'Janis: Little Girl Blue' - priča kao da se pred našim očima odvija ovde i sada - Monitor.hr
16.05.2016. (08:14)

‘Janis: Little Girl Blue’ – priča kao da se pred našim očima odvija ovde i sada

Nekako se pogodilo da je prošla godina u dokumentarnom filmu bila obeležena fenomenom “Kluba 27”, odnosno možda genijalnim muzičarima koji su umrli u tim godinama. ‘Amy’ Asifa Kapadie, nagrađen Oscarom, i ‘Cobain: Montage of Heck’ Bretta Morgena već su privukli pažnju publike i kritike, raspravljalo se o njihovom stilu, stavu i fokusu. Sada se klubu dokumentaraca o pripadnicima “Kluba 27” priključuje i ‘Janis: Little Girl Blue’ cenjene autorice uglavnom provokativnih i istraživačkih dokumentarnih filmova Amy Berg.

Oko života, dela i smrti Janis Joplin nema mnogo nepoznanica i tu zapravo nema šta da se istražuje ili optužuje, što ne znači da nam Amy Berg neće nabaciti makar, u nekoliko rečenica diskretno pobacanih na različitim mestima po filmu, da je i Janis bila produkt svog vremena i da se i tu, a ne samo u njenom sklopu ličnosti, mogu naći uzroci njene smrti, ali i tuge, pa i muzičke relevantnosti. Janis Joplin je verbalizirala razne traume, kako lične, tako i socijalne, sa kojima je odrastala i kojima je bila svedok. Njenoj zvezdanoj slavi su prethodile godine otpadništva, kako po pitanju stavova (Janis je bila aktivistkinja za ljudska prava u sredini koja je naginjala KKK-u), tako i po pitanju toga da se nije uklapala u tada predominantnu viziju žene kao nežne i povučene, bez prave vrednosti bez svog muškarca.

Nezgrapna, muškobanjasta i ružnjikava devojčica, kasnije devojka bila je tužna, iz toga je crpela snagu koja ju je i dovela do pozicije zvezde, ali je i patila, čeznula da bude prihvaćena i voljena. Sa slavom se nosila odlično: druga su to vremena bila, ali su se trenuci slave završavali sa gašenjem reflektora, posle čega je Janis ostajala tužna i usamljena. Nekako razmišljam, da su Janis Joplin i Amy Winehouse živele u vremenu one druge, verovatno bi bile srećnije i možda bi živele duže. Droga i alkohol koji su im došli glave na jedan paradoksalan i nesrećan način možda ne bi bili toliki faktor u njihovom životu.

John Lennon se upitao u svom komentaru na smrt Janis Joplin zašto se muzičari drogiraju. Nije moguće da baš svi inkliniraju tome zato što su “loše seme”. Naravno, opijati su prisutni na sceni, “loše društvo” zna potegnuti naivnu osobu, ali Lennon nije imao to u mislima. Njega je zanimalo kakav je to svet u kojem kreativna osoba automatski teži sopstvenoj destrukciji. Janis je, kako čujemo od njenih savremenika, bila nesposobna da zanemaruje bol, svoj ili tuđ. Ona je nosila svoje nesigurnosti, ali i traume svih potlačenih, pa se drogom anestezirala. Navlačila se, skidala, razočaravala se, menjala partnere, menjala sastave i na kraju uvek ostajala sama.

Iza nje je ostala muzika. Njen glas pun emocija oblikovali su razni muzički uticaji, od country muzike, preko bluesa i soula do psihodeličnog rocka i taj glas i sada, 45 godina od njene smrti zvuči nezemaljski, fantastično i neponovljivo. Njene improvizacije sa vrištanjem i deranjem, kao i sa dugim monolozima usred pesme, često su bile efektne, a uvek iskrene.

Poznatu životnu i karijernu priču Janis Joplin Amy Ber pakuje u jedan vrlo klasičan, čak staromodan dokumentarac, oslanjajući se na poznate sastojke. Tako imamo i “talking heads” sagovornike, Janisine savremenike sa scene, prijateljicu iz detinjstva, mlađeg brata i sestru, arhivski materijal iz gostovanja na televiziji, sa nastupa i turneja (što malo baca senku sumnje na teorije o današnjoj “selfie” generaciji), pa čak i Janisina pisma roditeljima, prijateljima i ljudima sa kojima je bila u vezi koja čita Cat Power, alias Chan Marshall, takođe pevačica.

U tome se vidi pažnja koju je Amy Berg posvetila svom materijalu. “Pevački” glas Chan Marshall mnogo je nežniji i mekši od Janisinog, dok je kod onog “govornog” ta razlika jedva primetna, a Marshallova doprinosi tome savršeno skidajući pod-tonove južnjačkog akcenta koji su bili karakteristični za Janisin govor. Treba obratiti pažnju i na kadrove sa Festival Express turneje, odnosno poziciju kamere na početku i na kraju filma. Ti filigranski detalji oplemenjuju ceo film i zbog njih ne stičemo dojam da gledamo poznatu i odavno završenu priču, već priču koja se pred našim očima odvija ovde i sada.

Problem sa dokumentarcima generalno je što nakon svojih festivalskih turneja, uglavnom nisu dostupni publici dok se ne pojave na televiziji. Dobra vest je da ‘Janis: Little Girl Blue’ upravo počinje svoj kino-život u Dokukinu KIC. Dakle, stari i mladi rockeri, navalite! Ovakva prilika se ne propušta. (8/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan.


Slične vijesti

04.03.2022. (12:00)

Čovjek čovjeku vuk

Jane Campion i ‘Šape pasje’ – užasavajuća lakoća zaostalosti i okrutnosti

Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.

04.03.2022. (00:00)

Umjetna inteligencija napada

BigBug: SF komedija o ustanku robota

Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna

01.03.2022. (16:46)

Disfunkcionalna radna obitelj

Španjolski film ‘Veliki gazda’ – priča o kapitalizmu na granici od ozbiljnog do komičnog

Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna

18.02.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

17.02.2022. (21:00)

Novo u kinima

‘Smrt na Nilu’ je napredak u odnosu na ‘Ubojstvo u Orient Expressu’

Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna

15.02.2022. (14:00)

Japanska poetika

‘Drive My Car’ – bliskost nas može izliječiti tamo gdje joj se najmanje nadamo

Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal

14.01.2022. (15:00)

Zalomilo se

Osrednji novi Clooneyjev film: Što mu je bilo dok je sjedio u redateljskom stolcu? Je li zaspao?

Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna

13.01.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Licorice Pizza’: Savršeno ukusna kriška filma i života

Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna

07.01.2022. (19:00)

Kad glumica postane redateljica

‘Mračna kći’ otkriva što se dogodi kada žena osjeti da je guše majčinstvo i brak

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji