'Burnt' - "bezukusna priča kao hrana iz menze" - Monitor.hr
08.11.2015. (23:48)

‘Burnt’ – "bezukusna priča kao hrana iz menze"

Verovatno mislite da smo mi, filmski kritičari, redom debeli likovi koji se u principu hranimo kokicama, alkoholom, bezukusnom hotelskom ili uličnom brzom hranom. Pretpostavka sama po sebi nije loša, ali u mom slučaju važi samo kada sam na nekom festivalu, i tada je više iznuđeni nego svesni izbor, zbog kombinacije nedostatka vremena i novca. Međutim, kada sam kod kuće, pretvaram se u pravog “foodieja”: poštujem hranu, rado kuvam i volim kvalitetno pojesti. Čak i gledam kulinarske emisije na televiziji, od putopisnih do takmičarskih, a američki MasterChef apsolutno obožavam, zajedno sa trojicom kuhara proslavljenih kuvara koji su u žiriju.

Naravno, nisam blesav da pomislim da su te “reality” emisije u bilo kakvoj vezi sa realnošću, znam da su skriptirane i da im se štosevi ponavljaju, ali makar se nadam da ću tu i tamo upecati nekakav recept koji bih uz određene modifikacije ponovio kod kuće. Pa opet, moderna kulinarika je izuzetno televizična: ponekad korisna i poučna, ponekad napeta, a tenzije se mogu izazvati i sa strane. Od nedavno čak i kruži termin “visoka kuhinja”, nešto kao “visoka moda”, pa se onda kulinarstvo kod nas pozicionira negde između “lifestyle” zabave (trendovi se smenjuju, ali neki klasici još uvek opstaju) i sporta (jer je konkurencija među kuvarima – zvezdama prilično oštra).

Zbog mode i zbog kompetitivnosti, kuhinja je odličan format za televiziju, bilo da se u tim emisijama upoznajemo sa egzotikom ili da gledamo sudar veština i sudar ega između nekolicine kuvara. U poslednjih nekoliko godina, ovaj trend se polako širi i na film. Samo poslednje godine imali smo tri kuvarska filma: ‘Chef’, koji je bio prijatan, ali i običan kao neka pileća supa, ‘Tasting Menu’ i ‘The Hundred-Foot Journey’ koji je kuhinju koristio samo kao dekoraciju, zapravo pričajući priču o multikulturalnosti i toleranciji.

‘Burnt’ je mogao biti zicer, onaj ključni film koji hvata suštinu moderne kulinarike i tu temu konačno uvodi u filmsku prvu ligu. Elementi su bili tu: jedna tipična priča modernog “rockstar” kuvara, popularan glumac u glavnoj ulozi, uz obilje poznatih faca u sporednima. Od reditelja, televizijskog veterana, Johna Wellsa se nakon dva filma, potcenjenog ‘The Company Men’ i malo promašenog ‘August: Osage County’, još nešto očekuje, a scenarista je rutiner Steven Knight, već je napisao ‘The Hundred-Foot Journey’, ali može da zablista, kao što je to učinio sa ‘Lockejem’. Iza filma stoji The Weinstein Company, radnja je smeštena u savremeni, našminkani London, i, ako ništa drugo, barem ćemo na ekranu moći gledati predivnu restoransku hranu.

Glede “food porna”, tu je u sasvim dovoljnim količinama, ali to je otprilike to. Glavna priča je toliko standardna da smrdi na tezgu. U pitanju je najklasičnija moguća varijanta o usponu nakon pada izazvanog karakternom manom i o iskupljenju na tom putu. Naime, Adam (Cooper), izlečeni alkoholičar, narkoman i ženskar, nakon “pokore” za koju je očistio milion ostriga, pokušava da se vrati u prvu ligu i osvoji treću Michelinovu zvezdicu. Za to se koristi malo svojim neizmernim talentom i organizacionim sposobnostima, okuplja tim svojih starih znanaca i novih kulinarskih nada, ali i lukavstvom i ucenom, terajući vlasnika restorana Tonyja (Bruhl) da mu pruži šansu. Usput će se iskupiti kod stare ljubavi (Vikander) i steći novu (Miller), a sreću će mu povremeno kvariti ljuti rival (Rhys) i prošlost koja mu visi nad glavom.

Problem je što je film razvučen, pa sa svojih 100 minuta trajanja deluje kao da traje barem dva sata. Puno je sporednih priča i zapleta, od kojih nijedna nije razrađena, a sve one služe da povremeno promene tempo, skrenu nam pažnju i zamažu oči nad činjenicom da je glavna priča tipska i bezukusna kao hrana iz menze, pritom još puna praznog hoda. Jednostavno, ne osećamo atmosferu moderne gastronomije, ne osećamo pritisak i kompetitivnost. Nije mi se svideo ‘Whiplash’, ali sam mišljenja da bi ovde čak i takav pristup bio primereniji od ove tezgaroške beskrvnosti.

Tezgaroška je u velikoj meri i gluma, ali to je posledica plošnih, nerazrađenih likova koji se upotrebljavaju isključivo kao oruđe zapleta. Istina, neki od glumaca tu imaju svoje momente, u čemu prednjači Bruhl, čiji je lik napisan kao nekakav očajnik, ali austrijski glumac uspeva da ga odigra osebujno. Emma Thompson je uvek pozitivna pojava na ekranu, a njena izvedba psihijatrice je za svaku pohvalu. I Omar Sy se makar trudi sa svojim likom zamenika glavnog kuvara i uglavnom mu uspeva. Problem je, međutim, što drugi glumci ne dolaze do izražaja zbog svojih likova, a tretman nadolazeće zvezde Alicie Vikander koja se pojavljuje u dve scene samo da bi govorila na lošem francuskom (iako igra Francuskinju) i Ume Thurman koja je bukvalno potrošena uzalud na jednu scenu je kriminalan.

Što se Bradleya Coopera tiče, ionako ne znam šta da mislim. On varira od uloge do uloge. Najčešće je samo “macan” koji se šepuri po ekranu, ali ume da iznenadi, kao što je to učinio sa ‘Silver Linings Playbook’ i još više sa ‘The Place Beyond The Pines’. Ovde, međutim, i njegova gluma deluje kao tezga, kao detaljna imitacija televizijske persone Gordona Ramsaya. Nemojte me krivo shvatiti, meni je Ramsay simpatičan i po mom mišljenju je mnogo televizičniji njegov nastup bitange od servilnog nastupa kakav ima Jamie Oliver, ali imitiranje bilo koga, pa i njega, u filmu visoke produkcije deluje neozbiljno. U ‘Burnt’ se s tim baš preteruje iz scene u scenu, od bacanja tanjira, preko vikanja na podređene do u detalj skinute govorne sheme i vokabulara, a to deluje kao samo još jedan “gimmick” u inače praznjikavom filmu, kao uostalom i sve ovde, od lošeg francuskog nadalje.

Razočaran sam, ali možda sam tome sam kriv. Utešno je to da nisam jedini pao na foru. Sala je bila solidno popunjena, došli su momci sa curama. Možda su neki od njih kulinarski entuzijasti poput mene. Možda su cure došle da gledaju zgodnog Bradleya, a momci samo kao njihova pratnja. Sve u svemu, mišljenja sam da bi se i jedni i drugi bolje proveli na nekoj večeri, posebno ako bi je sami napravili. U to ime, odoh se posvetiti ručku koji mi se krčka u rerni. (4/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan.


Slične vijesti

04.03.2022. (12:00)

Čovjek čovjeku vuk

Jane Campion i ‘Šape pasje’ – užasavajuća lakoća zaostalosti i okrutnosti

Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.

04.03.2022. (00:00)

Umjetna inteligencija napada

BigBug: SF komedija o ustanku robota

Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna

01.03.2022. (16:46)

Disfunkcionalna radna obitelj

Španjolski film ‘Veliki gazda’ – priča o kapitalizmu na granici od ozbiljnog do komičnog

Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna

18.02.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

17.02.2022. (21:00)

Novo u kinima

‘Smrt na Nilu’ je napredak u odnosu na ‘Ubojstvo u Orient Expressu’

Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna

15.02.2022. (14:00)

Japanska poetika

‘Drive My Car’ – bliskost nas može izliječiti tamo gdje joj se najmanje nadamo

Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal

14.01.2022. (15:00)

Zalomilo se

Osrednji novi Clooneyjev film: Što mu je bilo dok je sjedio u redateljskom stolcu? Je li zaspao?

Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna

13.01.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Licorice Pizza’: Savršeno ukusna kriška filma i života

Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna

07.01.2022. (19:00)

Kad glumica postane redateljica

‘Mračna kći’ otkriva što se dogodi kada žena osjeti da je guše majčinstvo i brak

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji