Islamističko otrežnjenje
Prođe nam tako vojna parada. Ljudi, oružja i oruđa. Slavilo se i pjevalo, nazdravljalo Domovini, prisjećalo na neke davne trenutke slave. Prisjećalo i podsjećalo.
Bilo je, s druge strane, i onih što su u mimohodu prvenstveno vidjeli potrošenih dva milijuna eura, no takvi su u takvim trenucima uglavnom tihi, jer kad se slavi nije pristojno pitati koliko slavlje košta. Jednako tako ostat će vjerojatno zanemarena i činjenica da će građani Zagreba iz svojih džepova platiti sanaciju ceste koju su razrovale gusjenice teških borbenih vozila, i to će ih koštati 50% troškova mimohoda. No, tko već na to gleda? Dvadeset je godina od pobjede, a pobjedu valja dostojno proslaviti i pokazati urbi et orbi, barem nama i susjedima, kako smo moćna i pobjednička vojna sila. A to nas posebice raduje kad se s druge strane čuje ljutito negodovanje, ljutito ali ne i ljudovito.
I tako slavimo slavnu prošlost i rado oživljavamo stare zavade – posebice one u kojima smo bolje prošli. No, dogodilo se neobično pa nas u istom trenutku zašamara stravična i moderna stvarnost: Hrvat u rukama terorističke grupe poznate po ružnoj navici odsjecanja glava svima koji ne misle isto kao i oni.
Dobrodošli u stvarnost.
U njoj nema četnika ni jugovojske. Nema komunista, nema oficira JNA, nema milicajaca, a nema ni Srba. Nema niti jednog našeg “tradicionalnog” neprijatelja, nema ni crte bojišnice.
Stvarnost ima lik terorista, otmičara i bombaša samoubojice.
Zaboravite Srbe i JNA – ta, našim susjedima je dosta i vlastite nevolje, a kamoli da itko normalan na ovim prostorima priželjkuje još jedan rat. Sigurni su i Vukovar i podunavlje, i Dubrovnik i zaleđe.
Zato je mimohod tek puko zveckanje oružjem u slavu junačke prošlosti. Naš današnji neprijatelj nije netko protiv koga ćemo se boriti razvučenim napredovanjem oklopnih vozila – barem dok nam ne dođe na granice. A to se neće tako brzo dogoditi, jer neprijatelj je neobičan i nema granice.
Stvarnost koja nas je lupila u glavu posve je drugačiji neprijatelj: pojedinačne, gerilske akcije terorističkih grupa u domenama u kojima domaća vojna sila ne može učiniti mnogo. Ta je stvarnost posebice ružna jer se fokusira na pojedinca i tako brzo razgolićuje nesposobnost države da uhvati korak sa stvarnim svijetom. A nije teško zaključiti da, kad je pojedinac u pitanju, država ne pokazuje previše interesa, a čak i kad ga pokaže učini to traljavo.
Sjetimo se samo nedavno preminulog kapetana Laptala koji je godinu i pol dana proveo u grčkom zatvoru: sjećate li se, usudite li se sjetiti se, kako smo se mi kao društvo ponijeli prema tom čovjeku?
Pojedinac Domovini ne znači ništa. Nula. Statistička pogreška.
Tako nije bilo u slučaju otetog nam sunarodnjaka, prvenstveno zbog stravičnog tretmana zarobljenika po kojima su bliskoistočne terorističke grupacije postale poznate. No i takva fama dobila je relativno skroman odjek, jer u trenutku kad jednog od nas, ni kriva ni dužna, planiraju obezglaviti, TO JEST tema koja u novinama treba dobiti prioritet, čak i kad se dogodi u isto vrijeme kao i slavni mimohod kojim slavimo prošlost, a koji puni stranice svih novina kao tema važnija od jedne sudbine, jedne na kraju krajeva statističke pogreške.
Čovjeka ispred parade! Jer je to okrutna sadašnjost. Jer je to problem kojeg moramo riješiti. Jer je riječ o jednom od nas čiji život treba spasiti.
Nažalost, poznavajući sposobnost hrvatske vlasti (i porbe i oporbe) u rješavanju uistinu ozbiljnih i kompliciranih problema, plašim se za život našeg sunarodnjaka. Možda je ružno, možda je i izdajnički to reći, ali vjerujem da će se sa mnom složiti dobar dio čitatelja, uključujući i ateiste: Tomislava Salopeka prije će spasiti Bog nego hrvatska politika.
Da, znam – Vesna Pusić otišla je pokušati riješiti stvar. Svaka čast na pokušaju ako on nije bio samo predizborni trik, ako ta žena zna i može učiniti nešto da spasi našeg sugrađana; jer ako u rukama nema uistinu jake argumente, otišla je samo izgubiti vrijeme u sredini u kojoj žena igra ulogu bića koje ima da šuti dok muškarci pričaju.
No, gdje je Kolinda? Gdje nam je Predsjednica? Žena koja je dobila mandat predizbornim pričama o tome kako smo svi mi njeni i svi jednaki, i o svima nama jednako brine?
Nedavno smo je vidjeli kako kreči u NATO radnoj odori. Pa gdje je sad taj NATO? Gdje je Predsjednica s vezama u samom vrhu NATO saveza, nije li ovo upravo idealno vrijeme da zasuče rukave i pokaže što je prava uloga Predsjednika RH?
Parafrazirao bih Karamarka i njegov uzvik: “Imamo predsjednicuuuu” iz pobjedničke noći, pa dozvolite da uzviknem njegovom intonacijom: “Spasite čovjekaaaaaa!”
Zaista, Kolinda, što se čeka? Lako je postavljati pločice i krečiti, to može svatko. Spasiti život čovjeka, to je pravi posao za Predsjednicu Republike Hrvatske!
U trenutku pisanja ovog teksta još se ništa ne zna, no u trenutku vašeg čitanja možda će se znati. Strah me je toga – strah je mene, čovjeka koji nema baš nikakve veze sa otetim Hrvatom – tek suosjećanje zbog užasne situacije. Ne mogu niti zamisliti kakvu stravu proživljavaju njegova obitelj i rodbina. Koliko su bremenito svjesni kako male su šanse da će ga ponovo vidjeti živog, i kako se unatoč tome nadaju – jer drugo niti ne mogu.
Volio bih da Vesna ili Kolinda izvedu trostruki salto mortale i učine nemoguće, volio bih da mi dokažu kako sam ih bezrazložno proglasio nesposobnim. To je moja nada.
Vremena su se promjenila. Možda to nismo primjetili jer lakše je snivati o nekim dobrim starim vremenima nego se suočiti sa novim vremenima i novim izazovima, ali to je istina: vremena su se promjenila, sve se oko nas promjenilo. Svijet je nov i drugačiji, valja u njemu živjeti na drugačiji način i biti spreman izboriti se za budućnost.
Mi rađe biramo mimohode i neke sablasti prošlosti. Protiv sablasti je lako boriti se – one su nestvarne i ne predstavljaju nam nikakvu prijetnju, baš poput horror filma u kinu što ga gledamo iz onog čudnog zadovoljstva kad sami sebe plašimo iako znamo da prave opasnosti zapravo nema. Prolaze nam tako platnom JNA, četnici, komunisti… sve aveti prošlosti, prikaze što služe samo tome da umirimo same sebe, jer eto pobijedili smo – i to je ono što će nam osigurati vječnu sigurnost, zaustavljenu u vremenu.
Izađimo iz kina! Danas, Hrvatska se brani u Egiptu.
