Filmom ‘Oslo’ u subotu, 19. ožujka, u kinu Tuškanac počinje cjelovita retrospektiva norveškog redatelja i scenarista Joachima Triera. Na programu će biti i njegov posljednji, hvaljeni film, Najgora osoba na svijetu.
Publiku naviknutu na naturalistički ton vaših ranijih uradaka („Repriza“, „Oslo, 31. kolovoza“ i „Glasnije od bombi“) pomalo će iznenaditi činjenica što ste odlučili snimiti
nadnaravni triler. Što vas je nagnalo na taj korak?
Da budem iskren, oduvijek sam radio filmove koje sam želio raditi baš u tom trenutku života. Ovaj puta sve je otišlo u nekom čudnovatom smjeru u kojem smo svi skupa željeli probati nešto potpuno novo. Odrastao sam gledajući filmove Antonionija i Bergmana, ali također i Briana De Palme. Također su mi se oduvijek sviđale egzistencijalističke implikacije Cronenbergove „Mrtve zone“ za koju smatram da je nešto poput bajke u kojoj je redatelj pokazao nešto vrlo humano, premda se praktički radi o uratku nadnaravne tematike.
Gdje je započela priča filma „Thelma“?
Imao sam ideju za priču o vješticama radnjom smještenu u Oslo. Prošao sam tu fazu zbog toga što sam filmofil, a sa svojim ko-scenaristom Eskilom Vogtom gledao sam puno talijanskih horor filmova iz 70-ih. Sjećam se da sam gledao filmove kao što su „Jacob’s Ladder“ redatelja Adriana Lynea ili „The Hunger“ Tonyja Scotta koji su bili izuzetno vizualni. Eskil i ja razgovarali smo o tome kako se ti filmovi čine vrlo humanima, kako se svojim temama bave problemima anksioznosti i smrtnosti i ostalim egzistencijalnim pitanjima, ali na žanrovski način. I nakon toga započeli smo raditi na nekim idejama kroz koncept točno određenih scena i slika. Iz njih je proizlazilo sve više i više likova i rođena je Thelma. Prije nego što smo uopće shvatili što se događa, počeli smo žonglirati s dvije stvari odjednom – jedna je bila priča o odrastanju (s kojom se može povući paralela lika mlađeg brata iz filma „Glasnije od bombi“) odnosno melankolična usamljenost (poput one iz filma „Oslo, 31. kolovoza“), a druga je bila sam filmski žanr, jer smo željeli snimiti žanrovski uradak. To je ujedno bio i najzabavniji dio procesa – iskoristiti priču koju nosi jedan lik (koncept s kojim sam dobro upoznat) i vidjeti mogu li ga vizualno uklopiti u univerzum u kojem postoji puno više mjesta za maštu.
Bez odavanja radnje, postoje trenuci kada film odlazi iz racionalnog svijeta u svijet snova, noćnih mora i fantastike. Kako vam je bilo istraživati ovakve stvari?
Bilo je to oslobađajuće iskustvo. Priča na određeni način ima i mitsku kvalitetu. Bavi se odnosom oca i kćeri. Bavi se nemogućnošću prihvaćanja vlastite sudbine. Film ima tu jednu mitsku razinu koja je netipična za današnju norvešku kinematografiju. Za mene je poprilično zanimljivo bilo po prvi put spojiti snimanje u Cinemascopeu i pronalazak glumica koje ranije uopće nisu glumile ili su glumile tek u nekolicini uradaka. Eili Harboe ima nešto malo iskustva, ali nije akademska glumica, dok je Kaya Wilkins prvenstveno glazbenica koju smo morali nagovoriti da nastupi u našem filmu.
Glumica Harboe na ekran prenosi Thelmine emocije s bolnim senzibilitetom. Priče o odrastanju su već same po sebi vatrene, ali u ovom slučaju tome je još pridana i
činjenica što ju snažno privlači druga mlada djevojka što je možda u kontradikciji s njezinim religioznim odgojem.
To je definitivno problem za Thelmu budući su je njezini roditelji odgojili na religiozan način, ali sam u filmu htio prikazati da ta privlačnost može biti čista i lijepa stvar. Sve je to za njezin mladi um vrlo komplicirano za prihvatiti. Smiješno je, jer sam paralelno s radom na post-produkciji ovog filma također radio i na dokumentarcu s norveškim spisateljem Karlom Oveom Knausgirdom o norveškom slikaru Edvardu Munchu koji je naslikao „Vrisak“ i još mnogo tjeskobnih slika. Ali također je slikao uratke o ljepoti, senzualnosti te kompleksnosti radosti u skandinavskoj kulturi. Munch se dosta često bavi mladim ljudima koji odrastaju i pokušavaju shvatiti sami sebe.
To se svakako osjeti i u ovom filmu. Gotovo da se može vidjeti paranormalni fenomen koji Thelma generira kao reakciju protiv represije.
Veliki sam obožavatelj načina na koji je Hitchcock koristio psihološke dileme kao početak narativne priče. Traume iz djetinjstva u filmu „Marnie“ ili anksioznost i krivnja u „Vrtoglavici“ su odlični primjeri za to – kao da u njima postoji nešto s čime se možeš poigrati, a Hitchcock je to iskoristio na sjajan način i to mi je poslužilo kao inspiracija. U slučaju mog filma, radi se o anksioznosti tijela. Mlada djevojka nosi se s neobjašnjivim napadajima koji započinju u ranoj fazi filma, a doktori i znanost ne mogu točno odgovoriti na to što joj se događa. Dosta sam istraživao. Ideja o psihogenskim napadajima koji nisu povezani s epilepsijom zbilja postoji. Oni, naravno, nemaju implikacije nadnaravnog, ali se definitivno mnogo toga događa u pogledu psiholoških i somatskih iskustava tijela koje je iznimno teško za objasniti.
Još jedna inspiracija koju se ne može zaobići kada su u pitanju teme mladih žena i telekineze jest Stephen King.
Naravno. „Carrie“ i „Firestarter“ također. Likovi iz tih djela su poput grčkih mitova – kada netko pokušava nijekati svoju pravu sudbinu s kojom će se prije ili kasnije suočiti. Ali to su priče koje isključivo nose likovi, a King svoje likove piše na fascinantan način.
Vratimo se za trenutak na dodjeljivanje uloga i vašu odluku da za film angažirate potpuno nova, mlada lica.
Za ove dvije uloge vidio sam skoro tisuću ljudi. Kada smo se upoznali s Eili, odmah je postalo očito da se radi o neobičnom glumačkom talentu. Njezina mješavina zrelosti i nevinosti koju je mogla predstaviti na ekranu praktički pokazuje sve što nam je trebalo. Također je pomoglo što je ona isto godište kao i lik koji smo napisali. Veliko je pitanje bilo da li će moći izdržati pritisak fizičke zahtjevnosti uloge. Morala je glumiti sa zmijama te proći ekstenzivan podvodni trening. Tražila je od nas da sve zahtjevnije stvari radi sama. Također je morala naučiti kako odglumiti napadaje i grčeve, a da sve izgleda stvarno. Razmišljali smo i o CGI-ju, a upoznali smo je i s posljedicama PTSP-a. Nikad nisam vidio da jedna glumica radi tako fizički zahtjevne stvari sama. S druge strane, Kaya Wilkins je poznata glazbenica. Ona je polu-norvežanka, polu-amerikanka, a živi u New Yorku. Za nju se također ispostavilo da je izvrsna glumica. Dinamika između njih dvije bila je odlična. Ona je jedan od onih tipova s kojima je vrlo lagano za raditi. Tijekom najstresnijih dana na snimanju ona nas je sve smirivala. Jako je cool.
“Otac vodi djevojčicu u lov, tako se barem čini, sve dok umjesto u srnu pred sobom on pušku okrene prema djevojčici, no u posljednjem trenutku izgubi odlučnost i ipak ne zapuca. Očito je kako je djevojčica nešto više nego što se čini, nešto moćno čega se čak i njen otac pribojava”, radnja je to novog filma Thelma koji je prikazan u sklopu ZFF-a. Monitor.hr
Jedna od prvih scena koju vidimo je plavokosa djevojčica koja veselo hoda po ledu, fascinirana time što ispod površine, ispod svojih nogu, vidi ribe kako plivaju i što zapravo može hodati po vodi. Njen otac vodi je u lov, tako se barem čini, sve dok umjesto u srnu pred sobom on pušku okrene prema djevojčici, no u posljednjem trenutku izgubi odlučnost i ipak ne zapuca. Očito je kako je djevojčica nešto više nego što se čini, nešto moćno čega se čak i njen otac pribojava.
Već u svojim prethodnim filmovima (Oslo, August 31st i Louder Than Bombs) norveški redatelj Joachim Trier bavio se obiteljskim dramama i istraživao kako neraskidive veze utječu na život pojedinca. Tu je temu u novom filmu Thelma podigao stepenicu više ubacujući u priču nadnaravne pojave, djevojku čiji um pokreće stvari.
Thelma je djevojka koja je po prvi puta napustila obiteljski dom dolaskom na fakultet u Oslo. Povučena je, sramežljiva i nema mnogo kontakta sa drugim ljudima, osim svakodnevnih razgovora s roditeljima o kojima je dosta ovisna. Jednog dana u knjižnici uoči vrlo privlačnu djevojku koja u njoj izazove burnu reakciju, pravi epileptički napadaj. Kasnije se upoznaju, djevojka se zove Anja i Thelma joj se očito sviđa pa počinju zajedno izlaziti. Odgojena u kršćanskom duhu odricanja i odupiranja svim napastima, Thelma će po prvi puta kušati alkohol, cigarete i požudu. Posebno zbog toga će osjećati krivnju, jer što bi njen otac rekao da dozna kako je zaljubljena u djevojku.
Svi ti novi i nepoznati osjećaji zbunjuju Thelmu, izazivajući u njoj nove napadaje, pogotovo kada joj Anja uzvrati simpatije jednim nimalo nevinim poljupcem. Istovremeno, Thelma istražuje simptome svoje misteriozne bolesti te otkriva neke tajne koji su roditelji cijelo vrijeme od nje skrivali, a tiču se događaja iz prošlosti koji su izbrisani iz njenog sjećanja, nestanka njenog malog brata, te njene bake. Kada situacija izmakne kontroli, Thelma jedini spas vidi u povratku kući, nadajući se da će tamo naći sigurnost, no tamo je čekaju nove spoznaje.
Intrigantna tema filma, djevojka sa super moćima, te elementi horora čine Thelmu vrlo primamljivim filmskim izborom, no onda se po dolasku u kino dogodi sudar očekivanja i stvarnosti, kada postaje jasno da su svi triler trenuci prikazani u traileru, a radnja je sama po sebi vrlo polagana i počiva na izrazima lica glumice Eili Harboe te povremenim neobjašnjivim događajima za koje je teško razlučiti jesu li samo plod Thelmine mašte. Je li doista neko nadmoćno biće ili je to umislila?
Oni koji od filma očekuju horor ili napeti triler mogli bi biti razočarani viđenim, no oni koji zagrebu ispod površine mogli bi se ugodno iznenaditi suptilnošću poruka i simbolike kojom se Trier koristi.
Thelma je zapravo jedna djevojka koja samo želi biti sretna, a baš kao i sve djevojke, i ona u sebi ima iznimnu snagu za koju nije ni svjesna da postoji. Pritisnuta strogim odgojem, zabranama i religijom ona potiskuje svoje želje (baš kao i Justine iz filma Raw), no godinama taloženo nezadovoljstvo jednom mora izaći iz nje. Nemoj misliti da si posebna, da si bolja od drugih, rekao joj je otac, potičući je da razvija vrlo nezdravo gađenje prema vlastitim porivima i da zapravo potiskuje sebe. Ono što će ju osloboditi roditeljskih okova je ljubav, netko tko je prihvaća baš takvu kakva je i smatra da je posebna i vrijedna ljubavi. Tu će se u Thelmi probuditi velika moć – sloboda. I u tome je tajna, ona jest drukčija od drugih, ali zbog toga nije loša osoba, ona je svoja i slobodna činiti što god poželi. Nema u tome ništa nadnaravno.