Albumi 2020 - Monitor.hr
31.12.2020. (21:30)

Albumi 2020

I u lošijim godinama bilo je lijepih stvari po kojima se i takve godine pamtilo. Glazba je oduvijek bila ovdje za nas, tako i ove godine, iz koje su Monitorovi glazboljupci odabrali ono naj-naj-naj.

 

1.Fiona Apple – ‘Fetch the Bolt Cutters’

Pomalo je čudno koliko je svijetu trebalo da univerzalno prihvati nesvakidašnji talent Fione Apple. ‘Fetch the Bolt Cutters’ fantastičan je album, no Apple dosad nije snimila ništa loše. Svaki od njenih albuma predstavlja duboko promišljeni i potpuno osobni autorski svemir. ‘Tidal’ , prvi album iz 1996., snimljen prije njene dvadesete godine, bio je pomalo nepravedno gurnut u tada vrlo aktualni ženski kantautorski val. Unatoč pamtljivim, jasno definiranim i prijemčivim pjesmama, od kojih je ‘Criminal’ postala ogroman i dandanas vrlo prisutan hit, od starta je bilo jasno da je Apple vrlo poseban autorski glas. Njene brojne ekscentričnosti poput sklonosti iznimno dugim naslovima albuma ili neobičnim, vrlo perkusivnim aranžmanima uparene su s gotovo kabaretskom strukturom pjesama.

Tajna njenog uspjeha krije se u tome što joj pjesme istodobno djeluju tradicionalno i pomaknuto. Ta dva ekstrema nikad nisu bila izražena tako jasno kao na ‘Fetch the Bolt Cutters’, albumu punom u osnovi jednostavnih klavirskih pjesama koje podižu fenomenalni, beskrajno kreativni aranžmani. Unatoč soničnoj briljantnosti, emocionalno težište ovog albuma leži u njegovoj tematici. ‘Fetch the Bolt Cutters’ se bez problema može shvatiti kao album #metoo ere, ali on je puno više od toga. Počevši od naslova on uspješno sumira individualna i kolektivna ženska iskustva u rasponu od seksualnih napada do ljubomore ili zavisti na druge žene. Apple ovdje uspijeva nešto što #metoo pokret nije ni mogao – predstaviti traumu i njene posljedice kao širok raspon međusobno suprotstavljenih pa i posvađanih emocija.

2.Phoebe Bridgers – ‘Punisher’

“I hopped the fence when I was seventeen/Then I knew what I wanted” pjeva Phoebe Bridgers na otvaranju svog drugog albuma prisjećajući se odrastanja u Pasadeni. No njena prekrasna ploča nije spomenik tinejdžerstvu i osjećajima nepobjedivosti i odlučnosti koja se zna manifestirati u tim godinama, dapače, ona je sve suprotno. Bridgers na ‘Punisheru’ ima 25 godina, a ne 17, te, kao i mnogi pojedinci u srednjim dvadesetima, pokušava prokužiti kakav bi točno život željela voditi, kakav je život vrijedan vođenja, i je li uopće. Njene pjesme, čija je muzička konstrukcija vezana uz tradiciju američkog indie folka u kojem se isprepliću utjecaji kako Eliotta Smitha kojeg je izrijekom navela kao inspiraciju i likova poput Jima O’Rourkea, Wilco ili The New Folk Implosion koja se prvenstveno vidi u gustoj zvučnoj kulisi punoj sitnih elektroničkih zvukova, pune su mračnog humora, reskih opservacija, cinizma i empatije (jer jedno ne ide bez drugog).

Bridgers pjeva o nedostatku vjere, o potrazi za domom, o smrti i prijateljstvu i – jako rijetko – ljubavi, no dok većina njenih vršnjaka ima tek opće uvide o spomenutim temama te ih često romantizira njeni su izrazito osobni i samokritični što im daje snagu uvjerljivosti, a opet dovoljno umotani u celofan poetičnosti da se možete s njima poistovjetiti. Ona tek ovlaš, u nekoliko slika, spominje neke od odnosa koji su utjecali na ovaj album, poput kaotičnog odnosa s ocem čiji je ružni razvod s majkom jedna od tema spomenute prve pjesme na ploči, ili odnosa s Ryanom Adamsom koji ju je seksualno zlostavljao, no generalno ostavlja dosta prostora za osobnu interpretaciju.

‘Punisher’ kako svojim liričkim temama i njihovom obradom, tako i prepoznatljivim, ali ne i epigonskim muzičkim idejama ostavlja dojam monumentalne cjeline čija bi je emotivna dubina i glazbena pitkost trebali pretvoriti u klasik žanra koji će biti kanoniziran kroz sljedećih dvadeset godina.

3.Run the Jewels – ‘RTJ4’

El-P i Killer Mike sigurno nemaju kristalnu kuglu, ali već godinama drže prst na kolektivnom pulsu Amerike. Već je prošli ‘Run the Jewels 3’ sa samog kraja 2016. bilo izrazito politički orijentirano ostvarenje objavljeno u sam osvit vladavine Donalda Trumpa, no četvorka sada odvodi stvari korak dalje. ‘RTJ4’ je remek- djelo, produkt dugogodišnjeg rada dvaju neumornih veterana koji s godinama postaju sve bolji.

El-P se po običaju i u tekstualnom i produkcijskom smislu drži svojih davno uspostavljenih futurističkih standarda, kao istinski Philip K. Dick hip hopa. Killer Mike pak svaki put zvuči sve oštrije i agilnije, nudeći stvarnošću protutežu Eč-P-jevim metaforama. Njihovo partnerstvo zbog toga funkcionira idealno. Nadopunjuju se i nadovezuju kao kakav policijski duo iz buddy-buddy komedije osamdesetih, što je činjenica koje su i sami vjerojatno vrlo svjesni jer album i otvaraju filmskim “sami protiv svih” obračunom.

Ovaj album istodobno predstavlja oštru i nedvosmislenu osudu sistemskog rasizma, ali i nacrt za bolju zajedničku budućnost. El-P i Killer Mike, bijelac iz New Yorka i Afroamerikanac iz Atlante, zajedno su pokazali ne samo da mogu funkcionirati kao neodvojiva cjelina, nego su tako postigli i daleko više nego u dotadašnjim, sasvim respektabilnim samostalnim karijerama. Naravno, funkcioniranje rap dua nije isto kao ono kompleksne zemlje sastavljene od krvavog povijesnog nasljeđa i institucionalnog rasizma pretočenog u polulegalni ekonomski sustav privatnog zatvorskog sustava. No alternativa mržnji, a to potvrđuje i vrlo mješoviti rasni profil prošloljetnji prosvjednika je itekako moguća.

4.Duma – ‘Duma’

U trenutku kada mladi autori inspiraciju traže prvenstveno roštajući po kolekcijama ploča svojih roditelja, bilo onih stvarnih, bilo onih digitaliziranih na YouTubeu, užitak je čuti nešto novo što nikad prije nisi čuo. Nešto novo ovoga puta dolazi iz Kenije preko Ugande i zove se Duma. Martin Khanja i Sam Karugu tvorci su jedinstvenog industrial grindcore zvuka u kojem se miješaju growlanje, duboki elektronički basevi, sintetički bubnjevi koji nesmiljeno cijepaju te ambijentalni i folklorni zvukovi tipični za Nairobi iz kojeg Duma dolazi. Njihov prvijenac izrazito je gust, abrazivan i divlji album koji ispod zaglušujuće površine skriva pravu riznicu sjajno ukomponiranih detalja koji svakim slušanjem otkrivaju nešto novo. Duma je dokaz kako u pop glazbi još uvijek ima prostora za inovaciju, samo treba znati gdje je potražiti.

5.Oranssi Pazuzu – ‘Mestarin Kynsi’

U godini u kojoj su Mr. Bungle izdali prvi album u dva desetljeća, najbolji “Mr. Bungle” album su snimili ovi ludi Finci. ‘Mestarin Kynsi’ je stilski gotovo nemoguće opisati. Njegov ritualistički psihodelični rock podjednako je oslonjen na nasljeđe jazz fusiona, kraut rocka i black metala. Na sve to dolazi i zamjetna doza elektronike zbog koje se čini da ste zalutali na nekakav druidski rave.

Ovakva nekonvencionalna i nepredvidljiva ostvarenja često znaju zaglaviti u “čudnosti radi čudnosti”, no ‘Mestarin Kynsi’ uspijeva zvučati iznenađujuće fokusirano u svojoj eklektičnosti. Poseban unatoč tome što se njegovi raznorodni utjecaji relativno lako mogu razaznati u pitanju je album koji fascinira svojom tvrdoglavošću, nekonvencionalnošću i atmosferom.

6.Haim – ‘Women in Music Part III’

Sestre Haim su neobični ljudi, kao stare duše zarobljene u mladom tijelu, bend koji – s umetnutim brdom simbolike – kao da je nastao u romanu i poslan u 1970.-e da mijenja svijet. Iz prvog pokušaja nije upalilo, sad bi moralo, a i ove današnje predvodnice revolucije daleko su više kul. Prvo, njima žanr ne znači baš ništa, zato i sviraju manje-više sve što se može odsvirati na gitarama jer one ne sviraju neku određenu muziku nego jednostavno – muziku. Drugo je što Haim pjevaju o sebi, a ne o onome što bi trebalo biti, što je i jest mjesto otkud sve počinje.

Ono što ‘WIMPIII’ posebno snažno traži su – drugi ljudi, bilo da je to na koncertu ili u autu s najboljim prijateljima dok svira ovako kul soundtrack ceste. Treći Haim je album kolektiva i zajedništva, ona posebna snaga nas ljudi kao pojedinaca. Sestrinstvo i gitarstvo!

7.Neptunian Maximalism – ‘Eons’

Ovaj belgijski kolektiv stvara glazbu koja se opire lakoj kategorizaciji. Na pola puta između metal benda i free jazz ansambla, Neptunian Maximalism na ‘Eons’ predstavljaju kompleksan glazbeni svijet koji istodobno priziva Sun Ra, Milesa Davisa, velikane sporog metala poput Sleep, Earth ili Sunn O))), te europske prog rock ekscentrike poput Magme ili Univers Zero. Unatoč trajanju od dva sata i gustom zvuku na razmeđi improvizacije i kompozicije ovo nije naporno ostvarenje. Pjesme su fluidne i gotovo hipnotički slikovite, a aranžmani koliko god bi netipični ili bizarni uvijek uzemljeni organskim toplim šumom bas i bras sekcije, te ritualističkim bubnjevima koji cijeloj zvučnoj slici daju teško opisiv iskonski osjećaj.

8.Porridge Radio – ‘Every Bad’

Engleska četvorka vraća indie rock njegovim osnovama – sirova, izravna glazba, (ne pretjerano) jednostavna, kojom sebe istražuješ dok se prezentiraš svijetu. Nisu smislili ništa novo, ali od strasti koju su dali u ‘Every Bad’ album isijava energijom, kao da je prvi put. Tekstovima također prave razliku, pogotovo na mjestima kad Dana Margolis djeluje ironično, a zvuči mrtvo ozbiljno, kao kad na samom početku albuma kaže “I’m bored to death, let’s argue” jer želimo da se nešto događa, ne?!

Scena s koje su Porridge Radio vrlo je underground, čak ni ‘Every Bad’ nema ambicije, iako sadrži sve potrebno za velike stvari. Rock’n’roll u svom najboljem izdanju, slobodno zaboravite sve ostale normalno nenormalne.

9.Emma Ruth Rundle & Thou – ‘May Our Chambers Be Full’

Kolaboracija folk kantautorice Emme Ruth Rundle i sludge metal benda Thou urodila je nesvakidašnje lijepim albumom koji svojom ekstremno tiho-glasno-tiho zrcali načelni sukob folka i sludge metala svojih autora. Ogromne količine potisnutih tenzija samo čekaju eksploziju koja se događa od djela do djela, od pjesme do pjesme. Taj njihov spoj je zapravo logičan premda povremeno uznemirujući. Oba žanra iz kojih autori dolaze često se obraćaju višim silama u potrazi za objašnjenjem, a Rundle i Thou zvuče istodobno precizno i zaposjednuto što cijelom albumu daje preplavljujući osjećaj kontroliranog kaosa. ‘May Our Chambers Be Full’ idealan je album za ovu i ovakvu godinu baš zbog tog spoja nade i očaja, nagle buke i iznenadne tišine, ogoljele melodije i distorzije. Život je očigledno često van okvira pa zašto ne bi bila i glazba.

10.Destroyer – ‘Have We Met’

Prošle su 24 godine otkako je Dan Bejar u Vancouveru oformio Destroyer i polako ga pretvorio iz sobnog lo-fi projekta u etabliranu indie silu. Kroz godine Destroyer se mijenjao, zadržavajući tek nekoliko prepoznatljivih osobina – sjajan osjećaj za pisanje melodija, sklonost bogatim orkestracijama i još bogatijim tekstovima i jedinstven Bejarov glas čija će piskutava specifičnost odbiti mnoge, ali one koje privuče zakačit će za sve vijeke vjekova. No u ostalim segmentima, posebno u stilu i vidljivim utjecajima, bend se mijenjao iz projekta u projekt što je i sam Bejar primijetio kada je 2015. godine pričao o tada aktualnom albumu ‘Poison Season’: “To je moj cilj, svaki put početi od nule”. Ovog puta Destroyer su izdali taj kredo. ‘Have We Met’ kao da opravdava svoje ime, pošto je album stilski gotovo pa presjek karijere benda te se muzički oslanja na različite faze razvoja, od čiste indiejane ‘This Night’, pozadinske elektronike ‘Your Blues’, preko tuge ‘Destroyer’s Rubies’ i grandioznosti ‘Poison Seasona’, do steelydanovske začešljanosti ‘Kaputta’. ‘Have We Met’ tako ne nudi ništa novo u opusu Destroyera, osim 10 jako dobrih, na trenutke fantastičnih pjesama. Što je sasvim dovoljno, ako ćemo iskreno.

11.Sevdaliza – ‘Shabrang’

‘Shabrang’ je najljepši i najtopliji “sintetički” album ove godine. Odsviran gotovo mehanički, robotski, drugi Sevdalizin album emotivno je nabijen, u nekim trenucima na rubu plača, ali opet snažan, samouvjeren, slobodan… Na svom putu od Irana do Nizozemske i od košarkaške reprezentativke do pop pjevačice, Sevdaliza je prošla trip-hop, alter-r’n’b i pop da bi se smjestila negdje što bi se otprilike zvalo trip-pop, hipnotična i topla glazba.

Biseri poput ‘No Way’, ‘Darkest Hour’ i ‘Habibi’ razazuti između ovih 15 melodičnih blaga toliko su sjajni da su čak i ovdje iskočili.

Osim što je rekonstruirala svoj identitet, dio pjesama Sevdaliza je, pored engleskog, otpjevala na perzijskom, čime album dodatno briše onu odbojnu supremacističku sliku Bliskog istoka kao egzotičnog mjesta. Zaista krasna i vrijedna glazba.


Slične vijesti

31.12.2020. (22:36)

Život je lijep, glazba ponajljepša u njemu

Najbolji albumi 2020.

I u lošijim godinama bilo je lijepih stvari po kojima se i takve godine pamtilo. Glazba je oduvijek bila ovdje za nas, tako i ove godine, iz koje su Monitorovi glazboljupci odabrali ono naj-naj-naj, od Fione Apple do Sevdalize…

31.12.2019. (19:01)

Hvala ti godino, bila si super!

Najbolji albumi 2019.

Odlična muzička godina je iza nas s mnoštvom od vrlo dobrih preko odličnih albuma do remek djela, a Monitorovi glazboljupci napravili su selekciju najboljeg od najboljeg, krasnu kolekciju lijepe i zanimljive glazbe – ovdje (uz svaki od albuma je po jedna pjesma, sve skupa malo preko jednog sata, odvojiti ih, vrijedno je tog vremena).

31.12.2018. (19:54)

Skromni doprinos ljepoti u svijetu

Albumi 2018. godine

Godina je iza nas, a Monitorova stručna radna skupina, željna novog, lijepog, zanimljivog, drugačijeg, toplog, iznenađujućeg, probrala je albume koji su je obilježili i ostaju za vječnost. Radost slušanja! Ovdje lista.

31.12.2018. (19:27)

Albumi 2018. godine

Godina je iza nas, a Monitorova stručna radna skupina, željna novog, lijepog, zanimljivog, drugačijeg, toplog, iznenađujućeg, probrala je albume koji su je obilježili i ostaju za vječnost. Radost slušanja!

1. Mitski: ‘Be The Cowboy’

Mitski ima dušu kontaminiranu melankoličnim baladama koje su kao stvorene za velike raskide malih ljubavnih priča. Njene su pjesme emocionalno kompleksne, ali pamtljive, primamljive, vrlo iskrene i otvorene. Nju samu kao da zbunjuje njeno srce pa je izrezala ta svoja pleća, uzela srce u šake i pokazala nam ga da joj pomognemo da bolje shvati samu sebe. Ta u privatnom životu famozno zatvorena 27-godišnjakinja, na ‘Be The Cowboy’ otvorena je do ranjivosti, sebe je dala toliko koliko je htjela, a to je cijelu sebe – zbunjenu, zaljubljenu, izgubljenu, razočaranu, pogođenu ženu koja misli da joj se događa ljubav, a kad se osvrne vidi pogreške.
U pitanju je album koji univerzalne teme provlači kroz specifičnu osobnu prizmu, na mjestima namjerno zbunjujuće nedorečenu, no samim time životniju i dirljiviju. Zato i nije važno što je ovo “samo” indie-rock – malo gitare, klavira i vokala – jer nam je svima dala da joj budemo najbolji prijatelji, iako joj zapravo ne možemo pomoći, samo saslušati, i ona to zna.

2. Sons of Kemet: ‘Your Queen is a Reptile’

Kako jasno prenijeti političku poruku kroz, većinom, intrumentalnu glazbu? Kad se dva bubnja udruže u ‘My Queen is Harriet Tubman’ pa se preko njih slože tuba i saksofon kao u trku, čujemo li mi kako se ova američka ropkinja oslobađa ropstva?! Ili kad visoki tonovi prođu kroz ‘My Queen is Nanny of the Maroons’ čujemo li visoke ciljeve slobode ove jamajčanske nacionalne junakinje?
‘Your Queen is a Reptile’ je najpolitički album Shabake Hutchingsa – u svom bendu Shabaka Hutchings and his Ancestors više je okrenut duhovnosti, dok u The Comet is Coming jednostavno slavi svemir – iako je i u prethodna dva albuma Sons of Kemet duboko okrenut Africi i crnačkom životu i identitetu. Ali ovdje ide izravno protiv ustaljenosti i žabokrečine društva kojem kao simbol stoji najdugovječnija europska kraljica koja gleda kako da zadrži stvari kakve jesu, a slavi reformatorice i borkinje koje su se dignule iz potlačenosti i obespravljenosti da bi popravile društvo za sebe i sve ostale. Shabaka kao dijete, doslovce, Kariba i istočnog Londona, izrastao je iz te plodne crne zemlje, uzeo autentičnu američku glazbu – jazz – i napravio himnu akciji i slobodi.
Svirati je učio slušajući ljude s hip-hop scene kao što su Nas i Tupac Shakur, pa je ovaj njegov jazz s dvostrukim bubnjevima jaaako ritmičan, na trenutke toliko repetitivan da je minimalističan, bez želje za solo-bravurama, sve u svrhu jakog groovea, u čemu Sons of Kemet pomaže i afrobeat, i soka, i grime, sve sami jaki ritmovi.
Moj kralj je Shabaka Hutchings!

3. Pusha T: ‘Daytona’

Da je Kanye lud znali smo i prije, ali ove je godine definitivno puknuo do kraja sa svojim ulizivanjem Trumpu i gotovo pa O.J.-ovskim pokušajima da se odmakne od svog rasnog identiteta na kojega ga ostali pripadnici crne manjine u SAD-u neprestano pozivaju. No, slizavanje s političkim antikristom de jeur nije jedini kriminal kojeg je Kanye napravio u kurentnoj godini.
Njegov solo album “ye” je u najbolju ruku smeće, a njegova suradnja s Kid Cudijem, iako se nekim ljudima svidjela, nije ni blizu ostvarenjima iz ranijeg perioda karijere kada je Kanye (a ovo pišem skroz ozbiljno i bez imalo zajebancije) pokazivao sposobnost da spaja mainstream popularnost i muzičke inovacije unutar svog žanra u rangu jednih Beatlesa ili Davida Bowieja. Srećom pa se Kanye (unaprijed) iskupio briljantnom produkcijom na ‘Daytoni’, prvom od pet albuma snimljenih u pustari Wyominga. Prepun sampleova, na momente lud, na momente ubitačan, album klizi lakoćom kakvu kod Kanyea nismo vidjeli od ‘My Beautiful Dark Twisted Fantasy’, komprimiran u svega 21 minutu izvrsnosti.
Srećom pa je i Pusha T jednako ozbiljno pristupio materijalu i odverglao neke od svojih najboljih stihova u karijeri, pokazujući još jednom zašto su Clipse na trenutke bili najbolji hip-hop duo na planeti. Njegova kadenca, njegov flow savršeno su se stopili s Kanyeovom muzikom i svijetu poklonili album koji je jednog veterana bar malo iskupio, a drugom podario nov život nakon par ne pretjerano upečatljivih solo projekata.

4. Earl Sweatshirt: ‘Some Rap Songs’

‘Some Rap Songs’ treći je album Earla Sweatshirta, a ovaj 24–godišnjak na njemu djeluje kao prekaljeni veteran sve udaljeniji od ostatka hip hop svijeta. Slično kao i njegov veliki uzor MF Doom, Earl ovdje koristi fragmentarni pristup glazbi koji stvara osjećaj dezorijentiranosti, a sve kako bi kroz ta zamagljena stilska sredstva dočarao osobnu traumu.
Earlov glas često na ovim kratkim boom bap apstrakcijama biva preplavljen slojevima beatova, sampleova i instrumenata, no svako novo slušanje
otkriva novi, često iznimno sugestivan par stihova. Za razliku od većine svoje generacije Earl ne glorificira teme poput smrti, narkotika i depresije, a sve što kaže najčešće je u službi specifičnog osjećaja izolacije.
Usprkos svom nonšalantnom naslovu ‘Some Rap Songs’ daleko je od usputne kolekcije pjesama. Pažljivo posloženi komadići tvore cjelinu koja u 25 minuta uspijeva iscrtati značenjem neobično bogatu osobnu i obiteljsku povijest primjereniju nekom romanu nego hip-hop albumu.

5. Boygenius: ‘Boygenius’

Tri nadarene kantautorice mlađe generacije – Julien Baker, Phoebe Bridgers i Lucy Dacus – udružile su se u rijetku supergrupu dostojnu tog imena. Umjesto borbe ega, ovdje prevladava suradnja, zajednička nadgradnja ionako iznimno jakog individualnog stvaralaštva. Svaka od ovih šest pjesama pogađa u srce kristalnom jasnoćom zvuka, emocije i po ruke, ali opet bez skretanja u banalnost.
Nekako se samo po sebi nameće usporedba s Crosby, Stills, Nash & Young. Baš poput te legendarne folk rock družine, Boygenius ne pišu pjesme koje pomiču društvene ili zvukovne granice već prije svega lijepo zvuče čak i kad tematiziraju teže teme poput usamljenosti ili života na cesti.
U pitanju je ostvarenje koje pokazuje koliko je kantautorska vještina istodobno jednostavna i komplicirana. Pjesme zvuče pitko i pristupačno no to ne znači da iza njih ne stoji ozbiljna emocionalna težina, a takav balans nikad nije lako ostvariti.

6. Idles: ‘Joy as an Act of Resistance’

Idles su Art Brut za ljude koji ne briju na modernu umjetnost i jebanje već na ružnoću, socijalizam i jedinstvo. U vrijeme kada se zemlja besciljno i panično pokušava iščupati iz mreže koju je sama na sebe bacila Brexitom, bwnd iz Bristola pruža glasnu podršku svim onim stvarima koje su konzervativne glasače motivirale da izaberu izlazak iz EU. Prvenstveno imigrantima, jel. Idles se pri tom obračunavaju i s toksičnim maskulinitetom, tabloidima, manipuliranjem slabije obrazovanim članovima društva, klasnim podjelama i svim ostalim nasljeđem 19. i 20. stoljeća kojeg su glasači UKIP-a i fanovi Davida Camerona, Therese May i Borisa Johnsona zamijenili za identitet.
Nije da će Idlesi uspjeti s obračunom i pozvati nas sve na zajedništvo koje gromoglasno zazivaju na albumu, no uspjeli su u onom što im je primarni posao – zvučnom dokumentiranju bijesa, ali i nade u najvažnijem političkom trenutku na Otoku od kraja građanskog rata u Ulsteru.

7. Low: ‘Double Negative’

Netko bi slušajući sve slojeve distorzije i loopova mogao zaključiti kako je ‘Double Negative’ radikalan raskid ovog veteranskog trija s vlastitom ostavštinom. No od slowcore početaka do kasnijeg folkom inspiriranog zvuka, njihov izričaj je ostao podjednako intiman i minimalan, premda su se vremena definitivno mijenjala, a ovakav produkcijski odabir ponajviše reflektira bendovo viđenje današnjice.
‘Double Negative’ je album o strahu, ali ne o nekom fiktivnom od nadolazeće apokalipse, nego o opipljivom, stvarnom strahu od života u vremenu koje te odbacuje. Slojevi zvuka na ovom albumu namjerno skrivaju glasove Mimi Parker i Alana Sparhawka, no opet ne mogu posve poništiti njihovu posebnu, skromnu ljepotu koja ih je oduvijek izdvajala iz gomile indie bendova.
Unatoč svoj buci i naletima pesimizma, u pitanju je u konačnici optimistično ostvarenje na kojem se momenti harmonije probijaju kroz hladne nanose digitalnih šumova čineći ih tim više posebnijima i potrebnijima.

8. Arctic Monkeys: ‘Tranquility Base Hotel & Casino’

Umjesto jednostavnog i sigurnog ponavljanja uspješne radiofonične formule prethodnika ‘AM’ Arctic Monkeys su svoj šesti album pretvorili u najčudniji i najriskantniji potez svoje karijere. Gitare su u drugom planu, a pozornica je prepuštena prostranoj međuigri klavira, bubnja i vokala. Alex Turner se u ovim gustim, rječitim pjesmama pokazuje kao dostojan nasljednik Davida Bowieja, Scotta Walkera i Jarvisa Cockera iz Pulpa s čijim ‘This is Hardcore’ ovaj album dijeli atmosferu specifičnog glamuroznog raspada. ‘Tranquility Base Hotel + Casino’ svojim konceptom svemirskog lounge albuma podosta odudara od prosječnog, nemaštovitog stanja u suvremenom rocku, no sva teatralna ambicija ne bi puno značila da se ne radi o pjesmama koje su koliko god pomaknute opet duboko ukorijenjene u stvarnosti. Turnerovo mjesečevo odmaralište nije ništa drugo doli prilika za analizu sebe i svijeta sa sigurne satiričke distance, no upravo je taj odmak donio njegovom autorskom rukopisu dosad neviđenu autorsku zrelost kojom su dosadašnje oštroumne opservacije samo postale ubojitije i snažnije.

9. Kids See Ghosts: ‘Kids See Ghosts’

Kada bi Kanye prestao pričati o stvarima koje površno poznaje kako bi jeftino i nepotrebno kupovao pozornost možda bi češće dobili prekrasan, kreativan i šaren album kao što je ova neočekivano sjajna suradnja s Kidom Cudijem. Kids See Ghosts je u mnogočemu direktna opreka Westovoj kaotičnoj medijskoj godini – promišljen, empatičan, dirljiv. Sa svojih dvadesetak minuta Kids See Ghosts
uspijeva spakirati milijardu i jednu ideju u svoju strukturno i žanrovski eklektičnu mješavinu.
Dugogodišnji suradnici formalizirali su svoje partnerstvo projektom koji pametno koristi najbolje strane obojice dok su negativne, tendenciozne instinkte ostavili po strani. Atmosferu i ton ovog albuma dalo bi se usporediti s optimističnim klasikom ‘Yoshimi Battles the Pink Robots’ The Flaming Lipsa, a to je ne samo veliki kompliment njegovim autorima, nego i podsjetnik da kad se uklone slojevi ega i kompulzivne potrebe za pažnjom West ostaje jedan od najzanimljivijih, najotvorenijih umova suvremenog hip hopa.

10. Jpegmafia: ‘Veteran’

JPEGMAFIA ne štedi nikog, a ‘Veteran’ je album koji je nakon nekoliko mixtapea ovog promišljenog provokatora predstavio kao svjež i dobrodošao glas eksperimentalnog hip-hopa. Šaren, povremeno neuhvatljiv ali većinski pristupačan unatoč kaotičnim tendencijama unutar beatova u pitanju je album koji se nesvakidašnje efektno obračunava s suvremenom medijskom kulturom, trolajući trolere i trpajući tone referenci, metafora i komentara unutar svojih 19 kratkih pjesama. No u autorovoj naizgled bizarnoj logici itekako ima reda, a na svaki senzacionalistički naslov poput ‘Libtard Anthem’ ili ‘I Cannot Fucking Wait Until Morrissey Dies’ dolazi himnički naboj poput onog na sjajnom singlu ‘Baby
I’m Bleeding’. Stvorivši ovako zapetljan i hiperaktivni album JPEGMAFIA je zapravo dobio vjeran odraz digitalnog doba u kojem svatko ima mišljenje o svemu. ‘Veteran’ je zvuk svih tih informacija koje vam se slijevaju u uši nesmiljenom brzinom i prže vam mozak bez upozorenja. Rijetko što zvukovno opisuje današnjicu poput ovog albuma.

11. Daughters: ‘You Won’t Get What You Want’

Ovaj je album teško slušati, pomalo je i zastrašujuć, što ga čini savršenim za Mike Pattonovu etiketu Ipecac. Daughters su, otkako su se ponovno okupili, proširili svoj zvuk s grind-corea iz davnih dana na tech-core, dodali cijelo brdo noise-rocka, a i ovaj album, prvi nakon osam godina, im je duplo duži od prethodna dva, onaj blitz-debi da se i ne spominje.
Treba biti spreman da bi se slušalo ‘You Won’t Get What You Want’, kako to već često i ide s Ipecacovim izdanjima, i tko izdrži do kraja zaslužuje pohvalu, ali dobije i nagradu – 48 minuta najljupkije mizantropije koju današnji metal nudi.

12. Khruangbin: ‘Con Todo El Mundo’

Povremeno, kao da su s Marsa pali, pojave se bendovi za koje, sudeći prema glazbi, nije jasno ni otkud su, ni kako su došli do te muzike koju sviraju, a ni kako da ih točno shvatimo, ako uopće ima potrebe za tim.
Khruangbin su takvi. To što se uz njih može napisati riječi poput “psihodelični rock”, “Tajland”, “Bliski istok”, “surf” i “funk” ne objašnjava previše tu njihovu glazbu, prije će izazvati reakciju “HA!?!”, a zapravo ima savršenog smisla u vremenu kad su ograničenja glupa i odrednice totalno relativne, ‘Con todo el mundo’ je jedan trenutak u prostoru i vremenu određen samo time kako su se njegovi autori osjećali.
To što je njih troje iz Texasa je također čista slučajnost, komotno su mogli biti iz Primoštena i htjeti svirati na terasi gdje se okupljaju arty turisti. Ovo je mir, neopterećenost, opuštenost, zadovoljstvo, nježnost – sreća samim tim što smo tu.

13. Deafheaven: ‘Ordinary Corrupt Human Love’

Deafheaven ili volite ili ne. Metalcima su previše hipsterski i premalo čistunski, indie-rockerima suviše agresivni pa preostajemo svi mi kojima volimo dobru muziku, što god kombinirala. A raznolikost, puno izraženija nego na ranija tri albuma ove neobične petorke, je ono najslađe na ‘Ordinary Corrupt Human Love’.
Georgea Clarkea i njegovu družinu sve je manje briga tko što misle o njima – u sat vremena ovog albuma bend prođe kroz black-metal, post-rock, indie-rock i surf, od gitarskih baladica preko klavirskih melankolija do metalskih urlika, pjevajući (dobro, uglavnom urličući) o ljubavi, nadi i starenju, sve nekako sjetno, kako je to bio zamislio Graham Greene iz čijeg romana je i izvučen naslov albuma.
Bendovi koji imaju jedan odličan album su rijetkost, bendovi s dva sjajni, a bendovi s tri odlična albuma – genijalci.

14. Peel Dream Magazine: ‘Modern Meta Physic’

Prvi album Peel Dream Magazinea, solo projekta Njujorčanina Joea Stevensa prvenstveno se bavi dizajnom interijera. Muzika naslonjena na rad velikana 90-ih poput Stereolab i Yo La Tengo, osuvremenjena i provučena kroz snovite filtere tipične za bendove s Captured Tracksa (iako PDM izdaje za oh tako prilično nazvani Slumberland Records), evocira unutrašnjosti obiteljskih prigradskih kuća otprije 40 ili 50 godina, sa svojom drvenom lamperijom, velikim prašnjavim lampama, stolićima ispalim iz kancelarija DDR-a i debelim, bapskim sagovima pogodnim kako za igranje autićima u djetinjstvu tako i za seksualne eskapade u nešto kasnijim godinama. Topli zvukovi ‘Modern Meta Physic’ ipak nadilaze okvire audio verzije časopisa Better Homes and Gardens pošto se Stevens uz fizičke bavi i metafizičkim interijerima, prostorima duše ako baš tako hoćete, i to na način koji ostavlja dugotrajan pečat na pozornom slušatelju.

15. Shame: ‘Songs of Praise’

Shane je zakoračio u 2018. prvim albumom ‘Songs of Praise’ i za dlaku je falilo da ga proglasim i najboljim godine. Oni su jednostavno bend koji niti malo nije pretenciozan u svojim naporima da vam ne budu naporni. Imaju onu zdravu komponentu iskrenosti što je ključni sastojak svakog uspješnog rock DNA koji nam nudi bend bez felera, pun snage i drskosti.
Slušajući ovaj album točno se da zaključiti da su Shame vjerojatno i uživo jako dobar bend. Nema to nikakve veze s pričom kako su izuzetni muzičari, jer to i nisu, nego prije svega ima veze s onim što rock glazba treba uvijek ponuditi: energiju, iskrenost i dobru zajebanciju.
Shame nastavljaju odličnu tradiciju britanskih bendova koji su svoju inspiraciju pronašli u simbiozi punk i post-punk glazbenog krika. Jasno je kao dan da su njihovi glazbeni idoli oni koji su u prošlosti nudili iste kvalitetne proizvode Television, Bunnyman, LCD Soundsystem.
Oni kada bi i “pišali uz vjetar” ne bi “pokisli”, jednostavno su uletjeli u pravom trenutku s pravim albumom prvijencem i u ovom trenutku ništa im ne može zasmetati da se dobro zezaju i u tom procesu zapravo prisegnu ka statusu budućih zvijezda.

16. Screaming Females: ‘All At Once’

Garaža Screaming Femalesa oduvijek mi je išla na živce. Ne zato što je bend bio iritantan ili nedajbože loš, već zato što su im pjesme imali golem potencijal kojeg bi uvijek nekako uprskali nepotrebnim solažama i drugim nemuštim i nemaštovitim intervencijama u jednu poprilično bazičnu formu čiji je forte oduvijek bio sirovost. Na svom novom albumu bend iz New Brunswicka konačno se odrekao pucanja u vlastite noge i isporučio 15 moćnih stvari kojima dominira moćan glas Marisse Paternoster koji polako secira sve loše strane ljubavnih veza koje često prelaze granice patologije. Unatoč tome što je uronjen u valove distorziranih gitara i mračnih osjećaja ‘All At Once’ nije nimalo naporan te njegovih 50 minuta trajanja kao da prođe za 15.

17. Wayne Shorter: ‘Emanon’

Tamo negdje s kraja 1964. pa sve to početka 1969. Wayne Shorter je bio vrlo važan član Miles Davis Second Great Quinteta. Ne samo kao saksofonist, nego i kao kompozitor. Interesantno je da je bio jedan od rijetkih muzičara / kompozitora koji su snimali s Miles Davisom, a kojima Miles nije mijenjao apsolutno ništa od njihovih
kompozicija.
Trostruki album ‘Emanon’ (što zapravo kada bi se pročitalo od pozadi prema naprijed znači “no name”) je pravi jazz dijamant kreacija Waynea Shortera, njegovog suvremenog quinteta i Orpheus Chamber Orchestre.
Prvi vinil je snimljen u studiju s The Wayne Shorter Quartet i s Orpheus Chamber Orchestra, dok su drugi i treći vinil zvučna zabilješka živog nastupa The Wayne Shorter Quartet u Londonu. Ovaj uradak u sebi nosi zvučnu kulisu misterija i romantike kao glavne odrednice u komuniciranju između 85-godišnjeg Wayne Shortera i članova njegovog Quarteta (klavijaturist Danilo Perez, basist John Patitucci i bubnjar Brian Blade). Intenzivan, zahtjevan i vrlo precizan pristup jazz improviziranju gdje veliki Gazda (Wayne Shorter) stimulira ostatak muzičara da pokažu koliko su maštoviti i da na površinu izbace svoju kreativnost.

