, da joj status slobodne žene pokreće kreativne sokove ili je First They Killed My Father puka slučajnost u njenoj autorskoj karijeri, ostaje da se vidi u njenim narednim filmovima. Odustati, čini se, nema nikakve namere.

No dobro, ona je sa Unbroken učila zanat imitirajući dokazane autore, a sa iskrenom terapijskom katastrofom By the Sea kao da je tražila svoj glas, i to artistički, što je sve legitimna stvar razvoja karijere, ma koliko bilo iritantno što slavni hobisti uzimaju prostor nekome kome je režija struka. Zbog toga je i kritički i poslovni uspeh sa First They Killed My Father još veće čudo: glumica ga je snimila nezavisno, bez trunke ega, pristupajući mu jako lično, uvalila Netflixu i završila posao. Bojazan da će to biti još jedan In the Land of Blood and Honey, Angelinin zbrkani, tehnički trapavi prvenac, pokazala se kao neutemeljena bez obzira na neke površne poveznice poput tematike građanskog rata i terora nad zarobljenim civilnim stanovništvom i insistiranja na lokalnom jeziku.

Umesto Bosne, imamo Kambodžu i pomalo iritantan, doduše kratak uvod školski složen od arhivskih snimaka praćenih melodijom Sympathy for the Devil koji nam objašnjava stanje stvari, rat u Vijetnamu, američki angažman u Indokini, tenzije u Kambodži, građanski rat između pro-američke hunte i revolucionarnih Crvenih Kmera, te pobede potonjih koja je rezultirala jednim od najnehumanijih režima na svetu u XX stoleću i smrću četvrtine stanovništva države u periodu od 4 godine. Podsetimo, Crveni Kmeri su građanstvo isterali na selo, svakog neprijatelja, bilo klasnog (buržoaziju, prosvetne radnike, vojsku, pripadnike bivšeg režima), bilo rasnog (Kineze, Vijetnamce) potamanili kao pse, ljudstvo morili glađu, preodgajali u logorima nalik na koncentracione, razarali familijarne veze i od dece ispiranjem mozga stvarali svoje najlojalnije vojnike.

Istorija je, dakle, poznata i već je bila tematizirana u brojnim filmovima, uključujući i klasik The Killing Fields (1984) i recentni animirani dokumentarac The Missing Picture (2013). Ovde je reč o adaptaciji memoarske proze Loung Ung nazvane Kći Kambodže se seća. Autorica je inače poznata kao aktivistica za zabranu nagaznih mina i spisateljica memoarske proze o teroru Crvenih Kmera i ko-scenaristica dokumentarca o nužnosti obrazovanja za žene u nazadnim sredinama Girl Rising.

S tim u vezi je prosede dokumentarca predvidljiv. Loung ima relativno bezbrižno detinjstvo u prestonici zajedno sa braćom i sestrama, majkom – domaćicom i ocem koji radi u vojsci sve dok u grad ne umarširaju revolucionari i narede evakuaciju na selo. Otac, naravno, krije svoju pred-istoriju (dok ga ne otkriju, to jest), pa se familija izdaje za običnu radničku, što im makar na neko vreme omogućava preživljavanje u radnim kampovima na minimalnim obrocima. Na svakom kontrolnom punktu im oduzimaju stvari, prvo kamionet, zatim ručni sat, odeću, obuću, igračke, guraju ih u uniformnost, napadaju propagandom, prete nasiljem… Loung će tokom filma izgubiti i oca (negde na pola filma kada ga odvedu, suprotno naslovu i memoara i filma) i majku, kao i kontakt sa većinom braće i sestara.

Proći će radne i vojne kampove, biće naučena kako da ubije neprijateljske vijetnamske vojnike, kako da postavlja bombe i slične “veštine” koje baš i nisu za decu. Međutim, predvidljivost scenarija do granice “spoilera” neće se odraziti na kvalitet filma jer centralno pitanje nije vezano za nova saznanja, već za to kako je priča ispričana, u čemu se Angelina Jolie iskazala kao sveža autorica sa osećajem za detalj (naročito za psihologiju) i autorskim izrazom vrednim svakog poštovanja. U filmu nema jeftinih, direktnih šokova poput inflacije grafičkog nasilja, a pretnja je uvek tu negde. Umesto toga ona ostaje verna dečijoj perspektivi svoje junakinje koju koristi kao iskrenog, ali nepouzdanog naratora koji ne razume uvek šta se oko nje dešava. Angelina Jolie to podvlači obiljem subjektivnih kadrova koji se ritmično izmenjuju širim planovima, te sa snolikim i košmarnim scenama u kojima Loung pokušava da rekonstruira svet oko sebe. Živost boja takođe nije nešto što bi se uklopilo u priču, ali ovde itekako ima smisla jer se radi o dečijoj slici sveta.

Kako se film zasniva na jednom liku i njega stavlja u fokus, glumačko ostvarenje takođe mora biti ubedljivo. Roditelje igraju profesionalni glumci, dok su deca naturščici. Čini se da je Sareum Srey Moch bila više nego pravi izbor za glavnu ulogu jer ima neviđeno prisustvo na ekranu, ležerna je i bez ikakvih problema može ne samo da nam privuče pažnju, već i da učini da se vežemo za nju. Kod nje ima nečeg posebnog, neke determiniranosti, a opet nečeg tako običnog dečijeg, instinktivnih reakcija da se nasmeje nekome jer deca to rade i da se taj neko nasmeje njoj, bez obzira što bi taj neko mogao biti mučitelj ili cinkaroš.

Na pitanje kako je Angelina Jolie uspela da konačno, iz četvrtog pokušaja, snimi dobar film još uvek ne postoji jednoznačan odgovor. Istina je da je First They Killed My Farther bio projekat do kojeg joj je lično stalo i da je uložila puno energije u njega. Ona svakako poznaje situaciju, a čak i potpisivanje njenog 16-godišnjeg usvojenog sina kao producenta filma ovde nije neukusan štos pošto je on njena veza sa Kambodžom. Ponekad, samo ponekad, ovakvi lični i porodični projekti uspevaju. First They Killed My Father je pravi primer za to. (8/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.

09.10.2016. (18:43)

Angelina Jolie preselila se u Hidden Hills: Najnedostupniji kvart na svijetu na rubu Los Angelesa gdje žive bogataši – atmosfera kvarta je seoska, nema ulične rasvjete ni pločnika, ali ima konja i krava

20.09.2016. (22:49)

Bradektomija

Angelina Jolie zatražila razvod od Brada Pitta

Slavna glumica Angelina Jolie zatražila je razvod braka od Brada Pitta, potvrdio je njen odvjetnik. Jolie u dokumentima o razvodu navodi, već uobičajene, “nepremostivo neslaganje”, a traži skrbništvo nad njihovo šestero djece, pri čemu bi Pitt imao pravo na posjete djeci. On je poručio da je jako tužan zbog ovoga. NY Times, LA Times

16.06.2016. (16:43)

Jelovnik Angeline Jolie – vino i cigarete