Dokumentarci Sutjeska filma večeras u Tuškancu - Monitor.hr
19.04.2016. (09:46)

Dokumentarci Sutjeska filma večeras u Tuškancu

Nakon više od 30 godina u Zagrebu se prikazuje retrospektiva slavnih kratkih dokumentarnih filmova iz produkcije Sutjeska filma, snimljenih 60-ih i 70-ih godina, koji su u to vrijeme bili nevjerojatno uspješni na svjetskim festivalima, pogotovo onom u Oberhausenu.

Danas nepostojeća producentska kuća Sutjeska film producirala je filmove tiše i osjetljivije od tada prevladavajućeg crnog vala, ali ne manje kritičke angažirane, ironične i obojene crnim humorom. U sklopu Kratkog utorka biti će prikazano 14 filmova u 2 programa, sve s 35mm kopija, a filmove će predstaviti jedan od najznačajnijih redatelja tzv. Sarajevske škole dokumentarnog filma – Vlatko Filipović.

Program koji ćemo vidjeti predstavlja skraćenu verziju onog koji je 2009. ‘reprizno’ prikazan uz ovacije publike na festivalu u Oberhausenu (a potom i diljem Evrope – u Ljubljani, Sarajevu, Winterthuru, Solunu…), koji su nakon intenzivnog istraživanja po bosanskim filmskim arhivima sastavili voditelj arhiva oberhausenškog festivala Carsten Spicher i kustosica i umjetnička direktorica festivala GoEast u Wiesbadenu Gaby Babić, kojima se ovim putem zahvaljujemo.

Ulaz na program košta 10 kuna.


Slične vijesti

14.04.2016. (10:26)

Sarajevska škola dokumentarnog filma u kinu Tuškanac

U utorak 19.4. u u kinu Tuškanac, od 19 i 21h na još jednom Kratkom utorku, nakon više od 30 godina u Zagrebu će se moći vidjeti filmovi slavne Sarajevske škole dokumentarnog filma. Riječ je o kratkim dokumentarnim filmovima iz produkcije Sutjeska filma, snimljenim 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, koji su u to vrijeme bili nevjerojatno uspješni na svjetskim festivalima, pogotovo onom u Oberhausenu, da bi zatim pali u zaborav, i prije sedam godina bili ponovo ‘otkriveni’ na senzacionalno primljenoj retrospektivi na istom festivalu. Danas nepostojeća producentska kuća Sutjeska film producirala je filmove tiše i osjetljivije od tada prevladavajućeg crnog vala, ali ne manje kritičke angažirane, ironične i obojene crnim humorom. Prikazat ćemo 14 filmova u 2 programa, sve s 35mm kopija, a filmove će predstaviti jedan od najznačajnijih redatelja škole – Vlatko Filipović.

Sutjeska film osnovan je 1960. s posebnom namjenom produkcije kratkih filmova. Nakon što se većina jugoslavenske dokumentarne produkcije u 50-ima još bavila tekovinama revolucije i kultom Tita, u 60-ima dolazi do skretanja ka socijalnim temama, kroz istraživanje ‘skrivene’ strane jugoslavenskog društva. Sarajevska škola dokumentarnog filma (taj naziv je, kao i u slučaju Zagrebačke škole crtanog filma, estetska oznaka) proizašla je iz produkcije Sutjeska filma, kao i iz u Sarajevu vrlo žive scene filmske kritike okupljene oko časopisa Sineast. Iako su u Sutjeska filmu djelovali neki autori povezani s crnim valom koji je oštro kritizirao tadašnje društvo (Bato Čengić, ali i Dušan Makavejev su neke od svojih dokumentaraca snimili u njihovoj produkciji), prevladavajući sentiment u filmovima Sarajevske dokumetarne škole onaj je empatije i solidarnosti s njenim junacima.

To najviše dolazi do izražaja u filmovima Vefika Hadžismajlovića, kao što su ‘Dva zakona’ (nagrađen na Oberhausenu 1969.), koji progovara o sudbini djevojčica u ruralnim dijelovima Bosne, koje iako ih zakon obvezuje da pohađaju školu, ostaju kući zbog želja njihovih roditelja, ili ‘Na objedu’, filmu o nostalgiji za članovima obitelji koji su bili primorani napustiti zemlju odlazeći ‘trbuhom za kruhom’. Iako sentimentalni i melankolični, ti filmovi su i tiho optimistični. Mada ulaze u intimu njihovih protagonista, istovremeno ostaju na potrebnoj distanci.

Drugi najvažniji autor škole Vlatko Filipović njegovao je eksperimentalniji izričaj, što se možda najviše vidi u sjajnom filmu ‘Hop Jan’, snimljenom u bračkim kamenolomima kraj Pučišća. Radi se o filmu koji slavi ljudski rad, snagu i umijeće, a u isto vrijeme je i komentar tadašnjeg društva. To je prvi film snimljen u bivšoj Jugoslaviji koji je uvršten u arhiv MOMA-e u New Yorku. Na programu ćemo vidjeti još jedan Filipovićev film ‘U zavjetrini vremena’, koji prikazuje težak život u zabačenom selu Lukovac na vrhu Bjelašnice.

Možda najradikalniji predstavnik škole bio je Petar Ljubojev, doktor sociologije kulture, čiji filmovi obiluju deadpan humorom i spotovskom upotrebom glazbe, što podsjeća na radove koji su zajedno (ili odvojeno) zakuhali Karpo Godina i Branko Vučićević. Tome u remek djelu ‘Misija Ismeta Kozice’, ‘optimističkom slikovnom isječku’ o pronalaženju radnica za rad u tvornici, pridonosi i glazba Mladena Vraneševića, člana kultne Laboratorije zvuka, koji je bio i jedan od stalnih Godininih suradnika.

Ulaz na program je 10 kn.

Raspored projekcije:

19:00 Program 1 (86 minuta)
Fasade, Suad Mrkonjić, 1972., 8’
Stanarsko pravo lagumaša Safera, Petar Ljubojev, 1974., 12’
Hop Jan, Vlatko Filipović, 1967., 11’
Carski dan, Milutin Kosovac, 1968., 14’
Na objedu, Vefik Hadžismajlović, 1972., 9’
Penjači, Ranko Stanišić, 1978., 13’
U kafani, Vefik Hadžismajlović, 1969., 7’
Jedan dan Rajka Maksima, Zlatko Lavanić, 1976., 12’

20:30 Razgovor s Vlatkom Filipovićem

21:00 Program 2 (76 minuta)
Dva zakona, Vefik Hadžismajlović, 1968., 9’
Đurđa, Mirza Idrizović, 1978., 11’
Misija Ismeta Kozice, Petar Ljubojev, 1977., 22’
U zavjetrini vremena, Vlatko Filipović, 1965., 14’
Nada, Midhat Mutapčić, 1970., 10’
Kasabe, Mirza Idrizović, 1977., 10’

17.02.2016. (03:44)

Kada ste zadnji puta zastali i promatrali oko sebe?

Nizozemski samouki filmaš Jaap Pieters bio je jedan od slatkiša kojima nas časti Ivan Ramljak u kinu Tuškanac u sklopu programa kratkih filmova – Kratki utorak. Već samo pogled na tog živahnog 60-godišnjeg bradonju izmami osmijeh, svaka crta njegovog lica odaje da je riječ o čovjeku koji uživa u životu, od čega je posljednjih 25 godina svojom Super 8 kamerom hvatao prizore koji ga fasciniraju i pakirao ih u trominutni format.

Kako i sam priznaje, on većinu vremena provodi u svom stanu, sa prozora snimajući zanimljive ljude i događaje iz svoje ulice, što ga s jedne strane čini voajerom, a s druge jednim od rijetkih ljudi koji vide ljepotu u jednostavnosti svakodnevice. Bilo da se radi o pauku koji plete mrežu, prolaznicima koji hodaju ulicom, muškarcu koji svojoj djevojci masira stopalo, kamionu koji prevozi meso, kondenzaciji na staklu ili lokalnom pijancu, Jaap ih sve vidi, zato ga valjda i zovu Oko Amsterdama.

Ono što je predivno u njegovim filmovima je činjenica da je netko stao i zabilježio trenutke, osobe kraj kojih drugi tek prolaze ni ne osvrčući se. Primjerice, Jimmy je beskućnik koji stalno mijenja zanimanja: regulirao je promet, parkirao kolica, prodavao flaše piva u kasnim satima, no nakon što su ga potjerali s ulice i natjerali da počne uzimati lijekove, Jimmy samo sjedi i više ništa ne radi, ispričao nam je Jaap. On je uočio i mlade turske djevojke koje rade kao čistačice i opasno se naginju sa prozora koje peru, čovjeka koji satima nepomično stoji na ulici i drži mali avion u ruci, pijanca u sizifovoj misiji spremanja limenki u šuplje džepove kaputa… Svi to radimo, skupljamo i gubimo, primjetio je Jaap.

Baš kao i te limenke, iz dvorane je vrlo brzo ispala većina publike, što je i očekivano jer junaci ovih filmova ni u stvarnom životu nemaju mnogobrojnu publiku, većini će ostati nevidljivi, nevažni te će projuriti dalje svojim putem. A upravo je zato tu Pieters, navodi nas da zastanemo i pogledamo oko sebe, nenametljivo se nameće i nije svjestan svoje vrijednosti, on se jednostavno zabavlja radeći ono što voli, baš kao i oni koje snima.