Europom i zapadnim svijetom zavladala je infodemija, izazvana zastrašujuće preuveličanom prijetnjom. Vijest je odavno prerasla samu sebe i pretvorila se u čudovište. U početku je bila istinita. Sada više nije. Vijest o koronavirusu pretvara se u laž, koju se u jednom trenutku više neće moći zaustaviti, obuhvatiti i osmotriti, nego će nas sve pregaziti, piše Jergović.
Kako stvari stoje jutro nakon izbora, čini se da je za inicijacijski postupak spreman Domovinski pokret. Nikoga to naročito ne iznenađuje, nitko nije pretjerano zabrinut. DP će u dijelovima, ili u cjelini, učiniti to što se na našem lijepom hrvatskom jeziku tako dobro i precizno da izraziti, te će pogaziti sve, ili skoro sve, na čemu su u proteklih godinu-dvije zasnivali svoje djelovanje. Tako će se, iz njihove perspektive, ukupni kriminal i korupcija svesti na djelovanje Milorada Pupovca i Srba u prethodnoj Plenkovićevoj vladi.
Ali, ruku na srce, neće pritom kardinalno pogriješiti. Osim što, možda, nije ukusno pojesti govno, osim što to, možda, nije ni naročito muževno – a Domovinski pokret veoma je muška struktura – osim što to nije karakterno, u ovom slučaju ne bi moralo biti škodljivo, niti bi se Penavina, Radićeva (i Vujnovčeva) stranka nakon inicijacije u Plenkovićevu vladajuću većinu i Vladu, nužno morala kastrirati i smanjiti do razine HSLS-a i HNS-a. Budu li vladali potrebnim vještinama i budu li dovoljno hladni i beskrupulozni, te ne budu li se pritom odveć impresionirali Bruxellesom, mogli bi u Domovinskom pokretu silno profitirati ovim svojim činom i mogli bi munjevito prerasti one kojima se kao manji partner pridružuju. Miljenko Jergović za svoj blog.
I premda između Hrvatske i Srbije postoji visoki nevidljivi zid, koji je još viši i tvrđi dok u Hrvatskoj traje izborna kampanja, pa se urednici medija brinu da vijestima iz Srbije ne dezorijentiraju glasačko tijelo, koje je dužno održati odavno uspostavljeni društvenopolitički kontinuitet u zemlji, vijesti o nestaloj dvogodišnjoj djevojčici ipak su munjevito prošle kroz taj zid. Vijest o Danki je u medijima zaduženim za očuvanje hrvatske nacionalne stabilnosti i samosvijesti kroz taj zid prošla poput kame kroz ljudsko grlo, i trenutno se raširila Hrvatskom. Razlog nije, naravno, bio u solidarnosti sa susjedima, niti u empatiji prema dvogodišnjoj djevojčici. Razlog je bio u tome što su nesreće, smrti i najstrašnija ljudska stradanja najklikabilnije na portalima zaduženim za očuvanje hrvatske nacionalne stabilnosti i samosvijesti, a nisu manje atraktivne ni u novinama i na televizijama. Miljenko Jergović za svoj blog.
Émil Cioran usamljeni je mračni mudrac, Rumunj koji je veći dio života proveo u Parizu. Živio je kao apatrid, premda je mogao dobiti francusko državljanstvo, hranio se po mračnim menzama i pisao neke od najljepših, obično vrlo kratkih, tekstova našeg doba. Tim tekstovima teško je odrediti žanr i vrstu. Cioran je, možda, bio filozof, a možda pjesnik, pisac mikroeseja, fragmenata… Knjižica “Suze i sveci”, niz je teoloških fragmenata jednog nekonvencionalnog ateista, ili jednog bezbožnika koji je Boga poznavao kao malo tko od vjerujućih. O knjizi “Suze i sveci” Émila Ciorana piše Miljenko Jergović.
Franko Dota profesor je i povjesničar, novinar i dugogodišnji dopisnik talijanske agencije ANSA. Autor je važne, premda javno uglavnom i prešućene knjige “Zaraćeno poraće”, objavljene u nakladi Srednje Europe, u kojoj se bavi transformacijama javnog diskursa vezanog za iseljavanje Talijana iz Istre i Dalmacije nakon Drugog svjetskog rata. On je, naime, suosnivač i voditelj udruge Zagreb Pride, volonterski aktivist LGBT pokreta u Hrvatskoj.
Kako Zagreb Pride postoji već prilično dugo, te je izazvao, a dijelom i proveo svojevrsnu društvenu revoluciju u Hrvatskoj, jer smo od vremena kada je u Splitu kamenovana kolona ljudi, a u Zagrebu su istoj koloni spremani molotovljevi kokteli, stigli do vremena kada je Pride, u značajnoj mjeri, vedra i opuštena porodična šetnja slobodnih ljudi, tako bi se moglo reći da je Franko Dota veteran tog pokreta slobodnih ljudi. Ali što je naročito važno: on nije, niti je ikada bio, profesionalni aktivist. On niti živi od onoga što jest, niti dopušta da bude sveden na tek jedan od svojih identiteta. U konzervativno udešenom svijetu, kakav u našim uvjetima oličavaju Andrej Plenković i njegove ženskice i dečki, ljudi žive u getima i djeluju iz svojih getoiziranih pameti i duša. Franko Dota ne živi u getu. Miljenko Jergović za svoj blog.
Na Veliki petak, taj najtiši i najžalosniji dan u katoličkom kalendaru, jedini kada se ne čuju crkvena zvona, ne služi se sveta misa i nema glazbe niti pjesme, Zapruđem prolamao se uznemirujući zuj električnih pila. Ruše se, o zemlju razbijaju domovi crnih ptica, ginu njihova tek rođena i nerođena djeca, dok negdje iznad uznemireni i uspaničeni gakću odrasle matere i očevi. Radnici mirno rade ono što im je naređeno.
Ali kad govorimo o dobu u kojem se odvija ovaj jutarnji masakr, nije nam na umu samo Veliki petak. Dok gledamo gnijezda naših ptica, kako se razbijaju o tle, dok gledamo naše vrijedne i pažljive radnike kako uništavaju domove vrana, koje će zbog toga ostati i bez gnijezda i bez poroda, jasno možemo vidjeti ono što se zbiva u Gazi i ono što se zbiva u Ukrajini. Tamo osvajači isto ovako ubijaju nečiju djecu i uništavaju nečije domove, uz istu, jasno i nedvosmisleno izraženu namjeru da onih koji su živjeli tu više tu ne bude. Miljenko Jergović za svoj blog.
Zapanjujuće je koliko današnji organizirani vjernici banaliziraju Boga, i koliko vjerske institucije uživaju u tom banaliziranju, kao što uprava Coca-Cole uživa u općem banaliziraju coca-cole. Nebu je, doista, svejedno, ako neba još uvijek ima. Bogu je svejedno, jer nikad i nigdje nije rečeno da mu neće biti svejedno. On je ljudima pružio svoj primjer, a na njima je da sami nastave. Pa nije li i sam Papa rekao da čistilište ne postoji? Ako nema čistilišta, čega onda ima? Je li čistilište isto što i sud u Haagu, odakle se svi naši vraćaju kao junaci? Vraćaju se kao sa Svjetskog prvenstva u nogometu. I uz iste patriotske pjesme. I jednima, i drugima, i zločincima, i nogometašima, pomogao je njihov banalizirani Bog: jedne je oslobodio iz zatvora, druge je odveo do pobjede. Miljenko Jergović za tportal povodom objave nove knjige naziva Rat.
Treći i četvrti studijski album Filma, “Sva čuda svijeta” i “Signali u noći”, vrhunci su ovoga benda i ukupnog Stublićevog stvaralačkog opusa. Danas dok ih slušam, kao da slušam psalme Novoga vala, psalme svoje mladosti i tih čudnih osamdesetih. Doista, u to je vrijeme Jura pisao u zanosu nekoga vedrog i pridodanog biblijskog proroka. Pjesma sa “Signala u noći” naslova “Rijeke pravde” je, uz “Pjevajmo do zore”, bila radijski hit jeseni 1985, kada sam ja izašao iz vojske. Jedan je, inače alkoholu sklon, stručni suradnik pri nekakvoj komisiji centralnog komiteta bosanske partije na nekom skupu napao pjesmu da je ustaška. Jer kakve su to “rijeke pravde”? Jer što to pjesma najavljuje, a pjesmom nije izrečeno?
Tko kuca na vrata, tko nam dolazi, pitao se pijani bosanski komunistički funkcioner. No, na kraju nije došao nitko. I kao što je metafizički iskaz dovršen tek u vječnosti, ili u tom beskonačnom prostoru od jedne zvijezde do druge, koji je opjevavao Nikola Šop, nakon što je Isusa doveo kod nas, tako se ova pjesma Jure Stublića i grupe Film dovršava negdje iza i negdje poslije pjesme. U nekoj dalekoj budućnosti, ili sasvim izvan vremena. Miljenko Jergović za svoj blog.
Prijeteći ton čovjeka koji je bio šef Tuđmanovih uhoda, koje su, između ostalog, novinarkama provjeravali ginekološke nalaze, a danas je šef Ustavnog suda, vrijedan je svakog prezira. Šeparović nam, naime, prijeti da na izborima, istina, možemo glasati kako nas je volja, ali da je na njemu i na njemu sličnima da odluče hoće li to prihvatiti. Već u skladu s tim hoće li rezultati izbora odgovarati onima koji su ga na mjesto predsjednika Ustavnog suda postavili. Građani nisu, na žalost, osjetili duboku odvratnost takvih pučističkih nastupa Miroslava Šeparovića i njegovih jatakinja i jataka. Ako izgubite senzibilitet za Republiku, Miroslav Šeparović će vas odvesti u Rusiju i Bjelorusiju. Samo su tamo izbori pod tom vrstom “ustavnopravne” presije. I pod vlašću istih ovakvih moralno insuficijentnih protagonista. Miljenko Jergović za svoj blog.
Je li Zoran Milanović prekršio zakone i Ustav kada je zaigrao (potencijalno) dvostruku ulogu Predsjednika Republike i kandidata na parlamentarnim izborima? Zacijelo, to je ozbiljno tehničko pitanje. Pravo se od pravde razlikuje upravo po tome što je pravo kompleksan, moćan i tisućama godina usavršavan tehnički sustav. Ali svakim se tehničkim sustavom, od traktora, preko ajfelovog tornja načinjenog od šibica, do državnog zakonika, upravljati može na različite, pa i sasvim suprotne načine. Ne postoji, niti je ikad postojao zakonik, koji bi sam po sebi jamčio ostvarenje minimuma pravde. Tumačenje zakona uvijek je značilo mnogo, mnogo više nego što je mogao značiti sam zakon. Što god, dakle, i kako god Ustavni sud odluči, teško im se može vjerovati da njihova odluka ima veze s Ustavom. Nego je to samo odgovor na “na sve druge zabrinutosti koje smo imali ranije.” Miljenko Jergović za svoju stranicu.
To je jedina povijest kluba koji Velimir Zajec preuzima. HDZ-u, stranci (jedinoj) Hrvatskoga nogometnog saveza i Građanskog nogometnog kluba Dinamo, to preuzimanje bilo je važno da bi se još jednom počelo ispočetka. A ispočetka se u Hrvatskoj započinje tako što se prošlost svaki put zamijeni fikcijom, a povijest mitom i legendom. Velimir Zajec za predsjednika izabran je tako što su u pomalo bizarnom izbornom procesu delegati njegova protukandidata pretrčali na Zajecovu stranu. Premda su imali racionalan, pa čak donekle i moralno ispravan razlog da tako postupe, oni bi, možda, trebali odgovoriti kako su se uopće našli na listi Mirka Barišića. Što su bili Barišiću, a što će sad biti Zajecu? Naime, ono što su u nekim drugim prigodama “žetončići”, sad su junaci velike pobjede. Ono što je u nekim drugim prigodama duboko zazorno, protivno samom smislu demokracije i nečasno, sad je najednom ispravno. Zašto? U čemu je razlika?
Doista, Dinamo je bio gospodski klub, u to se nekom alkemijom pretvorio u desetljećima nakon što su ga partizani osnovali, a onda je Dinamo ukinut, da bi se stvorilo nešto što prethodno nije postojalo. Da bi ovaj Dinamo postao stvarni Dinamo, svi bi se trebali prisjetiti svega: i od koga su dobili pare na ruke, i čijim su glasovima izabrani, i tko ih je osnovao… Promišlja Miljenko Jergović.