'Hail, Caesar!' - "nek snimaju, ali od Coena smo navikli na bolje" - Monitor.hr
21.03.2016. (08:47)

‘Hail, Caesar!’ – "nek snimaju, ali od Coena smo navikli na bolje"

Možda ne bi bilo loše povući paralelu između braće Coen i Woodyja Allena. Ne radi se tu samo o njihovom poreklu i sličnom smislu za meta-humor, elaboriranim i intelektualiziranim štosevima, pa ni o njihovoj poželjnosti za saradnju kod etabliranih glumaca. Stvar je pre svega u njihovoj potrebi da svako malo izbace film, odnosno realizuju ideju, iako bi ponekad možda bolje bilo da pričekaju, o tome da svaki njihov film na neki način govori o njima, izražava njihove stavove i namere, pa i o mojoj recepciji istog. Iskreno, smatram da loši do prosečni Coeni, kao uostalom i Woody Allen, još uvek “šiju” većinu kino-repertoara.

A loših do prosečnih filmova imaju u svojim karijerama. Dok se kod Allena to može opravdati njegovom starošću, pa je čak i simpatično da štanca film godišnje kako bi se osetio mlađim, kod braće je to prilično neshvatljivo – nisu toliko stari da bi se utrkivali s vremenom, niti moraju biti sveprisutni da bi bili relevantni, već imaju status miljenika relevantne kritike. Možda oni samo prave filmove kao neke svoje uvrnute tematske žurke, a sa tim stvarima znate kako ide. Nekad stvari odu dovraga, a da ni naši domaćini, ni njihovi gosti, pa ni mi koji to gledamo za sigurne distance, ne znamo kako i zašto. ‘Hail, Caesar!’ je jedna takva žurka.

Što je čudno jer su svi sastojci za koenovski cirkus tu: satirični ton, prepoznatljiv “setting” poslednjih godina klasičnog Hollywooda, obilje referenci na taj period, Hollywood uopšte i karijeru samih Coenovih, zvezdana postava sačinjena što od njihovih veterana (Josh Brolin, Frances McDormand, Tilda Swinton u dvostrukoj ulozi), što od novih faca, prepoznatljivih “vrućih” zvezda (Scarlett Johansson i dvojac Tatum-Hill), što od zaboravljenih asova izvučenih iz naftalina za camero uloge kao što su Christopher Lambert i Dolph Lundgren. Čak je i George Clooney opet tu u ulozi tupana, iako je posle ‘Burn After Reading’ rekao da mu je dosta.

Film prati jedan radni dan u životu menadžera filmskog studija Capitol Eddieja Mannixa (Brolin). Taj dan traje više od 24 sata, protagonista panično gleda na sat da nas na to podseti, i u njemu nema spavanja. Mannix za to vreme mora da predupredi skandale i očuva imidž studija i da se pobrine da produkcija novih naslova ide glatko. Njegovi izazovi počinju sa pijanim zvezdama koje bi pozirale u lascivnim pozama, zvezdom mjuzikala na vodi (Johansson) koja je zatrudnela van braka, raspevanim kaubojem (Ehrenreich) koji je po nalogu vlasnika studija dobio “prekomandu” u sofisticiranu salonsku dramu po motivima broadwayske predstave u čijem se okruženju, naravno, ne snalazi, ma koliko se i on i reditelj (Fiennes) trudili i kompleksnom produkcijom rimsko-bibliskog spektakla na tragu Ben Hura čija je glavna, budalasto-pijana zvzeda (Clooney) netragom nestala baš pred ključnu scenu velikog govora. Ispostaviće se da je njega otela komunistička ćelija sastavljena od nezadovoljnih, slabo plaćenih scenarista i da za njega traže otkup. Tu su još sastanci sa predstavnicima religijskih zajednica kako bi se utvrdilo je li sadržaj spektakla prihvatljiv za moralna osećanja Amerikanaca, sestre-bliznakinje (Swinton) i ljute rivalke, trač-novinarke koje su iskopale stari skandal, iluzija privatnog života sa ženom i decom i ponuda od kompanije Lockhead za bolje plaćeni, stabilniji i manje zahtevan i stresan posao na koju Mannix mora da odgovori do kraja dana.

Pripremite se, dakle, za jurnjavu, zabune, rapidne dijaloge i mešavinu fizičkog i verbalnog humora. Posetićemo filmske setove i studije na kojima se snimaju westerni, spektakli, drame, “vodeni” i “mornarski” mjuzikli, kino-dvorane za testne projekcije, montažnu sobu u kojoj sa cigaretom u ustima i šalom oko vrata radi Frances McDormand, skrivene restorane i još skrivenije detektivske agencije u kojima se događaju još skriveniji sastanci. Upoznaćemo i grupu komunističkih pisaca koji svoju revoluciju podižu iz luksuzne vile sa prekrasnim pogledom, a u tome im pomaže i sam doajen marksističke misli, Herbert Marcuse (Bluthal), gledati vinjetice iz raznih filmova u produkciji, a neretko ćemo upasti i u muzičke numere.

Sve, naravno, obiluje referencama, počevši od Capitol studija, istog onog za koji je radio Barton Fink u prvom filmu Coenovih koji se bavi Hollywoodom i koji je preslika MGM-a. O tome govori i ime protagoniste, stvarnog “fixera” u slavnom studiju u “zlatno doba”. Naš vrli kauboj je tako “stand-in” za Johna Waynea, trudna plivačica u kostimu sirene za Esther Williams, rasplesani mornar za Genea Kellyja, a rimski tribun za Charltona Hestona. Komunisti-scenaristi su jasna asocijacija na Daltona Trumba i makartizam, štos sa Marcuseom podseća na Woodyja Allena i ubacivanje Marshalla McLuhana u ‘Annie Hall’. Čak je i ne baš uspeli štos sa udvajanjem trač-novinarke asocijacija na Heddu Hopper.

Lovljenje referenci je zapravo i najzabavniji deo filma, posebno za nekoga kome su bliski stari holivudski filmovi. Međutim, u obilju istih sasvim je moguće smetnuti s uma glavnu, onu koja se daje u podnaslovu (“a story of Christ”) i koja se ne odnosi samo na ‘Ben Hur’ i naslovni film u filmu, nego i na osnovnu narativnu liniju filma. Mannix je Isus pred iskušenjem (ponuda iz Lockheada, korporacije koja prodaje smrt sa sve fotografijom sa Bikini Atola je svakako satanski zov) i eto objašnjenja zašto film počinje i praktično se završava u ispovedaonici Katoličke crkve. Referentan je, i zato uspeo, štos i sa fotografijom Rogera Deakinsa koja do u detalje podražava fotografiju kičastih spektakala iz 50-ih godina.

Ali to je otprilike to. Jer sve smo to, u dosta boljem izdanju, već videli kod Coenovih. Oni su se već bavili Hollywoodom, što direktnije i u dosta mračnijem tonu u ‘Bartonu Finku’, što poprilično očito u ‘Big Lebowskom’, što indirektno, u većini naslova koje su snimili u novom milenijumu, parodirajući i svodeći na postmodernistički apsurd pojedine holivudske žanrove. Ono što je trebalo biti sinteza njihovog dosadašnjeg rada na temu Hollywooda i filmova uopšte deluje kao nered u kome se ređaju fore i fazoni sa polovičnim uspehom.

Fizička komponenta humora se još nekako i drži jer utisak popravljaju pevačko-plesačke masovke i inače slabo iskorišteni Clooney u idiotskoj rimskoj uniformi koji ne može da reši misteriju kako sesti na modernu stolicu sa pripasanim mačem. Problem je sa verbalnom komponentom, naročito sa izgrađenim i elaboriranim štosevima koji jednostavnu promašuju metu. Scene poput komunističke indoktrinacije ili sastanka sa predstavnicima verskih zajednica su prerazvučene, posvećene nepotrebnom objašnjavanju (ko je shvatio, shvatio je, ko nije, taj i neće), pa stoga i naporne. Narator je nepotrebna distrakcija, posebno zato što već imamo štos sa efikasnom sekretaricom (Goldenhersh) koja se svako malo pojavljuje sa novostima za našeg junaka. Povrh toga, ni na jednom mestu ne vidimo nikakav stav Coenovih o bilo kojoj temi, što ‘Hail, Caesar!’ u najboljem slučaju čini lakom zabavom i igranjem na sigurno. Zapravo, jedina poenta filma je onaj kršćansko-mazohistički kliše da je teži put jedini ispravan.

Čini se da su braća Coen postali lagano cmizdravi likovi. Dok je to elementarno imalo smisla u ‘Inside Llewyn Davis’, njihovom tonalno različitom filmu za koji su jedva našli finansijska sredstva, ‘Hail Caesar!’ dolazi u periodu njihove apsolutne ljubavi sa filmskim establišmentom, posle sigurno odlično plaćenih “tezgi”, odnosno scenarija za Angelinu Jolie i Stevena Spielberga. To se vidi i po tonu filma koji je klasično, zašećereno “ljubavno pismo” klasičnom Hollywoodu. Čemu onda tupljavina o biranju težeg puta i snimanju filmova uprkos svemu. Mislim, neka snimaju, nemam ništa protiv, čak se radujem i vrlo rado gledam njihove filmove. Ali bih voleo da sledeći ipak bude primetno bolji. Od njih sam na to navikao. (5/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan.


Slične vijesti

04.03.2022. (12:00)

Čovjek čovjeku vuk

Jane Campion i ‘Šape pasje’ – užasavajuća lakoća zaostalosti i okrutnosti

Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.

04.03.2022. (00:00)

Umjetna inteligencija napada

BigBug: SF komedija o ustanku robota

Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna

01.03.2022. (16:46)

Disfunkcionalna radna obitelj

Španjolski film ‘Veliki gazda’ – priča o kapitalizmu na granici od ozbiljnog do komičnog

Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna

18.02.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

17.02.2022. (21:00)

Novo u kinima

‘Smrt na Nilu’ je napredak u odnosu na ‘Ubojstvo u Orient Expressu’

Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna

15.02.2022. (14:00)

Japanska poetika

‘Drive My Car’ – bliskost nas može izliječiti tamo gdje joj se najmanje nadamo

Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal

14.01.2022. (15:00)

Zalomilo se

Osrednji novi Clooneyjev film: Što mu je bilo dok je sjedio u redateljskom stolcu? Je li zaspao?

Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna

13.01.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Licorice Pizza’: Savršeno ukusna kriška filma i života

Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna

07.01.2022. (19:00)

Kad glumica postane redateljica

‘Mračna kći’ otkriva što se dogodi kada žena osjeti da je guše majčinstvo i brak

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji