Filmska kritika ‘The Citizen’: Nemoguća misija naturalizacije
Izbeglička situacija (ne samo) u Mađarskoj se iz godine u godinu pogoršava, i izveštaji o pooštravanju mera za sprečavanje upliva talasa izbeglica koji struji prema nekoj od zapadno-evropskih destinacija se intenziviraju. Početkom 2017, mađarska vlada je organizovala podizanje nove ograde uzduž šire teritorije pri graničnom prelazu Kelebija, za šta su mobilisani i zatvorenici iz kazneno-popravnih ustanova. U međuvremenu se gomilaju sve mučniji izveštaji Amnesty Internationala o zlostavljanju izbeglica potkrepljeni novim policijskim trendom pravljenja selfija sa kolegama koji prebijaju ljude, o čemu su nedavno procurile informacije u internacionalnoj štampi.
Kako izgleda život jednog emigranta u Mađarskoj, koji i pored sređenih papira i spremnosti na intergraciju u društvo – uključujući i tečno vladanje jednim od najtežih evropskih jezika – dočarava Roland Vranik u svome trećem dugometražnom filmu Građanin kojim je 20. Marta otvoren LET’S CEE festival u Beču. Vranik se okreće sudbini pripadnika jedne od najmarginalizovanih emigracionih grupa – afričkoj, uzimajući kao centralnu figuru pedesetogodišnjaka Wilsona Ugabea (Dr. Cake-Bali Marcelo) iz Gvineje Bisao, u Budimpeštu naseljenog godinama pre centralne krize. Wilson Ugabe bi mogao poticati iz priručnika za idealnog naturalizovanog građanina: radi puno radno vreme kao obezbeđenje u jednom od supermarketa popularnog austrijskog lanca, ima stan, tečno govori mađarski i njegova dobroćudna narav kosi predrasude iminentne okoline koja ga prihvata kao sebi ravnog. Jedina stvar koja čoveka mučenog tragedijom koja ga je preko noći, u krvavom pohodu na porodični dom lišila žene i obe ćerke, održava u stanju optimizma je stremljenje ka cementiranju građanskog statusa mađarskim državljanstvom. Da to nije nimalo lak put je jasno od prve scene filma u kojoj ga vidimo kako se preznojava pred komisijom koja mu postavlja pitanja zrela za univerzitet. Mađarski humanizam i renesansa, začkoljice iz mađarskog ustava, pitanja vezana za nastanak prve mađarske države i iz istorije književnosti se nižu i Wilson treći put prolazi kroz pakao potpune blokade i nesnalaženja u preobimnom štivu, obaveznom u premošćavanju najtežeg koraka ka žudno željenom evropskom pasošu. Ispiti za dobijanje državljanstva nisu mađarska izmišljotina i gledaocu postaje jasno da ne bi znao da odgovori na pregršt pitanja vezanih za sopstvenu kulturu. Film uranja u apsurdnost prevelikih očekivanja od imigranata od kojih se traži da znaju sve ono što prosečan građanin, ‘blagosloven’ rođenjem u datoj zemlji porekla verovatno od gimnazije odavno više ne čuva u svojoj glavi, ukoliko se sa tim podatcima uopšte ikada sprijateljio.
Da Evropom poslednjih nekoliko godina vlada talas ksenofobije nije potrebno posebno podvlačiti i izlet iz klasičnog dokumentarnog žanra u obrađivanju ovakvih tema, ne-voajersistički i ne suvo-činjenički je dobrodošao potez pod uslovom da autori imaju dovoljno ideja i sposobnosti da se udalje od crno-belih prikaza stvarnosti i udaranja na suzne žlezde. U slučaju Vranikovog ‘Građanina’, problem nije sumnja u verodostojnost opisanih situacija pa ni melodramatičnost koje i nema, već preterana lakoća sa kojom se Wilson kreće u svojoj sredini koja ga, maltene kao da je sa njom rastao i klupe žuljao, oberučke prihvata. Teško je zamisliti stvarnu situaciju u kojoj bi afrički emigrant tako jednostavno ušetao kod lokalnog mesara, sa njim ispijao rakijice i još kovao planove kako da ga oženi svojom cimerkom koja nelegalno boravi u Mađarskoj. I pored dečijih bolesti, ‘Građanin’ ima svojih neospornih kvaliteta – oslanja se na snažno izgrađene glavne likove, njihove realistične strepnje, žudnje i pakao kroz koji prolaze u igri zvanoj želja za normalizacijom života. Prava smetnja filmu, van dobronamernog rediteljevog stvaranja blistavog karaktera bez flečice je fotografija Imra Juhasza koja pritiska narativ propuštajući premalo svetla kroz objektiv. Efekat koji se dobija je pretovarenost atmosferskim ugljen-monoksidom.
Očigledno zadovoljan svojim skromnim bitisanjem u Budimpešti, Wilson se grčevito bori da ozvaniči svoj status, ali svestan toga da mu neće poći za rukom da se sam spremi za zahtevan ispit, on prihvata ponudu svoje šefice da uzima časove kod njene sestre, profesorke istorije i mađarskoh jezika koja se izdržava privatnim đacima. Uvučen u svet novih saznjanja koje stiče ekskurzijama po važnim budimpeštanskim istorijskim mestima, Wilson se zaljubljuje u Mariju (Ágnes Mahr), ženu svojih godina koja u njemu pak vidi nešto što joj nedostaje u sopstvenom domu – radoznalost, manire i blagost. Zatočena u klasičnom patrijarhalnom kavezu sa agresivnim mužem i dva odrasla sina koja ne znaju da funkcionišu bez majke, ona se upušta u vezu sa Wilsonom koja živote oboje ljudi izbacuje iz koloseka. Mariju očekuje neprijatno iznenađenje u vidu mlade žene Shirin koja živi sa Wilsonom u stanu. Agoniju bezpapiraša koji se iz straha od deportacije odlučuju na očajničke poteze Vranik približava upravo izgradnjom Shirinionog lika, klučne figure u filmu koja se nenadano pojavljuje pred Wilsonovim vratima, tražeći njegovog nekadašnjeg cimera Princa. U poznoj trudnoći, bez papira, kontakata i novca, Shirin se u potpunosti oslanja na Wilsonovu pomoć. Za njega, ovo je vrsta reinkarnacije izgubljenog porodičnog života, platonski u odnosu na mladu ženu prema kojoj se ponaša kao staratelj i očinski u odnosu na novorođenče koje će zajedno sa Shirin, u ilegali stana doneti na svet. Happy enda u ‘Građaninu’ nema i svaka od sudbina dobija tragičnu notu – neke od njih su posledično bezizlazne, neke mukotrpno ponavljajuće, a treće samo srcobolne. (6/10)
Intervju: Roland Vranik, reditelj ‘Građanina’
Film je dobio državnu finansijsku podršku. S obzirom na zvaničnu politiku Orbanove vlade i na aktuelna dešavanja u Mađarskoj, da li je ta misija bila teška?
Prostoji pet članova komisije koji odlučuju o finansiranju mađarskih filmskih projekata. Ti ljudi glasaju demokratski što znači da film prolaz ukoliko ima jedan glas više.Koliko znam, filmski fond uopšte nije pod šapom vlade. Ako pogledate filmove koji su snimani proteklih godina i koji su imali značajan uspeh po internacionalnim filmskim festivalima, videćete da su njihove teme u potpunoj suprotnosti sa onim kako se vlastodršci prema njima odnose – gej prava, romska manjina, filmovi o holokaustu… Na čelu komisije je Andrew Vajna, koji ionako dolazi iz potpuno nezavisne sredine, sa karijerom koju je kao producent izgradio u Americi. Kada se osvrnemo na režisere koji su dobili podršku, mislim da većinu njih možemo svrstati u takozvane levičare ili makar takve koji nisu vezani nizakakvu političku partiju.
Zašto si se odlučio da pod lupu uzmeš život afričkog izbeglice? Da li to dolazi iz ličnih kontakata?
Čuo sam dosta priča. Imam nekoliko afričkih prijatelja koji žive u Budimpešti i primetio sam da broj Afrikanac u Budimpešti raste. Danas ih je dosta u gradu, ali kada sam počeo sa pisanjem scenarija, njihova scena je tek počela da se razvija. Ja nisam mesija sa specijalnom porukom. Jednostavno sam želeo da prenesem sliku doživljenu njihovim očima.
Čitalac je suočen sa vrlo kompleksnim pitanjima koja komisija postavlja kandidatima za državljanstvo. Da li su ona zaista tako složena?
Ima i mnogo gorih. Štivo je neverovatno komplikovano i zahtevno. Ispit je mnogo duži, ali to je ta procedura. Ja verovatno ne bih imao šanse da položim takav ispit.
Kako je tekao proces istraživanja? Da li si imao podršku birokratskih tela?
Da. Za ne poverovati. Takođe sam stupio u kontakt sa građanskim inicijativama koje rade zajedno sa imigrantima i izbeglicama. Služba za doseljenike i državljanstvo mi je izašla u susret i dali su mi sve informacije koje sam od njih tražio. Odatle sam nastavio dalje i produbio sam znanje kroz izveštaje Helsinškog odbora za ljudska prava i ostalih NGO-a, ali i razgovarajući sa izbeglicama. Proces sakupljanja informacija je trajao skoro dve godine dok nisam dobio celokupnu sliku o dešavanjima.
Dve od tri glavne uloge zaposedaju amateri. Dr. Caka-Balila Marcela si pronašao na ulici, a ulogu mlade Iranke koja iz straha od deportacije ne napušta četiri zida takođe tumači devojka koja nema nikakvo iskustvo sa glumom. Zašto si se odlučio na naturščike?
Prva je veoma praktične prirode – kako da nađem crnca koji tečno priča mađarski? To je skoro nemoguće. Zbog toga nisam imao puno izbora. Druga opcija je bila da se dovedu profesionalci iz Francuske ili neke druge zemlje. Ali to bi bila katastrofa, zato što bi imali nekoga francuskog porekla koji se bori da izgovori tekst na lošem mađarskom i koji ne bi imao pojma znači tekst koji mu izlazi iz usta. Između ostalog – od samog početka sam se vezao za ideju da bi za te uloge trebalo angažovati ljude koji mogu da se užive u radnju zato što su im dijalozi i situacije opisane u scenariju bliske. Pronašao sam ovo dvoje i na početku je sa njima bilo grozomorno raditi. Nisu znali da se ponašaju pred kamerom, nisu znali da se iskažu. Dobili su časove glume tako što sam ih tretirao kao profesionalce koji su morali da vežbaju do padanja u nesvest. Bio sam veoma nervozan jer nisam znao šta će od toga svega ispasti – da li će uspeti da dođu do nivoa na kome će moći da prenesu realnost na platno. Na svu sreću se sve dobro završilo. Naposletku su odigrali svoje uloge veoma verodostojno.