'Elvis & Nixon' - smiješna strana (američke) povijesti - Monitor.hr
01.08.2016. (07:17)

‘Elvis & Nixon’ – smiješna strana (američke) povijesti

Čini se da je “biopic” apsolutni klasik od žanra, postojan kroz decenije i posebno zgodan za sezonu nagrada. Ima to svojih razloga: poznati i uspešni nas zanimaju sami po sebi, bilo da uspostavljamo identifikaciju s njima ili ne, jednostavno su intrigantni. U ova postmoderna vremena kad svaka šuša može postati poznata samo zbog svoje poznatosti, bez nekog pokrića, materijala za filmovane biografije i autobiografije ima i više nego ikad.

Inflacija poznatosti svugde oko nas dovodi do zasićenja i usled toga se u okviru žanra javljaju novi trendovi. Manje se snimaju biografski filmovi klasične strukture koji svoje subjekte prate kroz ceo život ili karijeru markirajući ključne momente. Savremeni biografski filmovi najčešće se pozicioniraju oko jednog događaja, aspekta karijere i ličnosti ili oko vrlo ograničenog vremenskog perioda u nečijem životu. To rešava problem površnosti koji često prati zašećerene biografije velikana, ali se sa druge strane može utopiti u anegdotarnom, trivijalnom ili čak tračerskom. ‘Elvis & Nixon’ nema samo jednu poznatu ličnost u fokusu jer tematizira neobičan susret jednog omraženog Predsednika i kičastog samozvanog Kralja u ne baš slavnom trenutku karijere između inicijalne i ponovne slave.

Susret se zaista dogodio i bio je značajan za obojicu, ali su detalji razgovora ostali tajni. Već je to bila tema na filmu i televiziji kao jedan od pop-kulturnih fenomena XX stoleća, ali u filmskoj verziji Lize Johnson je rekonstrukcija samog razgovora od sekundarnog značaja, dok je fokus na okolnostima kako je do toga uopšte došlo. Svako od učesnika, kao i od organizatora tog sastanka je imao svoje dobre razloge da do toga dođe, a dvojica ljudi koji, čini se, ne mogu biti dalje u svetonazorskom smislu, brzo su našla zajednički jezik i interes.

Zgrožen onime što vidi na televiziji u svom dvorcu, što će reći anti-ratnim, levičarskim, ljudsko-pravaškim i hippie-drogeraškim pokretima, Elvis (Shannon) odlučuje da uradi nešto. Smesta odlazi u Los Angeles po svog menadžera Jerryja (Pettyfer) i njegovog mamlaza Sonnyja (Knoxville), jer Kralj ne može sve (čitaj: ne može ništa) sam, u avionu nažvrlja pismo na nekoliko strana nudeći svoju saradnju i u ranim jutarnjim časovima se pojavljuje na kapiji Bele Kuće. Bio bi to tek još jedan ekscentrični ispad da se u Nixonovoj administraciji nisu našle mudre glave, Krogh (Hanks) i Chapin (Peters) koje su shvatile da bi to bio sjajan “publicity stunt” za najkonzervativnijeg od konzervativnih predsednika koji bi tako popravio svoju užasnu popularnost kod mlađih birača. Richard Nixon (Spacey) se ne može manje zanimati za susret sa nekim rockerom i boli ga dupe za popularnost kod mladih, ali Kraljeva svita i Predsednikovi aparatčici će pokušati sve da ga nagovore, ali u tome će uspeti tek kćerka koja želi Elvisov autogram…

Susret deluje kao polomija od samog početka, Elvis namerno krši protokol i pokazuje ko je tu glavni, iako je njegov zahtev ridikulozan od početka. On, naime, želi da postane agent agencije za borbu protiv droge i pomogne špijunirajući i opanjkavajući kolege sa scene i više nego išta želi značku. On i inače skuplja počasne policijske značke, ponosan je na svoj vojni dosije i svugde hoda naoružan do zuba. Ironično, on se već tada ozbiljno tabletirao i deluzije veličine usled slave su već uzele maha. Nixon je želeo samo autogram i fotografiju.

Sam susret, ma koliko blesav bio, zauzima možda trećinu filma. Ostale dve trećine su pripreme u kojima vidimo unutarnju nesigurnost obojice aktera u kojoj je paradoksalno, onaj luđi ujedno i samosvesniji (Elvis daje komentare na svoj život, vašarsku pojavu koju dodatno devalviraju imitatori i obaveze slavnih prema javnosti), a onaj pokvareniji i lukaviji gubi kontrolu nad svojom karijerom. U pitanju je 1970. godina, pre afere Watergate, i Predsednik može ignorirati sve (što i čini), osim Kralja…

I eto nama komičnog i simpatičnog, ali nipošto bezubog pogleda u jednu bizarnu epizodu iz američke istorije. Liza Johnson radi sa relativno solidnim scenariom koji oskudne podatke pokriva izmišljanjem detalja, sjajnom ekonomikom i rapidnim tempom. U njenoj režiji sa osećajem za ritam i detalj to sve deluje glatko, pitko i iskreno zabavno. Uostalom, sa iskustvom za mene izuzetno pozitivnog iznenađenja Hateship Loveship (2013.), jednom od retko romantičnih i komičnih romantičnih komedija zasnovanim na zapletenim odnosima osebujnih likova, tako nešto smo i očekivali. Postupak oneobičenja je ovde sličan, dvojica centralnih likova su sami po sebi impozantni, dok su kod ostalih “docufiction” intervencije učinile svoje i napravile ih smešnijim i simpatičnijim nego što su zapravo bili. To važi za obe svite, čak i za Krogha i Chapina, kasnije osuđene za političke marifetluke. Zapravo, čak i jedini razumni u celoj toj priči, šef agencije za narkotike John Finlator (Letts) usled kontrasta sa ostalima u toj jednoj sceni koja ima komičan efekat.

Casting je izvrstan, iako ni Shannon ni Spacey ne bi bili prve asocijacije za svoje likove. Shannon ne imitira Elvisa, nego ga tumači poštujući kontekst situacije, na njegovom licu vidimo i umor, ali i agilnost da napravi nešto, makar šta. Shanon je studiozan glumac i to opet pokazuje u najboljem svetlu. Spacey kao Nixon je nešto logičniji izbor, posebno imajući u vidu ‘House of Cards’ i Franka Underwooda, ali ovde se ne reciklira u tom smeru, iako bi mogao i prošlo bi mu. Takođe, ne imitira Nixona, nego mu učitava nekakvu ljudskost i iskreno uverenje ispod maske tvrdog političara.

Zanimljivo je i pitanje distribucije. Znamo da se Netflix već uključio ne samo u direktnu distribuciju, nego i u produkciju, a čini se da je istim stopama krenuo i Amazon. Naravno, ovo nije njihova produkcija, ali je prvenac što se tiče globalne distribucije. ‘Elvis & Nixon’ je nakon premijere na Tribeci skoro odmah, nakon izuzetno kratke bioskopske turneje, došao na Internet. Videćemo kako će se to razvijati u budućnosti. Ako im svi naslovi budu ovako kvalitetni i simpatični, za njih nema zime. (7/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.


Slične vijesti

04.03.2022. (12:00)

Čovjek čovjeku vuk

Jane Campion i ‘Šape pasje’ – užasavajuća lakoća zaostalosti i okrutnosti

Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.

04.03.2022. (00:00)

Umjetna inteligencija napada

BigBug: SF komedija o ustanku robota

Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna

01.03.2022. (16:46)

Disfunkcionalna radna obitelj

Španjolski film ‘Veliki gazda’ – priča o kapitalizmu na granici od ozbiljnog do komičnog

Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna

18.02.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

17.02.2022. (21:00)

Novo u kinima

‘Smrt na Nilu’ je napredak u odnosu na ‘Ubojstvo u Orient Expressu’

Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna

15.02.2022. (14:00)

Japanska poetika

‘Drive My Car’ – bliskost nas može izliječiti tamo gdje joj se najmanje nadamo

Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal

14.01.2022. (15:00)

Zalomilo se

Osrednji novi Clooneyjev film: Što mu je bilo dok je sjedio u redateljskom stolcu? Je li zaspao?

Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna

13.01.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Licorice Pizza’: Savršeno ukusna kriška filma i života

Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna

07.01.2022. (19:00)

Kad glumica postane redateljica

‘Mračna kći’ otkriva što se dogodi kada žena osjeti da je guše majčinstvo i brak

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji