"Zašto institut pomilovanja treba ukinuti?"

“Politička i opća javnost opravdano je, povodom pomilovanja danih od predsjednice Republike, digla medijsku prašinu propitujući transparentnost pojedinih pomilovanja, odnosno kriterije i motivaciju za njihovo donošenje ­mada se slažemo s ocjenom da se s moralnopolitičkog aspekta radi o problematičnim odlukama, naglašavamo kako je prilikom upućivanja zahtjeva za javnom objavom dokumenata i obrazloženja vezanih uz sporna pomilovanja zanemarena suština, odnosno ustavnopravna neprihvatljivost same institucije pomilovanja kao takve.

Od predsjednice Republike te Komisije za pomilovanja zatražena su objašnjenja “radi zaštite javnog morala i sprječavanja da se institut pomilovanja pretvori u sivu zonu kaznene rehabilitacije rođaka, kumova i donatora”, zanemarujući činjenicu da institut pomilovanja već jest, jer drugo ne može niti biti, “siva zona kaznene rehabilitacije rođaka, kumova i donatora” ­ dok u pravnom sustavu taj arhaični, srednjovjekovni institut bude postojao, postojat će i spomenuta siva zona, jer suština instituta predsjedničkog pomilovanja predstavlja premještanje odlučivanja o jednom za društvo važnom kaznenopravnom pitanju iz domene u kojoj se o njemu jedino može meritorno i transparentno odlučivati, iz domene pravosuđa, u domenu izvršne vlasti, “politike”, koja je po prirodi stvari podložnija netransparentnosti, pa i nepotizmu. Predsjednik Republike vezan je uz političke strukture putem kojih je došao na vlast pa je, posljedično, znatno podložniji utjecaju od neovisnih pravosudnih tijela.

Smatramo da je institut pomilovanja, kao relikt prošlosti koji narušava svetinju suvremenog demokratskog poretka – trodiobu vlasti, potrebno ukinuti. Radi se o nedopustivom zadiranju izvršne u sudsku vlast na način da se sudska vlast derogira, a institut predsjednika Republike djeluje kao posljednja, najviša sudska instanca. Pomilovanje je, zapravo, protuustavni institut, iako je propisan samim Ustavom – Ustav je, prema člancima 4. (“U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu…”) i 98. (“Predsjednik Republike: … ­ daje pomilovanja…”), sam sebi kontradiktoran.

Budući da sud prilikom izricanja kazne vodi računa o svim potrebnim okolnostima na strani osuđenika i budući da ima obavezu maksimalno individualizirati kaznu, naknadno odlučivanje o kazni od strane izvršne vlasti je nepotrebno i štetno, te predstavlja omalovažavanje svake individualne presude i sudske vlasti u cjelini. Ako se za vrijeme izdržavanja kazne ipak pojave okolnosti koje opravdavaju intervenciju u izrečenu kaznu, Zakon o izvršavanju kazne zatvora poznaje institute odgode i prekida izvršavanja kazne, a institut uvjetnog otpusta omogućava odlučivanje o izlasku osuđenika na slobodu znatno prije cjelovito izdržane kazne ­ o tome jesu li ovi instituti dovedeni do savršenstva i postoji li prostora za njihovo poboljšanje može se raspravljati, ali svaka izmjena predmetne regulative trebala bi ostati u domeni odlučivanja pravosudne vlasti.

Problem, dakle, nije smijenjena Komisija, jer nakon komisije dolazi nova komisija. Problem nije ni osoba predsjednice, jer nakon predsjednice dolazi nova predsjednica ili predsjednik. Problem je ustavnopravno neprihvatljiv i civilizacijski prevaziđen institut, institut pomilovanja kao takav. Stoga predlažemo da se institut pomilovanja, kao ustavnopravno neprihvatljiv i civilizacijski odavno prevaziđen, ukine, odnosno da se čl. 98. Ustava izmijeni na način da se iz njega izbriše tekst “­ daje pomilovanja,”.”