Andrej Plenković ili što ako si propustio dan da druga iz razreda tresneš po nosu - Monitor.hr
03.03.2022. (13:00)

Razmaženi odlikaš

Andrej Plenković ili što ako si propustio dan da druga iz razreda tresneš po nosu

Andrej Plenković tip je odlikaša, primjernog vladanja, koji se druži sa ženskim dijelom razreda, naravno odlikašicama, jer one ne prave probleme, i ima nepodijeljeno povjerenje cjelokupnog nastavničkog zbora. To je onaj tip dobrih dječaka u razredu koji imaju potrebu da su baš uvijek dio neke većine, protagonisti su većinskih uvjerenja, kakva god bila ta uvjerenja. Ako se Andrej Plenković pita kako mu se sve ovo događa, a čisto sumnjam da se on išta pita, onda je odgovor da mu je sve to od tog njegovog beskonfliktnog, strašljivog i razmaženog odlikaškog karaktera – piše Miljenko Jergović na blogu.


Slične vijesti

Jučer (19:00)

Pričajmo o cijenama, ali i ostajmo samo na tome

Jergović: Zašto ne bismo trebali poslušati ministra Glavinu i do jeseni šutjeti o visini cijena u Hrvatskoj

Ovoga lipnja, recimo, kilogram trešanja u Hrvatskoj koštao je 10 eura, a kilogram trešanja u Trstu, u ekskluzivnom i skupom dućanu Eataly, 2,99 eura. Istina, Glavina, nije rekao o kojim cijenama govori, niti na kakvo se istraživanje poziva. Naprosto je bubnuo, računajući da njegova stranka medije ima pod kontrolom. Ali drugo je bilo mnogo zanimljivije: apelirao je na iste te medije da do jeseni šute o cijenama, da ne bi uplašili turiste. Tonči Glavina je iznajmljivač.

Posjeduje poveću građevinu na Klisu, koju naziva vilom i za koju ističe da ima bazen i šest kupaonica, pa je iznajmljuje turistima. A ostalo vrijeme provodi kao HDZ-ov državni činovnik, najprije tajnik, a sada ministar u Ministarstvu turizma i sporta. Ono što govori Glavina dijelom je, dakle, stvar poslovne, a dijelom državne politike. Nakon što sezona prođe, dakle na jesen i u zimu, moći ćemo, kako to ministar fino zamišlja, o svemu pisati i govoriti.  Koji će, međutim, tada biti smisao i sadržaj govora o cijenama u Hrvatskoj, protekloga ljeta? Smisao će biti: o kako smo ih opet, sve te naše turiste, fino zajebali? Miljenko Jergović za svoj blog.

24.06. (13:00)

Kad nema prstena, ali ima dvostruki standard

Jergović: Prestanite spominjati nevjenčane supruge, jer nevjenčane supruge ne postoje

Poodavno već u hrvatskim medijima ne možemo pročitati da je netko među nama izvanbračno, ili da je nezakonito dijete, ili da je mule, faćuk, fotiv, kopile. Ne samo da se nijedan od tih pojmova dugo već ne koristi, nego se nigdje više o nekome ne može ni doznati da je rođen izvan braka. Istodobno, u hrvatskim tračerskim medijima – zapravo, u svim hrvatskim medijima! – i dalje postoji nešto što se naziva “nevjenčana supruga”. Kako su novinari i urednici doznali da je riječ o “nevjenčanoj supruzi”? Jesu li od ožalošćene zatražili vjenčanicu, pa je ona nije imala? Ili su poduzeli kakvo od onih velikih istraživanja, po kojima je čuveno naše novinarstvo? Zapravo, ništa od toga. Fama o nevjenčanoj supruzi još je primitivnijeg podrijetla. Dakle, patrijarhalni mrak: govori se o “nevjenčanim suprugama” slavnih muškaraca, ali slavna žena gotovo u pravilu neće imati “nevjenčanog supruga”, nego će imati – partnera. Miljenko Jergović za svoj blog.

21.06. (10:00)

Arsenov, a svoj

Matija Dedić, pijanist koji je za sve naše ljude mogao pronaći njihovu dionicu na klaviru

Matija Dedić svirao je s doista brojnim ljudima s hrvatske i regionalne glazbene scene, u vrlo vrlo širokom žanrovskom, stilskom i estetskom rasponu. Ali nije svirao ni iz egzistencijalne potrebe, ni iz gladi za novcem i slavom. Nije svirao zato što bi bio tezgaroš. O, kako li je samo Matija bio daleko od toga da bude tezgaroš! Dalje je od toga bio nego i rođeni njegov otac! Matija je za sve te ljude svirao zato što je bio nagodan. To je bosanski izraz koji nema sinonima, a znači nešto veoma važno. Nagodan je čovjek s kojim se lako možeš nagoditi oko nečega što ti je važno. Prvi koji su u svoje misli i rečenice ugrađivali tu riječ, htjeli su se, vjerojatno, nagoditi oko međe ili oko kupovine i prodaje. Riječ je, međutim, dragocjenija oko onog što nije ni tako čvrsto, a ni materijalno.

Ogroman dio svoje radne energije i kreativnosti Matija je posvetio Arsenu Dediću. Dok je Arsen još bio živ, i poslije, dok je snimao i skoro punih deset godina naokolo izvodio album “Matija svira Arsena”. Nikad i nigdje nije on tržio djelo svoga oca. Naprosto zato što mu nije trebalo: sam je bio prebogat znanjem, talentom i kreativnošću. Ali je, svirajući Arsena, čuvao uspomenu, transformirao Arsena Dedića u tom vremenu njegove tjelesne neprisutnosti, i na neki je način tako bio Arsenov “pijanist iz usluge”. Zašto je to radio? Zato što je bio nepopravljivo dobar i drag. I zato što se to na neki način od njega očekivalo. Miljenko Jergović za svoj blog

15.06. (00:00)

Braća po juhi

O jednoj malograđanskoj polemici ili: Kad je ajngemahtes, u mene su svi na berajt

Na Kultu Plave Kamenice, bez konkurencije najrelevantnijem hrvatskom glasilu o gastronomiji, kulturi prehrane i prehrambenom hedonizmu, Davor Butković govori dvije važne stvari: ajngemahtes nije, niti je ikad bio dio “zagrebačke građanske kuhinje, a osobito ne simbol zagrebačkog građanskog identiteta”, nego je ajngemahtes novokomponirana izmišljotina devedesetih; i drugo: “Zagreb uopće nema gastronomski identitet”. U vrijeme kada je u Zagrebu poneko spremao ajgemahtes, recimo oko godine 1908. ili 1912 zagrebačko je građanstvo pretežito bilo bečko ili švapsko, ali kako je Zagreb u kulturnom i u svakom drugom smislu rastao, tako je i njegovo građanstvo bivalo identitetski raznoliko. Istina, 2025, iz malograđanske, neuke, nepismene perspektive, ili iz perspektive kulturne represije fašistoidne desnica, jedino zagrebačko građanstvo koje je prihvatljivo je ono – ajngemahtes građanstvo. Miljenko Jergović o juhama kao simbolu identiteta.

04.06. (10:00)

Ostavljen samo 'seen'

Jergović: Nenad Puhovski i pismo koje nije ostalo nepročitano

Ono što je učinio taj stari, sedamdesetšestogodišnji profesor filma, producent, režiser i ustrajni kapo Zagreb Doxa, pišući pismo predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću, nešto je što u meni izaziva istinsko divljenje. “Poštovani gospodine Predsjedniče Vlade Republike Hrvatske, poštovani gospodine Plenković. Ovim putem želim izraziti svoje duboko gnušanje nad odsustvom bilo kakve jasne i nedvosmislene osude Vaše Vlade povodom genocida – masakra, ubijanja i izgladnjivanja civila, osobito djece, u Gazi, a za koje je odgovorna izraelska vlada.”

Ako te trideset godina i s dna i s vrha prozivaju da “dekroatiziraš” hrvatsku kulturu, ako ti govore da si Židov, pa ponavljaju da takav i jesi upravo zato što si Židov, ako te nazivaju neprijateljem, krive te za ono što je učinio netko drugi, ako u tebi prepoznaju samo narod, depersonaliziranu skupinu milijuna ljudi, onda imaš pravo da grobnom šutnjom zašutiš pred genocidom u Gazi. Ne zato što se sa tim nepojmljivim zločinom slažeš, ili što se ne možeš dosjetiti jedne jedine riječi kojom bi zločin opravdao, nego zato što ti – možda jedino ti! – nisi obavezan govoriti. Ili ti – možda jedino ti! – nemaš kome govoriti. (O tome da nemaš, svjedoči i ta tupa šutnja s kojom je dočekano pismo koje Nenad Puhovski upućuje Plenkoviću!). Miljenko Jergović za svoj blog

30.05. (18:00)

Vjerujem, cijenjena glavo, da si i učio pravo

Jergović: Zašto se Pravni fakultet u Zagrebu ne oglašava o tome što Ivan Turudić ne zna što je govor mržnje?

Nije lako povjerovati da je netko stvarno završio pravni fakultet, a da ne zna što je “govor mržnje”, ili da nema takvih kognitivnih sposobnosti da iz onoga što piše u Kaznenom zakonu zaključi da nije žrtva govora mržnje ako mu se kaže da sudjeluje u predizbornoj kampanji HDZ-a, da zloupotrebljava instituciju glavnoga državnog odvjetnika, ili da je, primjerice, neobrazovan, glup, neotesan itd. Ono što je izgovorio Turudić pripada govoru neukih desnih ekstremista, kada reagiraju na pokušaje javnosti da im ospori pravo na rasizam i diskriminaciju drugih i drukčijih. On, kao ni oni, niti zna što pojam “govor mržnje” znači, niti ga to zanima, a općenito ih, njih i njega, ne zanima što znače pojedine riječi hrvatskoga jezika, budući da se služe uglavnom samo prijetnjama, psovkama, uvredama i zastrašivanjima. Ali nije Ivan Turudić u ovom slučaju problem. Problem su, čini mi se, profesori iz one lijepo renovirane zgrade kod Hrvatskog narodnog kazališta, kod kojih je Turudić, navodno, studirao. S izuzetkom profesorice kaznenog prava Maje Munivrane, oni šute kao da im je netko i uši i usta olovom zalio. Miljenko Jergović za svoj blog.

26.05. (09:00)

Da se gledaju samo plakati, ne bi se dobro proveli

Jergović: Izbore gube oni koji su na hipodromu sjekli konjske glave pa ih polagali Tomaševiću u postelju

Većinu vremena u protekle četiri godine bjesnio sam na gradsku vlast. Zbog odvoza smeća, zbog klijentelističkog postupanja u kulturi i dijeljenja nagrada Grada Zagreba svojim aktivistima ili simpatizerima, zbog katastrofe u parkiranju, koju su izazvali u Zapruđu i u nekim drugim dijelovima Novog Zagreba… Ali ništa od toga nije bilo usporedivo ni s gradskom vlašću koja im je prethodila, a još i manje s načinom na koji iste stvari funkcioniraju tamo gdje njima ravnaju hadezeove državne vlasti.

Naravno, jedno je zajedničko svim našim izborima: mi uvijek glasamo da ne bude gore! A u Zagrebu to gore bi, s mog gledišta, bila izgradnja “Beograda na vodi”, koju Možemo! i Tomašević nastoje spriječiti Generalnim urbanističkim planom. Ali nije to pravi razlog zašto su koalicija Možemo! i SDP-a, skupa s Tomislavom Tomaševićem, stekli ovako velike postotke glasova. Pravi razlog je u dosad nezabilježenoj brutalnosti s kojom se njihovi politički protivnici, sve uz pomoć državnih vlasti i institucija, obračunavaju s njima. Miljenko Jergović

20.05. (14:00)

Nomen est omen

Jergović: Kratka povijest hrvatskog imenovanja – od kraljice Jelisave do pape Lava

Običaj je da svaki narod, ili svaka kultura, papu može posvojiti i zvati ga vlastitom varijantom njegova imena, ako takva varijanta postoji. U hrvatskom jeziku je u prošlosti bio običaj da se tako posvajaju i imena tuđih i vlastitih vladara i dostojanstvenika. Tako su tragičnu austrijsku caricu i ugarsko-hrvatsku kraljicu Elizabetu Bavarsku hrvatska glasila onoga doba, a s njima i građani, zvali Jelisava, a njezina su muža zvali Franjo Josip, premda se on inače drukčije zvao. Na isti način su posvajali i preimenovali britanske kraljeve i kraljice. U papinom slučaju za takvo što postoji još jedan razlog. Nakon što se mise ne govore na latinskom, nego je svakom narodu vraćeno pravo na njegov jezik, te na izricanje svetih riječi i formula na njegovu jeziku, ni papa ne bi trebao biti stranac. Ili mu ime barem ne bi trebalo biti strano. Miljenko Jergović za svoj blog.

11.05. (09:00)

Za vrtiće još lako, tko će raditi u svim tim Domovima?

Jergović: Zašto se u zemlji staraca ne grade starački domovi?

Ono čime se gradske vlasti u svakoj prigodi hvale broj je novoizgrađenih vrtića. Doista, u vrijeme Milana Bandića i HDZ-a, u Zagrebu je trebalo imati vezu za upis u vrtić. Danas već ima slobodnih mjesta, pa se učini da je manjak djece. Novih staračkih domova, ili domova za penzionere – kako bi se ljepše reklo – a ustvari domova za starije i nemoćne, kako se to službeno zove, nema i teško da će ih i biti, jer oni su se gradili u vrijeme socijalizma. Vrtići su mnogo jeftiniji od staračkih domova, rentabilniji i profitabilniji. Projekt zbrinjavanja dječice dok su im roditelji na poslu u temeljima je kapitalističkog gospodarstva, jednako kao što je bio ključan u planskim privredama socijalizma, nacional-socijalizma i fašizma. Starci su, pak, nerentabilni i beskorisni.

To vrijeme socijalističkih vrtića i produženih boravaka pri osnovnim školama je i vrijeme kada na zao glas dolaze domovi staraca, iliti umirovljenika. Naše su babe i djedovi zaklinjali naše roditelje da ih ne daju u dom. Dom je iz njihove perspektive bio predvorje groblja, dom staraca bio je predgrob. Razlog tomu nije bio u nedostatku komfora po staračkim domovima, nego u užasnutošću nad gubitkom životnoga razloga i smisla. Miljenko Jergović za svoj blog

04.05. (22:00)

On, koji je na okupu držao čovječanstvo

Jergović: Sve divizije pape Franje

Franjina vjera, koja je onda bivala vjerom Franjine vojske, bila je krajnje jednostavna. Ubitačno jednostavna po sve njezine neprijatelje. U njoj nije bilo iznevjeravanja. Ali je bilo nečega drugog, veoma važnog: Franjo je bio čovjek snažne imaginacije, bio je čovjek knjige i književnosti, koji je jasno lučio što je u tekstu pljeva vremena, a što je njegova bit. Sve što u svetim pripovijestima njegove vjere nije bilo od čovjeka, ovakvog kakav on danas jest, od ljubavi Božanske i ljudske, i od neporecivog bratstva čovječanstva, sve što je u svetim pripovijestima izmicalo temeljnim načelima kršćanstva, jer je naprosto prikazivalo zbilju neke vrlo davne i mitološke prošlosti, za Franju bi prestajalo da važi. One večeri kada se prikazao na prozoru našega svijeta, Franjo je rekao: dobravečer! Obratio se, dakle, svima jednako. I sljedećih je dvanaest godina bio čuvar takvog zajedništva i jednakosti. Miljenko Jergović za svoj blog