Basara: Stajanje iza - Monitor.hr
25.05. (08:00)

Šta je drugo politika nego izvlačenje profita iz crkavanja konkurentskih krava

Basara: Stajanje iza

Kad smo već kod građanskih prava i obaveza, da vam ispričam priču koju je meni ispričao moj drug, biser rasut po svetu, u konkretnom slučaju u Švajcarskoj. Nedugo po dolasku, moj drug se osupnuo kad je saznao da u Švajcarskoj vlada sledeće zakonopravilo: ako građanin – nazovimo ga X – s prozora svog toplog doma ugleda auto-moto kabadahiju kako prolazi kroz crveno svetlo, građanin X časa ne časi, zapisuje reg. br. tablica, poziva policiju, a policija – bez ikakve provere – iste večeri kuca na kabadahijina vrata.

Čuvši to, moj drug, legalista kao i svi Srbi (smeh vrabaca iz off-a), pitao je kolegu, Švajcarca, „pa čekajte malo, otkuda građaninu X ovlašćenja, zar takva praksa ne otvara neograničene mogućnosti zloupotreba, npr. prijavljivanja karadušmana i nedragih komšija za fiktivni prolazak kroz crveno“, na šta ga je – rekao mi je drug – kolega pogledao tako da više nikad nije postavljao slična pitanja.

U Švajcarskoj je, naime, pomisao da bi neko mogao prijaviti nekog za nešto što nije učinio, čisto da komšiji crkne krava, jednako apsurdna kao što se antičkim zakonodavcima – dok ih mučna stvarnost nije naterala – činilo apsurdnim da propišu kaznu za oceubistvo. Takav zločin se dugo smatrao nemogućim. Svetislav Basara


Slične vijesti

Četvrtak (23:00)

Samo ti piši, a povijest će reći svoje

Basara: Pisci između dvaju izbora

Pisci između dva rata, to su vam bili – da navedem samo neke – Andrić, Crnjanski, Ćopić, Rastko Petrović i mnogi drugi kojima posleratni pisci jedva da su dosezali do kolena. Možete sad zamisliti moju radost i udaranje šapicama u grudi od sreće kad mi je godine (mislim) devedesete veliki Brana Petrović – koji je video kud plovi ovaj brod – rekao: „Burazeru, sva je prilika da ćemo i mi biti pisci između dva rata, ajmo u ‘Brankovinu’ da zalijemo.“ Što smo i učinili. I to obilno.

I fakat, Brančilo i ja smo ubrzo postali pisci između dva rata. A da li smo dobacili bar do pola visine drevnih pisaca između dva rata, o tome neka sudi književna istorija, koja tavori na ivici egzistencije. Pošto je generacija pisaca između (zasad) poslednja dva rata već na izmaku, a da su se u međuvremenu izdešavala razna čuda i pokore, držim da bi književni teoretičari i istoričari – ako su neki još preostali – trebalo da uvedu novu književnoistorijsku klasifikaciju – „pisci između dvaju izbora“. Svetislav Basara

07.06. (10:00)

Pokušaj uvlačenja u Visoka Dupeta (s obje strane Drine)

Basara: Srbnica

Evo, ja imam predlog, pa ako komisija smatra da će odgovarati, neka ga usvoji, nagradnog stana se odričem u korist NSPM. Sve što treba učiniti je sledeće: iz „Srebrenica“ treba izbaciti „e“ i „en“ i tako ćemo dobiti ime Srbnica. Em više neće biti Srebrenica, em će biti mnogo više srpska. Da pređemo na stvar. Šta je ideja promena imena Srebrenice? Motiv „skidanja ljage“ sa imena Srebrenica je još jedna u nizu manifestacija ovdašnje zaumne prakse prepravljanja istorije i njenog upodobljavanja režimskim ideologijama promenom imena ulica i gradova.

Ko još, recimo, pamti „Svetozarevo“, „Rankovićevo“, „Kardeljevo“, „Ivangrad“ i ko je u stanju da nabroji sva imena ulica Svetogorske i – apsolutnog rekordera u promenama imena – Krunske, koja je za 150-ak godina promenila čak 12 imena. Promena imena Srebrenice tek nema smisla ako je motivisana idejom bekstva od neprijatnih rezolucija i negativne svetske slave. Srebrenica nije postala ozloglašena zato što se zove Srebrenica, nego zato što je u njenoj okolini počinjen, hajde da upotrebimo ovdašnji termin, „stravičan zločin“. A zločinu se ime ne može promeniti. Svetislav Basara pojasnio.

02.06. (21:00)

Svaki je dan doslovno historijski

Basara: Istorijska nedelja

Oglašavati svaki dan, svaki potez i svaku odluku kao istorijsku, to znači trčati pred rudu istorije zato što je pisanje istorije – koje je nešto različito od stvarne istorije – ekskluzivno pravo sutrašnjeg dana. „Sutra“ bi trebalo da se osvrnemo na juče i da razaberemo šta je bilo istorijsko, šta banalno, šta beznačajno, šta loše, ali mi – zahvaljujući „našim posebnostima“ i aksiomu da „možemo i ono što ne možemo“ – ne radimo tako, jer bismo, ako bismo tako radili, dokonali da su naši jučerašnji dani bili ili ubistveno dosadni ili ispunjeni ubistvenim sranjima.

Takvo poimanje istorije – istorije na dan, kao stan na dan – ima vrlo loše posledice po našu istoriju i život. Svaki dan oglašavamo istorijskim da bismo zabašurili da se juče nije dogodilo ništa – ili da se dogodilo neko sranje – a da bismo stvorili privid istorijskog „kontinuiteta“, jarkim svetlom osvetljavamo istorijske dane od pre najmanje 20 godina. Svetislav Basara

19.05. (14:00)

Kako se stvaraju kultovi

Basara: Kultura političkih ubojstava

Političke ubice su ubice bez krčmara, često i samoubice, jer, bar koliko mi je poznato – ako grešim, neka me neki atentatorski simpatizer ispravi – tokom duge i bogate istorije političkih atentata, nijedan politički ubica nije izvukao živu glavu ili bar – u novija vremena – doživotnu robiju, za razliku od kolega po ubijanju, ubica iz strasti, koristoljublja i zabave, koji često izmaknu ruci pravde. Grubo posmatrano, postoje dve vrste političkih ubica: tzv. slobodni ubilački strelci koji krunisane i nekrunisane glave ubijaju iz ličnih motiva ili da bi se proslavili, pa šta košta da košta – među takve (najverovatnije) spada onaj pucač na Fica – a postoje i političke ubice koje na ubistvo huškaju – i iza kojih stoje – politički pozadinci. I takvi su – osim u revolucionarnim previranjima – ubice bez krčmara iako ubijaju u zabludi da ubijaju s krčmarem, što će reći da se zdravo nadaju da će nakon atentata krčmari od njih napraviti kultne ličnosti, „borce za nacionalnu stvar“ itd. Svetislav Basara

18.05. (12:00)

Tri Palme na otoku sreće

Basara: Palma protiv Evrovizije

Sećam se ko da je juče bilo kad je na Visokom Mestu doneta odluka da mesto premijera Vlade Srbije pripadne autovanoj lezbijki Ani Brnabićevoj. To je do te mere povredilo Palmina (Dragan Marković op. a., neki tamo redikul) patriotska i domaćinska osećanja da je u gnevu najavio da će vratiti poslanički mandat – ili tako nešto, ne sećam se, davno beše – ukoliko vladi domaćinske Srbije bude predsedavao ženski peder.

Kao odličan poznavalac psihologije srpskih domaćina – koja se često ne podudara sa ideologijom – u ondašnjem Famoznom sam napisao da od Palminog vraćanja mandata (ili čega god) neće biti ništa i da će se – ako se tako naredi odozgo – Palma u Skupštini pojaviti u pederskim kožnim pantalonama sa izrezima na guzici. Pokazalo se da sam bio dalekovid: Palma se pojavio u Skupštini, doduše ne u pederskim pantalonama. Nije bilo naređeno.

Kad ne lezi vraže. Palma je nedavno ponovo stao na branik patrijarhalnih vrednosti. Ovoga puta njegova domaćinska i patrijarhalna osećanja je povredio prenos evrovizijske kalakurnice, koja se, fakat, pretvorila u kostimiranu parapolitičku operetu pod maskama. Palma je u pisanom saopštenju „ocenio“ da Evrovizija promoviše homoseksualizam i sektaštvo, a to, je li, veoma loše utiče na decu i omladinu.

Nije se zaustavio na tome. Kao čovek od dela najavio je da će „podneti zahtev“ (preporučujem mu da ga podnese Beogradskom vodovodu) da Srbija više ne učestvuje na tom bogoprotivnom takmičenju i da se nada da će njegov predlog biti usvojen.

Ako predlog ne bude usvojen, nemojte se začuditi ako se Palma sledeće godine pojavi na takmičenju za Evrosong u kožnim pantalonama sa izrezima na guzici. Svetislav Basara

13.05. (12:00)

A duh palanački

Basara: Središte geopolitike

Opštepoznato je, mada se neprestano zaboravlja, da zloduh palanke nema veze s veličinom naselja i udaljenošću od tzv. metropola i kulturnih centara. Palanka, to je skučeno stanje duha obuzetog večnim strahom od sopstvene senke – ne zaboravimo ni promaju – i neprijateljskog spoljašnjeg sveta, komplikovano lenjošću duha i tela, sklonošću hođenju utabanim putevima kojim se lakše ide (u propast) i – najpogubnije – čvrstom verom da je naš skučeni svet najbolji od svih mogućih svetova, kome ostatak sveta iz čiste zavisti radi o glavi.

Po mojoj slobodnoj proceni, najmanje 95 procenata svetske populacije (uključujući moju neznatnost) tavori u kaljuzi palanačkog duha – nije palanaštvo ekskluzivno srpski fenomen – nezgoda je (i to velika) što, za razliku od uređenijih delova sveta – koji iz meni nepoznatih, iako pragmatičnih razloga dopušta da glavnu reč vodi onih 5% kreativnih i sposobnih ljudi snažnih individualnosti – srpski palančani tradicionalno uspevaju da tih 5% onemoguće, ubiju ili proteraju iz zemlje, pa da ih – kad više nisu opasni po palanku i Cincarsko-kalbursku čaršiju – resahrani u Aleji zaslužnih građana ili im priredi milionski sprovod, kao Đinđiću.

Ako mene pitate, najbolju definiciju srpske palanke dao je, inače Srbima prilično sklon, Henri Kisindžer, koji je u jednom razgovoru rekao princezi Jelisaveti, citiram po sećanju: „Vi Srbi mene podsećate na dečaka koji se stalno namešta da ga šutiraju u guzicu, da bi posle jadikovao nad zlehudom sudbinom“. Svetislav Basara

10.05. (00:00)

I njima će jednom doći kraj

Basara: Građanski rat

Avaj, nisam odoleo opsesiji da gledam – neke i po više puta – filmove iz žanra kontrafaktualnih distopija. Ti filmovi su moja kristalna kugla. Sva globalna sranja se najpre dogode na filmu, pa tek onda u realnosti. Fantaziram? Da. Ali pogađam. Uzmimo primer. Od sredine devedesetih pa do ranih dvehiljaditih snimljeno je nekoliko (odličnih) filmova o fanatičnim sovjetskim generalima – često ih je igrao Rade Šerbedžija – koji, nezadovoljni tranzicionim propadanjem Rusije, kuju zaveru za obnovu sovjetske imperije i pokušavaju da se domognu nuklearnog arsenala, da bi u poslednji čas bili zaustavljeni spektakularnim akcijama udruženih američkih i ruskih obaveštajaca.

I šta? Ne prođe mnogo vremena i ruski generali – doduše regularni, ne odmetnuti – krenuše u specijalnu vojnu operaciju restauracije sovjetske imperije, što je činjenica koja Đoletu, Antoniću i ostalim mrziteljima kolektivnog zapada širom otvara kapije nade da će za deset godina izbiti i građanski rat u Americi i da će njihovom carstviju doći kraj. Kako će to izgledati u stvarnosti, ne znam, ali na filmskom platnu deluje traljavo i do kraja se može odgledati samo zahvaljujući odličnoj scenografiji i fotografiji. Svetislav Basara otišao pogledati film Civil War. Recenziju je pisao i u nastavku.

01.05. (14:00)

Promocija knjige koja je dobila negativnu recenziju "na nečitano"

Basara: Rasprodaja Mocart kugle

Odavno je ostvareno proročanstvo Endija Vorhola da će svaka šuša dobiti svojih pet minuta slave, odnedavno – tačnije od publiciranja teksta Vladimira Pavićevića „Mocart crnogorske politike“ u Rotopalanci – proročanstvo je dobilo i amandman koji glasi: Svaka šuša će dobiti svog dupeuvlakača. Ono „Mocart crnogorske politike“ se odnosi na Dritana Abazovića, njegovu nedavnu posetu Srbiji.

Ne idem tako daleko da kažem da je Abazović došao u Srbiju da zaglupi, unazadi i unesreći Srbe – nema on visinu za to, a imamo i domaću pamet – ali garantujem za tačnost neproverene informacije da je Abazović došao da nešto izvaćari. Šta tačno, ne znam. Abazović očigledno ima neku, meni nevidljivu, harizmu. Sećam se, kao da je juče bilo, oduševljenja mojih drugara na vest da je URA sa Abazovićem na čelu osvojila četiri poslanika i da će URA odlučivati ko će se kome prikloniti carstviju, ali se sećam i razočarenja kad su saznali da se Abazović uortačio sa Amfilohijem.

U politici je sasvim legitimno praviti dilove i dogovore sa svakim ko ima neki uticaj – bez obzira na boju – ali pod uslovom da ortaka prejebeš i da njegovu vodu navratiš na vodenicu svoje ideologije. To se, naravno, nije dogodilo. Okretan kakav je bio, Amfilohije je očas posla prejebao Abazovića i URA-in potočić ulio u mutnu maricu klerikalizma. Svetislav Basara o stanju u susjedstvu.

28.04. (18:00)

A di smo mi do Amazone...

Basara: Kultura sistematskih grešaka

Ukoliko se blagovremeno ne ispravljaju, sistemske greške prerastaju u sistematske, hoću da kažem, više se ne percipiraju kao greške, nego kao ispravna postupanja kojima zle sile mrse konce. Takvo shvatanje politike, sveta uopšte, zajedničko je svim srpskim politikama, sa izuzetkom dve-tri, koje su po kratkom postupku zatrte da se, ne dao bog, neke greške ne bi ispravile.

Ali takvo shvatanje sveta je zajedničko i animističkim plemenima iz Podsharske Afrike i Amazonije, sa kojima je moja neznatnost odavno primetila ovdašnju srodnost. Ta sličnost, naravno, ne ide tako daleko da bi ovdašnji živalj verovao, kao Amazonci, da smrt i bolest zapravo ne postoje, da nisu posledica opšteg zakona prirode – da to tome nije tako da je, prirodno je da ljudi žive zauvek – nego da su i smrt i bolest posledica delovanja zavidljivih duhova i zlih vračeva koji iz čiste pakosti izazivaju boleštine i smrt.

I šta rade i kako žive Amazonci s takvim pogledom na stvari? Eh, kako. Provode život u saljevanjima amazonskih strava, zavaravanju tragova pred zlim duhovima, konsultacijama s belim vračevima – i kod nas se nađe poneki takav – i na kraju pandrknu kao i svi sinovi Adamovi. Tako zbori Svetislav Basara.

22.04. (01:00)

Poučak iz istorije koji nikako da nauče

Basara: Priča o zanatima

Ako ostavimo po strani nematerijalnu kulturnu baštinu, istorija sveta je vrlo slična poetici popularnih TV serija, što će reći da se svodi na formulu: pucačina, otimačina, jebačina. „Naši stari“ su u XIX veku dokonali da ako kaniš pobijediti i ujediniti sve Srbe, moraš pucati i otimati (u XIX veku „jebati“ se nije pominjalo, što ne znači da se nije jebalo), ali „naši stari“ nikada nisu dokonali – niti su njihovi potomci do današnjeg dana dokonali – da ako kaniš otimati, iza sebe moraš imati jako puno tenkovskih (u stara vremena konjičkih) divizija, inače si jebo čvorka. (To je onaj jebački deo formule za gledanost TV serija i uspeh istorijskih poduhvata. Neko mora biti jebena stranka).

Uzmimo primer iz balkanskih ratova koji će se docnije ponavljati u sve katastrofalnijim alotropskim modifikacijama. Balkanski ratovi su, uzgred, bili početak serije srpsko-albanskih pičvajza, koji će se potonjim generacijama i generacijama – naročito našoj – obijati o glavu, poglavito zbog toga što, za razliku od Srba, Albanci nisu išli usqwrz kolektivnom zapadu. Neka ovo bude zabeleženo „tamo gde treba“, zlu ne trebalo. Svetislav Basara