18. Møl: ‘Jord’

Kao i u slučaju post-metala ili stoner-rocka, black-gaze postaje žanr koji živi svojim životom i ne mijenja se s vremenom nego ostaje definiran, a dobar onoliko koliko ima dobrih bendova. Møl su sad već treća generacija black-gazea – iza prvoboraca Alcest pa onda Deafheaven koji su ga ponajviše razradili i njegova su uvjerljivo prva zvijezda – a na prvom svom albumu duboku su zabili svoj mač u ovaj kontradiktorni žanr. U duhu black-metala ovi su Danci pomalo grandiozni, trijumfalistični, dramatični, a s druge strane melankolični, nježni, atmosferični pa kad ih podrugljivo nazivaju hipsterskim metalom, neka – kod njih je to kompliment. Njihove kirurški precizne pjesme i krasna produkcija zvuk su slobode, otvorenosti, veličine, pa, iako nisu prvi u ovome, kad pravi dase visoko su na tronu blackgazea. Yebeno!

—————————————————————-

POJEDINAČNE LISTE:
1. Deafheaven: ‘Ordinary Corrupt Human Love’
2. Sons Of Kemet: ‘Your Queen Is a Reptile’
3. Møl: ‘Jord’
4. Mitski: ‘Be The Cowboy’
5. Earl Sweatshirt: ‘Some Rap Songs’
6. NoName: ‘Room 25’
7. Rivers of Nihil: ‘Where Owls Know My Name’
8. Pusha T: ‘Daytona’
9. Kendrick Lamar: ‘Bad Kid Chill City’
10. Kids See Ghosts: ‘Kids See Ghosts’
11. Boygenius: ‘Boygenius’
12. Daughters: ‘You Won’t Get What You Want’
13. Low: ‘Double Negative’
14. Zeal and Ardor: ‘Stranger Fruit’
15. Colin Stetson: ‘Hereditary’
16. Rolo Tomassi: ‘Time Will Die And Love Will Bury It’
17. Slowthai: ‘Runt’
18. Khruangbin: ‘Con todo el mundo’
19. Jpegmafia: ‘Veteran’
20. Kamasi Washington: ‘Heaven and Earth’
Kruno Bošnjaković kruno(at)monitor.hr

1. Pusha T: ‘Daytona
2. Peel Dream Magazine: ‘Modern Meta Psyhis’
3. Screaming Females: ‘All At Once’
4. Frankie Cosmos: ‘Vessel’
5. Snail Mail: ‘Lush’
6. Soccer Mommy: ‘Clean’
7. Shopping: ‘The Official Body’
8. Playboi Carti: ‘Die Lit’
9. Idles: ‘Joy as an Act of Resistance’
10. Mitski: ‘Be The Cowboy’
11. The Beths: ‘Future Me Hates Me’
12. Jean Grae & Quelle Chris’: ‘Everything’s Fine’
13. Low: ‘Double Negative’
14. Yo La Tengo: ‘There’s A Riot Going On’
15. Mount Eerie: ‘Now Only’
16. Preoccupations: ‘New Material’
17. No Age: ‘Snares Like a Haircut’
18. Jpegmafia: ‘Veteran’
19. Adrianne Lenker: ‘Abyskiss’
20. M. Geddes Gengras: ‘Hawaiki Tapes’
Hrvoje Frančeski hrvoje.monitor´(at)gmail.com

1. Mitski: ‘Be the Cowboy’
2. Shame: ‘Songs of Praise’
3. Wayne Shorter: ‘Emanon’
4. Myles Kennedy: ‘Year Of The Tiger’
5. The 1975: ‘A Brief Inquiry Into Online Relationships’
6. Panic! at the Disco: ‘Pray For the Wicked’
7. Kali Uchis: ‘Isolation’
8. Arctic Monkeys: ‘Tranquility Base Hotel & Casino’
9. Christine & The Queens: ‘Chris’
10. Janelle Monáe: ‘Dirty Computer’
11. Khruangbin: ‘Con Todo El Mundo’
12. Nipsey Hussle: ‘Victory Lap’
13. Sons of Kemet: ‘Your Queen is a Reptile’
14. Cécile McLorin Salvant: ‘The Window’
15. Children Of Zeus: ‘Travel Light’
16. Jenny Wilson: ‘Exorcism’
17. Parquet Courts: ‘Wide Awake!’
18. Lonnie Holley: ‘MITH’
19. Young Fathers: ‘Cocoa Sugar’
20. The Kooks: ‘Let’s Go Sunshine’
Zoran Mišetić zoranm(at)lesker.com

1. Devil Master: ‘Manifestations’
2. Third Eye Foundation: ‘Wake the Dead’
3. Yamantaka // Sonic Titan: ‘Dirt’
4. Oh Sees: ‘Smote Reverser’
5. Actress: ‘Lageos’
6. Mirrors For Psychic Warfare: ‘I See What I Became’
7. Scattle: ‘Scattle’
8. Tirzah: ‘Devotion’
9. Луна – ‘Заколдованные сны’
10. Here Lies Man: ‘You Will Know Nothing’
11. The Body: ‘I Have Fought Against it, But I Can’t Any Longer’
12. Altin Gün: ‘On’
13. Fu Manchu: ‘Clone Of The Universe’
14. Sevdaliza: ‘The Calling’
15. Lorn: ‘Remnant’
16. Fire!: ‘The Hands’
17. Tropical Fuck Storm: ‘A Laughing Death In Meatspace’
18. Trevor Something: ‘Ultraparanoia’
19. Warmduscher: ‘Whale City’
20. Gonzales: ‘Solo Piano III’
Saša Nužda aadgbe(at)gmail.com

1. Sons of Kemet: ‘Your Queen is a Reptile’
2. Earl Sweatshirt: ‘Some Rap Songs’
3. Boygenius: ‘Boygenius’
4. Laurie Anderson/Kronos Quartet: ‘Landfall’
5. Armand Hammer: ‘Parrafin’
6. Mitski: ‘Be The Cowboy’
7. Idles: ‘Joy As An Act of Resistance’
8. Pusha T: ‘Daytona’
9. Low: ‘Double Negative’
10. Jpegmafia: ‘Veteran’
11. Arctic Monkeys: ‘Tranquility Base Hotel & Casino’
12. Kids See Ghosts: ‘Kids See Ghosts’
13. Skee Mask: ‘Compro’
14. Daughters: ‘You Won’t Get What You Want’
15. Anna Von Hausswolff: ‘Dead Magic’
16. Sleep: ‘The Sciences’
17. Arve Henriksen: ‘The Height Of The Reeds’
18. Objekt: ‘Cocoon Crush’
19. Ital Tek: ‘Bodied’
20. Hermit and the Recluse: ‘Orpheus vs. the Sirens’
Karlo Rafaneli shiveringinstatic(at)gmail.com

31.12.2017. (15:42)

Albumi godine

Bila je ovo godina ljubavi, veselja, promjene, nade, hrabrosti, odvažnosti, dobrote, ali i svega suprotnog. Dobra je glazba zato bila tu da donese neke odgovore, pruži utjehu i uputi ka sreći. Ovo su albumi iz 2017. koji su bili najbolji u tome…

1. Mount Eerie: ‘A Crow Looked At Me’

Ukoliko je ljubav, u svim svojim beskonačnim oblicima, najčešća tema pop pjesništva, smrt ne zaostaje puno. Pjevalo se o njoj na razne načine, kroz brojne prizme i filtere. Brojni su je mistificirali i uzdizali njenu religijsku komponentu, dok su je drugi romantizirali kao bijeg od boli svakodnevnice. No bez obzira voljeli li Nicka Cavea ili neki od brojnih emo bendova za MySpace generaciju valja reći kako su kroz povijest pop muzike samo rijetki pjevali o pravoj smrti. Dok ljubav ima stotine definicija i tisuće nijansi, smrt je na kraju krajeva nedvosmislena i rigidna.

“Our daughter is one and a half. You have been dead eleven days”, pjeva Phil Elverum glasom čovjeka koji nabraja činjenice. Njegova supruga Genevieve Castree preminula je 9. srpnja 2016. godine, nešto više od godinu dana nakon što joj je dijagnosticiran rak gušterače nedugo nakon što je rodila njihovo prvo i jedino dijete, kći. ‘A Crow Looked At Me’ nije pokušaj da se opjeva život mlade umjetnice, niti da se njena smrt stavi u kontekst, da se opjeva njena hrabrost u borbi protiv bolesti ili stavi točka na “i” jednog bogatog života. Zasnovan na jednostavnim zvukovima akustične gitare i klavira, bez pamtljivih melodija, struktura i refrena, on je bazičan poput smrti. To je ploča koja nema ambicije ni želje, osim možda poslužiti kao ispušni ventil čovjeka koji je nedavno izgubio suprugu, ali najčešće čak ni to. Njegova sirovost, izvornost i jednostavno postojanje čine ga najupečatljivijim komadom muzike kojeg smo ove godine čuli.

Pop glazba nije forum u kojem se raspreda o stvarnim stvarima, ona je prostor snova, interpretacija, mazanja očiju, prostor zvijezda i stava i kulerštine, i čega sve ne. Elverum je često obitavao u tom prostoru, koliko god iščašenom, i kao The Microphones i kao Mount Eeerie. Ne i ovaj put. ‘A Crow Looked At Me’ jednostavno postoji kao testament da smrt možemo romantizirati, da je možemo opjevati, graditi oko nje religije i kulteve i što sve ne, no jednom kada se dogodi sve te stvari postaju smiješne. “You had cancer and you were killed and I’m left living like this. Crying on the logging roads with your ashes in a jar. Thinking about the things I’ll tell you when you get back from wherever it is that you’ve gone. But then I remember death is real.”

2. LCD Soundsystem: ‘American Dream’

Svakim novim slušanjem ‘American Dream’, dugoočekivani četvrti album LCD Soundsystema, poprima neko drugačije značenje. James Murphy svoj je povratak koncipirao kao posvetu utjecajima među kojima su najočitiji David Bowie, Suicide, New Order i Talking Heads, no čak više od glazbenih korijena ‘American Dream’ obilježava sjena jednog grada. Slično kao što Berlin ima ulogu nevidljivog protagonista na čuvenoj Bowiejevoj trilogiji, a Manchester u radovima Joy Divisiona, tako i Murphy kreira album koji ocrtava njegov fiktivni New York živopisnom lakoćom Loua Reeda, još jednog mogućeg uzora.

Unatoč očitoj referencijalnosti, ‘American Dream’ produkt je snažne autorske vizije, ali potpuno svjesne svog položaja u široj pop-kulturnoj mitologiji. Obojen tamnosivim tonovima post punk naslijeđa, album je to koji svojom naizmjeničnom anksioznošću, melankolijom i toplinom povezuje preko tri desetljeća glazbene povijesti pružajući vrijednu sliku onog što se u tom protoku vremena promijenilo, ali još više onog što je ostalo isto.

3. Algiers: ‘The Underside of Power’

Algiers su svoj drugi album objavili s desnom pesnicom u zraku kao manifest revolucionara koji ruši sve i svako zlo koje vidi oko sebe, od kapitalizma do rasizma, vođen unutarnjim dobrom, čak fanatičnim idealizmom, koji nije lišen ni religioznosti.

Ljutiti su ovi momci, ali znaju da nisu sami – dozivaju pored sebe Che Guevaru, južnoafričke borce protiv apartheida, žrtve policijskog nasilja u SAD-u i Crne pantere kao uzore i nadahnuće, te žive ljude koji vjeruju u bolji svijet, napravivši im pjesmu kojom će sutra ići u borbu – “It’s the hand of the people that’s getting tenser now/And when we rise up…”.

Muzički ‘The Underside of Power’ spaja rock i punk, kao pokrete koji su mijenjali paradigmu društva, a ne samo glazbu, te gospel kao sliku pravedne borbe američkih crnaca, duhovnu snagu potlačenog borca koji čeka pravi trenutak da stupi u revoluciju. Iako žanrovski Algiers spadaju u post-punk, negdje između Bloc Party i TV on the Radio, ovo je rock u iskonskom obliku – nova ideja koja gradi nešto bolje.

Najhrabriji album godine.

4. Colin Stetson: ‘All This I Do For Glory’

Negdje između artističke, uzbudljive i kul muzike izrastao je Colin Stetson s tim svojim futurističkih jazzom, neobičnom muzikom koja naglašava zapravo točno ono što jazz najčešće nije ili je točno suprotan. Stetson je repetitivan do hipnotičnosti, groovy do bola, seksi, moćan, s puno zavijanja, škripanja i lupkanja. Zato je i točnije za ovu glazbu reći ne da je jazz, nego ambijentalna i intenzivna, kakvu je nekad radio Aphex Twin, sličan Stetsonu po tom imidžu kul artističkog tipa.

‘All This I Do For Glory’ je prvi Colin Stetsonov solo album nakon 4 godine, prvi od trilogije ‘New History Warfare’ nakon koje je snimao s raznim frajeri(ca)ma – BadBadNotGood, Sarom Neufeld, Bon Iver i Animal Collective i nekako kao da stvari vraća na svoje mjesto. Povratnički album je ravno u glavu – nema intermezza ni pjesama-uvoda nego samo taj njegov ogromni saksofon, on s pjesmama od oho-ho minuta i ta njegova suluda tehnika cirkularnog disanja gdje udiše na nos dok u isto vrijeme puše na saksofon. Ne samo što je pronašao tu novu tehniku sviranja saksofona i što ga je učinio drugačijim instrumentom, nego je od saksa napravio – glavni instrument. Prije je saksofon bio dio benda i svirao je dio pjesme – kod Stetsona je saksofon cijeli bend koji svira sve dijelove.

‘All This…’ je snimljen live, bez naknadnog popravljanja, svaka pjesma praktički u dahu i tu ambijentalnu magiju tako se i sluša, treba samo paziti da ne zaboravimo disati dok slušamo.

5. Arca: ‘Arca’

Mladi venecuelanski producent s britanskom adresom Alejandro Ghersi a.k.a. Arca već je prepoznat kao inovator koji je svojim osebujnim beatovima obogatio radove izvođačica poput Björk ili FKA Twigs, no trećim samostalnim albumom zaplovio je u nepoznato. Prepoznatljive hladne, uglate strukture njegovih beatova i dalje su kičma izričaja, no u priču je dodan i novi, poprilično neočekivan element – Ghersijev emocionalno povišen vokal na španjolskom. Kontrapunkt impersonalnih mehaniziranih tekstura i melodramatskog vokala stvara u slušatelju dvojake osjećaje. Impresionira razina individualnog pristupa i originalnosti zvuka, no s druge strane baš zbog nje se pjesme poput ‘Sin Rumbo’, ‘Desafio’ ili ‘Piel’ čine poput proizvoda neke vanzemaljske civilizacije koja imitira ljudskost.

Teško je Ghersiju opovrgnuti hrabrost, a može se pretpostaviti da će ovaj pristup s vremenom poprimiti i neku razrađeniju formu, no jednako tako vrlo je lako zamisliti kako sve odlazi u parodijsku pretjeranost. Ne izgubi li sirovu snagu početnog šoka i uspije li podjednako uvjerljivo nadograditi i ljudsku i mehaničku stranu, Arca bi na nekim budućim ostvarenjima mogao redefinirati što znači biti kantautorom u digitalnom dobu.

6. King Gizzard and the Lizard Wizard: ‘Flying Microtonal Banana’

Ovo je kad bend glazbu shvaća kao igru, zabavu i zezanciju, iako su King Gizzard and the Lizard Wizard besramno tendenciozni (eto samo naziv benda za početak), ali nemaju neki cilj s tim, samo im se sviđa biti takvi pa nisu ni trunku iritantni. Čak i kad generalno imaju neki koncept, kao u slučaju ovog albuma, koncept je taj da koncepta – nema. Ali oni su sigurni da je tu!

S ‘Flying Microtonal Banana’ po prvi se put u povijesti Monitora dogodilo da je na godišnjoj listi album nakon kojeg je bend objavio još njih tri, sve u istoj godini, i o svakom od njih bi se dalo reći lijepu riječ: ‘Murder of the Universe’ je zabavni psihotični kaos, neurotočno rokijanje, kao bijeg luđaka iz ludnice, ‘Sketches of Brunswick East’ je mekani, lagani, jazzy odmor, savršeni album za nedjeljno popodne, dok je ‘Polygondwanaland’ ona najljepša vrsta prog-rocka koja samo želi malo pomaknuti svijest – rock-eskapizam.

Ali ‘Banana’ – Gizzardi ovdje pucaju od ideja, anarhični su i razigrani do besvijesti, eksplodirali su od rifova, ritmova i ambijenata, kao kad u ‘Melting’ vode na surfanje po orguljama, ili kad nas u ‘Open Water’ nose na put oko svijeta na bubnju i gitari, ili kad u ‘Nuclear Fusion’ gledamo predapokaliptični zalazak. Psihodelični je rock imao tu sreću da su ga se dohvatili ovi šašavi australski dječaci, tako predivno naivni i nesuzdržani da daju od sebe sve što imaju i znaju pa ovdje nema viška, nego vrijedi da je više – više!

Bend je ovaj album snimio tako što je oktavu podijelio u 24 logaritmički jednako udaljenih četvrtina tonova, što ne mora nitko ni shvatiti, sve dok su ovdje te leteće banane i besramno majmuniranje, sve veselja radi. Slavlje života!

7. Ryan Adams: ‘Prisoner’

‘Prisoner’ s lakoćom iskače iz teško preglednog labirinta diskografije Ryana Adamsa, ako ničim drugim onda neposrednošću i izravnošću materijala. Prepun velikih, a ipak jednostavnih pjesama o ljubavi i gubitku besramno uronjenih u Adult Oriented Rock produkciju osamdesetih, album neskriveno priziva ranjiviju stranu velike američke pjesmarice Brucea Springsteena. Baš poput Bossa, ni Adams se ne stidi sentimentalnosti i patosa pa ako vam se učini da bi se pjesme poput ‘Do You Still Love Me’ ili ‘Doomsday’ dobro uklopile u emocijama nabijeni finale neke TV drame, vjerojatno ste potpuno u pravu.

Snimljen kao epilog razvodu, ‘Prisoner’ je rijedak primjer nošenja srca na rukavu koji se usput poklapa s velikim, potencijalno komercijalnim zvukom. Pjesme poput ‘Haunted House’, ‘Shiver and Shake’ ili ‘We Disappear’ svojim umornim tonom pak predstavljaju dobrodošlu protutežu himničnom ostatku albuma.

Balansirajući između očaja i umjerene nade, Adams je snimio ostvarenje koje emocionalno rezonira unatoč upotrebi klišeja ili možda baš zbog njih. Napokon, pop glazba je oduvijek najbolji lijek za slomljena srca.

8. Xiu Xiu: ‘Forget’

Nije me pretjerano iznenadilo kada su Xiu Xiu prošle godine objavili album obrade pjesama iz serije Twin Peaks. Premda muzika Jamiea Stewarta i već koga god tko se nađe u ulozi njegovih ko-autora nema pretjerano veze sa skladbama Angela Badalamentija definitivno ima veze sa jezivim, konfuznim, ljigavim i ljubavi željnim polusvijetom kakvog često pronalazimo u radovima Davida Lyncha.

‘Forget’ je još jedan album u nizu koji nosi taj duboki linčovski pečat te se bavi tematikama kojima se bave svi Stewartovi radovi. Čovjek koji je nekoć vikao “HIV’s, HIV’s” i “I luv abortions” i dan danas njeguje istu estetiku traženja ljubavi na čudnim mjestima, estetiku seksualne devijantnosti koja nije u priči radi shock valuea nego radi toga što on to uistinu jest (u što se možete osvjedočiti čitajući njegove ispovijesti s turneja), i tome slično.

Unatoč tome što je Stewart, koji je ovaj put udružio snage s Angelom Seom i Shaynom Dunkelman s kojima je radio i na Twin Peaks albumu, ostao dosadno vjeran svojim prijašnjim temama ‘Forget’ je prvi fantastičan Xiu Xiu album još tamo od genijalnog ‘Faboulous Muscles’ koji je izašao pred 13 godina. Melodije, slatke a bolesne, eksperimentalnost, lirika, izvedba, sve je konačno sjelo na mjesto, pa ‘Forget’ izbjegava mane prethodnih radova koji su znali pošteno smoriti čovjeka. Ovo je povratak u formu u kojoj će, nadajmo se, Stewart ostati i narednih godina jer istini za volju, falilo je malo njegovog ludila u životu.

9. Run The Jewels: ‘RTJ3’

El-P, futurizmu naklonjeni producent/MC iz New Yorka, i Killer Mike, vratolomni MC uronjen duboko u svoje južnjačko porijeklo, nakon pet godina suradnje zvuče kao dva lica istog novčića simbolizirajući rasno, klasno i geografsko jedinstvo kakvo je u SAD-u trenutno potpuna utopija. ‘RTJ3’, njihov najambiciozniji i najozbiljniji album, nastao je u sjeni epidemije nasilja nad Afroamerikancima i Killer Mikeovog iznenadnog političkog angažmana u kampanji Bernieja Sandersa, no duo ostavlja politiku za eksplozivnu završnicu ‘A Report To The Shareholders’ / ‘Kill Your Masters’ u kojoj se još jednom pojavljuje Zack de la Rocha dodano pojačavajući ionako nabijenu atmosferu.

Objavljen na samom početku godine, ‘RTJ3’ prvi je pravi hip hop album Trumpove ere, no umjesto praznih parola i jeftinog bijesa nudi šarenu živost i energiju koja predstavlja zalog neke bolje, manje napete budućnosti. Nije li uostalom i poanta futurizma da ponudi sliku nekog drugačijeg svijeta dok istodobno ocrtava današnjicu?

10. Converge: ‘The Dusk in us’

Iako su sinonim za agresivnu glazbu Converge su svoj posljednji album počeli – ljubavnom pjesmom. ‘A Single Tear’ nije romantična ljubavna pjesma, više ispovijest nekoga tko misli da nije zaslužio ljubav i sad ga je posve obuzela. Takav je i ovo album – oluja glasa, gitare, basa i bubnja koja ne ostavlja ni sekunde mira ni praznine. 16 tona metal-corea koji padaju ravno na glavu.

Converge sviraju još od prošlog stoljeća i otada se zna da je njihova glazba eksplozija zvukova i energije, što čuvaju još otada, ali na ovom su albumu malo skrenuli u novim smjerovima, poput speed metala na ‘Broken By Light’, ambijentalnog noisea u ‘Murk & Marrow’ ili u grandiozne balade s ‘The Dusk in us’.

Ovako treba zvučati svaki metal – žestoko, intenzivno, beskompromisno, iskreno, raskošno, bogato.

11. Uniform: ‘Wake In Fright’

Televizijske vijesti ne oslikavaju vjerno stanje u društvu. U njima nema obiteljskih ručkova, nema zaljubljenog držanja za ruke u kinu, nema čitanja knjige na plaži, kava s prijateljima i popodnevnog seksa za vrijeme proljetnih pljuskova. Televizijske vijesti prema tome nisu realan odraz svijeta, ali prikazuju njegovu važnu, najčešće ružnu stranu. ‘Wake In Fright’ po mnogočemu predstavlja uglazbljenu verziju TV vijesti, sve nesreće, nasilje i strah koje iz njih isijavaju.

Michael Berdan i Ben Greenberg na svom drugom albumu kao Uniform zadržali su svoje industrial korijene i dodatno ih oplemenili noisom, thrashom i hardcoreom koji su poslužili kao savršen omot za pjesme o naličju Amerike. Uniform tako zvuče kao Big Black koji su umjesto na Rolandu svoje ritmove programirali u Abletonu ili Pro Toolsima, što njihovu sirovost ne umanjuje već je samo smješta u korak sa sivim, prijelaznim i često zastrašujućim vremenom u kojem živimo.

12. Sleaford Mods: ‘English Tapas’

“Ruke gore ako mislite da su Sleaford Mods najbolji band na svijetu. Vi ostali ste u krivu” izjavio je noise polubog Steve Albini sipajući kilograme indie creda u spremnike benda iz Nottinghama. Luke Haines iz Black Box Recordera i Iggy Pop nazvali su ih najboljim bendom u Britaniji. U pet godina izdali su pet albuma i premda se stilski nisu previše pomakli, što je i normalno s obzirom na relativno kratak period zajedničkog stvaralaštva, Jason Williamson i Andrew Fern ostaju izuzetno svježi i zanimljivi, što su potvrđuju i na ‘English Tapas’.

Jedini punk bend na svijetu opet se hvata u koštac s poznatim temama koristeći poznata oruđa – Fernovi muzički sklopovi su izuzetno bazični i sirovi, na pola puta između The Streets i The Fall, dok se Williamson još jednom hvata u koštac s britanskom političkom scenom, Brexitom, mačoističkom kulturom vikend opijanja i generalnim kretenizmom modernih muškaraca u dobi od 15 do 75 godina. Premda se radi o stvarima koje smo već čuli od spomenutog dvojca, Fernovi pamtljivi ritmovi i Williamsov suhi humor i ponekad briljantni uvidi čine Sleaford Modse i dalje svježim i zanimljivim. Ne znamo jesu li najbolji bend na svijetu, ali su svakako najzanimljiviji punk bend današnjice.

13. Jlin: ‘Black Origami’

Jerrilynn Patton na svom drugom albumu ‘Black Origami’ ne samo da rasteže mogućnosti footworka kao žanra, nego i vrlo elegantno daje naslutiti neke nove smjerove afrofuturizma. Komadići zvučnog DNA ovog albuma mogli bi se naći još u devedesetima u ostvarenjima Photeka, Aphex Twina ili Autechre, no Jlin toj ostavštini „inteligentne plesne glazbe“ pristupa na iskonskoj razini. Njezina glazba briše granice između cerebralnog i fizičkog, individualnog i globalnog, plemenskog i industrijskog, osobnog i političkog.

‘Black Origami’ rijedak je primjer ostvarenja za koje je cijeli svijet jedan izvor i koje predstavlja bljesak glazbene budućnosti građene na elementima prošlosti, ali istovremeno nudi nešto daleko apstraktnije, teže opisivo od onog dosad poznatog. Dok je Sun Ra svoj afrofuturizam gradio na svemirskom eskapizmu, Jlin svoj gradi na radnoj etici sazdanoj od ritmova nastalih u krvi i znoju. Budućnost koju nudi ‘Black Origami’ iskaz je ograničenja prošlosti, ali ona nije utopija, već prije svega sinkopirani iskaz humanosti pretočene u stroj koji je potom izbacuje pretvorenu u pokret iza čijih mehaniziranih, ubrzanih kretnji i dalje kuca ljudsko srce.

14. Pallbearer: ‘Heartless’

Treći album doom metal kvarteta Pallbearer razvija epsku melankoliju debija ‘Sorrow and Extinction’ i nasljednika ‘Foundations of Burden’ kroz gotovo istovjetan spoj istančane melodioznosti i artikulirane žestine, ovog puta izveden kroz kristalno čistu produkciju i još ambicioznije strukture pjesama.

Pallbearer doomu ili, bolje rečeno, metalu u cjelini pristupaju kao jasno definiranoj formi u kojoj pronalaze dovoljno prostora za istodobno poštivanje tradicije i male, suptilne inovacije. Zapanjujući spoj sporih ritmova, repeticije, bezbrojnih gitarskih slojeva i melodioznosti primjerene pop pjesmama, Pallbearer odvode u namjerno melodramatične vode u kojima potmuli rifovi mutiraju u melankolične ode izvan vremena i prostora. Krajnji rezultat je ostvarenje koje na specifičan, vrlo prirodan način uspijeva pomiriti tako različite stvari kao što su rani Black Sabbath i klasične Timberlake/ Timbaland RnB balade, a sve umotano u monolitnu cjelinu punu sporogorećih tenzija.

——————————————————————————–
Napisali: Hrvoje Frančeski, Karlo Rafaneli, Kruno Bošnjaković
——————————————————————————–

Pojedinačne liste:
Kruno Bošnjaković kruno (at) monitor.hr
1. Colin Stetson: ‘All This I Do For Glory’
2. King Gizzard and the Lizard Wizard: ‘Flying Microtonal Banana’
3. Algiers: ‘The Underside of Power’
4. Julie Byrne: ‘Not Even Happiness’
5. Föllakzoid: ‘London Sessions’
6. King Gizzard and the Lizard Wizard: ‘Polygondwanaland’
7. Manchester Orchestra: ‘A Black Mile to the Surface’
8. Converge: ‘The Dusk in us’
9. Code Orange: ‘Forever’
10. The Physics House Band: ‘Mercury Fountain’
11. Amenra: ‘Mass VI’
12. Mastodon: ‘Cold Dark Place’
13. Arca: ‘Arca’
14. Elder: ‘Reflections of a Floating World’
15. King Woman: ‘Created in the Image of Suffering’
16. Pallbearer: ‘Heartless’
17. Kendrick Lamar: ‘Damn’
18. Yellow Days: ‘Is Everything OK In Your World’
19. Ghostpoet: ‘Dark Days + Canapés’
20. Employed to Serve: ‘The Warmth Of A Dying Sun’

Hrvoje Frančeski hrvoje.monitor (at) gmail.com
1. Mount Eerie: ‘A Crow Looked At Me’
2. LCD Soundsystem: ‘American Dream’
3. Xiu Xiu: ‘Forget’
4. Juana Molina: ‘Halo’
5. Arca: ‘Arca’
6. Fleet Foxes: ‘Crack Up’
7. Priests: ‘Nothing Feels Natural’
8. The New Pornographers: ‘Whiteout Conditions’
9. Camedor: ‘En Ut/Alba’
10. Sampha: ‘Process’
11. (Sandy) Alex G: ‘Rocket’
12. Uniform: ‘Wake In Fright’
13. Run The Jewels: ‘RTJ3’
14. King Gizzard & The Lizard Wizard: ‘Flying Microtonal Banana’
15. Jlin: ‘Black Origami’
16. Jesca Hoop: ‘Memories Are Now’
17. Sleaford Mods: ‘English Tapas’
18. Richard Dawson: ‘Peasant’
19. Colin Stetson: ‘All This I Do For Glory’
20. Obnox: ‘Niggative Approach’

Zoran Mišetić zoranm (at) lesker.com
1. Curtis Harding: ‘Need Your Love’
2. Ryan Adams: ‘Prisoner’
3. Spoon: ‘Hot Thoughts’
4. Rozwell Kid: ‘Precious Art’
5. Downtown Boys: ‘Cost Of Living’
6. Queens of the Stone Age: ‘Villains’
7. Smith Street Band: ‘More Scared Of You Than You Are Of Me’
8. Algiers: ‘The Underside of Power’
9. PVRIS: ‘All We Know of Heaven, All We Need of Hell’
10. MUNA: ‘About U’
11. Devon: ‘Weirdo’
12. Artificial Pleasure: ‘Wound Up Tight’
13. Waxahatchee: ‘Out In The Storm’
14. Himalayas: ‘Thank God I’m Not You’
15. Liam Gallagher: ‘Come Back To Me’
16. Noel Gallagher’s High Flying Birds: ‘Holy Mountain’
17. Tom Grennan: ‘Royal Highness’
18. Foster The People: ‘Sacred Hearts Club’
19. Etta James: ‘At Last’
20. Jlin: ‘Black Origami’

Saša Nužda aadgbe (at) gmail.com
1. Poni Hoax: ‘Tropical Suite’
2. Oh Sees: ‘Orc’
3. Do Make Say Think: ‘Stubborn Persistent Illusions’
4. DJ Hell: ‘Zukunftsmusik’
5. Circle: ‘Terminal’
6. Cloak/Dagger: ‘I Want Everything’
7. Unsane: ‘Sterilize’
8. Trevor Something: ‘Die With You’
9. Actress: ‘AZD’
10. Deaf Kids: ‘Configuraçao do Lamento’
11. Kairon; IRSE!: ‘Ruination’
12. Beans: ‘Love Me Tonight’
13. Fever Ray: ‘Plunge’
14. Nick Cave & Warren Ellis: ‘Wind River’ OST
15. Pile: ‘A Hairshirt Of Purpose’
16. Adam Taylor: ‘The Handmaiden’s Tale’ OST
17. Paleowolf: ‘Megafauna Rituals’
18. Slimy Member: ‘Ugly Songs For Ugly People’
19. Lvmen: ‘Mitgefangen Mitgehangen’
20. Midnight: ‘Sweet Death and Ecstasy’

Karlo Rafaneli shiveringinstatic (at) gmail.com
1. Mount Eerie: ‘ Crow Looked at Me’
2. Joey Bada$$: ‘All-Amerikkkan Badass’
3. LCD Soundsystem: ‘American Dream’
4. Vince Staples: ‘Big Fish Theory’
5. Run the Jewels: ‘RTJ3’
6. Arca: ‘Arca’
7. Protomartyr: ‘Relatives In Descent’
8. Converge: ‘The Dusk in Us’
9. Algiers: ‘The Underside Of Power’
10. Father John Misty: ‘Pure Comedy’
11. The Mountain Goats: ‘Goths’
12. Sleaford Mods: ‘English Tapas’
13. Uniform: ‘Wake in Fright’
14. Benjamin Clementine: ‘I Tell a Fly’
15. William Basinski: ‘A Shadow in Time’
16. Jlin: ‘Black Origami’
17. Xiu Xiu: ‘Forget’
18. King Gizzard & the Lizard Wizard: ‘Flying microtonal Banana’
19. Ryan Adams: ‘Prisoner’
20. Pallbearer: ‘Heartless’

31.12.2016. (13:50)

Jedan, dva - slušaj!

Monitorov izbor: Albumi godine

Monitorovi ljudi što prate i vole glazbu probrali su najbolje albume 2016. Kažu da su ih objavili Anohni, David Bowie, Danny Brown, Car Seat Headrest, Oathbreaker, The Drones, Jenny Hval, The Comet is Coming, Clipping., Nick Cave & The Bad Seeds, Radiohead, Cobalt i Kanye West. Monitor

31.12.2016. (01:55)

Albumi 2016.

1. Anohni: ‘Hopelessness’

Srž bezdušnosti ratovanja droneovima leži u tome što je u kratkom roku prisililo djecu da se boje neba. Njihove ruke, kosti i misli svedene na koordinate, njihova sela i kuće i prostori djetinjstva na mete za gađanje, djeca žive u strahu od smrti koja dolazi sa sunčanih visina koje su, tijekom tisuća godina u raznim kulturama bile simbol za nadu i uzvišenost.

Proveo sam djetinjstvo na rubu rata, i dobro se sjećam nekolicine zračnih uzbuna, straha i panike koji su me obuzimali i brojnih poslijeratnih godina tijekom kojih su mi se dlanovi znojili na sam zvuk zrakoplova. Zamislite psihozu sve te djece, svih tih ljudi koji žive pod vedrim nebesima koja se odjednom mogu načičkati demonima koji rigaju vatru i smrt.

‘Hopelessness’ je ploča o svijetu u kojem se djeca boje neba. Ploča u starinskom smislu te riječi, testament, zapis, svjedodžba surovosti o kojoj slušamo svakog dana, toliko često da nam je postala uobičajena i samim time nebitna.

‘Hopelessness’ je čudna biljka, elektro album zamiješan rukama Rossa Bircharda i Daniela Lopatina koji su tijekom proteklih nekoliko godina pod pseudonimima urezali svoje likove u zlatnu medalju elektronske muzike – Hudson Mohawke kao lice, kao nositelj plesnog naboja u svom briljantnom TNGHT projektu ili kao vješt manipulator zvukova u Kanyeovoj ergeli producenata, i Onethrix Point Never kao njeno naličje, kao dekonstruktor plesne glazbe snimljene kroz posljednjih 40ak godina. Njihove stvari nose oba naboja, i konstrukciju i dekonstrukciju, i ples i promišljenost, te bi mogle jednako funkcionirati u klubovima i u naslonjačima.

Anohnijeva vizija ih gura iz obje sfere – nakon što na njih nalijepi svoje bolne vokale koji katalogiziraju sva opća mjesta suvremenog stradanja – ratovanje droneovima, državu koja zloupotrebljava tehnike nadzora, mučenja za izvlačenje informacija, negativan utjecaj kapitalizma na ekologiju planeta – i to radi bez prodike i ironije, s duboko subjektivne i često izvrnute pozicije.

‘Hopelessness’ po tome podsjeća na ploču s kojom nema apsolutno nikakvog zvukovnog dodira, no koja također iz osobnog izvlači politično, opisujući mehanizam po kojem ono što se događa na globalnoj skali utječe na pojedinca. Govorim o post-punk klasiku ‘Entertainment!’ Gang of Foura koji je prije 37 godina katalogizirao užase Hladnog rata i predviđao svjetska zbivanja pod vladavinom osovine Thatcher – Reagan, baš kao što Anohni katalogizira užase rata protiv terorizma i umiranja nade tijekom jalove Obamine administracije.

Obje ploče karakteriziraju krivnja i priznanje nemoći što ih čini izuzetnim i nepatetičnim protestnim pločama, iako su i jedna i druga uronjene u svojevrsni patos.

Ne postoji puno ploča koje su na ovaj način spajale visceralno i umno, ples i inteligenciju i pri tome pronalazili duboku humanost u nehumanosti. ‘Entertainment!’ je s vremenom postao klasik. Ta sudbina čeka i Anohnijin ‘Hopelessness’.

2. David Bowie: ‘Blackstar’

Kaže se da je dobar poet, muzičar ili genije uvijek ispred svog vremena. To je definitivno točno definiranje onoga što nam je vanzemaljac David Bowie ponudio tijekom svoje karijere… No točno je samo zato jer je Bowie bio osoba koja je egzistirala temeljito i u “svome prezentu”. Samo je tako bilo moguće da se konstantno kreće naprijed, stavljajući slojevite izazove pred samog sebe.

Istina, David Bowie je napravio samo jedan album u zadnjih 12 godina. Možda je otišao u mirovinu, a nije nam dostavio račun za sve one decenije artističkog življenja “sound and vision”, pa nikako nismo mogli prihvatiti činjenicu da je gotovo s njegovim kreativnim radom… I onda, na njegov 69. rođendan, poslao nam je zadnju poruku, album ‘Blackstar’, napravljen na otvorenom prostoru gdje se na jedan niti malo predvidiv način isprepliću rock, funk i jazz bez opasnosti da se sudare i tako dovedu do pogubnog efekta na slušatelje.

Kada netko upita pa odakle Bowie izvuče takvu kvalitetnu poetiku riječi i zvuka odgovor je, baš kao kroz sve decenije njegovog rada, OD NAS SAMIH. On je tip koji cijelu noć budan leži na krevetu, slušajući otvorenih očiju i ušiju. Komunicirajući s noći koja bi za nas obične smrtnike bila tisuću godina duga.

‘Blackstar’ je neumorna i emotivno iscijepana priča o smrti, o odlasku. Bowiejev vokalni doprinos cijeloj priči daje efektan osjećaj umora, iscrpljenosti, bola bez suza… On je zapravo svoju borbu s rakom okrenuo u još jedan trijumf svoga artističkog bića. Zadnji pozdrav s nama koji smo ga obožavali sve ove decenije.

On nam pjeva “Look up here, I’m in heaven”, a mi zapravo osjećamo da je on svuda oko nas, još od našeg djetinjstva pa do nedostatka kalcija u našim kostima.

Nema uopće potrebe secirati ovaj album kroz svaku pjesmu pojedinačno nego ga cijelog treba prihvatiti kao jedno veliko glazbeno i poetično zbogom svima nama koji smo ostali iza njega na rubu ove provalije koja je sastavni dio svake životne priče.

Početak i kraj…. The King is dead, long live the King!

3. Danny Brown: ‘Atrocity Exhibition’

Danny Brown oduvijek zvuči kao da moli da se što prije nađe na nekom popisu prerano umrlih celebritya, a svoj životni stil hodanja po rubu vrijedno pretače u pjesme koje su najčešće naizmjence smiješne i dirljive. Dugo očekivani ‘Atrocity Exhibition’ podsjetnik je na to što je sve sposoban utrpati unutar jednog jedinog albuma.

Dijeleći naslov s pjesmom Joy Division i naslovom zbirke priča J. G. Ballarda, album je namjerno konceptualno preopterećen negativnim tokom svijesti i jezikom labilnih stanja. S cijelim arsenalom bizarnih, neočekivanih semplova, ‘Atrocity Exhibition’ u glazbenom smislu predstavlja povratak sempliranja kao najjačeg hip-hop oružja na velika vrata, a nije ni čudo da ono danas živi uglavnom kroz neformalne mixtapeove i beat-tapeove, ako uzmemo u obzir Brownovu izjavu da je samo na odobravanje semplova potrošeno 70 tisuća dolara. No umjesto ustaljenih soul/funk obrazaca, Brownov glavni suradnik na albumu Paul White i ostali producenti koristili su mahom nekonvencionalan izbor semplova, poput pjesama gotovo zaboravljenih kraut rock bendova (Embryo i Guru Guru), afro noise provokatora Cut Hands ili pionirke elektroničke glazbe Delije Derbyshire.

Cijela estetika s namjernim psihodeličnim odmakom zapravo samo naglašava ozbiljnost psiho-fizičkog stanja glavnog junaka koji je i dalje dovoljno sabran da svoju nizvodnu putanju pretoči u impresivan niz povezanih i nepovezanih anegdota, kombiniranih osjećaja depriviranosti i melankolije, te time potpiše još jedan sjajan album svoje relativno kratke ali jedinstvene i sadržajno bogate karijere.

4. Car Seat Headrest: ‘Teens of Denial’

Will Toledo, imena koje više pristaje kakvom filmskom arhetipu baseball igrača nego mršavom oćalinku s gitarom, izbacio je ponajbolji old skul indie album u zadnjih nekoliko godina. Ono što izdvaja ‘Teens of Denial’ od generičnosti koja proganja gitarsku indie muziku kroz posljednje desetljeće je struktura pjesama i Toledova rječitost.

Stvari, koje same po sebi obiluju zanimljivim frazama i pamtljivim hookovima, često trajanjem zalaze u post rock vode, no pri tom ne možemo naći pjesmu u kojoj je takva praksa samoj sebi svrha – svaka sekunda na albumu je pomno postavljena u službi iznošenja Toledovih ideja.

Mladi autor kroz album načinje teme tipične za neuklopljenje twenty-something klince kao što su samoprijezir, droge, otuđenost, nesvrhovitost i seks, no to radi uz puno duha, suhog humora i inteligencije pa ni u jednom trenutku nemate osjećaj kao da slušate nešto o čemu ste već sto puta slušali.

‘Teens of Denial’ je festival ogoljene, često surove introspekcije koji nije primjenjiv samo na autora iako od njega polazi. “If you really wanna know yourself it will come at a price of knowing no one else”, tvrdi Toledo a nama ne preostaje ništa drugo nego mudro klimnuti glavom.

5. Oathbreaker: ‘Rheia’

‘Rheia’ je metal album kojim Oathbreaker dobivaju kredibilitet van metalskih krugova, kao što su to prije njih uspjeli Deafheaven, kojima su žanrovski slični, pa još prije Mastodon, s kojima dijele sličan cool imidž. Ovi se Belgijanci na svom trećem albumu ne drže striktnih i jednostavnih pravila black-metala, koriste ga više kao platformu za istraživanje i skupljanje pa tako pjesme idu od post-hardcore tutnjajućeg vlaka u ‘Second Son of R.’, preko trash metala u ‘Where I Live’ i post-metala u ‘Where I Leave’ do akustične nježnosti u ‘Stay Here/Accroche-Moi’.

Bendova pjevačica Caro Tanghe u tekstovima se odaje kao krhka, željna ljubavi, ali se vjerojatno i sledi od užitka kad osjeti (ali samo) natruhu grubosti. Generalno voli kontraste – ljubav će upotpuniti idejama o raspadanju, sadizmu i mazohizmu, ne libi se biti i grandiozna, slavi život, a sa simpatijama gleda i smrt, kao neku vrstu izazova.

‘Rheia’ je moćan album, mračan, sastavljen od kontrasta, morbidan, bogat, vanžanrovski, širok, ambiciozan i jednostavan – prokleta simfonija!

6. The Drones: ‘Feelin Kinda Free’

Australci The Drones su genijalan spoj teškog bluza i noise rocka, najbliže onome što bi radili Nick Drake i Jesus Lizard da imaju zajednički bend. Za razliku od Lizarda, njihovi su tekstovi ambis depresije, iznimno duboki i direktni, prepuni simbolizama.

Nakon depresivnog i fantastičnog albuma ‘I See Seaweed’ dolazimo do novog – ‘Feelin Kinda Free’ – definitivno najeksperimentalnijeg materijala ovih kreativnih Australaca. Bizarni i ritualno-ritmički ekspresivan art rock upakiran u pamtljive, ali iznimno slojevite i megatonske bombe od pjesama.

Tekstovi su i dalje špica napada ove petorke koju vodi pjevač/gitarist i jedini originalni član Gareth Liddiard, ali glazba je definitivno otišla daleko od njihovog uobičajenog gitarističkog pristupa i tu je bend najjači. Neustrašivo su zajahali val novih ideja i pristupa, iskrivljenih zvukova i ritmova u koje su dodali i puno synthesizera, nemali broj semplova kao i friki realizacija, maestralno iznjedrivši jedan od albuma godine.

7. Jenny Hval: ‘Blood Bitch’

Suprotno većini toga što se može pročitati o ‘Blood Bitch’, odličnom novom albumu norveške art pop autorice Jenny Hval, nije u pitanju ostvarenje koje se može svesti na jednostavne konceptualne dosjetke kakvim ga je isprva najlakše opisati poput „album o menstruaciji“ ili „vampirski album“.

Istina, Hval svoj rad temelji na određenim tematskim klišejima i posuđenim žanrovskim principima, ali krajnji rezultat nikad ne zaglavi u jeftinim provokacijama. Naoko pristupačniji od također sjajnog prethodnika ‘Apocalypse, Girl’, ‘Blood Bitch’ odmotava svoju mrežu manjkave ljudskosti kroz pop trenutke poput fantastičnog singla ‘Conceptual Romance’ jednako kao i kroz sumanute zvučne kolaže poput ‘The Plague’.

Na čisto zvukovnoj razini malo je ljudi koji ovako uspješno na istom albumu mogu povezati i slatkasti indie pop, kraut rock repeticiju i lo–fi kvalitetu ranog black metala, a da pritom ništa ne zvuči kao puka vježba iz žanrovskog lijepljenja. No na značenjskoj razini album zapravo još više trijumfira. Razvijajući vlastite manjkavosti kao zastavu ne samo svoje ženstvenosti nego univerzalne ljudskosti Hval je stvorila enigmatično, zanimljivo, zavodljivo i uz to zabavno ostvarenje koje zapravo otkriva neku bolju verziju ljudskog roda – onu u kojoj su ljudi spremni prihvatiti svoje „krvave moći“ i „kombinirane nedostatke“ kao nešto što ih oplemenjuje a ne sputava.

8. The Comet is Coming: ‘Channel the Spirits’

Kad bi se neka kometa i zaletjela sada k Zemlji, ‘Channel the Spirits’ uvjerava nas da bismo pobjegli tom zločestom kamenu, zapravo kao da bismo vječito bježali od njega. Ta pulsirajuća energija garantira nam budućnost, pomalo zlokobnu i pod stalnom prijetnjom, ali koju ipak imamo.

Kao po nekoj kozmičkoj zakonitosti Londončani The Comet is Coming su nastali spontano prije tri godine kad je King Shabaka uzeo svoj saksofon i popeo se na pozornicu na kojoj su već bili i svirali Danalogue the Conqueror na klavijaturama i Betamax Killer na bubnjevima. Iako je Shabaka već imao druge projekte – Sons Of Kemet i Melt Yourself Down – za razliku od njih ovaj mu je trokut dao priliku da, poput Colina Stetsona s druge strane mora, svirajući minimalistički poleti na njegovom ciničnom veličanstvu saksofonu.

Najlakše je za ‘Channel the Spirits’ reći da je futuristički elektronički jazz, ali za futurističku glazbu previše je topao i šaren album, za elektroniku previše organičan i prljav, a za jazz previše repetitivan, jednostavan i nedosadan! Veseo je to album, plesan, groovy, lako slušljiv, vrlo ritmičan, masan, pitak, jedan od onih koji na prvo slušanje začude pitanjem “kako to da nitko prije nije napravio nešto ovako očito i odlično?”, što je baš i tipično za prve albume…

‘Channel the Spirits’ je kao ples pred kraj svijeta koji vječito prijeti, ali se nikako ne dogodi, hedonizam posljednjeg trenutka, ono kad misliš da sutra ne postoji, ali vjeruješ u bolju budućnost. Seksipil kraja koji tjera taj kraj.

9. Clipping.: ‘Wriggle’

Treći album eksperimentalnog kalifornijskog hip-hop trija Clipping. ‘Splendor & Misery’ predstavlja ne samo ozbiljan izazov poimanju toga što jest ili nije hip-hop, nego i rijetko ujednačenu izvedbu poprilično egzotičnog koncepta. Naime, iako su dosad bili poznati prije svega po dekonstrukciji gansta rapa nakrcanoj uličnim narativima i neobičnim zvučnim dizajnom, Clipping. ovdje hrabro zakoračuju u nepoznato: konceptualni album o svemirskom brodu punom robova, jednom bjeguncu i brodskom kompjuteru koji se u njega zaljubljuje.

Cijela se ideja oslanja na bogato naslijeđe afrofuturizma, koji zadnjih godina zahvaljujući figurama poput Kendrick Lamara i Run The Jewels doživljava svojevrsnu renesansu uzemljenu u aktualni društveni trenutak. Producentski dio benda, William Hutson i Jonathan Snipes posljednjih se godina pojedinačno ili u paru istaknuo u svijetu filmske glazbe, a frontman Daveed Diggs još je svjež od Tonyjem nagrađene uloge u hit mjuziklu ‘Hamilton’. Ta filmsko-kazališna ambicija itekako se čuje na ‘Splendor & Misery’. Individualne pjesme nadopunjene su brojnim uvodima i interludijima koji strpljivo grade svojevrsnu hip-hop space operu.

Clipping. postižu savršenu sinergiju između naizgled suprotnih dijelova, avangardnog zvučnog dizajna, minimalističkih beatova, kirurški preciznog repanja i sjajno iskorištenih gospel umetaka koji albumu daju i određenu tradicionalističku crtu. Krajnji rezultat je album koji zbunjuje gustoćom ideja ali i potpuno oduševljava silinom i ambicioznošću izvedbe.

10. Nick Cave & The Bad Seeds: ‘Skeleton Tree’

Kao da je netko danima hodao pored Cavea i snimao ga dok pjeva što mu dođe – o ljubavi, žudnji, odnosima, smrti, nadi. Čika Nikola ovdje kao da gleda u dječje oči pune povjerenja i želi im prenijeti mir i sigurnost, samouvjeren je do krajnosti, emotivan i otvoren, miran i snažan, vođa što daje pravac i smiruje one koji ga slijede, a vodi ih nježnom i toplom rukom punom razumijevanja.

‘Skeleton Tree’ je minimalističan i najdojmljiviji kad je najminimalističniji, ta snaga u jednostavnosti oduzima dah, a stvara mir. Dok je ‘Push The Sky Away’ bio ambiciozniji i ujedno autoironičan, ovaj je album izravan, ono što čujemo je mirni Cave, siguran, tužan, zaljubljen… ‘Skeleton Tree’ je toplina, staloženost, sumnjičavost, smislenost, opuštenost, refleksivnost, nada, prihvaćanje, album bez balasta, mirnoća otvorenosti, snaga pomirenosti sa sobom i svijetom. Impresivni dokaz unutrašnjeg mira i snage.

11. Radiohead: ‘A Moon Shaped Pool’

Najbolje komade muzike, one koji uspiju u potpunosti zaokupiti pažnju, često osjećamo kao komade prostora, najčešće one u kojima nikad nismo bili. ‘A Moon Shaped Pool’, Radioheadov deveti album, je sensory deprivation chamber, jedan od onih izuma izašlih iz potcijenjenih pedesetih, namijenjen otupljivanju osjetila – mirisa, vida, sluha, njuha, čak i opipa.

‘A Moon Shaped Pool’ je duboko introspektivan album, lišen paranoje, ironije i nemoćnog angsta koji krase glavninu Radioheadove diskografije. Moglo bi se nazvati spiritualnim albumom, no bio bi to čudan, iščašeni spiritualizam 21. stoljeća u kojem zen stanje dosežete ne kroz meditaciju među stoljetnim stablima već kroz skrolanje po fotografijama bivših ljubavi na internetu. Uronjen u bezosjećajni mrak ove ploče, u njenu hladnoću i mirnoću, u njeno nedogađanje, nemoguće je oduprijeti se navali emocija, a kulminira prekrasnom ‘True Love Waits’ koja je nakon gotovo 20 godina lutanja pronašla rečenicu kojoj može biti točka. ‘A Moon Shaped Pool’ još jednom pokazuje zašto su Radiohead tako velik bend. Samo majstori mogu kroz neosjećanje stvoriti toliko puno emocija.

12. Cobalt: ‘Slow Forever’

‘Slow Forever’ prikladan je naziv za novi, dugoočekivani album Cobalt, projekta čiju jezgru čini multinstrumentalist Erik Wunder. U drugoj polovici ‘00-ih Wunder je u suradnji s pjevačem Philom McSorleyjem pod ovim imenom izdao dva sjajna albuma, ‘Eater of Birds’ i ‘Gin’. Unatoč jako dobrom prijemu publike i kritike, Cobalt zbog McSorleyjevog statusa redovnog vojnika američke vojske nisu imali puno živih nastupa, a nakon nekoliko godina razvlačenja oko novog materijala, McSorley je konačno napustio projekt 2014. – navodno zbog rasističkih i homofobnih izjava. Na njegovo mjesto došao je također kontroverzni Charlie Fell, nekadašnji frontman sludge metal benda Lord Mantis.

Na skoro pa devedeset minuta ‘Slow Forever’ Wunder i Fell demonstriraju rijetko viđenu disciplinu unutar kaosa i eklektičnosti, spajajući nevidljive točke između bazičnih američkih žanrova poput bluesa i countryja te raznih formi ekstremne glazbe. Znojava, nihilistička atmosfera albuma jednako duguje primalnom bijesu Swans, nekontroliranom bunilu Eyehategod i najopresivnijim trenucima Alice in Chains. Wunder majstorski klizi između hardcore brzaca, usporenih doom rifova, tribalnih ritmova i povremene black metal histerije, izvodeći svaki od ovih dijelova s nevjerojatnom posvećenosti detaljima, isklesanima ponajprije u hipnotičkoj repeticiji. Kad u jedanaestominutnoj ‘King Rust’ Fell izusti stihove “Hoisting myself out of myself” briše se granica između nihilizma i transcendentalnosti. Veliki dio zasluga otpada i na Wunderove rifove koji su kiruški precizni i posve prilagođeni ritmičkom napadu.

‘Slow Forever’ svojim sunčanim pesimizmom sigurno nije album za svakoga, ali duo je uspio u namjeri da negativnost usmjeri u pjesme koje su istodobno teške i zarazne, no prije svega katarzične.

13. Kanye West: ‘The Life of Pablo’

Kanye West je veći od Isusa. On je Lennon i Bowie i Miles ovog vremena. Uvijek korak ispred svih, Kanye je godinama koračao teritorijem kojim su hodali velikani – bio je istovremeno i avangarda i najveća zvijezda na svijetu.

Za razliku od ostale pop bratovštine fokusirane primarno na proizvodnju hitova Kanye je uz velike pjesme uvijek isporučivao velike, pametno zaokružene, gotovo pa konceptualne albume koji su, sonično gledano, često hodali po rubu.

‘The Life of Pablo’ je tu metodu otjerao do samog kraja. Može ga se iščitati kao konceptualni album o konceptu samom, što je Kanye prešutno potvrdio mijenjajući i uploadajući druge verzije ploče. ‘The Life of Pablo’ je bodež postmoderne, iščašen i čudan, kao kubističke slike Pabla Picassa. Naoko nepovezan, bez jakih pjesama koje ulaze u uho na prvu, a zapravo pomno strukturiran s hrpetinom odličnih pjesama koje će neki uhvatiti tek nakon nekog vremena, ali koje su plod jednog vanserijskog talenta i sati i sati rada.

Najveći, a rekao bih i jedini problem albuma je njegova neodvojivost od celebrity ličnosti Kanyea Westa koja je postala toliko velika, toliko divlja i neobuzdana da je samog umjetnika pospremila u bolnicu. Ukoliko ipak prevladate svoje predrasude i poslušate ‘The Life of Pablo’ djevičanskim ušima možda uhvatite pokoji komad genijalnosti. Kanye je po tko zna koji put dotaknuo nebo jašući na ultralakoj zraci.

Individualne liste:

Kruno Bošnjaković kruno (at) monitor.hr
1. Oathbreaker: ‘Rheia’
2. The Comet is Coming: ‘Channel the Spirits’
3. Warpaint: ‘Heads Up’
4. BadBadNotGood: ‘IV’
5. Savages: ‘Adore Life’
6. Nick Cave & The Bad Seeds: ‘Skeleton Tree’
7. Kendrick Lamar: ‘untitled unmastered.’
8. Moderat: ‘III’
9. Anohni: ‘Hopelessness’
10. Cobalt: ‘Slow Forever’
11. Sadevillain: ‘Sadevillain’
12. Vijay Iyer / Wadada Leo Smith: ‘A Cosmyc Rhythm With Each Stroke’
13. Dälek: ‘Asphalt for Eden’
14. Black Crown Initiate: ‘Selves We Cannot Forgive’
15. Subrosa: ‘For This We Fought The Battle of Ages’
16. Barishi: ‘Blood from the Lion’s Mouth’
17. Shabaka and the Ancestors: ‘Wisdom of Elders’
18. Danny Brown: ‘Atrocity Exhibition’
19. Cult of Luna & Julie Christmas: ‘Mariner’
20. Wife: ‘Standard Nature’ EP

Hrvoje Frančeski acumulator1984 (at) hotmail.com
1. Car Seat Headrest: ‘Teens of Denial’
2. Anohni: ‘Hopelessness’
3. Frankie Cosmos: ‘Next Thing’
4. Danny Brown: ‘Atrocity Exhibition’
5. Crying: ‘Beyond The Fleeting Gales’
6. James Blake: ‘The Colour In Anything’
7. David Bowie: ‘Blackstar’
8. Kanye West: ‘The Life of Pablo’
9. Radiohead: ‘A Moon Shaped Pool’
10. Charles Bradley: ‘Changes’
11. Jenny Hval: ‘Blood Bitch’
12. Pop. 1280: ‘Paradise’
13. Yuck: ‘Stranger Things’
14. Xenia Rubinos: ‘Black Terry Cat’
15. Ty Segall: ‘Emotional Mugger’
16. Angel Olsen: ‘My Woman’
17. Solange: ‘A Seat at the Table’
18. Clipping: ‘Wriggle ‘
19. Schoolboy Q: ‘Blank Face’
20. Vince Staples: ‘Prima Donna’

Zoran Mišetić zoranm (at) lesker.com
1. David Bowie: ‘Blackstar’
2. Yak: ‘Alas Salvation’
3. Honeyblood: ‘Babes Never Die’
4. Iggy Pop: ‘Post Pop Depression’
5. Primal Scream: ‘Chaosmosis’
6. The Coathangers: ‘Nosebleed’
7. Bob Mould: ‘Patch the Sky’
8. Mitski: ‘Puberty 2’
9. Bon Iver: ’22, a Million’
10. Paul Simon: ‘Stranger to Stranger’

Saša Nužda aadgbe (at) gmail.com
1. The Drones: ‘Feelin Kinda Free’
2. Scott Walker: ‘The Childhood of a Leader’
3. Darkthrone: ‘Arctic Thunder’
4. Atmosphere: ‘Fishing Blues’
5. The Body: ‘No One Deserves Happiness’
6. PJ Harvey: ‘The Hope Six Demolition Project’
7. Gost: ‘Non Paradisi’
8. Oranssi Pazuzu: ‘Värähtelijä’
9. Trevor Something: ‘Soulless Computer Boy and The Eternal Render’
10. Let 3: ‘Angela Merkel Sere’
11. Sébastien Tellier: ‘Marie et les naufragés’
12. Cheena: ‘Spend the Night With…’
13. Dynatron: ‘Aeternus’
14. Mr. Oizo: ‘All Wet’
15. The Gaslamp Killer: ‘Instrumentalepathy’
16. Neurosis: ‘Fires Within Fires’
17. Patten: ‘Ψ’
18. Martyrdöd: ‘List’
19. Brain Tentacles: ‘Brain Tentacles’
20. Fire!: ‘She Sleeps, She Sleeps’

Karlo Rafaneli shiveringinstatic (at) gmail.com
1. Danny Brown: ‘Atrocity Exhibition’
2. Anohni: ‘Hoplessness’
3. Jenny Hval: ‘Blood Bitch’
4. Clipping: ‘Splendor & Misery’
5. David Bowie: ‘Blackstar’
6. Aesop Rock: ‘The Impossible Kid’
7. Open Mike Eagle & Paul White: ‘Hella Personal Film Festival’
8. Gaika: ‘Security 24’
9. Ka: ‘Honour Killed the Samurai’
10. Car Seat Headrest: ‘Teens of Denial’
11. Nick Cave & The Bad Seeds: ‘Skeleton Tree’
12. Cobalt: ‘Slow Forever’
13. Oathbreaker: ‘Rheia’
14. Radiohead: ‘A Moon Shaped Pool’
15. Fatima Al Quiri: ‘Brut’
16. Lucinda Williams: ‘The Ghost of Highway 20’
17. A Tribe Called Quest: ‘We got it from Here… Thank You 4 Your service’
18. The Comet is Coming: ‘Channel the Spirits’
19. Skepta: ‘Konnichiwa’
20. Kanye West: ‘The Life of Pablo’

31.12.2015. (08:10)

Hvala ti muziko!

Albumi godine

Monitorova muzička reprezentacija probrala je ono najbolje iz glazbe u 2015., sumirano u 25 albuma koji najbolje opisuju i reflektiraju svoje vrijeme. Beskompromisna lista sastavljena oprezno prema istančanim ukusima. Pogledajmo i poslušajmo unatrag