Jergović: Sultanov smiješak ili kako je dovršena hrvatska povijest u Bosni - Monitor.hr
21.09.2022. (15:00)

Kud svi Turci tu i ćoravi Mujo

Jergović: Sultanov smiješak ili kako je dovršena hrvatska povijest u Bosni

Ni mi, priznajemo, ne bismo imali ama baš nikakvih problema zbog Milanovićeva držanja pred sultanom, e da nam na pameti nije upravo način na koji je taj neuravnoteženi harambaša naokolo vrijeđao koga je stigao, a po Hercegovini svako malo dizao larmu i graju, praveći se, đoja, da se naglo presaldumio od vremena svojih ljevičarskih zabluda pa je, eto, krenuo da podržava bosanske Hrvate u njihovim nastojanjima da se živi održe na svojoj zemlji. Nije li Plenkovića i HDZ – ne hvaleći im vjere – optuživao za veleizdaju, jer da su ostavili na cjedilu i da su svojim djelovanjem dekonstituirali Hrvate u Bosni i Hercegovini, a sad je sam doveo Erdoğana na Pantovčak i u Predsjedničke dvore, da tu izgovori nešto što ni sam Erdoğanov kum i sarajevski vezir još nije rekao? Istina, nikoga Milanović nije u Hrvatsku doveo, nije on sultana pozvao, nego se sultan u Zagreb sam poziva, jer mu je to usput u njegovom predizbornom obilasku Sarajeva i one Bosne i Hercegovine, koju on obuhvaća svojim prvim licem množine… piše Miljenko jergović.


Slične vijesti

Prekjučer (23:00)

Klub će jednog dana i tako morati platiti za grijehove iz prošlosti

Jergović: Velimir Zajec i pokušaj da se Dinamo izvede iz laži i vrati u vlastitu iznevjerenu pripovijest

Velimir Zajec igrao je u samo dva kluba, u Dinamu i u Panathinaikosu. Bilo bi zanimljivo znati kakva je, i postoji li, atenska legenda o Zajecu. Kakav je to lik i igrač u grčkom imaginariju, jer može biti da je drukčiji nego u zagrebačkom. U međuvremenu, u dva je navrata Zajec bio trener Dinama. Prvi put krajem devedesetih, u doba lažnoga imena kluba i mikojanovske vladavine Zlatka Canjuge, i drugi put, na vrhuncima Mamićeva cezarizma.

Današnji Velimir Zajec odavno nije više onaj Zajec iz 1982. Drugi je to neki čovjek, koji samo imenom i uspomenom na mladost podsjeti na njega. Ne vladamo mi u potpunosti ni svojim biografijama, a ni legendama o sebi. Ponešto nam je naprosto naklonošću sudbine darivano, dok nešto drugo nosimo kao prokletstvo. Pritom, nikad ne možemo znati kad će nam i ono prvo postati prokletstvo. Mogao bi i Zajec zažaliti zbog te lijepe priče koja ga prati. Pogotovo ako ne shvati da Zdravko Mamić nije iz Dinama potjeran zato što je razbojnik, niti zato što se bavio kriminalom. Potjeran je zato što su drugi, i to ne samo faraon Keops i nekakve tajničice, poželjeli biti mamići. Nitko u toj priči ne bi htio biti Zajec. Miljenko Jergović

Srijeda (23:00)

I nije ga poslao u materinu

Jergović: Petar Luković ili kako sam propustio priliku da u vlastitim očima budem dosljedan i ispravan

Od njega se učilo stilu i bezobraštini, ismijavanju nedarovitih, uštogljenih i nedoučenih, a onda i koječemu drugom što, možda, i nije uvijek ostavljalo dobre posljedice na plitku i mladu pamet. Luković je imao striktan muzički ukus i jasan pogled na svijet. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih bio je navjestitelj novog doba, punka, avangarde i alternative. I bio je poprilično nepotkupljiv. Za razliku od većine rock kritičara svoga doba, uglavnom generacijskih ispisnika, često svršenih kunsthistoričara koji bi pred titanima ozbiljne i elitne kulture znali iskazivati određeni kompleks manje vrijednosti, što se u pravilu manifestirao insistiranjem da ih se što ozbiljnije shvaća, Luković je po školi bio inženjer mašinstva, tojest strojarstva, kako se to hrvatski kaže, čija je superiorna ozbiljnost proisticala iz smisla za humor i beskrupuloznu zajebanciju. Luković bio je duhoviti bard cjelokupne te scene, bio je nasmijani hrast. Piše Miljenko Jergović, ispričavši kako su bili zavađeni, ali da ga, iako ga je htio, nije mogao odbiti za jednu uslugu.

