Jergović o Emilu Cioranu: Elitist u idealnom smislu riječi. Antihumanist u ime čovjeka - Monitor.hr
16.04. (19:00)

'Na neki način kao da nije pisao za čitanje'

Jergović o Emilu Cioranu: Elitist u idealnom smislu riječi. Antihumanist u ime čovjeka

Émil Cioran usamljeni je mračni mudrac, Rumunj koji je veći dio života proveo u Parizu. Živio je kao apatrid, premda je mogao dobiti francusko državljanstvo, hranio se po mračnim menzama i pisao neke od najljepših, obično vrlo kratkih, tekstova našeg doba. Tim tekstovima teško je odrediti žanr i vrstu. Cioran je, možda, bio filozof, a možda pjesnik, pisac mikroeseja, fragmenata… Knjižica “Suze i sveci”, niz je teoloških fragmenata jednog nekonvencionalnog ateista, ili jednog bezbožnika koji je Boga poznavao kao malo tko od vjerujućih. O knjizi “Suze i sveci” Émila Ciorana piše Miljenko Jergović.


Slične vijesti

Jučer (07:00)

Eto što ti znači uživati u plodovima svog rada

Jergović: Rajko Grlić, čovjek kojemu više ne mogu ništa

Krleža svoj pamflet piše 1938, Grlić je svoj pamflet snimio 2024. Tema im je u osnovi ista: materijalna i ubilačka pljačka, koja je sustavno provođena i precizno koordinirana s pljačkom duha i duše, ili, u Krležinom slučaju, s pljačkom ideja. Sam film, budimo pošteni pa i to recimo, nije do kraja uspio. Precizno zamišljen, žanrovski i dramaturški dobro postavljen – Grlić je načitan čovjek, Krleži blizak, i dobro razumije kako se stvara pamflet – napravio je savršen izbor glumaca, uzorno je režirao svoj film, ali ni on, a ni Ante Tomić, uglavnom nisu bili u stanju napisati te likove, ni to što oni jedni drugima govore.

A kada ne možete reći ili napisati nešto što bi trebalo biti mračno i brutalno, zvučat ćete trivijalno vulgarno. Ali, s druge strane, začudo, ovaj put nije to ni važno. Veličanstven je to za Grlića kraj. Jer nitko sad više ne može reći da mu za sljedeći film neće dati novce. A mimo toga mu ne mogu ništa. Protjerati ga ne mogu, kao što su protjerali Olivera Frljića. Mnogo je, mnogo on ozbiljnija figura. Američki profesor i građanin, s američkim berivima i prinadležnostima, s kućom u Istri i velikim lijepim stanom u centru rodnog mu Zagreba, filmom “Svemu dođe kraj” pokazao je što zapravo znači biti slobodan u jednom duboko neslobodnom društvu. Samo jedan takav mogao je dovesti vlasti u ovakvu neprijatnost. Miljenko Jergović za svoj blog.

Ponedjeljak (19:00)

Dnevna doza Miljenka

Miljenko Jergović se nakon reakcije na intervju za Novu.rs obrušio na HDZ

‘Da bi svojoj publici objasnili tko je uopće taj Jergović, na HDZ-ovom portalu predstavili su me kao ‘bosanskohercegovačkog književnika’. S jedne strane, meni je to kompliment: da, Ivo Andrić i ja smo bosanskohercegovački književnici. Za razliku od akademika Gavrana koji je idealtipski HDZ-ov ‘hrvatski književnik’. No, kako hrvatska književnost, ipak, nije tako bijedna i beznačajna, kao što sugerira stranački nakot s rečenog portala, ona postoji i izvan HDZ-ovih mjerila. Hrvatska književnost, naime, postoji i tamo gdje su, recimo, Miroslav Krleža, Ivan Goran Kovačić ili davni njihov predšasnik Marin Držić. Tamo gdje su ta trojica, nevidljiv je akademik Gavran. Tamo gdje su ta trojica, opet sam, kao hrvatski književnik, ja. Teško je to podnijeti, znam’, zaključio je Jergović u reakciji na ovaj članak. tportal

Nedjelja (18:00)

Petsto riječi je fond kojim barataju čimpanze. Našoj djeci - previše

Jergović: Zašto hrvatski maturanti ne znaju hrvatski jezik?

Pitanje na koje su u svom eseju hrvatske maturantice i maturanti trebali odgovoriti donosilo se na roman “Zločin i kazna”, i doslovno glasi: “Zašto su likovi Sonje i Dunje u romanu primjer požrtvovnosti?”

Da nam je u jednoj drugoj državi prije tačno četrdeset godina na maturi stiglo takvo pitanje, i oni najgori među nama, koji nisu u životu pročitali ni stranice Dostojevskog, vedro i entuzijastično bi bacili poduži efektni palamud, dovoljan barem za solidnu trojku. Šta se u međuvremenu promijenilo? Je li u pitanju to što nam mladež ništa ne čita, ili, možda, to oni prosvjeduju protiv toga što im se Dostojevski našao na maturi u vrijeme ruske agresije na Ukrajinu? Ništa od toga, na žalost.

Zna li čimpanza što je požrtvovnost? Je li to jedna od njezinih petsto riječi? Ili što znači sacrifice, ako nam je majmun, možda, u tom jeziku formiran? Možda upravo tu nastaje problem u govornim kapacitetima našeg i, recimo, američkog čimpanze. Miljenko Jergović za svoj blog.

19.07. (16:00)

Sport kao ogledalo stanja nacije

Jergović: Kad se Novak oprosti od tenisa, u Hrvatskoj ćemo opet moći gledati Wimbledon

Sumnjam da ću napisati horor roman, iako me strah, kao ljudska i životinjska reakcija, zanima i privlači. Nemam suosjećanja za neustrašive. Herojstva raznih vrsta su mi gotovo odbojna. A odbojno mi je i što je među našim narodima i narodnostima toliko rašireno slavljenje raznih besmislenih podviga. I Srbi i Hrvati u svojim su povijestima, stvarnim ili izmišljenim, uvijek bili puni onih koji su bili spremni žrtvovati sebe, ali i sve oko sebe, za neke zajedničke ciljeve.  Hrvati će radije biti sluge, konobari i sobarice, pretposljednji među svim europskim narodima, ako znaju da je Srbima još gore i da su Srbi iza njih. To im je draže nego da budu bogati i cijenjeni, a da su Srbi još bogatiji i cjenjeniji. Primjerice, HRT već godinama ne prenosi velike svjetske teniske turnire, svjetska i europska prvenstva u košarci. što mislite zašto? Tek onog dana kad se Novak Đoković oprosti od tenisa, Wimbledon ćemo ponovno moći gledati na televiziji u Hrvatskoj. Miljenko Jergović u intervjuu za Novu.rs (a prenosi N1)

18.07. (18:00)

Kad se sudi prije optužbe

Jergović: Što će se dogoditi kada prvi strani radnik u Hrvatskoj učini zločin nad Hrvatom?

Migranti, dakle, ne samo da nisu dobri ljudi, nego su ih njihove strašne životne prilike učinile potencijalno gorim i opasnijim od nas. Mi bismo im, pak, trebali pružiti mogućnost da budu kao mi. A to da budu kao mi znači i da imaju jednako pravo da čine isto zlo koje činimo i mi. Jednakost u dobru se podrazumijeva, ali možemo li zamisliti jednakost i u zlu? Ako ne možemo, onda imamo problem sa sobom i svojim pogledom na svijet. Ako ne možemo zamisliti da je taj čovjek kojeg prihvaćamo dok legalno ili ilegalno prelazi našu državnu granicu možda jednako pokvaren kao najpokvareniji član naše šire obitelji, ako ne možemo zamisliti da je čovjek kojemu pružamo čašu vode i skrivamo ga od policije kojom upravlja jedan Božinović kvaran do srži, onda imamo problem s inherentnim, neosviještenim i naivnim, tobože dobroćudnim, rasizmom i šovinizmom. Miljenko Jergović.

13.07. (00:00)

Zločin je zločin je zločin

Jergović: O genocidu možeš govoriti samo ako je počinjen i u tvoje ime

Rezolucija posvećena Srebrenici žrtvama ne može pomoći, jer je donose skoro trideset godina nakon zločina. Ona bi trebala senzibilizirati one koji imaju problema s poviješću i sa sjećanjima. Ali, na žalost, to senzibiliziranje odnosi se samo na konkretni događaj, a ne stvara branu i ne gradi odnos prema aktualnim i budućim genocidima. Crnogorska rezolucija o genocidu u logorima Jasenovac, Dachau i Mauthausen ne može ni na koji način utjecati na hrvatsko društvo i na zbivanja u Hrvatskoj, osim što kod onih koji su ionako bijesni i kivni može poslužiti kao gorivo za mržnju.

Genocid je zločin koji se razumijeva isključivo na općoj ravni, ali ga se može tumačiti jedino na konkretnom slučaju. I to jedino iz perspektive zločina počinjenog u naše ime. Sve drugo je politička manipulacija, put u nesporazum, sve drugo je prostačko upiranje prstom… Miljenko Jergović za svoj blog.

06.07. (23:00)

B lista naših života

Jergović: Nenad Popović i biti veliki pisac i intelektualac, a ostati nitko i ništa u hrvatskoj kulturi i književnosti

Nenad Popović sve je, samo ne objektivni promatrač, njegov pogled na ljude i svijet izrazito je iskošen, pomaknut, krajnje osoban, ponekad i čudački. Ali on je jedan od doista malobrojnih ljudi u današnjoj Hrvatskoj koji umije misliti i koji je u svojim knjigama u stanju reflektirati zajednicu. U zemlji u kojoj kao da je netko odavno porazbijao sva zrcala, te se posvuda naokolo širi uobrazilja o vlastitoj pojavi, koja svakim danom donosi sve fantastičnije rezultate, pa se jedni vide kao akademici, drugi kao ljubičice i ciklame, treći kao Afrodite i Apoloni, Aristoteli i Soloni, u takvoj zemlji Popovićeva moć refleksije trebala bi, valjda, biti primijećena.

Pogotovu što odlično piše, vlada hrvatskim jezikom kao još malo koji domaći pisac, ali i formama i strukturama, koje mu pomažu da stvara impresivne esejističko-prozne građevine. U jednoj duboko nesamosvjesnoj književnosti i kulturi, koja se, poput neodgojenog i tupog derišta, oslobodila svih intelektualnih autoriteta i bilo kakvih estetskih kriterija i vrijednosnih sudova s kojim bi mogla preskočiti granicu na Bregani, Popović je pojava kalibra Radomira Konstantinovića ili Tarasa Kermaunera. Samo što je on, za razliku od te dvojice, lišen ovlaštenja da misli i djeluje. Vjerojatno upravo zato što je jedini. Miljenko Jergović za svoj blog.

30.06. (22:00)

Što je onih 90 naspram dodatnih 8?

Jergović: Osam minuta sreće

Vrijeme je podložno čovjekovu subjektivnom doživljaju, a upravo su nogometne utakmice savršen laboratorij za proučavanje subjektivnog doživljaja vremena i njegova protoka. Osim što se nizozemskom sucu izgubljeno vrijeme oteglo u brojnim izmjenama igrača i u bezbrojnim prekršajima i žutim kartonima, bilo je trenutaka koji su ga zasigurno mogli iritirati. Recimo, trenutak u kojem se, čas pred zamjenu igrača, hrvatski stoper poput Gregora Samse izvrne na leđa, pa s facijalnom ekspresijom australskog surfera, kojemu morska psina upravo odgriza nogu, evocira težak mišićni grč, kakav na nogometnom igralištu u pravilu hvata igrače one ekipe koja trenutno vodi, ali nije sigurna u svoju pobjedu. Naravno da to rade svi, naravno da to viđamo na svakoj utakmici u kojoj upravo vodi tim koji strahuje za svoju pobjedu, ali to je dio odgovora o osam minuta nadoknade vremena. Miljenko Jergović za svoj blog.

22.06. (20:00)

Slučaj vlastitog blackouta

Jergović: Dean Kotiga, čovjek čiji je posao da svoje neznanje izlaže poruzi rulje

Kratak insert iz kviza “Potjera” kruži društvenim mrežama. Pita Joško Lokas: “Koji je Međimurac 2023. napisao roman ‘Slučaj vlastite pogibelji’”. U krupnom kadru lovac Kotiga, izgubljenog pogleda, veoma zbunjen u duši, izgovara tek da bi nešto rekao: Žmirić. Stvar postaje lokalno viralna. Zoran Žmirić insert objavljuje na svom fejsbuku, uz neki duhovit i pametan komentar. Svima je, čini nam se, jasno što se dogodilo. Kotigi se dogodio klasični blackout. Komentatori na Žmirićevom otvorenom fejsbuku krenuli su vrijeđati Kotigu i njegovo tobožnje neznanje pretvarati u nešto drugo.

Kotiga jedan je od nekoliko profesionalnih hrvatskih kvizašica i kvizaša, redom prilično obrazovanih urbanih likova srednje i mlađe generacije. Posao lovaca je da više puta tjedno sve svoje neznanje izlažu poruzi rulje. Opasan i neugodan posao. Neobičan su oni svijet za hrvatske prilike. Premda možda ne znaju zamijeniti osigurač u stanu ili žarulju na automobilskom faru (premda to na novijim i boljim autima ne zna više nitko), ti ljudi imaju više humanističkog obrazovanja, znanja o svijetu oko sebe, civilizacijske i kulturološke samosvijesti, nego Vlada, Sabor, Vrhovni i Ustavni sud i svi znanstveni instituti u Hrvatskoj, zajedno. Oni su, tako ćemo to reći, ona druga i drukčija Hrvatska, koja ima svijest o sadržaju pojma kojim smo se kao učkurom opasali. Miljenko Jergović za svoj blog.

19.06. (09:00)

Junak nejunačnog doba

Jergović: Nebojša Slijepčević ili kako nejunačnom svijetu u nejunačna vremena ispričati priču o tragičnom junaku

Priča koju će Nebojša Slijepčević ispričati u trinaest minuta filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” čini se veoma lokalnom, balkanskom. To je, između ostaloga, priča o identitetima, a ona je po našem općeprihvaćenom mišljenju zapretena, skrivena u povijesti i u jeziku, i strancima posve nerazumljiva. Pa kako je onda moguće da je film prihvaćen u glavni program festivala u Cannesu, i da je na kraju osvojio Zlatnu palmu, zapravo i najveću nagradu u povijesti hrvatskoga igranog filma? U tih trinaest minuta više je igre riječi, simbola i znakova, i više tananih razlika između jednih i drugih, nego u svih tisuću tristo i pedeset sati dugometražnih igranih filmova kojima su ovdašnje države kanile ispričati svijetu istinu o stradalništvu svoga i krivnji onoga drugog naroda, više je, dakle, onog što stranci nikako ne mogu shvatiti, a eto, ipak, su shvatili sve. Miljenko Jergović za svoj blog.