Jergović: Preseljava li se upravo uredništvo N1 iz Luksemburga na Markov trg? - Monitor.hr
26.01. (23:00)

Svi za N1, N1 za sve

Jergović: Preseljava li se upravo uredništvo N1 iz Luksemburga na Markov trg?

Prvo nekoliko notornih činjenica: hrvatski N1 je, uza sve svoje mane, tvorničke greške i produkcijska ograničenja, televizija koja najšire zahvaća hrvatsku društvenu, političku i kulturnu zbilju. Jedina hrvatska televizija u kojoj opozicijski političari mogu očekivati jednak tretman kao i oni koji su na vlasti. N1 je ona televizija koja je svojim programom stvarala ravnotežu u odnosu na stranačko-režimske programe cjelokupne Hrvatske radiotelevizije… bez obzira na to što hrvatski N1 nema redakciju za kulturu, dogodilo se da je u posljednje dvije-tri godine više toga ozbiljnog o književnosti, društvu i umjetnosti izgovoreno u emisijama N1, nego u svim kulturnim programima HTV-a.

“Restrukturiranje” N1 pobjeda je Andreja Plenkovića i HDZ-a u borbi protiv jedne televizije. Nanošenje štete pričama o luksemburškom uredništvu i o polulegalnoj televiziji urodilo je plodom. I kako to biva u demokratski deficitarnim društvima i režimima, ne utječu svojim informiranjem mediji na politiku, nego politika svojim informiranjem suzbija medije. Miljenko Jergović za svoj blog.


Slične vijesti

Prekjučer (18:00)

Možda nisu zastave te koje su problem

Jergović: Privođenjem zbog palestinske zastave riječka policija potiče atmosferu bijesa, gnjeva i mržnje

Policija je u Rijeci privodila prorektora Jelenića, oduzimala mu zastavu, radila javni cirkus, koji je uključivao i državno priznanje Palestine, samo da bi na svom teritoriju antagonizirala javnost, da bi stvarala atmosferu bijesa, gnjeva i mržnje. U dlaku isto radili su njihovi kolege u Puli, kada su hapsili po redakcijama i novinare bacali u tamnice. Ministar Davor Božinović, kao profesor opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, izvanredno dobro zna o čemu govorimo. On zna kakvi se, pri vođenju specijalnog rata, postižu učinci kada se u tolerantnim, obzirnim i suživotnim zajednicama lisicama, pendrecima i privođenjima stvara atmosfera bijesa, gnjeva i mržnje. To je način na koji se, još od Mussolinijevih doba, vodila politika u sredinama u koje se regularnim političkim sredstvima ne može doprijeti. Miljenko Jergović

09.03. (21:30)

Previše podsjeća na tridesete prošlog stoljeća...

Trumpimir i Trumposlav u narodnoj poslovici: Pomozi sirotu, na svoju sramotu

Suprotstavljajući se londonskom skupu europskih vođa, Trump je objavio: “Trebali bismo manje brinuti o Putinu, a više o bandama silovatelja među migrantima, narko-bosovima, ubojicama i ljudima iz psihijatrijskih ustanova koji ulaze u našu zemlju – da ne završimo kao Europa!” Nešto je zanimljivo u tim riječima. Opisujući ljude koji u potrazi za boljim životom ulaze u Sjedinjene Američke Države kao silovatelje, narko-bosove, ubojice i ljude iz psihijatrijskih ustanova, Trump kao da se nastavlja na onu tradiciju antisemitizma, koja je na valovima fašizma i nacionalsocijalizma preplavljivala Europu i Ameriku i smrtonosno inficirala javni diskurs.

Temeljni problem s antisemitizmom sličan je problemu svih drugih predrasudnih mišljenja i stavova u vezi naroda, rase, roda, društvene skupine ili klase. Antisemit je tridesetih godina prošlog stoljeća lako mogao naći Židova koji odgovara njegovoj predrasudi. Kao što bi i Trump danas, ako bi mu najednom bilo do istine, lako mogao naći migranta koji je silovatelj, drugog koji je diler, trećeg koji je ubojica… Miljenko Jergović za svoj blog.

08.03. (17:00)

Fajt kolumnista

Ivančić: O pizdarijama

Nejasno je zbog čega Miljenka Jergovića, suočenog sa “žalosnim” srazom ljevice i desnice oko sudbine štandarca na splitskome Narodnom trgu, prožima “ozbiljna nelagoda”, kada su njegovi argumenti do detalja podudarni s lupetanjem zadriglih desničara. Drugim riječima: ponašat ću se kao zadnji pizdun pristajući da po nalogu vlasti klešem pizdarije koje su suprotne istini i mojim osobnim uvjerenjima, za mastan honorar, ali ću se principijelno ustobočiti kada se pojavi inicijativa da se pizdarija barem djelomično ispravi, da se približi istini i mojim uvjerenjima, žestoko braneći svoje autorsko pravo na pisanje pizdarija po političkom diktatu.

Zbog čega? Zbog toga što moj spomenik, iz naknadne perspektive, funkcionira kao implicitna kritika onih koji su me za tu pizdariju angažirali, jer sam kao plodan i svestran umjetnik evoluirao od pizduna u kritičara vlasti koja me držala na platnome spisku, a i honorar je, uostalom, odavno potrošen. Viktor Ivančić reagira na tekst kolege, za Novosti.

07.03. (17:00)

Autorska prava na politički statement

Jergović: Kipar Kuzma Kovačić imao je pravo kada je zabranio da mu se dira u monument na splitskoj pjaci

Vlasti Ivice Puljka su, dakle, nadopisale datum, kipar ih je tužio i dobio proces. Hvala Bogu da ga je dobio, jer da nije, sad bi svaka budala mogla nadopisivati Krležine “Zastave” ili, što da ne, u “Sarajevskom marlboru” popravljati završetke priča. Na to su se Puljak i puljci tako razbjesnili da su prerezali spomenik i nekamo ga odnijeli. Namjera im je da na njegovo mjesto postave nešto drugo u što će se moći zadjenuti koplje sa zastavom, a na što nitko, kako kaže Puljak, neće polagati autorsko pravo. I još je rekao da će Kovačićev monument ponuditi nekom muzeju u Šibeniku, da se tamo pokaže dokle sve historijski revizionizam može ići.

Doktora za elementarne čestice valja sad upozoriti na još jednu elementarnu činjenicu, koja se tiče autorskih prava, ali i života u zajednici: izloži li on poruzi djelo Kuzme Kovačića i izloži li ga na način koji će umjetnika vrijeđati, Kovačić ga opet može tužiti, pa će Puljak opet izgubiti proces. Naime, to što ste vlasnik nečije slike ili skulpture, ne znači da možete njome raspolagati na načine koji će biti uvredljivi po autora. Miljenko Jergović za svoj blog.

12.02. (21:00)

Nije bio tamošnji, nego je bio ovdašnji

Jergović: Biti Teofil u vrijeme kada su domoljubi i patrioti zamijenili Udbu u poslovima otkrivanja neprijatelja

Teofil Pančić bio je jedan od najvažnijih pisaca i intelektualaca naše generacije, jer je punih trideset godina pokazivao krajnji prezir prema toj velikoj zajedničkoj glavi. Najprije onoj, koja bi mu pripala prema rasporedu glasova u njegovu imenu i prezimenu, koji sugerira da su Teofilovi preci bili Srbi. A onda i prema onoj, nešto manjoj ali ipak zajedničkoj glavi, koja bi da se u ime svih nas koji se usuđujemo razlikovati, suprotstavljala većinskim nacionalistima i patrijarhalcima. Ta manja glava se također bavi obilježavanjem i progonom neprijatelja, te zastrašivanjem i discipliniranjem vlastitog stada. I još nešto: Teofil je krajnje gospodski odbijao da svojim životnim slučajem mjeri epohu ili da, ne daj Bože, vlastitim stradanjem mjeri sasvim neusporediva stradanja zbiljskih stradalnika. Miljenko Jergović

05.02. (00:00)

U politici se ni Istočni grijeh ne prašta

Jergović: Svaki normalno razvijen tinejdžer prepisivao je u školi ili varao u referatima iz kemije

Narugali su se, odrasli ljudi, nedoraslom magarcu, visokohormoniziranom tinejdžeru, zato što je prepisivao u školi. Jest malo nedolično to da se odrasli ljudi, među njima i neki od srednjerangiranih veterana lijevo-liberalne scene, rugaju učenicima radi toga što prepisuju, ali rekli smo da su to jezik i diskurs društvenih mreža, da tako pišu i govore gospođe u šlafrucima prije nego što pripašu grudnjake i uozbilje se, i razgaćena gospoda kojima je lijevo jaje propalo kroz nogavicu pa dlakavo virka na ukućane. Ono što je, istina, malo neugodno i što bi u ponekom voajeru s privatnog fejbučnog profila gospođe Puljak moglo izazvati susramlje jest to da ona trideset i sedmogodišnjem Vlajčiću izvlači nešto što je radio kad mu je bilo petnaest. Čak ni čuvenom Staljinovom tužitelju Andreju Januarjeviču Višinskom nije na um padalo da Zinovjevu i Kamenjevu među inkriminacije za ono za što ih je optuživao na montiranim političkim procesima upisuje to da su prepisivali u školi. Miljenko Jergović.

02.02. (19:00)

Oni ne bi prepoznali materijal za Oscare ni da im se nađe pred nosom

Jergović: Naš kandidat za Oscara s hrvatskom kulturnom politikom nema nikakve veze

‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’ financiran je nekim sitnim novcem HAVC-a, kao incident unutar posve suprotne prakse. Sam Nebojša Slijepčević u hrvatskoj filmskoj kulturi ima veze samo s uskim i siromašnim krugom dokumentarista, i samo je nekim sretnim slučajem, svojim talentom i činjenicom da je sreo dobre i požrtvovne suradnike, izvan tog kruga izašao. Ne treba zaboraviti da je HRT, ta tvornica cenzure, svojedobno odbio prikazati Slijepčevićevu “Srbenku”, i da je taj izvanredni film lakše stigao do HBO-a, nego do katedrale hrvatskog zloduha na HRT-u.

Također, ne treba smetnuti s uma ni to da je prvi glas koji je, nakon sklapanja trenutne vladajuće koalicije u Hrvatskoj, o kulturi dao Domovinski pokret, bio da se u Hrvatskoj više neće davati novci za snimanje filmova Nebojše Slijepčevića, ili za snimanje filmova kakav je “Čovjek koji nije mogao šutjeti”. Iz HDZ-a nije se čuo demanti. Također, ne treba s uma smetnuti da iz Ministarstva kulture nisu Slijepčeviću stizale čestitke za prethodne nagrade “Čovjeku koji nije mogao šutjeti”, a na HRT-u, u notornim Vijestima iz kulture, vijest o Zlatnoj palmi u Cannesu ukomponirana je u emisiju s prilogom da Jakov Sedlar snima novi film. Riječi Miljenka Jergovića prenose na Danici

19.01. (21:00)

S domovima je izgorjelo nešto puno vrjednije od prostorija i namještaja

Jergović: Zašto naš svijet u svojim srcima radosno razbuktava vatru na kojoj gori Kalifornija

Danima je i tjednima gorjela zemlja koja nam se u posljednjih stotinjak godina pričinjala kao zemlja sreće. Otamo je, iz Hollywooda, potekla pučka mašta dvadesetog stoljeća. Hrvatski mediji, ili ono što je od medija u Hrvatskoj ostalo, reagirali su naslovima poput: “Celebovi koji su izgubili dom u razornom požaru u Los Angelesu”, ili “Ostali bez domova, a sada na njima profitiraju… U isto vrijeme, na društvenim mrežama, recimo na onoj koja danas ponajviše okuplja generaciju koja se dobro sjeća ratova iz devedesetih, koja je bila po izbjeglištvima, ili je na zapadu stjecala nove pasoše i identitete, sve plamti i gori od sirove zluradosti i oduševljenja vatrom u Kaliforniji.

Kada su početkom devedesetih naši ljudi bili protjerivani iz svojih zavičaja, i kada je Amerika iskazala svoje bezmjerno milosrđe prema svima nama, stvorena je u nas i svojevrsna poetika progonstva. Rekli smo tada sebi, a to smo govorili i drugima, da ono najstrašnije nije to što su nam postradale naše građanske egzistencije, što smo ostali bez stanova i kuća, nego je najstrašnije to što smo ostali bez albuma s fotografijama, bez uspomena i bez materijalnih tragova vlastitih sjećanja. Ostali smo bez onoga što je naše zavičaje naša činilo lijepim i jedinstvenim, i što se ne može nadoknaditi nikakvim blagom i bogatstvima ovoga svijeta. Miljenko Jergović

14.01. (19:00)

Nakon igre valja i čestitati pobjedniku

Jergović: Nije slobodna zemlja u kojoj se na izborima pobjeđuje sa 75 posto osvojenih glasova

Sa 75 posto osvojenih glasova pobjeđuje se u autokratskim režimima, u kojima su izbori samo proceduralnog karaktera, i služe kao ukras diktaturi, ili kao statistička dekoracija jednom odmetnutom, samoživom i uzurpatorskom režimu. Ali sa 75 posto osvojenih glasova pobjeđuje se i u još jednom slučaju: kada neka politička snaga, ili jedna ličnost koja tu snagu personificira, ne kani ni pod kakvim uvjetima predati ili s bilo kim dijeliti vlast i kad uporno prisvaja ono što joj statistički, ili demokratski, ne pripada, tada protiv sebe ima 75 posto glasača koji nastoje osvojiti slobodu. I to im u pravilu ne uspijeva, kao što ni onom koji je tako nadmoćno pobijedio ne uspijeva realizirati vlast, jer da bi se to dogodilo, mora postojati spremnost vladajućih da prihvate rezultate koji su nepovoljni po njih, ali i, što je mnogo, mnogo važnije, moraju postojati mehanizmi društva koji će po svaku cijenu braniti rezultate izbora. Miljenko Jergović

07.01. (08:00)

Istok se budi, a mi?

Jergović: Nema nove – za staru ste nam još dužni

Na dan kada smo putovali u Beograd na Slaviji, i naširoko okolo, po širokim prometnicama koje se prema Slaviji slijevaju, okupilo se nepregledno more ljudi. Demonstracije su bile studentske i učeničke, ali je izašao i neki stariji svijet, koji je svoje životne prilike već propustio u prošlim desetljećima, ili duboko još tamo u dvadesetom stoljeću. Priključile su im se sindikalne i ekološke skupine, umjetničke strukovne organizacije, institucije koje u nekim sretnijim zajednicama čine umjetničku i duhovnu elitu, ali u Srbiji – kao i u Hrvatskoj, uostalom – predstavljaju neku vrstu društvene margine. Postoji u svemu tome savršen sklad, koji, predvidljivo poput metronoma, traje od 1991.

Ali ove jeseni fakultete je u Beogradu upisivala generacija koja se rađala 2005. i 2006. Od njih je, dakle, krenuo bunt. U vrijeme raspada SFRJ njihovi su roditelji, u prosjeku, još išli u osnovnu školu. Ono najvažnije i najveličanstvenije u svemu ovom odbijanje je tog mladog svijeta, a s njima i značajnog dijela građana u Srbiji, da normaliziraju zločin i bezakonje. Netko od vas bi se, možda, mogao upitati kakve to ima veze s Hrvatskom? Pa zapravo nikakve. Već smo se navikli da je Ivan Turudić glavni državni odvjetnik, već smo, posljednjih mjesec-dva, integrirali mafijaške prvake u nacionalnu političku i društvenu elitu, pa smo se zborski rugali nelagodi obitelji Kekin… Normalizacija zla je put u zlo. Miljenko Jergović za svoj blog.