Zabrane koncerata: lake note za teški sukob - Monitor.hr
13.03. (19:00)

Krive su našli 'cancelirati'

Zabrane koncerata: lake note za teški sukob

Estetski evaluirati čitave prakse i žanrove koje bismo mogli, uvjetno rečeno, upisati u ‘novokomponirane’ – a među koje spadaju i mnogi hrvatski izvođači – teško je izvedivo. Iznimno su raznorodni, nemoguće ih je staviti pod zajednički nazivnik ili ih definirati, a definicije nam i ne trebaju. Ne trebaju nam također ni čuvari glazbenog ćudoređa koji bi ih zabranjivali putem administrativnih regulativa. To je ujedno odgovor na pitanje – što kad bi nekome palo napamet osnivati ‘muzikološke komisije’ koje bi definirale poželjne i nepoželjne sadržaje. Iako je načelno dobro da postoji promišljanje i formuliranje kulturne politike gradova, ova zadnja zabrana cajki temelji se na nacionalističkom strahu, nasuprot ‘građanske, europske, mediteranske’ Pule. No, tu postoji i nešto mimo razvrstavanja u kategorije “za” i “protiv”, kao da smo u pelenaškom razdoblju popularne kulture i kao da slične stvari nismo već prošli, a da bi iz njih nešto i naučili. Kulturni stručnjaci za DW.


Slične vijesti

06.10. (13:00)

U nedostatku bolje ponude...

Stajčić: Jedan sat likovnog i glazbenog naspram dva sata vjeronauka, a čudimo se navalom na cajke

Posebno su mi mile priče o tome kako se ovdašnjim „ljudima glazba nameće s istoka“. Čuj, nameće? Može se nametnuti porez ili neka obaveza pod prijetnjom neke kazne, ali da se nekom nametne da ode kupiti ulaznicu za koncert je žešća glupost. Uglavnom ta priča o Zagrebu (može i o Hrvatskoj) i narodnjacima je oduvijek šuplja poput službenog izvješća onog deponija plastike kojeg je progutao požar u Slavoniji u kojem se tvrdilo da se radilo po najvišim standardima. Pa, o tome se moglo prije požara. Tako isto i ta priča o Zagrebu i narodnjacima: naizgled svi mi živimo po nekim mitteleuropskim kulturnim standardima, a onda buknu ulaznice za neke narodnjake. Dakle, da utvrdimo gradivo, Zagreb i narodnjaci su uglavnom nešto što se događa na skali velikog događaja. Rješenje bi možda trebalo potražiti na jednom sasvim drugom mjestu o kojem se u ovakvim prigodama obično nikad ne priča. Kao roditelj dvoje djece školske dobi svake godine proživljavam isti popizditis kad pogledam raspored sati. Jedan sat likovnog i glazbenog naspram dva sata vjeronauka. Dakle, predmeti u kojima se razvija niz motoričkih i intelektualnih sposobnosti svedeni su na minimum. O koristi dogmatskog predmeta ovdje ne bih previše, jer ne znam koliko taj pomaže u razvoju kreativnosti. Zoran Stajčić za Ravno do dna

 

10.03. (21:00)

Musica non grata

Slučaj ‘Turbofolk’ – cajke se moraju sagledati i u vanmuzičkom kontekstu

Način na koji je u medijima formulirana vijest o zabrani narodnjačkog koncerta u Puli, a potom i u Osijeku, ali i reakcije koje je ona pobudila u javnosti, začas mogu navesti na pogrešan zaključak. Naime, čim pokušamo definirati muziku oko koje se lome koplja i prosipa žuč, nailazimo na ozbiljne probleme. Na kakvu bi to glazbeno-izvedbenu stvarnost odrednica “turbofolk” trebala upućivati? Harmoniku? Korg sintisajzere? Orijentalne glazbene ljestvice uparene s elektroničkim beatovima? “Turbofolk“ u najužem smislu riječi, definira glazbu koja kombinira disko ritam i melodiju koja je preuzeta iz srpskih narodnih pjesama. Glavni nositelj melodije u turbofolk pjesmama je vokal, a melodije su većinom napisane u molskim ljestvicama. No, prema toj definiciji, opus pjevačica poput Cece tu ne bi pripadao. Više se radi o vanmuzičkom kontekstu, kulturnom fenomenu nastalom u devedesetima u Srbiji na sprezi kriminala, estrade i države. Za mnoge je stereotip “cajki” ostao na tome. Kulturpunkt

02.03. (17:00)

Alkohol, zajedničko im je alkohol

Što zajedničko imaju cajke, McDonald’s i Jack Daniels? Izvrsno targetiranje potreba

Baš kao i fenomen oko porasta popularnosti Leta 3 i njihovog “ŠČ!” uspjeha, tako i popularnost turbo-folk doskočica, osim kroz društvenu prizmu možemo promatrati i kroz onu marketinšku. Očito je da su kroz godine “cajke” postale brend, odnosno proizvod koji se nudi na popularnom javnom tržištu pa samim time imaju i odlike koje nalazimo unutar marketinškog svijeta. Jack Daniels je godinama bio brend koji je imao status, a i sam se pozicionirao kao dio hillbilly kulture, autentičnosti i craft načina proizvodnje. Cilj im je bio – postati društveni status, što su i postigli. McDonalds je povećao promet u noćnim satima kada ljudi dolaze jesti pripiti, prilagodivši reklamnu priču njima. Slično je i kod cajki, čiji su konzumenti uglavnom bili radnička klasa ili priprosti ljudi. No, klimava glazbena kvaliteta sa srednjoškolskim načinom pisanja nudili su zabavu i odmor za mozak. Netokracija

27.06.2022. (10:00)

Turbo folk društvo

Mihaljević: Cajka nije glazba, već društvena klima. Progonom cajki, proganjamo sebe

U još jednom tekstu povodom zabrani cajki tijekom održavanja Picokijade, Robert Mihaljević za Danicu zanimljivo poentira: Da se ne lažemo, cajke nisu samo Ceca, Sandra Afrika, Dara Bubamara ili Nataša Bekvalac. U koji žanr, uzmimo jedan domaći primjer, svrstati tamburaški hit u kojem se može čuti živopisna poskočica „Zorica, Afrika, paprika“, milozvučno blejanje Maje Šuput „vadi kume keš keš“, Bebekovo plaženje „po kafanama“ ili Stavrosova „crna kava gorka mi je“? Raširenost te pojave koja nipošto nije rubna, već klasičan društveni mainstream, bolje govori o stanju nacije nego bilo koja gospodarsko-politička analiza hrvatske sadašnjosti. Mi smo siromašno, slabo obrazovano, do bola korumpirano i u priličnoj mjeri zatucano društvo u kojem institucije uglavnom ne funkcioniraju, a pojedinac je prepušten snalaženju u toj kloaki u kojoj vrijede specifična pravila mimo propisanih pravila. 

22.06.2022. (22:00)

Nek i Ceca malo odmori

Grad Đurđevac kafićima za vrijeme Picokijade zabranio da puštaju ‘cajke’

Obavještavaju se ugostitelji koji su u cijelosti podmirili svoje obveze prema Gradu Đurđevcu, a koji su iskazali interes za produljenje radnoga vremena za vrijeme trajanja Picokijade, da je Grad Đurđevac donio odluku o određivanju drugačijeg radnog vremena restoranima i barovima na području grada. Od 24. lipnja do 26. lipnja ugostitelji mogu raditi od 0,00 do 24,00 sata. Radno vrijeme odnosi se i na terase postavljene uz ugostiteljske objekte, kao i na šatore postavljene na javnim površinama. U ugostiteljskim objektima koji se nalaze na Trgu sv. Jurja i Starogradskoj ulici u Đurđevcu može se izvoditi samo primjerena tradicijska i zabavna glazba, stoji u obavijesti grada. Tko će biti nadležan za stručno kontroliranje emitiranje “primjerene tradicijske i zabavne glazbe” u kafićima nije poznato, kao ni to kakve i koje posljedice ili kazne su predviđene za one ugostitelje koji se toga neće pridržavati, što slučajno, što namjerno. Ravno do dna

30.09.2019. (17:30)

Žustra rasprava Dragaša i šefice Rujanfesta oko cajki u Zagrebu

Kakvu zabavu treba Zagreb i kakvu zabavu treba Hrvatska – to pitanje postavio moderator Boris Vlašić u raspravi u kojoj su sudjelovali Anita Tuček, organizatorica Rujanfesta, Aleksandar Dragaš glazbeni kritičar i antropolog Tomislav Pletenac. Transkript, organizator Jutarnji list, trajanje 30 minuta.

Dragaš: Naravno da svatko ima pravo na svoj način zabave, kao što su to i rekli organizatori sloganom “Pomaknimo granice zabave”. Mislim da su te granice pomaknute u trash.

06.06.2018. (23:36)

Nakon radija kreće i prva "cajka" televizija u Hrvata – ExTRA TV

23.04.2016. (20:45)

Mile voli disko

Turbofolk – tajna strast Hrvata

Narodnjačke zvijezde regije bez problema pune koncertne i ine dvorane, klubove i “kafane”, na Facebooku ih prati do milijun obožavatelja, a prema istraživanjima u Hrvatskoj ih sluša oko polovina mladih – no mainstream mediji ih ignoriraju. Tako su narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj zapravo alternativna kultura ili prava supkultura s vjernom i brojnom publikom, objašnjava za Jutarnji Aleksej Gotthardi Pavlovsky, etnolog, urednik na HTV-u i autor knjige Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj: Zašto ih (ne) volimo.. Jutarnji