'A Repartiçao do Tempo', distopijska komedija o birokraciji - Monitor.hr
17.07.2017. (06:02)

‘A Repartiçao do Tempo’, distopijska komedija o birokraciji

Birokratija je zla i cinična kučka koja čoveku uzima živac. Svaki put kad imam posla ne samo sa administracijom, već i sa državnom firmom koja pruža nekakvu uslugu, moja progresivno-liberalna uverenja kreću ka anarhizmu liberterskog tipa: da državu treba ukinuti, pa će se ljudi slobodno dogovoriti. Lično, već dva meseca se dve državne i jedna privatna firma dobacuju i prebacuju sa mnom povodom uvođenja interneta. Neko pametan bi dotle izmislio novi internet.

Zato mi se čak činilo simpatičnim kada je u Punching the Clock, dugometražnom prvencu brazilskog reditelja Santiaga Dellapea, karikaturalno nesposobni direktor patentnog zavoda (de Souza) zaključao svoje lenje, glupe i zbunjene zaposlenike u podrum i odredio im dnevnu kvotu posla da bi dobili dnevno sledovanje hrane i vode. Pre nego što me optužite za nečovečnost stavova i sitnu zluradost, znajte da su zaključani ljudi replike i nusprodukt nesavršenog patenta vremeplova (ili su to pravi ljudi dok njihovi replikanti i dalje planduju u Dembeliji državne službe, svejedno), tako da sama postavka priče nema naročito veze sa stvarnošću.

Uostalom, dovoljno je da vidimo kako je dotični direktor obučen, njegovu sekretaricu-oštrokonđu (Viegas) i njegove zaposlenike, redom grebatore, neodgovorne, lenje, pijane, naduvane, priglupe ljude, kao i da znamo činjenicu da je njega na to mesto postavila dominantna majka – senatorka (Egrei), pa da nam bude jasno da je to malo previše i za državnu službu poznatu po ogromnim beneficijama za ošljarski rad. U tom miljeu likova od nas se očekuje da navijamo za jedino dvoje normalnih, zbunjenog činovnika Jonasa (Moraes) i tihu i povučenu Carol (Müller) između kojih se razvija i ljubavna veza, čisto onako usput.

Vizuelno, Punching the Clock je zanimljiv film koji spaja brutalističku arhitekturu (mesto radnje je Brazilija, od nule izgrađeni glavni grad najveće južnoameričke države), retro-SF i detalje različitih perioda, od ranih 80-ih do ranih 90-ih. Čak je i set izrečenih uvreda među kojima posebno mesto zauzima etiketa komuniste jasna asocijacija na period pre političke korektnosti i generalnih simpatija prema uljuđenim i umerenim bivšim komunistima koji nisu zaboravili svoju dementno-revolucionarnu prošlost. Naravno, stvar je ograničenog budžeta zašto retro-detalji nisu raskošniji i upotrebljeni u većem obimu, ali Dellape svejedno pazi na njih, premda radnju filma većinom vezuje za enterijer.

Međutim, ako se zaista nadate nekom “brazilskom Brazilu”, odustanite na vreme. Istini za volju, prvih par minuta filma podgrevaju te nade, da bi se kasnije film i vizuelno i po nekakvom psihološkom dojmu okrenuo u pravcu blesave karikature u stilu Delicatessen. Jasno, reč je o vrlo ekspresivnoj latino-stilizaciji prisutnoj naročito u Brazilu i naročito u žanrovskim filmovima koji su pamtljivi čak i kada su manjkavi, ali čini se da Dellape u tim detaljima gubi širu sliku i narativnu strukturu. Odnosno, ideja je zanimljiva i priča je dovoljno “mesnata” da se komotno može od nje napraviti film, ali se kroz scenario ponavljaju jedni te isti štosevi koji odaju utisak namernog rastezanja i kupovine minutaže. Dellape pokušava da sve to zabašuri stalnim intervencijama u režiji i u montaži, često nepotrebnim i besmislenim, koje umesto podizanja tempa i napetosti gledaoca samo preplavljuju i desenzitiziraju.

Punching the Clock tako postaje jedan od onih filmova koji bolje deluju na papiru i u mašti nego kao gotov proizvod. Ne, nije loš, elementarno je zabavan, ali činjenica je da je mogao biti i puno, puno bolji. (5/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.


Slične vijesti

04.03.2022. (12:00)

Čovjek čovjeku vuk

Jane Campion i ‘Šape pasje’ – užasavajuća lakoća zaostalosti i okrutnosti

Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.

04.03.2022. (00:00)

Umjetna inteligencija napada

BigBug: SF komedija o ustanku robota

Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna

01.03.2022. (16:46)

Disfunkcionalna radna obitelj

Španjolski film ‘Veliki gazda’ – priča o kapitalizmu na granici od ozbiljnog do komičnog

Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna

18.02.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

17.02.2022. (21:00)

Novo u kinima

‘Smrt na Nilu’ je napredak u odnosu na ‘Ubojstvo u Orient Expressu’

Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna

15.02.2022. (14:00)

Japanska poetika

‘Drive My Car’ – bliskost nas može izliječiti tamo gdje joj se najmanje nadamo

Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal

14.01.2022. (15:00)

Zalomilo se

Osrednji novi Clooneyjev film: Što mu je bilo dok je sjedio u redateljskom stolcu? Je li zaspao?

Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna

13.01.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Licorice Pizza’: Savršeno ukusna kriška filma i života

Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna

07.01.2022. (19:00)

Kad glumica postane redateljica

‘Mračna kći’ otkriva što se dogodi kada žena osjeti da je guše majčinstvo i brak

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji