Geumul – autoritativna moć i nemoć prosečnog čoveka
Uvertira u prvu projekciju filma Geumul (Mreža) Kim Ki-Duka je 31. avgusta protekla u iščekivanju fiksiranja bioskopskih stolica zbog čije klimavosti je postojala opasnost da se čitavi redovi gledališta poruše kao kula od karata. Tako je počelo upoznavanje sa novom salom bioskopa Giardino koja, sem zanimljivog luna park efekta, propušta i spoljašnju buku za koju nažalost ne postoji alat koji je može odstraniti. I pored tehničkih intervencija, publika se iz opasnosti od padanja ničice usred filma, tokom čitave projekcije premeštala na stabilniju posmatračku tribinu – stepenište. Čitav ovaj splet okolnosti nije doveo do toga da se sala isprazni što projekcija samo delimično duguje poštovanju prema prisutnim glumcima i režiseru. Iako do sada najravnije Kim Ki-Dukovo ostvarenje, sama tema filma je dovoljna da zadrži pažnju skoro dva puna sata.
Geumul (program Cinema nel Giardino) je priča o severno-korejskom ribaru Namu (Ryoo Seng-bum) koji se, kroz kvar motora izazvan upetljavanjem ribarske mreže, protiv svoje volje obreva u vodama Južne Koreje gde ga hapse pod sumnjom špijunaže. Završivši u pritvoru koji liči na solidan hotel i sa protežeom Lee-juem (Oh Jin-Woo) čija je dužnost da se o njemu stara, Nam pokušava da se snađe u nezahvalnoj situaciji nekoga koga obe strane sumnjiče za ulogu uhode. Uhvaćen u mrežu sopstvenih realnih strahova od reprekusija prema ženi i kćerki od strane severno-korejske tajne službe zbog svog navodnog bekstva iz zemlje, on se koprca da dokaže sopstvenu nevinost, upadajući u sve dublje stanje očajanja koje postepeno krnji njegovu iskustvom naučenu predostrožnost. U tom procesu, u jednom momentu isprovociran, on pri saslušanju zamahuje pesnicom na sadističkog inspektora i priznaje da je nekada pripadao specijalnim jedinicama narodne vojske u sklopu obaveznog vojnog roka. Kada svima postane jasno da imaju posla sa nevinom osobom, usleđuje drugačija vrsta mučenja – pokušaj da se Nam, kao neko ko dolazi iz diktature, zadrži u zemlji demokratije. I pored šoka koji doživljava pri prvom susretu sa konzumentskim svetom u kome se ne oskudeva u hrani i robi, Nam ostaje veran svojim moralnim načelima i novu sredinu meri lupom nekoga ko ne razume rasipništvo. Videvši da im ne polazi za rukom da ga odvrate od namere da se vrati porodici, pripadnici južno-korejske tajne službe popravljaju ribarev motor i puštaju ga da ode. Kim Ki-Duk, prethodno unevši sve nijanse koji Namu daju karakternu čvrstinu, čini čudnu grešku i u jednom ga momentu stavlja u poziciju naivne budale koja biva uvučena u istinski čin špijunske delatnosti tokom kratkotrajnog boravka u Seulu. Još crnje – on toga nije svestan sve dok mu taj podatak ne “nacrtaju”.
Iako se svaki od glavnih likova u Geumulu može karakterno spakovati u uredne klasifikacione fijoke, Kim Ki-Duk za dlaku izbegava da ih iskarikira, sem u jednom usamljenom slučaju. Inspektor je preterano uvučen u portret antipatičnog južno-korejskog nacionaliste koji, u porivu da se osveti za pogibiju rodbine u ratu, pritiska sve ekstremne dugmiće ponašanja, pri kraju se pretvarajući u komičnu slepstik figuru koja histerično, sa suzama u očima, grleno peva patriotsku pesmu. Posezanje za klišeom “bad cop-a” jedan je od kamena spoticanja filma, baš kao, netipično za Kim Ki-Duka, konvencionalno obrađena priča koja i pored svih mana uspeva da prenese poruku o univerzalnosti relacije između pozicija autoritativne moći i nemoći prosečnog čoveka, kao i o uticaju identifikacije sa određenom nacijom ili političkom doktrinom na naše viđenje sveta. Prija i njegova distanciranost od zauzimanja stava prema političkim pitanjima čime radnja filma ostaje nekorumpirana ideološkim stavovima.
Geumul je istovremeno film koji svesno pikira na emocije i koji se od njih ograđuje, tako stvarajući čudnu atmosferu u kojoj je povremeno teško snaći se. Razumljiva je Ki-dukova dilema kako da se nosi sa težinom povratka svoga junaka u Severnu Koreju, jednog od poslednjih bastiona apsolutne diktature. Razumljiva je i njegova potreba da ukaže na fundamentalne razlike koje prožimaju oba društva. Manje je jasna njegova jednosmerna putanja na kojoj se ne dešavaju nikakva iznenađenja, što se najmanje moglo očekivati od režisera kao što je Kim Ki-Duk.
Ocjena: 6/10
Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinar iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje sa austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.