Dušan Vukotić, naime nije poput Reihl-Kira nekome konkretno politički stajao na putu, on je bio čovjek koji je Zagrebačku školu animiranog filma proslavio u svijetu, naš prvi oskarovac kojeg je još 1961. pokušao vrbovati i Disney, kao što mu je ta ogromna kompanija odala i počast puno kasnije, implementirajući stil njegovog „Surogata“ u svoj animirani hit „Soul“. Redatelj Senad Šahmanović je pak napravio odličan filmski posao prekopavši televizijske arhive u četiri nekadašnje republike bivše Jugoslavije (pa se period korone tu pokazao korisnim), no nije upao u zamku romantiziracije prošlosti već se trudio oslikati tu, u mnogočemu kontradiktornu, jugoslavensku zajednicu koja je, kako je netko od sugovornika u filmu to dobro rekao „s jedne strane imala i Coca-Colu, i disko klubove, i američke filmove i avangardnu umjetnost prepoznatu u svijetu, a s druge strane vojne parade i sletove kao u Sjevernoj Koreji“. Film ilustrira već na samom početku činjenicu da Vukotićev rad do današnjeg dana nije valoriziran na pravi način. Naime, dobio je on ulicu, ali u pripizdini zagrebačke šoping zone, slično kao i Milan Mladenović, u svojevrsnim zonama nenastanjivosti, tek toliko da se s figom u džepu može reći da je postojao. Zoran Stajčić za Ravno do dna