Jergović: Moja strepnja od petka 13. i epidemije praznovjerice - Monitor.hr
14.08. (19:00)

Mi moramo u nešto vjerovati

Jergović: Moja strepnja od petka 13. i epidemije praznovjerice

Možda je čovjek u dubini duše i u svojoj ograničenoj pameti nesposoban razlikovati ono što mu se događa u zbilji i u snovima. Svakodnevno živimo neke svoje tjeskobne građanske živote, u kojima skrbimo za sebe, za bližnje i za ovo malo zemaljske sirotinje, a svakonoćno sanjamo sve neke mahnite snove, u kojima se događa nešto što podsjeća na zbilju, ali je zasnovano na nekim posve drugim, nama nepoznatim pravilima. I onda tako, rastrgnuti između zbilja i sna, vjerujemo u sve i svašta, i svojim vjerovanjima spajamo dva svoja po svemu drugom razdvojena svijeta. Iako je zadnji petak 13. prošao i svi smo ostali živi (naročito ako čitate ovo), vrijedi pročitati zapažanja Miljenka Jergovića za 24 sata o tom, ali i drugim fenomenima.


Slične vijesti

Jučer (12:00)

Što znači sumnjati u hrvatstvo?

Jergović: Hrvatska je pokvareni protočni bojler koji nema tko popraviti

Problem je, međutim, s demografijom taj da bi se Hrvatice i Hrvati mogli množiti i kao zečevi, ali bi im odljev stanovništva svejedno kvario posao. U čemu je onda problem? Pa u tome što se zajednica, narod, republika ne konstituiraju u krevetu, nego se konstituiraju kroz jezik, kulturu, književnost, zajedničku sudbinu… Bježeći od te sudbine, Hrvatice i Hrvati odlaze u Njemačku, Irsku, Ameriku. Odlaze tamo gdje mogu otići. I uglavnom u tim zemljama postaju drugi ljudi, pretvaraju se u sljedećem naraštaju u Nijemce, Irce, Amerikance. To zapravo i nije loše. Zdrava zajednica funkcionira kao protočni bojler. Ljudi se doseljavaju i odseljavaju. I dobro je to, dok god je dobrovoljno. Miljenko Jergović o demografiji za 24 sata.

Srijeda (16:00)

Mladi lav

Jergović: Marko Livaja, nogomet skuplji od novca

Marku Livaji je dvadeset i osam. Reprezentativac je, obično s klupe ulazi u igru. Neusporedivo je najvažniji Hajdukov igrač. Najzanimljiviji igrač hrvatske lige. Ali nipošto zato što su njegove noge najskuplje na tržištu. Jer nisu. Niti zato što će načiniti najsjajniju karijeru. Jer neće. Marko Livaja svoju tihu publiku podsjeća na neku drugu, danas iščezlu igru. Ta igra također se zvala nogomet, ali s ovom današnjom igrom jedva da ima veze – piše Miljenko Jergović na blogu.

Utorak (20:00)

Nogometne poredbe

Jergović: Marko Livaja, nogomet skuplji od novca

Ali ono što je tako slično u igri te dvojice stoljećima udaljenih igrača jest da su i Slišković i Livaja na igralištu i izvan njega djelovali kao svojevrsni nogometni odmetnici. Obojica pomalo izvan ritma kolektivne igre, osamljeni i drugačiji, dugo naizgled neprimjetni i neprisutni, ili prisutni tek kao opterećujući faktor u postavljanju protivničke obrane. A onda bi samo u jednom trenutku sijevnuli, pojavili bi se niotkud, i nekim jednostavnim, često naizgled običnim potezom rješavali utakmicu. Još nešto im je zajedničko: njihova ubacivanja, ti famozni centaršutevi – kako se to nekad govorilo, pogađaju u trepavicu. Slišković (177 cm), pet centimetara od Livaje niži, golove je davao i iz kornera. Livaja, premda nema visinu protivničkih stopera, golove daje glavom. Ali obojica to čine na način koji u njihova gledatelja stvara dojam da su veći od igre. I da svojim darom nadmašuju svakog tko se našao s njima na istom igralištu. Obojica crni, jake brade, tako da bi se mogli dvaput dnevno brijati. Obojica lokalni heroji, koji se u svojim mostarima, splitovima i marsejima pamte duže nego što će se pamtiti ijedan igrač iz njihove generacije. Kažu da je vrijeme kriterij književne i umjetničke vrijednosti. A nogometne, zašto nije? Piše Miljenko Jergović 

27.11. (21:30)

'Prima rosa iz vremena okrutnih kalendara'

Jergović: Uloga kite jaglaca u obrani Republike Hrvatske

Među tolikim budalaštinama i opskurnostima, koje svakodnevno proizvedu hrvatski ministri, i koje zatim završe pod prstima i tipkovnicama domaćih novinara, vjerojatno je najbudalastija ova s jaglacima. Naime, pripovijest, koja je po svoj prilici autentična, govori kako je Mario Banožić, tada još obični seljačić s dalekog istoka Hrvatske, išao po šumi i brao jaglace. Ne zna se što mu tad bi, ali nakanio je nabrati cijelu kiticu, i darivati jaglacima Gabrijelu Žalac, ponešto perspektivniju jedru snašu. Ona mu je u to vrijeme, priča dalje govori, velika zaštitnica. Očito je da se cvjetna kontroverzica odvila jedne zime. I to u ono zimsko doba, krajem siječnja, početkom veljače, najkasnije prvih dana ožujka, kada se iz smrznute zemlje sluti proljeće. Gabrijela je bila već udata za mjesnog automehaničara koji je Marija uputio da kiticu nosi svojoj ženi, jer da bi inače jaglace mogao izjesti. Miljenko Jergović o jaglacima za 24 sata.

25.11. (14:00)

Priče iz Hrvatske

Jergović: Gabrijela Žalac i dotrajali kancelarijski namještaj u Vladi RH

Između dečka iz centra, koji je u svim režimima i državama bio nedodirljiv i siguran poput šarenice u narodnome oku, i cure s dalekog istoka, koja se suštinski tek treba dotepsti u Zagreb, sav je raspon jedne duboko dezintegrirane zajednice i cijeloga jednog nestajućeg naroda. Premijer i njegova ministrica regionalnog razvoja i EU fondova nikada nisu imali ništa zajedničko. Otpisao ju je ljubazno, pri rekonstrukciji Vlade. I u tom je otpisu za nju imao samo lijepe riječi. S visine svoga dobrog i poželjnog zagrebačkog podrijetla. O novinarima govorio je s već poslovičnim prijezirom; oni su, zapravo, za sve bili krivi – piše Miljenko Jergović.

20.11. (18:30)

Vežite pojas, bez obzira... (asocira li vas to na nešto aktualnije?)

Jergović: Borba za slobodu od sigurnosnog pojasa

Do danas nisam upoznao čovjeka kojeg je spasio sigurnosni pojas. Ili, bolje rečeno, nisam čuo priču koja bi bila barem približno upečatljiva priči rudničkog električara Bate, kojeg je ubio sigurnosni pojas. Činjenica da bi mnogi poznati ljudi, među kojima i neki meni bliski, danas bili mrtvi da nije sigurnosnog pojasa, zapravo ne znači ništa. Jer tu nema priče koja bi se mogla ispričati. I nikog nema tko bi s onakvom sigurnošću bio spašen, s kakvom je Bato ubijen. Ne vjerujem u takvu slobodu koja bi me oslobađala od upotrebe sigurnosnog pojasa. Bez obzira na to što sam se uvjerio da sigurnosni pojas ubija. Miljenko Jergović o sigurnosti u prometu, i još koječemu drugom, za 24 sata.

18.11. (14:00)

Dan sjećanja

Bojan Glavašević, etika govorenja o živima i o mrtvima

O Vukovaru Bojan Glavašević sigurno je razmišljao više, duže, češće, dublje i mnogo, mnogo mračnije nego itko od nas. Mnogo dublje i mračnije nego i većina Vukovaraca. Razmišljao je zato što je morao i zato što mu je to životom i sudbinom bilo zadano. I kako je onda moguće da Bojan ne samo što staje iza Borisa Dežulovića i njegova teksta, nego u zadnju rečenicu svoga reagiranja, i dalje savršeno mirnog i kontroliranog, u Dežulovićevu obranu upisuje svoga oca? Moguće je upravo zato što sin u ocu ne gleda avet iz kolektivne komemorijalne fantazije, nego samo usporedo čita dva teksta: očev i Borisov – piše Miljenko Jergović.

13.11. (15:00)

Jezična subota

Jergović: Na što zapravo mislite kad kažete pregršt?

Pregršt je mala i vrlo intimna mjera. Prije nekoliko tjedana na zagrebačkom sam krematoriju gledao kako na sahrani jednoga starog pisca stari književni kritičar korak za korakom prilazi odru i iz posude za to namijenjene šakama grabi ružine latice, pa ih baca za njim. Nakon te pregršti pomislio sam da bi ovo, ipak, vrijedilo napisati. S riječima koje se krivo koriste nije najveći problem što preuzimaju pogrešna značenja. Mnogo je gore što neki važni pojmovi, situacije i stanja ostaju bez svojih riječi. A kako čovjek razmišlja unutar jezika, pomoću riječi i pojmova baš jednog određenog jezika, pamet i osjećaji mu se kreću unutar upravo tog jezika. I onda bez jezika zaglupi i zanijemi. I više ne umije biti ganut prizorom u kojem stari kritičar pregrštom ružinih latica sa svijeta ispraća jednoga svog pisca i jedan njegov hrvatski jezik. Piše Miljenko Jergović

10.11. (11:00)

Jergović: Ivo Goldstein, pisac naše neželjene povijesti

U osamnaest godina koliko se službeno bavi suvremenom poviješću, Ivo Goldstein napisao je vrlo uravnoteženu i dokumentiranu, stilski i literarno dobro izvedenu knjigu o jasenovačkom logoru, te povijesno-kulturnu sintezu o trideset godina hrvatske samostalnosti. Obje knjige, u ovom trenutku vrlo žive i prisutne u hrvatskim knjižarama, ne zrcale se i ne uspoređuju s tematski srodnim knjigama drugih autora. Naprosto, takvih knjiga nema, niti ima onih koji bi ih pisali. Nevoljena i neželjena Goldsteinova jasenovačka i hrvatska povijest, praćena urlicima iz mraka čitave vojnice internetskih mrzitelja, u mnogočemu biva i jedina ozbiljno napisana povijest hrvatske duge sadašnjice. Ili možda nije tako? Napisao je i zasigurno najbolju biografiju Josipa Broza Tita, nesumnjivo najčuvenijeg Hrvata u svijetu. Ali kod nas, je li ozbiljno pisanje o Titu, Jasenovcu i Hrvatskoj nešto što ćemo dočekati s poštovanjem ili s kamenovanjem? – piše Miljenko Jergović.

06.11. (18:30)

Mjesto zagrebačke virtualne apokalipse

Jergović: Kako je Zagreb postao najzagađeniji grad na svijetu

U cijeloj ovoj budalaštini, iskreiranoj kod IQAir (zamislite kako je sretan bio taj kopirajter, menadžer, što li je, kad je smislio ime firme: čuj inteligencija zraka!), samo jedna je odistinski zabavna stvar. Mjerna stanica Tobacco Travno! Zamišljam skupinicu multi-kulti Švicaraca, ili je u tome sudjelovao samo jedan čovjek, kako pokušavaju na daljinu iskreirati mjernu stanicu. Situacija je to kroz koju je prošao svaki amaterski romanopisac, koji bi da napiše roman za anonimni nagradni natječaj lokalnog izdavača, i sad radnju romana smješta u grad u kojem nikad nije bio. Miljenko Jergović o firmi Tobacco Travno za 24 sata.