Beck: Za razliku od europskih, naši političari imaju dvonožne ljubimce - Monitor.hr
Danas (19:00)

Ne laju, ali kao da su na uzici

Beck: Za razliku od europskih, naši političari imaju dvonožne ljubimce

Psi su važni u političkom životu Francuske, i svaki je predsjednik od Charlesa de Gaullea imao barem jednog, možda zato da se razlikuju od Engleza koji su skloniji mačkama. Ove je godine Larry, glavni mišolovac Downing Street 10, proslavio 15 godina u službi, uz veliku pokrivenost medija. Taj mačak skromnog porijekla, udomljen iz skloništa, dočekao je ondje i ispratio Davida Camerona, Theresu May, Borisa Johnson, Liz Truss i Rishija Sunaka, da bi sad služio pod laburistom Keirom Starmerom. Mačke, netipično francuski, voli i Marine Le Pen, kao i belgijski premijer Bart De Wever, koji od prošlog kolovoza u uredu ima crno-bijelog mačka, udomljenog. Uvijek me kopkalo kako to da političari kod nas nemaju kućne ljubimce. Otkad je Bandić umro, pa je Rudija preuzela njegova obitelj, i otkad je, nakon četiri godine druženja, Kolinda Grabar-Kitarović predala svog psa Kiku na udomljavanje, jedina dva relevantna ljubimca nestala su iz političkog života. Ovih dana sam opet o tome malo mozgao i zaključio da se naši političari ne mogu posvetiti četveronožnim ljubimcima jer je prevelika konkurencija dvonožnih. Boris Beck za Večernji (i za Narod)


Slične vijesti

23.03. (16:00)

'Gradimo za jednokratnu upotrebu'

Beck: Visoka arhitektura, kratak rok trajanja – gradimo da traje 20 godina, a ne stoljeća

Poput Sabora, trenutno se restauriraju i stari parlamenti u Haagu, Beču i Londonu, no to ne izaziva otpor javnosti. Prijepori nastaju zbog obnove modernih zgrada, za koje se otkriva da su nakon samo nekoliko desetljeća neupotrebljive. U Zagrebu su potpuno dotrajali, primjerice, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Otvoreno sveučilište i poslovni neboder Zagrepčanka, ali obnovu se nitko ne usudi predložiti kad vidi da je u Berlinu rekonstrukcija Nove nacionalne galerije iz 1968. stajala 400 milijuna eura, a da su u Sidneyju za Operu iz 1973. i u Londonu za umjetnički centar Barbican iz 1982, samo za prvu fazu, spiskali po 300 milijuna eura. Muzeji i dvorane mogu zvrjiti prazni, ali nogometni stadioni se pune, i stalno trebaju. U Dioklecijanovoj palači možete živjeti, u Eufrazijevoj bazilici može se održavati bogoslužje, a Arena u Puli sasvim je prikladna za javne priredbe, dok je Arena u Splitu ruševina. Nekad su arhitekti i graditelji željeli da im proizvodi budu trajni, a danas im je važnija originalnost. Boris Beck za Večernji. (Cijeli tekst na Narodu)

13.03. (18:00)

Teologija rata

Beck: Čudna je ideja da se nosač aviona stavlja pod zapovjedništvo arkanđela Mihaela, ali mislim da će doći i čudnije stvari

Izraelski pisac Amos Oz je u knjizi “Kako izliječiti fanatika” rekao da je srž fanatizma želja da se drugi prisilno promijene za njihovo dobro; fanatik će vas promijeniti i po cijenu da vas ubije, i u zadnjim nemirima u Iranu nije smrtno stradalo manje od 3000 prosvjednika. Engleski filozof i matematičar Bertrand Russell smatrao je da je za poraz Njemačke u Drugom svjetskom ratu kriv fanatizam nacista. Dok su Saveznici postupali racionalno, kaže on – hitlerovci su srljali u borbu oduševljeno, zaneseno i iracionalno. Ako se dvoje ljudi ne slažu oko činjenica, mislio je Russell, mogu ih provjeriti; ali ako se dva fanatika ne slažu oko vrijednosti rase ili volje vođe, spor mogu riješiti jedino ratom.

Je li fanatizam nekih današnjih režima samo krinka prema van i unutra, da osiguraju svoju vlast, ili su zbilja spremni žrtvovati sve, pa i sebe, za svoje iracionalne ciljeve? Da je i SAD inficiran fanatizmom, dokazuju pritužbe vojnika i časnika da im zapovjednici govore o operacijama protiv Irana kao o dijelu Božjeg plana i pospješivanju ponovnog dolaska Isusa Krista. Nadahnjuje ih biblijska knjiga Otkrivenja koja opisuje duhovnu borbu dobra i zla na kraju svijeta, koju Amerikanci shvaćaju kao konkretan i stvarni rat, i s tim u skladu očekuju od predsjednika da povede američku vojsku u metafizički boj na Bliskom istoku. Boris Beck za Večernji (i za Narod).

01.03. (20:00)

Descartes: Mislim, dakle dobro je

Beck: Kako ide? Kako bi rekao veliki novinar Joža Vlahović, nije loše, a kamoli dobro

Beskonačna je lepeza odgovora na ono obično pitanje: Kako ide? Neutralno: Ide, Dobro je, Polako, Bez žurbe, Gura se. Ironično: Nikad bolje! Optimistično: Odlično! Neinformirano: Ma, može i bolje. Kada mene to pitate, i sam uglavnom iskoristim neki od ponuđenih odgovora, inače stanem, zadubim se i ostanem bez riječi.

Jer iskreni odgovor na to pitanje sve je samo ne jednostavan – on bi trebao sadržavati sve o tome tko smo i što smo, gdje smo i kamo idemo, sve o našoj unutrašnjosti i okolini, spojiti trenutak i vječnost, a također i stav o svim tim stvarima. Evo nekoliko odgovora u ponešto slobodnom prijevodu – Ikar: Slomljen sam, Prometej: Idu mi na jetra, Odisej: Na konju sam, Heraklit: Ide, Parmenid: Ne ide, Hipokrat: Dok je zdravlja, Sokrat: Ne znam, Platon: Idealno, Lucifer: Kako Bog zapovijeda…

Kako ide, pitali su i jutros razne ljude o kojima čitam u medijima. Evo nekih mogućih odgovora – Trump: Ide nam najbolje u povijesti! Putin: Kroz prozor. Dabro: Iz d-dura.  Stanković: Depresivno. Orešković: U fašizam. Herman: U antifašizam. Rudan: U kurac. Tomašević: Na biciklu, Thompson: Preko polja kroz sjećanje. Milanović: Ad infinutum. Hajdaš Dončić: A što to?… Boris Beck za Večernji (i za Narod)…

15.02. (18:00)

Nije bilo više koga da kupuje

Beck: Robna kuća znak je obilja i punoće, nemaju je siromašni i prazni. Zato je propala Nama

Čovjek 19. stoljeća mislio je da se sva spoznaja može obuhvatiti u jednoj glavi, pa je logično htio i sve kupiti pod istim krovom, piše Boris Beck za Večernji list. Čovjek 20. stoljeća bio je, međutim, biće specijalizacije, i zato se od 50-ih godina šire trgovački centri: robe je manje vrsta, ali su zastupljeni jaki brendovi; nije više slika svemira, ali su cijene zbog unutarnje konkurencije niže; ima kafića, restorana i kina pa se kupnja pretvara u izlet i obiteljsku zabavu. Nekad slavne robne kuće Upin i Coin propale su u Trstu otkad naš čovjek tamo ne kupuje, ali su u teškoćama i u cijeloj Italiji; neke slavne robne kuće pretvorene su u muzeje, pa je tako Muzej stripa u Bruxellesu smješten u secesijskoj zgradi Victora Horte.

No i trgovački centri propadaju. U SAD-u ih je 2010. bilo 1.200, sada ih je oko tisuću, a do 2028. zatvorit će ih se još stotinu. Čovjek 19. stoljeća želio je potpunost, čovjek 20. određenu nišu, a milenijalci naručuje stvari poštom iz Kine. Kastner & Öhler u Grazu, prva austrijska robna kuća, također odlično radi, a uspjela je sačuvati dojam ekskluzivnosti, i u asortimanu i u interijeru. To što je njezina zagrebačka filijala u Ilici neslavno završila, nisu krive samo svemirske sile, nego i luđačka i štetna politika. Narod

01.02. (15:00)

Poštovani, a jeste li probali ponekad i saunu?

Beck: Kapitalizam trguje i duhom pa nam se prodaje well-being, mindfulness, antistres…

Zemaljsko ulje obilno teče i našim naftovodom kojim upravlja JANAF, ali čini se da im nedostaje ovog drugog. Čitam u medijima da su članu uprave platili 16.000 eura za razne antistres programe kako bi mu se oporavio well-being (Jutarnji)… Nije mi to neočekivano. Tok zemaljskog ulja kroz hrvatski naftovod mogu poremetiti globalna kretanja – rat u Ukrajini i američke sankcije Rusiji…

Sve je to itekako stresno, i jasno je da je vrhunski menadžer suočen s burn outom, izgaranjem, kako bi se reklo hrvatski, iako bih ja radije upotrijebio metaforu cvijeta koji sahne jer je izgubio dodir i sa suncem i s korijenom. Ne samo menadžeri naftovoda, svaki je čovjek danas u opasnosti da izgubi sebe, jer vlada znanstveno mišljenje da čovjek nema dušu. Sav bi naš psihički život bio proizvod elektrike i kemije koji će zamrijeti s nama, pa dakle uopće i nemamo duh, nego samo tijelo.

Kapitalizam ipak i duhom nastoji trgovati pa nam se nude razni tečajevi mindfulnessa, antistresa, vizualizacije, meditacije ljubazne dobrote, progresivne mišićne relaksacije, šumskog kupanja, sunčanja anusa, plutanja u mračnom slanom bazenu i sličnih ludosti… Boris Beck za Večernji, i za Narod.

18.01. (19:00)

Vjeruj svojim očima

Beck: Erich von Däniken – prvi šarlatan kojeg su mediji pretvorili u svjetskog celebrityja

Dänikenov postupak bio je jednostavan i užasno efektan: pokazao bi neke neobične predmete ili slikarije i rekao da je to dokaz da su izvanzemaljci bili ovdje. Ta nepodnošljiva lakoća tvrđenja njegova je trajna baština. Kad je Semir Osmanagić pokazao na ćoškasta brda kod Visokog i ustvrdio da su to bosanske piramide, samo je ponovio ono što je već vidio u Dänikenovim knjigama, i kao i on stekao mnogo sljedbenika. Srž tog šarlatanstva je u tome da ne znate ništa ni o čemu, kao i vaša publika, ali da im autoritativno kažete da je vaša teorija točna, uz prvi, glavni i jedini dokaz: Pa vidite i sami. Čovjek se cijepio i nakon tri dana umro – vidite da cjepivo ubija; na onoj fotografiji astronauta s Mjeseca zastava vijori – vidite i sami; Zemlja je ravna – pa to je očigledno; kako bi se Zemlja mogla zagrijavati kad je pao toliki snijeg? Šarlatana je bilo i prije, no jedno mu se mora priznati – bio je bezazlen i zabavan, dok su ovi oko nas smrtonosni, kaže Boris Beck za Večernji (i za Narod).

04.01. (19:00)

Možda da se vratimo starim poznatim riječima kojima smo odavno zaboravili značenje

Beck: Kod nas se ne bira riječ godine, ali zašto ona ne bi bila – nada

Kod nas se ne biraju riječi godine pa imam ja par prijedloga. Dron je na prvom mjestu: ta ubojita svevideća sprava svaki je dan u vijestima, a odnedavno lebdi i nad našim cestama i lovi prekršitelje u prometu. Zatim „zabranitelj“ – o njemu se jako pisalo 2025. Kao treći prijedlog istaknuo bih „fan zonu“ i „fan pit“, koji su se dosta spominjali u vezi s koncertom na Hipodromu. Oba su pojma itekako primjenjiva na naš politički život, jer svaka opcija ima svoju fan zonu, s više ili manje zagriženim sljedbenicima, a ima i svoj fan pit. No ovaj članak ne želi ni afirmirati ni kritizirati nove riječi, iako se pokazalo da su sve nove riječi u načelu o nečem lošem ili čak pogubnom: vape, post-istina, lažna vijest, toksičnost, polarizacija, gaslighting, metaverse, goblin mode, brain rot, klimatska opasnost… Želio bih podsjetiti na dobre stare riječi, koje još uvijek razumijemo, i koje možda jesu izašle iz mode, ali ih smijemo koristiti i cijeniti. Boris Beck za Večernji i za Narod predlaže “istinu” ili čak “nadu”…

21.12.2025. (12:00)

Čist račun, duga ljubav

Beck: Zar i dječja božićna radost mora imati fiskalni račun?

Biti netko tko u svemu vidi transakciju, koji za sve u životu traži račun, koji iz zlobnog hira uništava radost mnogih, koji svojom sebičnošću sprečava humanitarne akcije – pa zbilja je tužno biti takav… Komentira Boris Beck za Večernji list školske božićne sajmove koji su se unatoč lanjskim prijavama za neizdani račun održale. Potpuno je suludo sitnice koje djeca i mladi izrađuju nazivati proizvodima. Te rukotvorine ne odgovaraju industrijskim standardima, nisu nezapaljive, s njih otpadaju dijelovi koje bebe mogu progutati, nemaju potvrde da nijedna životinja nije stradala pri njihovoj izradi, neekološke su i nepatentirane. A što tek reći o kolačima izrađenima u nehigijenskim kuhinjama i nesteriliziranim uvjetima?

Dodajmo da djeca za to ne dobivaju dohodak, nisu u radnim odnosu, ne uplaćuju se doprinosi – pa kako se onda djelo njihovih ruku, nastalo u njihovo slobodno vrijeme i od dobre volje, može smatrati „proizvodom“ i za njegovu prodaju tražiti račun? Jer se uopće i ne radi o prodaji, zato što to i nisu osobito vrijedne stvari, nego o njihovu darivanju, da bi onaj koji ih je primio na dar, mogao darovati nešto novca – a i taj dar i taj novac neće ostati kod njih, nego će biti proslijeđeni drugim ljudima… Narod

07.12.2025. (14:00)

Kako postati lakši bez dijete: prepustite to proizvođačima

Beck: Kako nas svaki dan polako grickaju

Ima jedno bijelo meso od piletine, zapakirano u mini filee, koje godinama kupujemo. Vrlo je zgodno za pohanje. Cijena mu, dakako, raste, ali nedavno sam primijetio da u paketu ima samo osam komada, a nekad ih je bilo dvanaest. Političari bi mi rekli da su ti komadi veći, ali jasno mi je da sam postao žrtva onoga što se zove šrinkifikacija: paket hrane izgleda isto, ali je lakši. Isto se dogodilo s keksima koje jedem od djetinjstva, u jednom trenutku se kutija od pola kile smanjila na trećinu kilograma. A onda moja draga banka pošalje mi dvije obavijesti. U jednoj da se kamata za moj stambeni kredit diže s 3 na 5 posto, a u drugoj me informiraju da novim korisnicima nude stambene kredite za 3 posto. Dok i oni ne postanu stari kao ja. Tako me, eto, život pomalo gricka, kao da sam neki ementaler zaboravljen u ostavi s miševima. U mraku ostave zaključio sam da nisu opasni oni veliki neprijatelji, fašisti, četnici i komunisti, nego oni mali i neprimjetni: deset deka ovdje, dvadeset tamo, koji postotak gore ili dolje, ti će mi doći glave… Boris Beck za Večernji (i za Narod).

23.11.2025. (14:00)

Neloš savjet za lovce na klikove

Beck: Neron u Zagrebu pali ruine na super lokacijama, a tu je i medijski Neron

Profesor emeritus iz Melbourna Paul Mullen autor je brojnih knjiga i članaka o manijacima, stalkerima, pedofilima i njihovim žrtvama, a u najnovijoj se bavi masovnim ubojicama. Mullenova teorija je da mediji stvaraju kulturni obrazac u svemu, pa su se tako i masovna ubojstva pretvorila u poznati i ponovljivi scenarij pošto su medijski bila široko pokrivena. U svojoj karijeri Mullen se osvjedočio da mnogi ubojice proučavaju prethodnike i znaju detalje o prijašnjim napadima, a ponekad ih imitiraju u odijevanju ili načinu napada.

Ne samo da su mediji stvorili predložak zločina, budući ubojica na medije i računa, da će proširiti njegovu zloglasnost, da će se o njemu govoriti i da će biti zapamćen. Masovni ubojice priželjkuju slavu i publicitet, a mediji im u tome idu na ruku jer objavljuju njihova imena, fotografije, biografije i manifeste.

Ima savjet za novinare i urednike: ne objavljivati imena ubojica, izbjegavati senzacionalizam, fokusirati se na žrtve, a ne na počinitelja, ne objavljivati njihove proglase, ciljeve ili motive, suzdržati se od toga da ih se naziva usamljenim vukovima i slično. U nedostatku masovnih ubojica, kod nas bi se to moglo primijeniti na palikuće i piromane, pa zatim na sve koji imaju nešto reći o ustašama, partizanima, Bleiburgu i Jasenovcu, a najhitnije o maloljetničkim tučnjavama. Boris Beck za Večernji (i za Narod)