Basara: Udar hrvatskog groma - Monitor.hr
05.09.2019. (22:30)

Gromovska brigada

Basara: Udar hrvatskog groma

Sjajan Svetislav Basara danas (o Srbiji rastrganoj između EU i Putina), sa sjajnim uvodom (metaforički i jednostavan): “Verovatno ste se obavestili da je aeroplan spoljnog Dačića dok je goloruk leteo u Sloveniju ‘na tezgu’ udario grom. Sada je po tabloidima u toku istraga – mada me ne bi začudilo da se u nju uključi i RV i PVO – da li je grom bio hrvatski ili slovenački. A kakve to veze ima? Eeeeee, moje naivčine. Jedno je slovenački, nešto je sasvim drugo hrvatski grom, mada ni prvi ni drugi ne mogu ni prismrdeti srpskom gromu”.


Slične vijesti

Prekjučer (12:00)

Kako se stvaraju kultovi

Basara: Kultura političkih ubojstava

Političke ubice su ubice bez krčmara, često i samoubice, jer, bar koliko mi je poznato – ako grešim, neka me neki atentatorski simpatizer ispravi – tokom duge i bogate istorije političkih atentata, nijedan politički ubica nije izvukao živu glavu ili bar – u novija vremena – doživotnu robiju, za razliku od kolega po ubijanju, ubica iz strasti, koristoljublja i zabave, koji često izmaknu ruci pravde. Grubo posmatrano, postoje dve vrste političkih ubica: tzv. slobodni ubilački strelci koji krunisane i nekrunisane glave ubijaju iz ličnih motiva ili da bi se proslavili, pa šta košta da košta – među takve (najverovatnije) spada onaj pucač na Fica – a postoje i političke ubice koje na ubistvo huškaju – i iza kojih stoje – politički pozadinci. I takvi su – osim u revolucionarnim previranjima – ubice bez krčmara iako ubijaju u zabludi da ubijaju s krčmarem, što će reći da se zdravo nadaju da će nakon atentata krčmari od njih napraviti kultne ličnosti, „borce za nacionalnu stvar“ itd. Svetislav Basara

Subota (12:00)

Tri Palme na otoku sreće

Basara: Palma protiv Evrovizije

Sećam se ko da je juče bilo kad je na Visokom Mestu doneta odluka da mesto premijera Vlade Srbije pripadne autovanoj lezbijki Ani Brnabićevoj. To je do te mere povredilo Palmina (Dragan Marković op. a., neki tamo redikul) patriotska i domaćinska osećanja da je u gnevu najavio da će vratiti poslanički mandat – ili tako nešto, ne sećam se, davno beše – ukoliko vladi domaćinske Srbije bude predsedavao ženski peder.

Kao odličan poznavalac psihologije srpskih domaćina – koja se često ne podudara sa ideologijom – u ondašnjem Famoznom sam napisao da od Palminog vraćanja mandata (ili čega god) neće biti ništa i da će se – ako se tako naredi odozgo – Palma u Skupštini pojaviti u pederskim kožnim pantalonama sa izrezima na guzici. Pokazalo se da sam bio dalekovid: Palma se pojavio u Skupštini, doduše ne u pederskim pantalonama. Nije bilo naređeno.

Kad ne lezi vraže. Palma je nedavno ponovo stao na branik patrijarhalnih vrednosti. Ovoga puta njegova domaćinska i patrijarhalna osećanja je povredio prenos evrovizijske kalakurnice, koja se, fakat, pretvorila u kostimiranu parapolitičku operetu pod maskama. Palma je u pisanom saopštenju „ocenio“ da Evrovizija promoviše homoseksualizam i sektaštvo, a to, je li, veoma loše utiče na decu i omladinu.

Nije se zaustavio na tome. Kao čovek od dela najavio je da će „podneti zahtev“ (preporučujem mu da ga podnese Beogradskom vodovodu) da Srbija više ne učestvuje na tom bogoprotivnom takmičenju i da se nada da će njegov predlog biti usvojen.

Ako predlog ne bude usvojen, nemojte se začuditi ako se Palma sledeće godine pojavi na takmičenju za Evrosong u kožnim pantalonama sa izrezima na guzici. Svetislav Basara

13.05. (12:00)

A duh palanački

Basara: Središte geopolitike

Opštepoznato je, mada se neprestano zaboravlja, da zloduh palanke nema veze s veličinom naselja i udaljenošću od tzv. metropola i kulturnih centara. Palanka, to je skučeno stanje duha obuzetog večnim strahom od sopstvene senke – ne zaboravimo ni promaju – i neprijateljskog spoljašnjeg sveta, komplikovano lenjošću duha i tela, sklonošću hođenju utabanim putevima kojim se lakše ide (u propast) i – najpogubnije – čvrstom verom da je naš skučeni svet najbolji od svih mogućih svetova, kome ostatak sveta iz čiste zavisti radi o glavi.

Po mojoj slobodnoj proceni, najmanje 95 procenata svetske populacije (uključujući moju neznatnost) tavori u kaljuzi palanačkog duha – nije palanaštvo ekskluzivno srpski fenomen – nezgoda je (i to velika) što, za razliku od uređenijih delova sveta – koji iz meni nepoznatih, iako pragmatičnih razloga dopušta da glavnu reč vodi onih 5% kreativnih i sposobnih ljudi snažnih individualnosti – srpski palančani tradicionalno uspevaju da tih 5% onemoguće, ubiju ili proteraju iz zemlje, pa da ih – kad više nisu opasni po palanku i Cincarsko-kalbursku čaršiju – resahrani u Aleji zaslužnih građana ili im priredi milionski sprovod, kao Đinđiću.

Ako mene pitate, najbolju definiciju srpske palanke dao je, inače Srbima prilično sklon, Henri Kisindžer, koji je u jednom razgovoru rekao princezi Jelisaveti, citiram po sećanju: „Vi Srbi mene podsećate na dečaka koji se stalno namešta da ga šutiraju u guzicu, da bi posle jadikovao nad zlehudom sudbinom“. Svetislav Basara

10.05. (00:00)

I njima će jednom doći kraj

Basara: Građanski rat

Avaj, nisam odoleo opsesiji da gledam – neke i po više puta – filmove iz žanra kontrafaktualnih distopija. Ti filmovi su moja kristalna kugla. Sva globalna sranja se najpre dogode na filmu, pa tek onda u realnosti. Fantaziram? Da. Ali pogađam. Uzmimo primer. Od sredine devedesetih pa do ranih dvehiljaditih snimljeno je nekoliko (odličnih) filmova o fanatičnim sovjetskim generalima – često ih je igrao Rade Šerbedžija – koji, nezadovoljni tranzicionim propadanjem Rusije, kuju zaveru za obnovu sovjetske imperije i pokušavaju da se domognu nuklearnog arsenala, da bi u poslednji čas bili zaustavljeni spektakularnim akcijama udruženih američkih i ruskih obaveštajaca.

I šta? Ne prođe mnogo vremena i ruski generali – doduše regularni, ne odmetnuti – krenuše u specijalnu vojnu operaciju restauracije sovjetske imperije, što je činjenica koja Đoletu, Antoniću i ostalim mrziteljima kolektivnog zapada širom otvara kapije nade da će za deset godina izbiti i građanski rat u Americi i da će njihovom carstviju doći kraj. Kako će to izgledati u stvarnosti, ne znam, ali na filmskom platnu deluje traljavo i do kraja se može odgledati samo zahvaljujući odličnoj scenografiji i fotografiji. Svetislav Basara otišao pogledati film Civil War. Recenziju je pisao i u nastavku.

01.05. (14:00)

Promocija knjige koja je dobila negativnu recenziju "na nečitano"

Basara: Rasprodaja Mocart kugle

Odavno je ostvareno proročanstvo Endija Vorhola da će svaka šuša dobiti svojih pet minuta slave, odnedavno – tačnije od publiciranja teksta Vladimira Pavićevića „Mocart crnogorske politike“ u Rotopalanci – proročanstvo je dobilo i amandman koji glasi: Svaka šuša će dobiti svog dupeuvlakača. Ono „Mocart crnogorske politike“ se odnosi na Dritana Abazovića, njegovu nedavnu posetu Srbiji.

Ne idem tako daleko da kažem da je Abazović došao u Srbiju da zaglupi, unazadi i unesreći Srbe – nema on visinu za to, a imamo i domaću pamet – ali garantujem za tačnost neproverene informacije da je Abazović došao da nešto izvaćari. Šta tačno, ne znam. Abazović očigledno ima neku, meni nevidljivu, harizmu. Sećam se, kao da je juče bilo, oduševljenja mojih drugara na vest da je URA sa Abazovićem na čelu osvojila četiri poslanika i da će URA odlučivati ko će se kome prikloniti carstviju, ali se sećam i razočarenja kad su saznali da se Abazović uortačio sa Amfilohijem.

U politici je sasvim legitimno praviti dilove i dogovore sa svakim ko ima neki uticaj – bez obzira na boju – ali pod uslovom da ortaka prejebeš i da njegovu vodu navratiš na vodenicu svoje ideologije. To se, naravno, nije dogodilo. Okretan kakav je bio, Amfilohije je očas posla prejebao Abazovića i URA-in potočić ulio u mutnu maricu klerikalizma. Svetislav Basara o stanju u susjedstvu.

28.04. (18:00)

A di smo mi do Amazone...

Basara: Kultura sistematskih grešaka

Ukoliko se blagovremeno ne ispravljaju, sistemske greške prerastaju u sistematske, hoću da kažem, više se ne percipiraju kao greške, nego kao ispravna postupanja kojima zle sile mrse konce. Takvo shvatanje politike, sveta uopšte, zajedničko je svim srpskim politikama, sa izuzetkom dve-tri, koje su po kratkom postupku zatrte da se, ne dao bog, neke greške ne bi ispravile.

Ali takvo shvatanje sveta je zajedničko i animističkim plemenima iz Podsharske Afrike i Amazonije, sa kojima je moja neznatnost odavno primetila ovdašnju srodnost. Ta sličnost, naravno, ne ide tako daleko da bi ovdašnji živalj verovao, kao Amazonci, da smrt i bolest zapravo ne postoje, da nisu posledica opšteg zakona prirode – da to tome nije tako da je, prirodno je da ljudi žive zauvek – nego da su i smrt i bolest posledica delovanja zavidljivih duhova i zlih vračeva koji iz čiste pakosti izazivaju boleštine i smrt.

I šta rade i kako žive Amazonci s takvim pogledom na stvari? Eh, kako. Provode život u saljevanjima amazonskih strava, zavaravanju tragova pred zlim duhovima, konsultacijama s belim vračevima – i kod nas se nađe poneki takav – i na kraju pandrknu kao i svi sinovi Adamovi. Tako zbori Svetislav Basara.

22.04. (01:00)

Poučak iz istorije koji nikako da nauče

Basara: Priča o zanatima

Ako ostavimo po strani nematerijalnu kulturnu baštinu, istorija sveta je vrlo slična poetici popularnih TV serija, što će reći da se svodi na formulu: pucačina, otimačina, jebačina. „Naši stari“ su u XIX veku dokonali da ako kaniš pobijediti i ujediniti sve Srbe, moraš pucati i otimati (u XIX veku „jebati“ se nije pominjalo, što ne znači da se nije jebalo), ali „naši stari“ nikada nisu dokonali – niti su njihovi potomci do današnjeg dana dokonali – da ako kaniš otimati, iza sebe moraš imati jako puno tenkovskih (u stara vremena konjičkih) divizija, inače si jebo čvorka. (To je onaj jebački deo formule za gledanost TV serija i uspeh istorijskih poduhvata. Neko mora biti jebena stranka).

Uzmimo primer iz balkanskih ratova koji će se docnije ponavljati u sve katastrofalnijim alotropskim modifikacijama. Balkanski ratovi su, uzgred, bili početak serije srpsko-albanskih pičvajza, koji će se potonjim generacijama i generacijama – naročito našoj – obijati o glavu, poglavito zbog toga što, za razliku od Srba, Albanci nisu išli usqwrz kolektivnom zapadu. Neka ovo bude zabeleženo „tamo gde treba“, zlu ne trebalo. Svetislav Basara

20.04. (17:00)

Šteta nastala zbog brkanja sjećanja i povijesti

Basara: Idemo Usqwrz

U Srbiji je uvreženo mišljenje da je istorija „kolektivno sećanje“ – koje je moguće koliko i već poslovično kolektivno dupe – ali tome uopšte nije tako. Sećanje je, politički rečeno, lični, a istorija je zvanični stav. Relativan i pristrasan, isto koliko i lična sećanja, ali fiksiran radi smanjenja konfuzije i kakve-takve stabilizacije prošlosti, jednog od najvažnijih nacionalnih resursa za uobličavanje sadašnjosti, s kojim se u Srbiji nedomaćinski posluje.

Svi ovdašnji zvanični istorijski stavovi su privremeni. Ne drži ih mesto. U našoj prošlosti vri kao u kotlu i zato – ni zbog čega drugog – vri i u sadašnjosti. Jer pazite, da je srpska istorija – da upotrebim izraz iz telefonije – „fiksna“, da li bi bilo moguće da partizani četrdeset pet godina budu good guys, da sledećih četrdeset pet godina good guys budu četnici, a da istorijsku zamenu uloga dobrih i loših momaka obave bivši partizani? (Račun s krčmarom kaže da nam ostaje još jedanaest godina do ponovnog uspona nekih novih partizana.) Svetislav Basara

13.04. (00:00)

Oni ne da su izgubili, nego su bili i ostali izgubljeni

Basara: Grunfovi amandmani

Grunfov aksiom „ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti“ uopšte nije toliko glup koliko se čini na pravi pogled, kao što ni Grunfov domicilni strip „Alan Ford“ uopšte nije bezazlena crnohumorna zajebancija – mada jeste i to – nego mračno proročanstvo. Nije bez neke težine što je „Alan Ford“ najveću popularnost u Evropi – gde je prošao maltene nezapaženo – ostvario u štokavskim republičicama bivše Jugoslavije. Valjda su „Alanovi“ fanovi slutili šta ih čeka, pa ko vele: daj da se malo nasmejemo pre nego što zaplačemo. Grunfovom aksiomu bi se mogao dodati još jedan amandman: ako u politici kaniš izgubiti, moraš biti glup ko noć za politku.

Davno smo apsolvirali da je ponavljanje loše istorije – praćeno neodustajnom nadom da će ponavljanje grešaka doneti dobar rezultat – verovatno najstariji srpski zanat. Deo opozicije – cinik bi rekao s većinskim kapitalom – opet je ponovio istoriju i odlučio se za bojkot, obrazložen ubuđalim, budalastim floskulama – od kojih je najbudalastija „neka se igraju sami“ – tipa „nećemo da dajemo legitimitet“, „ogolićemo vlast“, „aktivno ćemo bojkotovati“.

Ostavimo po strani što je opozicija prihvatanjem mandata za republičku skupinu dala legitimitet vlasti, pa se zapitajmo: koji qwrz Viskom Mestu, Evropskoj uniji i to all whom it may concern treba davanje legitimiteta za gradske izbore od strane grupe građana koji su već dali legitimitet na republičkim izborima. Svetislav Basara

10.04. (18:00)

Banalnost zla

Basara: Kultura neodgovornosti

Ne garantujem baš za tačnost statističkih podataka, ali u (približno) sedam od deset slučajeva naletanja na pešaka „nesavesni“ vozači, umesto da zaustave auto, povređenom pešaku ukažu prvu i pozovu Hitnu pomoć, dodaju gas i beže u nadi da neće biti savatani. Tako je bilo i u slučaju devojčice – praktično bebe – Danke Ilić, čiji je nestanak izazvao opštenacionalnu i regionalnu uznemirenost i bio povod za višednevno tabloidno mahnitanje, koje je znatno omelo, verovatno i produžilo istragu. Kao i obično u takvim situacijama, novindžije serbske zašle su po komšilucima „nesavesnih“ vozača da se raspitaju a da kakvi su to ljudi bili i listom su dobijali (standardne) odgovore da su to bili „normalni“ ljudi, „spremni da pomognu“ i tako dalje.

Uopšte ne sumnjam da su inkriminisani vodoinstalateri bili „dobre komšije“ i „normalni ljudi spremni da pomognu“, ali zar Hannah Arendt nije još na suđenju Eichmannu ustanovila da je bio sasvim normalna osoba koju su ideološko slepilo i emocionalna otupelost naveli da počini masovni zločin. Svetislav Basara