Jergović o Emilu Cioranu: Elitist u idealnom smislu riječi. Antihumanist u ime čovjeka - Monitor.hr
16.04. (19:00)

'Na neki način kao da nije pisao za čitanje'

Jergović o Emilu Cioranu: Elitist u idealnom smislu riječi. Antihumanist u ime čovjeka

Émil Cioran usamljeni je mračni mudrac, Rumunj koji je veći dio života proveo u Parizu. Živio je kao apatrid, premda je mogao dobiti francusko državljanstvo, hranio se po mračnim menzama i pisao neke od najljepših, obično vrlo kratkih, tekstova našeg doba. Tim tekstovima teško je odrediti žanr i vrstu. Cioran je, možda, bio filozof, a možda pjesnik, pisac mikroeseja, fragmenata… Knjižica “Suze i sveci”, niz je teoloških fragmenata jednog nekonvencionalnog ateista, ili jednog bezbožnika koji je Boga poznavao kao malo tko od vjerujućih. O knjizi “Suze i sveci” Émila Ciorana piše Miljenko Jergović.


Slične vijesti

Danas (16:00)

Goruće pitanje

Jergović: Dijagnoza saborske liječnice i je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine

Jedno treba za početak znati: posve je nevažno odakle gospođa Štajminger “zna” da je njezin pacijent – a pacijent joj je postao kad je njezin tim, kako čitamo u Večernjem listu, “prvi (…) pružio liječničku pomoć 57-godišnjem muškarcu” – “kockar, propao u kocki”, da je “psihički rastrojen” i još da ga je “žena (…) prijavila”, jer je već to što ona govori protivno elementarnoj ljudskosti, a o sadržaju i smislu Hipokratove zakletve da i ne govorimo. Ali njezino “mišljenje” da slučaj “nema političku pozadinu” navodi nas na mišljenje o razlozima i podrijetlu njezina “mišljenja”.

Je li gospođa Štajminger doista misli da netko može doći na Markov trg, stati ispred Vlade, politi se zapaljivom tekućinom, te se spaliti, a da to nema političku pozadinu? Kakve još, bilo bi nam dragocjeno od gospođe saznati, Vlada Republike Hrvatske ima pozadina osim političkih, ili kakve još pozadine hrvatski građanin, makar on bio izbezumljen, makar bio, kako ona to kaže, “kockar, propao u kocki”, “psihički rastrojen”, od žene prijavljen, može vidjeti u Vladi Republike Hrvatske, osim političkih pozadina? Osim možda, ako je praktično cijeloga svog radnog vijeka u produktivnom i vrlo isplativom poslovnom odnosu s Vladom, Saborom, Ustavnim sudom? Miljenko Jergović za svoj blog.

Četvrtak (01:00)

Tko tebe forhendom, ti njega bekendom

Jergović: Novak Đoković najveći je svih vremena, jer je otpočetka do kraja ostao autsajder

Koji je to razlog zbog kojeg se tako strasno i odvažno mrzi Novaka Đokovića? Nije omražen samo kod nas i samo među nacionalistima. Jednako strasno mrze ga i po inozemstvima, naročito onim slobodoumnim zapadnjačkim, u Australiji, recimo, i po svečanim vimbldonskim ložama i tribinama, kao i među dobrostojećom običnom publikom. Da, stvarno, nije se cijepio, što ga je koštalo još nekoliko pobjedničkih trofeja na najjačim svjetskim turnirima. I ne samo da se nije cijepio, nego je posjećivao imaginarne piramide u Visokom. Osim toga, negdje je bio viđen s tri uzdignuta prsta. A o Kosovu, Nato bombardiranju Srbije 1999. godine, i možda još ponekom događaju, političkoj ili ratnoj manifestaciji, nije imao mišljenje kakvo smo imali mi.

On je poništio sam način mišljenja na kojemu je tenis, makar i s ponekim crncem, opstajao kao bijeli sport, ili kao sport bijele, konzervativne gospode. Postao je najveći svih vremena, a to je neprebolno za one koji ga mrze. Samo što najveći svih vremena nije postao osvojivši više velikih turnira nego bilo tko drugi, niti proboravivši na prijestolju najvećega duže nego bilo tko drugi. Najveći svih vremena postao je pobjeđujući u ono doba noći u koje nitko nikad nije pobijedio. Miljenko Jergović za svoj blog.

30.05. (22:00)

Kultura zaboravljanja u pokušaju

Jergović: Mario Banožić ili što je u današnjoj Hrvatskoj čovjeku korisnije – biti neprijatelj ili zaboravljiv pred sudom

Policija, DORH, HRT i vlast Mariju Banožiću koordiniranim su nastupom omogućili šest mjeseci za zaboravljanje onoga što se dogodilo u subotu 11. studenog 2023. u 6 sata i 10 minuta, na cesti između Vinkovaca i Županje, što je zacijelo dovoljno vrijeme da utihnu bijes i gnjev koji su planuli ne misleći da se to što se dogodilo njemu moglo dogoditi svakome.

Osim što su na takav način olakšavali stvar samom Banožiću, skidali su odgovornost sa sebe, jer je jedan njihov izazvao tako strašnu nesreću u kojoj je poginuo nedužan čovjek. Šest mjeseci kasnije se, naime, o Banožiću više ne misli kao o ministru obrane, visokom HDZ-ovom stranačkom dužnosniku, pripadniku hrvatske narodne kreme i elite, koja se okuplja na kazališnim premijerama i svečanim prijemima, i koja u totalitarnoj projekciji zajedno čini uzor i mjeru hrvatske nacije, nego se o Mariju Banožiću misli kao o – bivšem.

S tim da je ta “bivšost” trajno uvjetna. Jer on je i dalje pod apsolutnom zaštitom, bez koje može ostati jedino ukoliko se svojevoljno, u nastupu ludila, odrekne svojih. A on to, naravno, neće učiniti. Miljenko Jergović za svoj blog.

28.05. (21:00)

Se je trijeba s bremenom akomodavat

Jergović: Žena, muškarac i nebinarno čeljade

Zahvaljujući Eurosongu 2024, i predivnom Švicarčetu zvanom Nemo, govorilo se u nas o nebinarnim osobama. Uglavnom s mržnjom i prijezirom, onako kako ljudska stoka govori kada govori o bilo kome tko joj neće ili ne može uzvratiti. Ili se govorilo nemušto, tobož se domišljajući kako bismo se mi Nemu na hrvatskome jeziku obraćali, baš kao da će nam Nemo, svakome redom, stići u posjet. Ne zna se što je bilo iritantnije: ta huliganska mržnja, ili to jezično prenemaganje. I jedno i drugo potječe iz uvjerenja, pogrešnog, primitivnog, bolno neukog i nesvjesnog svijeta oko sebe, da su čeljad poput Nema nešto novo, nešto što je izvan našeg iskustva i izvan iskustva našega jezika.

Hoćemo li biti drukčiji ako se Nemu, ili svejedno kojoj nebinarnoj osobi, obraćamo na način koji nam naš hrvatski jezik ne dopušta? Naravno da nećemo i naravno da nikakvog smisla nema provođenjem nasilja nad jezikom tobože poništavati nasilje nad ljudima. Rodna korektnost u jeziku ima smisla sve dok ne prelazi u nasilje nad jezikom ili u puko administriranje. Svejedno je li riječ o ženama, muškarcima ili nebinarnim osobama. Miljenko Jergović za svoj blog.

22.05. (22:00)

Visoka kultura nešto nižoj

Jergović: Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi

Dan pred večer u Malmöu na informativnim hrvatskim portalima pojavili su se surovi i sirovi antisemitski tekstovi, a komentari i fejsbuci bili su čudovišno prepuni hitlerističkog vrijeđanja Židova, jer se zbog nečega mislilo da je Izrael najveća prepreka hrvatskoj ambiciji. Negdje u pozadini teklo je vjersko-fundamentalističko izrugivanje malene irske vještice, da bi u noći u kojoj biva jasno da Hrvatska nije pobijedila, nego da je Hrvatska opet izgubila, započelo verbalno iživljavanje na Nemu, vedrom, veselom i milom čeljadetu, nebinarnom kakav i jest svaki anđelak (a s anđelima i Saint-Exupéryjev “Mali princ”), jer je on, eto, pobijedio.

Problem hrvatskog čudaštva je, naspram čudaštava nebinarnog Nema, irske vještice ili velikoga francuskog pjevača, u tome što hrvatsko čudaštvo nije samom sebi dovoljno, jer nije samosvjesno. Dok ostali ostaju ono što jesu i nakon što izgube, pristojni, blagonakloni i otvoreni prema drugima, hrvatsko se iznevjereno pobjedništvo pretvara u gnjev i osjećaj prevarenosti i osujećenosti. Na Eurosongu takvo što je budalasto i sasvim neprihvatljivo, kao što je neprihvatljivo kad onaj Nizozemac zamahne prema fotografkinji. Pa ova bizarna i smiješna manifestacija opstaje samo na beskrajnoj unutarnjoj blagonaklonosti i na stvaranju iluzije o plemenitom šarenilu svijeta. Čim toga nestane, nestaje i Eurosonga. Miljenko Jergović za svoj blog.

19.05. (13:00)

Pjevaj mi malo o tome

Jergović: Pravda za Palestinu i Artsakh, pravda za Eden Golan

Protiv izraelskog sudjelovanja na Eurosongu trajale su demonstracije u Malmöu. Pjevačica Eden Golan, koja je i sama izbjegla iz Rusije kada je Putin pokrenuo invaziju na Ukrajinu, nije mogla izlaziti iz hotelske sobe, jer su joj prijetili smrću. Veći dio dvorane joj je zviždao u vrijeme nastupa, prosvjedujući protiv same njezine prisutnosti. Nadigli su se, diljem interneta, lijevi i desni aktivisti, u pobuni ne samo protiv Izraela na Eurosongu, nego i protiv cionizma, ideologije koja je euroazijske Židove navela da se iz vjekovnog progonstva vraćaju u Svetu zemlju… Premda su demonstracije u Malmöu bile okićene palestinskim zastavama i vođene su za pravo na život i na domovinu ljudi koje izraelska vojska ubija po Gazi (ali i na Zapadnoj obali), imale su vrlo snažnu antisemitsku pozadinu.

Odricanje prava Izraelcima na Izrael je također antisemitizam. Židovi se iz mitskog biblijskog progonstva nisu u Palestinu vratili zbog vjerskog fanatizma – cionizam, uostalom, nije ideologija religioznih – nego su u Palestinu dobjegli pred Holokaustom, ali i pred terorom kojim su bili izloženi u Sovjetskom Savezu (Rusiji), u socijalističkoj Poljskoj, ali i u većinskim arapskim i muslimanskim zemljama, u kojima živjeli oduvijek, ili onoliko dugo koliko i njihovi većinski susjedi. Negativno konotiranje cionizma, ili uspoređivanje cionizma s fašizmom (što je omiljena europska ljevičarska mantra), također je antisemitizam. Miljenko Jergović za svoj blog.

14.05. (17:00)

Dobre priče knjigu vrijede

Jergović o preminulom Paulu Austeru: O kome mislimo u bolnici za nalivpera i kad kleknemo ispred Katz’s Delicatessen

Kafka, ključni Austerov književni predak, je bio pisac depersonaliziranog svijeta, bježao je od geografije i toponomastike, od dokumenata i činjeničnosti svijeta u kojem je živio; previše se plašio svijeta da bi bio dobar promatrač. Auster je, međutim, rođeni promatrač, reporter, bilježnik tuđih osjećaja i nagnuća, netko tko ima silnu znatiželju za svijet, pa iz te znatiželje stvara ambijent svoje književnosti. Ambijent tjeskobe, straha i samoće. Paul Auster rađa se tamo gdje Kafkina Amerika staje.

Imao je dar za prvu rečenicu. Ovako započinje roman “Mjesečeva palača”: “Bilo je to onog ljeta kada se prvi čovjek spustio na Mjesec.” Ovako započinje roman “Nevidljivo”: “Prvi put sam mu stisnuo ruku u proljeće 1967.” I tako započinje priča. Kako će se ona nastaviti, kamo će teći i gdje završiti, to unaprijed ne zna nitko. Pogotovu pisac, ako je dobar. Samo loši pisci unaprijed znaju tokove svojih romana. Dobri ne znaju ništa. A Paul Auster doista je bio jedan od najboljih. Miljenko Jergović za svoj blog.

11.05. (22:00)

Osim ako nije zaista sretan zbog "Rim tim tagi dim" euforije

Jergović: Na što je Andrej Plenković bio ponosan pa je Baby Lasagni čestitao plasman u finale Eurosonga

Čime se ustvari prošli i budući kancelar ponosi kada kaže da je “ponosan na plasman Baby Lasagne u finale Eurovision Song Contest”. Time što je mladić iz Istre ostvario uspjeh koji bi se zacijelo mogao mjeriti plasmanom našeg čovjeka u sljedeću epizodu nekog europskog ili američkog Big Brother šou programa, ili time što je on, Plenković, dio istoga prostodušnog i dokonog hrvatskog svijeta, koji po fejsbucima jedan dan progoni seksualnog uznemirivača Matanića, drugi dan je u potrazi za izgubljenim pesekom, dok trećega dana plamti patriotskim ponosom zato što se Baby Lasagna plasirao u finale i zato što je prvi na kladionicama? Ni jedno, ni drugo. Plenkovićev ponos je besadržajan, on je ta kopija bez originala, koja čini bit simulakruma. Koliko god pripadao svijetu poremećenih moralnih i društvenih vrijednosti, i koliko god se nastojao prikazati kao netko tko je, poput peći bubnjare, do vrha ispunjen nacionalnim žarom, on zna da se u ovom slučaju nema čime ponositi.

Ali Plenković isto tako zna, kao što bi to znali i njegovi podanici, samo kada bi se usuđivali misliti, ili kada ih razmišljanje ne bi bacalo u strah i u nespokoj, kako od sadržaja “ponos na plasman Baby Lasagne u finale” savršeno zaklanja stvarne sadržaje života u Hrvatskoj. Recimo, pregovore o sastavljanju ekstremno desne vlade, koja će istovremeno zaštititi korupcijske i kriminalne stečevine iz vremena prethodne Plenkovićeve vlade, te zakonskim i izvanzakonskim sredstvima onemogućiti buduće razotkrivanje kriminala i korupcije iz redova vlasti. Baby Lasagna, skupa s hrvatskim mupovcima i mupovkama, koji na HRT-ovim propagandnim spotovima plešu rim tim tagi dim, savršena je kulisa najave isključivanja Srba iz hrvatskoga političkog života, daljnjeg ozloglašavanja njihovih legitimnih političkih predstavnika, kao i najave progona preostalih slobodnih medija, ateista, liberala i ljevičara, kao i hrvatskih književnika koji nisu po volji hrvatskoj ekstremnoj desnici. Miljenko Jergović za svoj blog.

05.05. (18:00)

Gromoglasna zahvalnost

Jergović: Koja je razlika između višenamjenskog borbenog zrakoplova i elegije?

Kad god netko inzistira na tome da će nekim svojim postupkom – bilo jahanjem magarca, bilo trčanjem ultramaratona, bili avionskom grmljavinom, bilo postignutim golom u nogometnoj utakmici – izražavati zahvalnost i poštovanje nekome tko je patio, stradavao ili se žrtvovao, možemo biti poprilično sigurni da se, čineći upravo to, prilično gadno zajebava na račun onoga koje svoje glupiranje posvećuje. Zato već nekoliko tisuća godina postoje glazbeni, pjesnički i umjetnički oblici, kojima civilizirane zajednice ili pojedinci izražavaju svoju zahvalnost i poštovanje. Možda ministar Ivan Anušić, kao ni premijer u tehničkom mandatu Andrej Plenković, s kojim se ovaj bori za prevlast u državi, ne znaju što je to elegija ni što je to elegijski distih, pa bi im trebalo reći da se elegija od prđenja ljudi ili aviona razlikuje upravo po tome što se elegijom mogu izraziti i zahvalnost, i poštovanje. Grdno je svoditi zajednicu na razinu vlastite neukosti. O izražavanju zahvalnosti preletom Rafalea u svom stilu – Miljenko Jergović.

30.04. (14:00)

To su principi

Jergović: Kako je Marija Selak Raspudić tresnula po stolu gomilom besposlenog briselskog novca

Tko zna kako je uopće došlo do toga da Marija Selak Raspudić dirne u nešto u što se unutar njezine političke grupacije ne dira, pa da kaže da je, istina, protiv upisivanja prava na pobačaj u hrvatski Ustav, ali da je i protiv zabrane pobačaja. Pritom, nije iznenađujući takav njezin stav, ali jest iznenađujuće da je takvo što izgovorila. Ali i to bi ubrzo bilo zaboravljeno da se usred te iste predizborne kampanje nije javio Mostov soap-teolog Marin Miletić, koji je rekao: “Most je jasno za – život. Marija se ovdje pogrešno izrazila, ali neka ona sama to objašnjava.”

Ogradio se, dakle, od kolegice iz istih klupa i s iste liste, ali ne u svoje ime, nego u ime cijele grupacije. I pritom je, izravno ili neizravno, pozvao glasače da ne glasaju za nju. Marija Selak Raspudić je, prema vlastitom iskazu, koji nitko iz Mosta nije demantirao, bila predviđena za nositeljicu liste za europske izbore. Ona je, međutim, tu čast odbila. U odnosu na taj sitan ženski (i muški) svijet, kojemu je hajka temeljni oblik borbe za bolji svijet, Marija Selak Raspudić je ispala velika faca. Koliko god mi o tome šutjeli. Miljenko Jergović za svoj blog.