17.02. (14:00)

Ne zanima njih njegova poezija

Jergović: Danijel Dragojević, pjesnik koji je u revolucionarna vremena odbio pristati na bacanje kamena s ramena

Nije on oduvijek bio takav kakvim ga u posljednjih tridesetak godina prikazuju: u se zatvoren, osobenjak i urbani pustinjak, koji odbija sva priznanja, nagrade i počasti, a naročito one koje bi mu mogle egzistencijalno pomoći. Međutim, u našim su se životima, pa tako i u Dragojevićevom životu, promijenile i neke mnogo važnije stvari. Nakon komunističke revolucije iz 1945. odvila se nacionalna revolucija iz 1990, a sa svakom se revolucijom formiraju nove (revolucionarne) elite. U umjetnosti i u književnosti raste se ili pada u skladu s nečijom pozicijom u odnosu na revolucionarna zbivanja, a ne u skladu sa stvarnim umjetničkim i književnim vrijednostima. Dok jedne bacaju kroz prozore, drugi provaljuju na kapije i sporedne ulaze. Danijel Dragojević nije provaljivao. I sve je od toga započelo. Miljenko Jergović za svoj blog.

14.02. (14:00)

Razgovor ugodni

Jergović: Ja sam bosanskohercegovačka književnost

U bogatom jednosatnom razgovoru koji možete pogledati na ovoj poveznici, najplodniji suvremeni pisac južnoslavenskih jezika govorio je o politici u Hrvatskoj i BiH, bezosjećajnosti za drugoga, izgonu Ive Andrića iz hrvatske književnosti, genijalnosti Emira Kusturice, mitovima o Sarajevu, vlastitom položaju u ovdašnjim kulturama, istupanju iz PEN-a BiH, ali i o Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu 1984. te Sarajevskom procesu godinu dana ranije… Stvari su jednostavne: možeš ljude prognati iz svoje kulture i iz njihovog grada, ali računaj da će to biti trajno. Hrvati su jednom istjerali Andrića iz hrvatske književnosti, i to je ostalo zauvijek: danas je Andrić veliki jugoslavenski pisac i nobelovac, veliki srpski pisac, veliki pisac bosanskih Hrvata, ali s hrvatskom književnošću on nema veze, jer ga je ta književnost iz sebe istjerala i ukinula ga. Ta vrsta nacionalističke histerije nema smisla ni u slučaju Hrvata Ive Andrića ni u slučaju Bošnjaka iz Sarajeva Emira Kusturice, kao ni u jednom drugom slučaju. Novosti

10.02. (18:00)

Svaka muška težnja prekomjernoj moći i visokom položaju u vezi je sa željom da se sa strane nešto pripičokne.

Jergović: Kako ozbiljno shvatiti državnog odvjetnika koji kaže: ‘Dođi k meni, sam sam’?

Vjerojatno postoji način na koji bi muž svih hrvatskih muževa A. P. protumačio ovu poruku u skladu s hadezeovskim sofizmom da ni laž kad hadezeovac laže nije laž, nego je reducirana istina, ali iz perspektive publike koja prati ovaj višednevni dramolet, poziv “dođi kod mene, sam sam” znači samo to da bi oženjeni muškarac usput nešto pripičoknuo, pa ako prođe, dobro je prošlo, a ako ne prođe, onda nikom ništa. U osnovi, sav muški svijet razapet je između dva ekstrema. Na jednoj je strani onaj koji će svoj svjetonazor, društvenu moć i ugled, materijalno bogatstvo i izbor društva u kojemu se kreće marljivo dovoditi u sklad s prilikom da što češće, što lakše i što efikasniji izgovori: “Dođi kod mene, sam sam.” Na drugoj je strani onaj koji će prije živjeti u doživotnom celibatu, prije će si, da tako kažemo, svojeručno odrezati spolovilo i oba jaja, nego što će ikada ijednoj ženi izgovoriti ili napisati: “Dođi kod mene, sam sam.” Veći dio muškoga svijeta je, naravno, negdje između. Miljenko Jergović za 24 sata.

09.02. (21:00)

To je tako kad službenu osobu zovete u kasni sat

Jergović: Radovan Dobronić ili o kome govorimo kada govorimo o jednom od tri najmoćnija muškarca u državi

Radovan Dobronić je pravnik, ali on u ovom istupu ne govori pravničkim jezikom. Neobično je to za predsjednika Vrhovnog suda, jednog od trojice institucionalno najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, jedinog koji ne samo da nije političar, nego ne bi smio politički nastupati, niti publiku zabavljati svojim svjetonazorom i afektima, i svaki njegov istup morao bi ostati unutar pravnog merituma i biti izgovoren metajezikom pravne struke. Kada kaže da je “ona” (Severina) “vjerojatno najmoćnija u Hrvatskoj, i zato što je jako popularna i zato što je imućna”, građanin Dobronić se bavi nečim što nije u djelokrugu Vrhovnog suda: popularnošću!

Kad Radovan Dobronić kaže da “nije oduševljen da se o nečemu piše”, čovjeka hvata nelagoda, jer Radovana Dobronića ni kao građanina u hrvatskoj krčmi, ni kao predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne može se tu shvaćati malim i nemoćnim muškićem. Ja bih tu bio jako oprezan. Miljenko Jergović za svoj blog.

31.01. (13:00)

Jer je knjiga jača od lopte

Jergović: Karl Ove Knausgaard ili zašto je Norveška prisutnija i prepoznatija u Europi od Hrvatske

Norveška nije turistička zemlja, “mala zemlja za veliki odmor”, nije zemlja “tisuće otoka”, premda je zemlja “tisuće fjordova”. Premda je norveški BDP (podaci iz 2021.) 482,2 milijarde dolara, naspram hrvatskih 68,96, u Norveškoj ne postoji nogometni klub s proračunom koji ima zagrebački Dinamo. Bjelosvjetski nogometaši svoje usluge uglavnom ne prodaju po Norveškoj. Nitko nikad nije čuo ni za norvešku vaterpolsku reprezentaciju. Općenito, Norveška bi trebala biti savršeno anonimna i beznačajna zemlja. A izgleda da nije. Norveška je mala zemlja, rekli smo da nema ni pet i pol milijuna stanovnika, a ipak, eto, u Norveškoj je šestoknjižje “Moja borba” prodano u pola milijuna primjeraka. Ali u tom podatku postoji jedna mračna tajna: Šveđani i Danci, Bože mi prosti!, knjige na norveškom čitaju kao da su im napisane na materinjem jeziku! Možda ne svi, možda ne uvijek, ali ipak dovoljno često da se Knausgaardova “Moja borba” prodala u pola milijuna primjeraka. Podsjeća li vas ovo na nešto? Miljenko Jergović za svoj blog.

28.01. (00:00)

Glasajte za najbolji glas

Jergović: Natjecanje u pjevanju otprilike je isto što i kritičke opservacije o stilu i estetici u nogometu

U umjetnosti nema natjecanja. Dok je sport, svaki sport, zasnovan na nadmašivanju drugoga, pobjeđivanju, nadigravanju, i to mu je zapravo osnovni smisao, bez toga ne bi sportskih igara ni bilo, umjetnost je, svaka umjetnost, samoj sebi smisao, i s drugima se ne natječe, nego se s drugima uspoređuje. Čim to uspoređivanje počinje sličiti na natjecanje, stvar gubi smisao. Natjecanja u umjetnosti obično su posljedica krize kritičke recepcije, odsustva dobrih čitatelja, slušatelja, gledatelja, pustoši koja je zbog nečega nastupila u društvu. U svojoj temeljnoj zamisli “The Voice” trebao bi biti svojevrsni freak show, izlog nakaza, ljudi koji besramno distonavaju, nije ih briga što ne znaju pjevati, ili uopće nisu svjesni da ne znaju pjevati. Ali na “The Voice” prijavljuju se, i bivaju prihvaćeni, studentice i studenti muzičke akademije, mlade pjevačice i pjevači koji se nisu uspjeli probiti, Miljenko Jergović za svoj blog. Inače, Martin Kosovec je pobjednik ovogodišnjeg natjecanja (HRT)

25.01. (21:00)

Tri poslijeratna druga

Jergović: Franz Beckenbauer, centarhalf koji kreće naprijed i postaje prvo lice poslijeratne Njemačke

U to crno-bijelo doba postojala su u životu dječaka sa Sepetarevca trojica kardinala među centarhalfovima. Prvi, Dragan Holcer. Drugi, