'Forever Pure' - priča o najrasističkijoj fudbalskoj fan bazi Izraela - Monitor.hr
30.01.2017. (15:04)

‘Forever Pure’ – priča o najrasističkijoj fudbalskoj fan bazi Izraela

Fudbalski klub Beitar Jerusalem, osnovan 1963, najkontoverzniji je tim izraelske fudbalske lige zbog fanatične baze navijača koja veruje da je Beitar mnogo više od jednog kluba. Zbog takvih ubeđenja oni će Beitar Jerusalem dovesti do potpunog kolapsa u sezoni 2012-2013, vođeni ekstremno rasističkim motivima i agresivnom nakanom da utiču na interne odluke menadžmenta, na izbor igrača i na “njihovu lojalnost principima Beitara” koja glasi – “zauvek čisti i bez Arapa”. Slike koje se posle uvodne špice vide u dokumentarnom filmu Maye Zinshtein Forever Pure, pokazuju verne fanove dok prate autobus sa fudbalerima, skandirajući i mašući zastavama. Ovo bi mogla biti bilo koja fanatična grupa navijača diljem planete, onih koji su manje vođeni sportskim, a više ideološkim, rasističkim motivima. Međutim, retko koja od njih ima takvu vrstu huliganstva, sa jakom i strogo definisanom podelom uloga i političkim uticajem. O stvaranju mita vezanog za Beitar Jerusalem, tim koji tradicionalno podržavaju političari Likud Nacionalne Liberalne Partije, najveće političke stranke desnog centra u Izraelu, gledalac saznaje od Erela Segala, izdavača i navijača Beitara: “Klub je decenijama predstavljao Mizrachi Jevreje i desnicu. Tokom godina, postao je simbol tzv. drugoklasnih Izraelaca, tim neprivilegovanih”.

Film pokazuje pravu stranu medalje fanatizma navijača poznatih kao La Familia i posledice sa kojima se klub zbog njega suočava u sezoni 2012-2013, srozavši se sa relativno visokog mesta u ligi na poslednju prečku. U pozadini priče o eskalaciji nasilja, pretnji i smeni vlasnika/menadžmenta pa čak i igrača te sporne sezone, stoji politička ambicija jedne od najkontroverznijih ličnosti Izraela koja je kroz inat i beskrupulozne poteze, dovela do toga da se rasizam konačno uoči i definiše kao problem. Ne iz plemenitih namera, naravno. Maya Zinshtein dobija neverovatno iskrene odgovore od čoveka po imenu Arcadi Gaydamek, rusko-izraelskog milijardera upletenog u pranje novca i Angolagate zbog trgovine oružjem u vrednosti od 800 miliona dolara tokom ondašnjeg građanskog rata (1993-1998) i višegodišnjeg vlasnika Beitar Jerusalem fudbalskog kluba.

Iskoristivši javno nezadovoljstvo vladom Ehuda Olmerta 2005, Gaydamek vidi svoju šansu da napravi političku karijeru u Izraelu. Kupovina Beitar Jerusalema (2005) se biznismenu, svesnom uticaja koju klubski fanovi imaju u Jerusalemu, čini kao logičan potez u građenju političke karijere i dočepavanju funkcije gradonačelnika. Na arhivskim snimcima vidimo ga na javnim nastupima sa timom – velikodušna investicija u klub od skoro 100 miliona dolara, na početku mu garantuje veliku popularnost. Onog trenutka kada planovi o gradonačelničkoj stolici 2008. padaju u vodu – Gaydamak osvaja svega 3,6% glasačkog tela – njegovo interesovanje za klub sporta koji nikada nije voleo ni razumeo, nestaje: “Beitar ima više navijača od svih drugih izraelskih klubova zajedno. I zato su oni intersantan instrument propagande”, kaže u jednom trenutku.

Pre rezultata glasanja, sve je još uvek u savršenom redu – Gaydamek je zvezda kojoj masa kliče, pet godina kasnije on je meta mržnje zbog toga što je klub čiji je vlasnik, godinama ostavio u finansijskom škripcu. Iznanedno interesovanje oligarha za svoj klub nakon tolike pauze, 2013. svima podiže obrve i jasno je da iza toga mora stajati strategija. Pare se ponovo slivaju u klupsku kasu, Teddy stadion je dupke pun sa do 20.000 gledalaca na svakoj utakmici.

Od tima koji se dugo borio za preživljavanje, Beitar se u 33 meča sezone 2012-2013 podiže na četvrto mesto tabele. La Familia oligarhu ne oprašta ostavljanje kluba u škripcu i na njega se na stadionu obružava pevanjem stihova o njegovoj umešanosti u ratne zločine i pranje novca: “Moj san je da te vidim kako padaš, kurvin sine. Gonićemo te danonoćno”. Lojalnost timu je međutim tu i Beitar ne gubi nijedan meč tokom dva meseca.

Problemi počinju sa Gaydamekovom odlukom da se januara 2013. u Čečeniji odigra prijateljska utakmica između Beitara i tima iz Groznog. U izraelskim novinama osvanjaju naslovi: “Arcadi odvodi Beitar Jerisalem usred sezone da igra u muslimanskoj zemlji /U čemu je poenta ovog puta?/ Šta Arkadi ima na umu?!” Na umu su mu biznis i jedan, kako će se ispostaviti, opasan potez – on pod ugovor stavlja dva čečenska igrača: devetnaestogodišnjeg Dzhabraila Kadiyeva i Zaura Sadayeva, današnju zvezdu poljske fudbalske lige. Ne samo navijači, već i izraelska štampa reaguju rasistički: “Arcadi Gaydamek je angažovao dva Muslimana da igraju za Beitar Jerusalem”.

Itzik Kornfine, nekadašnji golman Beitar Jerusalema i sada predsednik kluba, od kultnog statusa koji je uživao među navijačima postaje persona non grata, zajedno sa kapitenom tima, nekadašnjim miljenikom publike – Arielom Harushom posle konferencije za štampu na kojoj je poželeo dobrodošlicu novim kolegama. Kornfine i Harush postaju mete pretnji zbog “izdaje načela” kluba i njihovi životi postaju nesnošljivi. U ništa manje opasnoj situaciji se nalaze dva čečenska igrača koje publika neprestano vređa, skandirajući konkretne pretnje: “Evo nas, najrasističkijeg tima Izraela”. Trener Eli Cohen se nalazi u nezgodnoj situaciji nekoga ko ne može više da motiviše igrače zbog sve snažnijeg bojkota od navijača koji doživljavaju na terenu. Eksplozija nacionalizma je zastrašujuća i novi fudbaleri se svuda osećaju neželjenim.

Konfrontiran pitanjem rediteljke zašto je Čečene doveo u Izrael, Arcadi (pitanje je koliko) otvoreno kaže: “Nisam ih uzeo zato što su dobri fudbaleri. Čak ne znam ni da li jesu ili nisu. Poenta ovog transfera je bila da se izazovu reakcije i da pokažu pravo lice ovog društva”. Rasizam koji je od samog osnivanja kluba bio neraskidiv deo identiteta navijačkog tela, odjednom dobija lice i jedan od transparenata koji se na stadionskim tribinama nalazi maltene od osnivanja kluba – “Forever pure. Smrt Arapima!” – počinje da živi svoju poruku: “Bez obzira na političke ideologije i stavove, kao Jevrejin ne bi smeo koristiti takve parole zbog prošlosti”, primećuje direktor kluba Kornfine, udarajući, takoreći ekser u glavu ovog fenomena. Komentar ide i na račun Benjamina Netanyahua koji tek posle potpune eskalacije nasilja, apeluje na navijače da ne podržavaju ovakvu vrstu retorike i ponašanja. “Gde je bio do sada?”, postaviće se logično pitanje. Svaki od uticajnih predsednika Izraela je nošen na rukama Beitar Jerusalem navijača.

La Familia nosi pobedu. Njihov jedini “verni” igrač Ofir Kriaf, mladi oportunista, postaje kapiten kluba, a novi menadžment objavljuje da nema nameru da pod ugovor stavi arapskog igrača. Arcadi Gaydamek klub poklanja novom vlasniku, a La Familia prošlost svoga kluba bukvalno spaljuje jedne večeri u kojoj vatra guta svu imovinu Beitar Jerusalema, uključujući i mini muzej. Ovo je film koji pokazuje manipulativnu stranu zvanične politike koja zloupotrebljava ksenofobiju zarad sopstvenih interesa. Forever pure je ogledalo društva koje udiše istu onu retoriku koja je njen narod pre skoro sedamdeset godina potpuno iskorenila.

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.


Slične vijesti

Jučer (19:00)

Osvjetljavanje prošlosti

Jasmila Žbanić u Razgovoru s razlogom: Iako je htjela obrađivati i neke druge teme, vuče je da govori o tragedijama

Redateljica iz BiH govorila je o njezinom novom dokumentarnom filmu “Blum – Gospodari svoje budućnosti”, koji donosi priču o nekadašnjem direktoru jugoslavenskog giganta Energoinvesta Emeriku Blumu, koji je kratko bio i gradonačelnik Sarajeva. Žbanić ističe kako je njezina ideja bila da film najviše gledaju mladi ljudi. Naime, o socijalističkoj prošlosti se ili negativno govori ili je se uopće ne spominje. U filmu se vidi kako je u to vrijeme, 1970-tih i 1980-tih godina, Sarajevo bio provincija. 88% žena nije znalo čitati ni pisati. S druge stane u Energoinvestu nalazimo žene direktorice, žene koje imaju jednaka prava i plaće kao muškarci. Filmovi “Grbavica” i “Quo vadis, Aida?” pokazuju kako se Žbanić bavi teškim ratnim temama. S filmske strane, kaže ona, to su najzanimljivije teme jer su vrlo dramatične, predstavljaju tabue koje treba osvijetliti s drugih strana. HRT

07.04. (09:00)

Još jedan čovjek koji nije mogao šutjeti

Mirotvorac: Reihl-Kir je bio lice institucije države koja uistinu brine do svih građana i do mira, no takva je država izgleda morala umrijeti

“Mirotvorac” je novi dokumentarni filmski hit koji plijeni pažnju pitkošću, rijetkim arhivskim snimkama i sveprožimajućom tjeskobnom atmosferom od početka do kraja, a redateljski postupci su usmjereni da uglavnom priča logično teče poput rijeke, s izuzetkom početka i kraja koji su povezani poput dvije strane istog novčića. Film nudi hipotezu da je Kirovo ubojstvo bilo i ubojstvo za primjer (u cilju ušutkivanja), a isto tako, nisu dani odgovori na pitanje zašto su poslije poznati hrvatski političari u zadnji čas odustali od odlaska na pregovore u Tenju, iz koje se Kir, te njegovi suputnici Zobundžija i Knežević neće vratiti živi. Film Ivana Ramljaka duboko ponire u introspektivne sfere na način koji bi svaka poštena, odgovorna osoba s ikakvim integritetom smatrala normalnim, ali narativ prevladavajućeg političkog mnijenja ga smatra štetnim. Ravno do dna

02.04. (17:00)

Zaslužio je spomenike

Redatelj dokumentarnog filma o Reihl-Kiru: Njegov javni status i dalje je apsolutno neprimjeren

Josip Reih-Kir je pregovorima sa srpskim stanovništvom uporno pokušavao spriječiti sukobe: dok je on načelnik tamošnje policije, inzistirao je, u tom dijelu Hrvatske neće biti rata. On se rasplamsao nakon njegovog ubojstva. O filmu Mirotvorac redatelj Ivan Ramljak priča detalje za Novosti: Postoje događaji prije i poslije Reihl-Kirovog ubojstva koji ukazuju na to da je Glavaš najvjerojatnije imao veze s ubojstvom, ali jasnog dokaza nema. A postoje i elementi iz kojih se može zaključiti da je riječ o Gudeljevom impulzivnom činu. Na suđenjima se govorilo kako je čuo da su mu srpski pobunjenici ubili oca, silovali majku i spalili kuću. Više ljudi s kojima sam razgovarao o Glavašu o njemu misle sve najgore i krive ga za razne zločine, ali ne smatraju da je naredio Reihl-Kirovo ubojstvo. U filmu se pojavljuju samo direktni svjedoci događaja, no pričao sam i s ljudima koji su ubojstvo istraživali, uključujući i moguće nalogodavce. Za organizirano su smaknuće postojale i povoljnije lokacije. Reihl-Kir nije jedini koji je stradao u vrijeme kada su oružje nosili mnogi koji nisu smjeli.

30.03. (21:00)

Doksamo se lokalno, mislimo globalno

Nenad Puhovski o novom izdanju ZagrebDoxa: Festival kao “prozor u svijet”

Izborom filmova ove godine pokušavamo pokazati da se veliki problem s kojim se danas globalno suočavamo i koji prijeti trećim svjetskim ratom može pokušati razbiti na niz manjih problema s kojima se možemo i trebamo uhvatiti ukoštac na osobnoj, lokalnoj, nacionalnoj i drugim razinama, kaže osnivač i umjetnički direktor festivala ZagrebDox za Novosti: Drugim riječima, umjesto da se samo bavimo globalnom ekologijom, Trumpom, Putinom i čime već, mi se prije svega bavimo ljudima, njihovim problemima i onime što možemo napraviti, pa su i filmovi otvaranja odabrani na osnovu tog kriterija. ZagrebDox kreće danas i traje sve do 6. travnja.

26.03. (12:00)

Dokumentarni maraton s doxom u glavi

ZagrebDox – gdje stvarnost ima bolji scenarij od fikcije

Međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox održava se od 30. ožujka do 6. travnja u Kaptol Boutique kinima. Factum predstavlja tri filma, uključujući Mirotvorca Ivana Ramljaka o Josipu Reihlu Kiru te Naći ću te Justine Matov. Green Dox donosi Ja sam rijeka, rijeka je ja i Ljude od plastike. U Teen Dox programu ističu se Tko ako ne mi i Projekt Nika. Nagrade dodjeljuju stručni žiriji, a najbolji Teen Dox film biraju učenici 1. gimnazije. Ravno do dna

18.03. (00:00)

Da su igrani filmovi, nitko im ne bi vjerovao

Dokumentarci: Kad je stvarnost luđa od fikcije

  • Tanka plava linija (The Thin Blue Line, 1988) – Errol Morris razotkriva nepravdu u slučaju Randalla Adamsa, nepravedno osuđenog na smrtnu kaznu, uveo rekonstrukcije u žanr true crime dokumentaraca
  • Grizzly Man (2005) – Priča o čovjeku koji je volio medvjede, ali oni nisu voljeli njega
  • Dragi Zachary (Dear Zachary, 2008) – Najtužniji true crime dokumentarac ikad snimljen,
  • Pehist: Život i smrti Roberta Dursta (The Jinx, 2015/2024) – Ubojica koji je sam sebi smjestio pred kamerama
  • Čin smaknuća (The Act of Killing, 2012) – Masovne ubojice rekreiraju vlastite zločine kao da snimaju Hollywoodski film

Bug

13.03. (08:00)

Jer tko još voli lagane teme?

Zagrebdox 2025: Dokumentarci koji (ne) ostavljaju mjesta za raspravu

Ovogodišji ZagrebDox donosi filmski presjek kontroverzi, biografskih priča i globalnih problema kroz tri ključna programa: Kontroverzni Dox, Biografski Dox i Stanje stvari. Od razotkrivanja radnih uvjeta u korporacijama, preko političkih i društvenih borbi, do osobnih previranja, ovogodišnji dokumentarci bez zadrške seciraju svijet u kojem živimo. Festival traje od 30. ožujka do 6. travnja u Kaptol Boutique Cinema, a detalji su dostupni na službenim stranicama. tportal

29.11.2024. (13:00)

Ekološki Zenica blues

Kraj svijeta, prirode i čovjeka u dokumentarcu ‘Nebo iznad Zenice’

Jedini razlog iz kojeg Zenica službeno nije najzagađeniji grad u Europi (to je zasad Sarajevo) jest to što tvrtka koja je najviše zagađuje već godina tvrdi da ne može izmjeriti koncentraciju benzena u zraku. Ovaj film, između ostalog, prati napore Eko foruma Zenica, na čelu s dekanom Politehničkog fakulteta, Samirom Lemešom, da se taj problem osvijesti i da se nešto poduzme. I iako do kraja snimanja filma rezultati još nisu stigli, uspio je postići to da se mjerenja provedu, da se provede istraživanje učestalosti genetskih oštećenja u stanovnika Zenice, a čini se da je Eko forum uspio i u još nečemu jer je ArcelorMittal nakon završetka snimanja ovog filma objavio zatvaranje koksare. Naravno, nisu priznali da ih je na to prisilio revolt građana i aktivista, ali nema veze, samo neka zatvore. Zrinka Pavlić za tportal

20.10.2024. (09:00)

Samo rokanje

DORF, festival posvećen rock dokumentarcima, idući tjedan u 18. izdanju

OK, nećemo nikada biti neki veliki festival, ali zato možemo biti mjesto za male platforme i mala druženja. Pokazali smo DORF-om da u Vinkovcima i diljem Hrvatske ima mladih talentiranih ljudi koji trebaju prostor za svoje ideje i djelovanje, a mi im to možemo ponuditi. U tome leži naš najveći uspjeh, smatra idejni začetnik festivala Toni Šarić. Ali, pogriješili bi kada bi rekli da je DORF bio isključivo mjesto na kojem do izražaja dolaze pojedinci i skupine koji su česti zanemareni iako to svojim radom ne zaslužuju, među gostima festivala bila su i neka veća imena. Činjenicu da nije lako organizirati festival koji ima specifičnu publiku i organizacijski ne počiva na velikom broju ljudi, svjedoče stalne potrage Šarića za novim lokacijama na kojima bi DORF dosegao višu razinu. S festivalskim programom su prošli čak 86 gradova u osam država. Novo, punoljetno izdanje kreće 23. 10., a bit će prikazano 8 filmova autora iz Hrvatske, Srbije, Slovenije i Sjeverne Makedonije, od kojih su dvije hrvatske premijerne projekcije. HRT

21.09.2024. (16:00)

Počivao u miru

U 85. godini umro ugledni dokumentarist i redatelj Petar Krelja

Jedan od najvažnijih hrvatskih filmskih redatelja, dokumentarist i filmski kritičar Petar Krelja umro je nakon duge i teške bolesti. Režirao je skoro 300 filmova i televizijskih emisija prema vlastitim scenarijima, uređivao radijske emisije, pisao kritičke tekstove i eseje, uređivao knjige te dugi niz godina radio kao filmski urednik na Prvom programu Hrvatskog radija. Tijekom svoje bogate filmske karijere osvojio je više od 35 nagrada i pamti se kao autor je jednog od najkonzistentnijih redateljskih filmografija u hrvatskoj kinematografiji. Neki od filmova koji su ostavili najveći trag u povijesti domaće filmske umjetnosti i utjecali na generacije mladih dokumentarista bili su “Coprnice” (1971.), “Povratak” (1975.), “Prihvatna stanica” (1977.), “Recital” (1972.), “Splendid Isolation” (1973.), “Mariška band” (1986.), “Na sporednom kolosijeku” (1992.). HRT