Geumul - autoritativna moć i nemoć prosečnog čoveka - Monitor.hr
02.09.2016. (08:29)

Geumul – autoritativna moć i nemoć prosečnog čoveka

Uvertira u prvu projekciju filma Geumul (Mreža) Kim Ki-Duka je 31. avgusta protekla u iščekivanju fiksiranja bioskopskih stolica zbog čije klimavosti je postojala opasnost da se čitavi redovi gledališta poruše kao kula od karata. Tako je počelo upoznavanje sa novom salom bioskopa Giardino koja, sem zanimljivog luna park efekta, propušta i spoljašnju buku za koju nažalost ne postoji alat koji je može odstraniti. I pored tehničkih intervencija, publika se iz opasnosti od padanja ničice usred filma, tokom čitave projekcije premeštala na stabilniju posmatračku tribinu – stepenište. Čitav ovaj splet okolnosti nije doveo do toga da se sala isprazni što projekcija samo delimično duguje poštovanju prema prisutnim glumcima i režiseru. Iako do sada najravnije Kim Ki-Dukovo ostvarenje, sama tema filma je dovoljna da zadrži pažnju skoro dva puna sata.

Geumul (program Cinema nel Giardino) je priča o severno-korejskom ribaru Namu (Ryoo Seng-bum) koji se, kroz kvar motora izazvan upetljavanjem ribarske mreže, protiv svoje volje obreva u vodama Južne Koreje gde ga hapse pod sumnjom špijunaže. Završivši u pritvoru koji liči na solidan hotel i sa protežeom Lee-juem (Oh Jin-Woo) čija je dužnost da se o njemu stara, Nam pokušava da se snađe u nezahvalnoj situaciji nekoga koga obe strane sumnjiče za ulogu uhode. Uhvaćen u mrežu sopstvenih realnih strahova od reprekusija prema ženi i kćerki od strane severno-korejske tajne službe zbog svog navodnog bekstva iz zemlje, on se koprca da dokaže sopstvenu nevinost, upadajući u sve dublje stanje očajanja koje postepeno krnji njegovu iskustvom naučenu predostrožnost. U tom procesu, u jednom momentu isprovociran, on pri saslušanju zamahuje pesnicom na sadističkog inspektora i priznaje da je nekada pripadao specijalnim jedinicama narodne vojske u sklopu obaveznog vojnog roka. Kada svima postane jasno da imaju posla sa nevinom osobom, usleđuje drugačija vrsta mučenja – pokušaj da se Nam, kao neko ko dolazi iz diktature, zadrži u zemlji demokratije. I pored šoka koji doživljava pri prvom susretu sa konzumentskim svetom u kome se ne oskudeva u hrani i robi, Nam ostaje veran svojim moralnim načelima i novu sredinu meri lupom nekoga ko ne razume rasipništvo. Videvši da im ne polazi za rukom da ga odvrate od namere da se vrati porodici, pripadnici južno-korejske tajne službe popravljaju ribarev motor i puštaju ga da ode. Kim Ki-Duk, prethodno unevši sve nijanse koji Namu daju karakternu čvrstinu, čini čudnu grešku i u jednom ga momentu stavlja u poziciju naivne budale koja biva uvučena u istinski čin špijunske delatnosti tokom kratkotrajnog boravka u Seulu. Još crnje – on toga nije svestan sve dok mu taj podatak ne “nacrtaju”.

Iako se svaki od glavnih likova u Geumulu može karakterno spakovati u uredne klasifikacione fijoke, Kim Ki-Duk za dlaku izbegava da ih iskarikira, sem u jednom usamljenom slučaju. Inspektor je preterano uvučen u portret antipatičnog južno-korejskog nacionaliste koji, u porivu da se osveti za pogibiju rodbine u ratu, pritiska sve ekstremne dugmiće ponašanja, pri kraju se pretvarajući u komičnu slepstik figuru koja histerično, sa suzama u očima, grleno peva patriotsku pesmu. Posezanje za klišeom “bad cop-a” jedan je od kamena spoticanja filma, baš kao, netipično za Kim Ki-Duka, konvencionalno obrađena priča koja i pored svih mana uspeva da prenese poruku o univerzalnosti relacije između pozicija autoritativne moći i nemoći prosečnog čoveka, kao i o uticaju identifikacije sa određenom nacijom ili političkom doktrinom na naše viđenje sveta. Prija i njegova distanciranost od zauzimanja stava prema političkim pitanjima čime radnja filma ostaje nekorumpirana ideološkim stavovima.

Geumul je istovremeno film koji svesno pikira na emocije i koji se od njih ograđuje, tako stvarajući čudnu atmosferu u kojoj je povremeno teško snaći se. Razumljiva je Ki-dukova dilema kako da se nosi sa težinom povratka svoga junaka u Severnu Koreju, jednog od poslednjih bastiona apsolutne diktature. Razumljiva je i njegova potreba da ukaže na fundamentalne razlike koje prožimaju oba društva. Manje je jasna njegova jednosmerna putanja na kojoj se ne dešavaju nikakva iznenađenja, što se najmanje moglo očekivati od režisera kao što je Kim Ki-Duk.

Ocjena: 6/10

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinar iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje sa austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.


Slične vijesti

08.09.2019. (08:30)

Silovanje više manje

Zlatnog lava u Veneciji donio ‘Joker’, Polanski dobio nagradu žirija

Na 76. Filmskom festivalu u Veneciji glavnu nagradu odnio je ‘Joker’ Todda Phillipsa s Joaquinom Phoenixom u glavnoj ulozi. Film je hvaljen od prvog dana, a sad se spominje i kao kandidat za Oscara. Unatoč kontroverzama zbog uvrštenja redatelja osuđenog za silovanje 13-godišnjakinje, nagradu žirija dobio je J’accuse’ Romana Polanskog, koji govori o aferi Dreyfus. Hollywood Reporter

10.09.2018. (19:45)

Internet je novo kino

Pavičić: Pobjednik Venecije – izvanredan crno-bijeli film koji ni neće u kina

Alfonso Cuarón snimio je mali, privatni, crno-bijeli intimistički film te – po svemu sudeći – pogodio, piše Jurica Pavičić o Romi, pobjedniku 75. venecijanskog filmskog festivala. Ovo je prvi puta u povijesti da je glavnu nagradu na jednom od najvećih filmskih festivala osvojio film u produkciji Netflixa, koji neće imati standardnu kino distribuciju.

13.09.2016. (09:54)

Naša žena na otoku

Izvještaj iz Venecije: Zanemareni dokumentarci, zaslužene nagrade

“Festival je završen, nagrade su podeljene. Priznanje Lavu Diazu (Zlatni lav za Ženu koja je otišla) nije toliko veliko iznenađenje koliko činjenica da je nagrada za najbolji film ponovo zaobišla Andreja Končalovskog koji će morati da se uteši Srebrnim lavom za najbolju režiju za svoju holokaust dramu Raj“, piše Monitorova dopisnica iz Venecije Marina Richter u rezimeu filmskog festivala. Monitor

13.09.2016. (09:34)

Gotova Mostra, festival prošao bez iznenađenja, uz par promjena

Festival je završen, nagrade su podeljene. Devetočlani žiri programa Venezia 73 kojim je predsedavao britanski reditelj Sam Mendes, a u kome su se nalazili Laurie Anderson, Gemma Arterton, Giancarlo de Cataldo, Nina Hoss, Chiara Mastroianni, Joshua Oppenheimer, Lorenzo Vigas i Zhao Wei, Zlatnog lava za najbolji film je dodelio Filipincu Lavu Diazu za Ženu koja je otišla, crno-belu studiju političkih i socijalnih nepravdi, ljudskog zla i osvete kroz priču o učiteljici Horaciji koja 30 godina provodi na robiji zbog ubistva koje nije počinila. Diazovski dug, ali ne i tradicionalno spor kao njegova prethodna ostvarenja (podsetimo se samo osmosatnog A Lullaby for the Sorrowful Mystery premijerno pokazanog na Berlinalu u februaru), ovo je iznenađujuće pristupačan film čija se 226 minuta skoro ne osećaju.

S obzirom na profil takmičarskog programa na kome su se našla ostvarenja neujednačenog kvaliteta, priznanje Diazu nije toliko veliko iznenađenje koliko činjenica da je nagrada za najbolji film ponovo zaobišla Andreja Končalovskog koji će morati da se uteši Srebrnim lavom za najbolju režiju za svoju holokaust dramu Raj, nagradom koju deli sa Amatom Escalanteom za Untamed. Posle 50. godina od pojavljivanja u Veneciji sa Prvim učiteljem koji je Natalyi Arinbasarovoj doneo Volpi Cup za najbolju glumicu 1966, ovo je – uz Kuću ludaka za koju je 2002. primio Specijalnu nagradu žirija, treće veliko priznanje za Konchalovskog od Poštarovih belih noći 2014, takođe krunisanog Srebrnim lavom.

La La Land, mjuzikl Damiena Chazella je od svoje prve projekcije pobrao izvanredne kritike, ali to nije film koji je mogao da računa sa najvišim nagradama zato što se žanrovski nalazi u problem zoni. Coppa Volpi Emmi Stone za najbolju glumicu je time vrsta nadoknade i pored jake konkurencije koju je imala u Natalie Portman za ulogu Jackie Kennedy u biopicu Pabla Larraina Jackie, nagrađenog za scenario Noahe Oppenheima. Za izvanredan performans fiktivnog argentinskog Nobelovca za kniževnost u The Honorable Citizen Mariana Cohna & Gastona Duprata, Coppa Volpi za najboljeg glumca je otišla sasvim zasluženo Oscaru Martinezu. ‘The Honorable Citizen’ je inače bio jedan od jačih kandidata u glavnom takmičarskom programu u koji su nekako skliznuli i Kusturicin Na mliječnom putu, Piuma Rohana Johnsona i Questi Giorni Giuseppea Piccionija, kojima bi idealno mesto bilo na nekom revijalnom programu tipa ‘novi filmovi iz…’

O filmu The Bad Batch Ane Lily Amirpour koji je dobio specijalnu nagradu žirija, Monitor je pre nekoliko dana objavio kritiku. To je film sa neodoljivom vizuelnom estetikom koji se gubi na pola puta u rediteljkinoj neodlučnosti da li pravi akcioni ili arthouse film.

Na ovogodišnjem takmičarskom Orrizonti programu se takođe našlo dvadeset filmova, među kojima i nepalski White sun Deepaka Rauniyara o antirežimskom partizanu Chandri, koji se čuvši vest o smrti oca, vraća u svoje zabačeno planinsko selo posle skoro decenije odsustva. Film je sitno vezen metaforama o smeni starog novim. U pozadini priče se nalaze oružani sukobi (1996-2006) između maoističkih pobunjenika i monarhista i smrt oca simbolično predstavlja gašenje starog državnog sistema i rađanje novog. To je film koji je nezasluženo zaobiđen pri žiri odlukama.

Orrizonte nagrada za najbolji film je otišla Federici di Giacomo za dokumentarac Liberame o Ocu Cataldu, poznatom egzorcisti sa Sicilije i njegovim kolegama. Di Giacomo temi pristupa staloženo i bez hype intervencija. Nju njaviše interesuju razlozi za procvat interesovanja za egzorcizam koji očigledno postaje vrsta psihoterapije kod ljudi koji svoje lične demone pretvaraju u biblijske. Najbolja režija je čast koja pripada Belgijanki Fien Troch za njen portret tri tinejdžera koji se bore sa svojim problemima u maloj ruralnoj zajednici. Troch istražuje mračne strane odnosa roditelji-deca u priči u kojoj dugogodišnje seksualno zlostavljanje jednog od tinejdžera eskalira u ubistvo čiji su svedoci njegovi drugovi.

Osvrnuvši se na nedavno završeni festival, presuda je da je većina nagrada ipak otišla u prave ruke. Dokumentarni filmovi, sem Liberame su nažalost ostali u drugom planu što sa druge strane nije ni tako neuobičajen festivalski sindrom.

Festival je ove godine prošao kroz nekoliko značajnih promena. Projekcione sale su obnovljene i tehnički adaptirane prema novim standardima, a za profesionalce je premijerno uvedena mogućnost gledanja filmova iz programa Orizzonti online. Obnovljen je i Cinema nel Giardino inaugurisan prošle godine – ista ona sala u kojoj je publika počela da pada zajedno sa sedištima na projekciji Kim Ki-Dukovog The Net, u daljem toku festivala se pokazala kao potpuno funkcionalna.

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.

11.09.2016. (20:42)

U kino s dekicom

Pavičić: Lav Diaz, pobjednik Venecije, Filipinac koji snima najdulje filmove

“Lav Diaz (1958) jedan je od najmanje izgledanih kultnih režisera suvremenog filma. Premda je nagrađivan, a među probranijim filmofilima ima kult­ni status, Diaz je izvan festivalske niše malo distribuiran i prikazivan, ponajprije zbog ekscesne duljine filmova. Diaz je tipičan predstavnik onog usmjerenja u svjetskom filmu koji je britanski kritičar Johnatan Romney nazvao ‘slow cinema’ (spori film), gdje snovidljiva, onirička sporost postaje element autoreferencijalnosti. Diaz, međutim, nije apstraktni eksperimentator. Filmovi su mu često vrlo politični, te se često bavi klasnim proturječjima siromašnih Filipina”, piše Jurica Pavičić o osebujnom pobjedniku 73. Mostre. Jutarnji

11.09.2016. (12:44)

Texas barbecue

Izvještaj iz Venecije: ‘The Bad Batch’ – izbačeni iz SAD-a kao hrana kanibalima

Novi film redateljice Ane Lily Amirpour ‘The Bad Batch’ distopična je fantazija smještena u meksičku pustoš, u anonimnom prostoru u koji američke vlasti u egzil šalju otpadnike od društva, a gdje ih love i jedu kanibali. Film je upravo prikazan na filmskom festivalu u Veneciji, a Monitorova dopisnica s Mostre Marina Richter ocjenjuje ga vizualnim užitkom jer su fotografija i produkcijski dizajn besprijekorni, a muzika izvanredno odabrana da isprati svaku bitnu scenu. Monitor

11.09.2016. (00:12)

Lav Lavu

Zlatni lav festivala u Veneciji za film "The Woman Who Left" Lava Diaza

Filipinac Lav Diaz nagrađen je na zatvaranju 73. Filmskog festivala u Veneciji Zlatnim lavom za svoje ostvarenje The Woman Who Left. Snažna priča o ženi koja je prisiljena da mijenja svoj način života u uništenoj domovini nakon što je nepravedno provela 30 godina u zatvoru najbolji je film ovog festivala, a filipinski filmaš Zlatnog lava dodao je svojoj impresivnoj kolekciji nagrada.Tom Ford je dobio Veliku nagradu žirija za film Nocturnal Animals, triler s Amy Adams i Jake Gyllenhaal u glavnim ulogama. Klix, Guardian, Novi list

10.09.2016. (20:23)

Spori Filipinac i nemarni Balkanac

73. Mostra: Diaz za pamćenje i Kusturica za zaborav

“Kako to obično biva, najnoviji genijalni film Lava Diaza Ang Babaeng Humayo (Žena koja je otišla) ostavljen je za samu festivalsku završnicu iako film traje samo tri i pol sata, što je pristojna minutaža u odnosu na njegov prethodni komad Uspavanka za tužni misterij, prikazan na ovogodišnjem Berlinaleu, koji traje preko šest sati. Emir Kusturica se u najnovijem filmu ‘Na Mliječnom putu’ pretvorio u karikaturu samog sebe, sveden na seriju histeričnih i bombastičnih scena i partitura koje prizivaju lošeg Alana Forda”, piše Dragan Rubeša za Novi list.

10.09.2016. (09:06)

Amerikanac u Vatikanu

Izvještaj iz Venecije: Jude Law hladan i manipulativan u ulozi ‘Mladog Pape’

Izvan natjecateljskog programa 73. venecijanskog filmskog festivala prikazane su prve dvije jednosatne epizode televizijske serije The Young Pope oskarovca Paola Sorrentina. “Jude Law se pojavljuje u svojoj do sada najfinijoj ulozi kao manipulantan, emotivno hladan konzervativni poglavar crkve koji sebe proglašava Bogom”, piše Marina Richter, Monitorova dopisnica s filmskog festivala u Veneciji. Monitor