Jergović: Mudro je bojati se Boga i sudbine, pa ne suditi nesretnom ocu - Monitor.hr
19.06.2021. (17:00)

Tragedija koja je odjeknula snažnije od rudarske nesreće sa 128 poginulih

Jergović: Mudro je bojati se Boga i sudbine, pa ne suditi nesretnom ocu

Miljenko Jergović se u novoj kolumni za 24 sata odlučio za kratku proznu formu, osvrnuvši se na nedavni nemili događaj s tragično preminulim dječakom: Dok su zavijale sirene, a sve muško i žensko, staro i mlado, kao bez duše trčalo prema rudniku, gdje se dogodila nesreća u kojoj je izginulo stotinu dvadeset i osam rudara, on nije išao s njima, nego je sve treperio nad Jakicom po avliji, jer je dijete prethodne večeri nešto povraćalo. Ljudi su to vidjeli, i nisu Đuzi oprostili. Nije kod nas običaj da očevi nad sinovima tako bdiju. Majke još i nekako, ali očevi nikako. U kakva će čovjeka takvo dijete izrasti?


Slične vijesti

Srijeda (20:00)

Visoka kultura nešto nižoj

Jergović: Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi

Dan pred večer u Malmöu na informativnim hrvatskim portalima pojavili su se surovi i sirovi antisemitski tekstovi, a komentari i fejsbuci bili su čudovišno prepuni hitlerističkog vrijeđanja Židova, jer se zbog nečega mislilo da je Izrael najveća prepreka hrvatskoj ambiciji. Negdje u pozadini teklo je vjersko-fundamentalističko izrugivanje malene irske vještice, da bi u noći u kojoj biva jasno da Hrvatska nije pobijedila, nego da je Hrvatska opet izgubila, započelo verbalno iživljavanje na Nemu, vedrom, veselom i milom čeljadetu, nebinarnom kakav i jest svaki anđelak (a s anđelima i Saint-Exupéryjev “Mali princ”), jer je on, eto, pobijedio.

Problem hrvatskog čudaštva je, naspram čudaštava nebinarnog Nema, irske vještice ili velikoga francuskog pjevača, u tome što hrvatsko čudaštvo nije samom sebi dovoljno, jer nije samosvjesno. Dok ostali ostaju ono što jesu i nakon što izgube, pristojni, blagonakloni i otvoreni prema drugima, hrvatsko se iznevjereno pobjedništvo pretvara u gnjev i osjećaj prevarenosti i osujećenosti. Na Eurosongu takvo što je budalasto i sasvim neprihvatljivo, kao što je neprihvatljivo kad onaj Nizozemac zamahne prema fotografkinji. Pa ova bizarna i smiješna manifestacija opstaje samo na beskrajnoj unutarnjoj blagonaklonosti i na stvaranju iluzije o plemenitom šarenilu svijeta. Čim toga nestane, nestaje i Eurosonga. Miljenko Jergović za svoj blog.

19.05. (13:00)

Pjevaj mi malo o tome

Jergović: Pravda za Palestinu i Artsakh, pravda za Eden Golan

Protiv izraelskog sudjelovanja na Eurosongu trajale su demonstracije u Malmöu. Pjevačica Eden Golan, koja je i sama izbjegla iz Rusije kada je Putin pokrenuo invaziju na Ukrajinu, nije mogla izlaziti iz hotelske sobe, jer su joj prijetili smrću. Veći dio dvorane joj je zviždao u vrijeme nastupa, prosvjedujući protiv same njezine prisutnosti. Nadigli su se, diljem interneta, lijevi i desni aktivisti, u pobuni ne samo protiv Izraela na Eurosongu, nego i protiv cionizma, ideologije koja je euroazijske Židove navela da se iz vjekovnog progonstva vraćaju u Svetu zemlju… Premda su demonstracije u Malmöu bile okićene palestinskim zastavama i vođene su za pravo na život i na domovinu ljudi koje izraelska vojska ubija po Gazi (ali i na Zapadnoj obali), imale su vrlo snažnu antisemitsku pozadinu.

Odricanje prava Izraelcima na Izrael je također antisemitizam. Židovi se iz mitskog biblijskog progonstva nisu u Palestinu vratili zbog vjerskog fanatizma – cionizam, uostalom, nije ideologija religioznih – nego su u Palestinu dobjegli pred Holokaustom, ali i pred terorom kojim su bili izloženi u Sovjetskom Savezu (Rusiji), u socijalističkoj Poljskoj, ali i u većinskim arapskim i muslimanskim zemljama, u kojima živjeli oduvijek, ili onoliko dugo koliko i njihovi većinski susjedi. Negativno konotiranje cionizma, ili uspoređivanje cionizma s fašizmom (što je omiljena europska ljevičarska mantra), također je antisemitizam. Miljenko Jergović za svoj blog.

14.05. (17:00)

Dobre priče knjigu vrijede

Jergović o preminulom Paulu Austeru: O kome mislimo u bolnici za nalivpera i kad kleknemo ispred Katz’s Delicatessen

Kafka, ključni Austerov književni predak, je bio pisac depersonaliziranog svijeta, bježao je od geografije i toponomastike, od dokumenata i činjeničnosti svijeta u kojem je živio; previše se plašio svijeta da bi bio dobar promatrač. Auster je, međutim, rođeni promatrač, reporter, bilježnik tuđih osjećaja i nagnuća, netko tko ima silnu znatiželju za svijet, pa iz te znatiželje stvara ambijent svoje književnosti. Ambijent tjeskobe, straha i samoće. Paul Auster rađa se tamo gdje Kafkina Amerika staje.

Imao je dar za prvu rečenicu. Ovako započinje roman “Mjesečeva palača”: “Bilo je to onog ljeta kada se prvi čovjek spustio na Mjesec.” Ovako započinje roman “Nevidljivo”: “Prvi put sam mu stisnuo ruku u proljeće 1967.” I tako započinje priča. Kako će se ona nastaviti, kamo će teći i gdje završiti, to unaprijed ne zna nitko. Pogotovu pisac, ako je dobar. Samo loši pisci unaprijed znaju tokove svojih romana. Dobri ne znaju ništa. A Paul Auster doista je bio jedan od najboljih. Miljenko Jergović za svoj blog.

11.05. (22:00)

Osim ako nije zaista sretan zbog "Rim tim tagi dim" euforije

Jergović: Na što je Andrej Plenković bio ponosan pa je Baby Lasagni čestitao plasman u finale Eurosonga

Čime se ustvari prošli i budući kancelar ponosi kada kaže da je “ponosan na plasman Baby Lasagne u finale Eurovision Song Contest”. Time što je mladić iz Istre ostvario uspjeh koji bi se zacijelo mogao mjeriti plasmanom našeg čovjeka u sljedeću epizodu nekog europskog ili američkog Big Brother šou programa, ili time što je on, Plenković, dio istoga prostodušnog i dokonog hrvatskog svijeta, koji po fejsbucima jedan dan progoni seksualnog uznemirivača Matanića, drugi dan je u potrazi za izgubljenim pesekom, dok trećega dana plamti patriotskim ponosom zato što se Baby Lasagna plasirao u finale i zato što je prvi na kladionicama? Ni jedno, ni drugo. Plenkovićev ponos je besadržajan, on je ta kopija bez originala, koja čini bit simulakruma. Koliko god pripadao svijetu poremećenih moralnih i društvenih vrijednosti, i koliko god se nastojao prikazati kao netko tko je, poput peći bubnjare, do vrha ispunjen nacionalnim žarom, on zna da se u ovom slučaju nema čime ponositi.

Ali Plenković isto tako zna, kao što bi to znali i njegovi podanici, samo kada bi se usuđivali misliti, ili kada ih razmišljanje ne bi bacalo u strah i u nespokoj, kako od sadržaja “ponos na plasman Baby Lasagne u finale” savršeno zaklanja stvarne sadržaje života u Hrvatskoj. Recimo, pregovore o sastavljanju ekstremno desne vlade, koja će istovremeno zaštititi korupcijske i kriminalne stečevine iz vremena prethodne Plenkovićeve vlade, te zakonskim i izvanzakonskim sredstvima onemogućiti buduće razotkrivanje kriminala i korupcije iz redova vlasti. Baby Lasagna, skupa s hrvatskim mupovcima i mupovkama, koji na HRT-ovim propagandnim spotovima plešu rim tim tagi dim, savršena je kulisa najave isključivanja Srba iz hrvatskoga političkog života, daljnjeg ozloglašavanja njihovih legitimnih političkih predstavnika, kao i najave progona preostalih slobodnih medija, ateista, liberala i ljevičara, kao i hrvatskih književnika koji nisu po volji hrvatskoj ekstremnoj desnici. Miljenko Jergović za svoj blog.

05.05. (18:00)

Gromoglasna zahvalnost

Jergović: Koja je razlika između višenamjenskog borbenog zrakoplova i elegije?

Kad god netko inzistira na tome da će nekim svojim postupkom – bilo jahanjem magarca, bilo trčanjem ultramaratona, bili avionskom grmljavinom, bilo postignutim golom u nogometnoj utakmici – izražavati zahvalnost i poštovanje nekome tko je patio, stradavao ili se žrtvovao, možemo biti poprilično sigurni da se, čineći upravo to, prilično gadno zajebava na račun onoga koje svoje glupiranje posvećuje. Zato već nekoliko tisuća godina postoje glazbeni, pjesnički i umjetnički oblici, kojima civilizirane zajednice ili pojedinci izražavaju svoju zahvalnost i poštovanje. Možda ministar Ivan Anušić, kao ni premijer u tehničkom mandatu Andrej Plenković, s kojim se ovaj bori za prevlast u državi, ne znaju što je to elegija ni što je to elegijski distih, pa bi im trebalo reći da se elegija od prđenja ljudi ili aviona razlikuje upravo po tome što se elegijom mogu izraziti i zahvalnost, i poštovanje. Grdno je svoditi zajednicu na razinu vlastite neukosti. O izražavanju zahvalnosti preletom Rafalea u svom stilu – Miljenko Jergović.

30.04. (14:00)

To su principi

Jergović: Kako je Marija Selak Raspudić tresnula po stolu gomilom besposlenog briselskog novca

Tko zna kako je uopće došlo do toga da Marija Selak Raspudić dirne u nešto u što se unutar njezine političke grupacije ne dira, pa da kaže da je, istina, protiv upisivanja prava na pobačaj u hrvatski Ustav, ali da je i protiv zabrane pobačaja. Pritom, nije iznenađujući takav njezin stav, ali jest iznenađujuće da je takvo što izgovorila. Ali i to bi ubrzo bilo zaboravljeno da se usred te iste predizborne kampanje nije javio Mostov soap-teolog Marin Miletić, koji je rekao: “Most je jasno za – život. Marija se ovdje pogrešno izrazila, ali neka ona sama to objašnjava.”

Ogradio se, dakle, od kolegice iz istih klupa i s iste liste, ali ne u svoje ime, nego u ime cijele grupacije. I pritom je, izravno ili neizravno, pozvao glasače da ne glasaju za nju. Marija Selak Raspudić je, prema vlastitom iskazu, koji nitko iz Mosta nije demantirao, bila predviđena za nositeljicu liste za europske izbore. Ona je, međutim, tu čast odbila. U odnosu na taj sitan ženski (i muški) svijet, kojemu je hajka temeljni oblik borbe za bolji svijet, Marija Selak Raspudić je ispala velika faca. Koliko god mi o tome šutjeli. Miljenko Jergović za svoj blog.

22.04. (00:00)

Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar

Jergović: Noć u kojoj se Andrej Plenković održao na čelu Vlade, ali je po svoj prilici izgubio vlast

Kako stvari stoje jutro nakon izbora, čini se da je za inicijacijski postupak spreman Domovinski pokret. Nikoga to naročito ne iznenađuje, nitko nije pretjerano zabrinut. DP će u dijelovima, ili u cjelini, učiniti to što se na našem lijepom hrvatskom jeziku tako dobro i precizno da izraziti, te će pogaziti sve, ili skoro sve, na čemu su u proteklih godinu-dvije zasnivali svoje djelovanje. Tako će se, iz njihove perspektive, ukupni kriminal i korupcija svesti na djelovanje Milorada Pupovca i Srba u prethodnoj Plenkovićevoj vladi.

Ali, ruku na srce, neće pritom kardinalno pogriješiti. Osim što, možda, nije ukusno pojesti govno, osim što to, možda, nije ni naročito muževno – a Domovinski pokret veoma je muška struktura – osim što to nije karakterno, u ovom slučaju ne bi moralo biti škodljivo, niti bi se Penavina, Radićeva (i Vujnovčeva) stranka nakon inicijacije u Plenkovićevu vladajuću većinu i Vladu, nužno morala kastrirati i smanjiti do razine HSLS-a i HNS-a. Budu li vladali potrebnim vještinama i budu li dovoljno hladni i beskrupulozni, te ne budu li se pritom odveć impresionirali Bruxellesom, mogli bi u Domovinskom pokretu silno profitirati ovim svojim činom i mogli bi munjevito prerasti one kojima se kao manji partner pridružuju. Miljenko Jergović za svoj blog.

18.04. (14:00)

U svijetu bez stvarnosti

Jergović: Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu parlamentarnih izbora u Hrvatskoj

I premda između Hrvatske i Srbije postoji visoki nevidljivi zid, koji je još viši i tvrđi dok u Hrvatskoj traje izborna kampanja, pa se urednici medija brinu da vijestima iz Srbije ne dezorijentiraju glasačko tijelo, koje je dužno održati odavno uspostavljeni društvenopolitički kontinuitet u zemlji, vijesti o nestaloj dvogodišnjoj djevojčici ipak su munjevito prošle kroz taj zid. Vijest o Danki je u medijima zaduženim za očuvanje hrvatske nacionalne stabilnosti i samosvijesti kroz taj zid prošla poput kame kroz ljudsko grlo, i trenutno se raširila Hrvatskom. Razlog nije, naravno, bio u solidarnosti sa susjedima, niti u empatiji prema dvogodišnjoj djevojčici. Razlog je bio u tome što su nesreće, smrti i najstrašnija ljudska stradanja najklikabilnije na portalima zaduženim za očuvanje hrvatske nacionalne stabilnosti i samosvijesti, a nisu manje atraktivne ni u novinama i na televizijama. Miljenko Jergović za svoj blog.

16.04. (21:00)

'Na neki način kao da nije pisao za čitanje'

Jergović o Emilu Cioranu: Elitist u idealnom smislu riječi. Antihumanist u ime čovjeka

Émil Cioran usamljeni je mračni mudrac, Rumunj koji je veći dio života proveo u Parizu. Živio je kao apatrid, premda je mogao dobiti francusko državljanstvo, hranio se po mračnim menzama i pisao neke od najljepših, obično vrlo kratkih, tekstova našeg doba. Tim tekstovima teško je odrediti žanr i vrstu. Cioran je, možda, bio filozof, a možda pjesnik, pisac mikroeseja, fragmenata… Knjižica “Suze i sveci”, niz je teoloških fragmenata jednog nekonvencionalnog ateista, ili jednog bezbožnika koji je Boga poznavao kao malo tko od vjerujućih. O knjizi “Suze i sveci” Émila Ciorana piše Miljenko Jergović.

14.04. (19:00)

Aktivist duginih boja

Jergović: Nekoliko razloga zbog kojih bih u Prvoj izbornoj jedinici glasao za Franka Dotu

Franko Dota profesor je i povjesničar, novinar i dugogodišnji dopisnik talijanske agencije ANSA. Autor je važne, premda javno uglavnom i prešućene knjige “Zaraćeno poraće”, objavljene u nakladi Srednje Europe, u kojoj se bavi transformacijama javnog diskursa vezanog za iseljavanje Talijana iz Istre i Dalmacije nakon Drugog svjetskog rata. On je, naime, suosnivač i voditelj udruge Zagreb Pride, volonterski aktivist LGBT pokreta u Hrvatskoj.

Kako Zagreb Pride postoji već prilično dugo, te je izazvao, a dijelom i proveo svojevrsnu društvenu revoluciju u Hrvatskoj, jer smo od vremena kada je u Splitu kamenovana kolona ljudi, a u Zagrebu su istoj koloni spremani molotovljevi kokteli, stigli do vremena kada je Pride, u značajnoj mjeri, vedra i opuštena porodična šetnja slobodnih ljudi, tako bi se moglo reći da je Franko Dota veteran tog pokreta slobodnih ljudi. Ali što je naročito važno: on nije, niti je ikada bio, profesionalni aktivist. On niti živi od onoga što jest, niti dopušta da bude sveden na tek jedan od svojih identiteta. U konzervativno udešenom svijetu, kakav u našim uvjetima oličavaju Andrej Plenković i njegove ženskice i dečki, ljudi žive u getima i djeluju iz svojih getoiziranih pameti i duša. Franko Dota ne živi u getu. Miljenko Jergović za svoj blog.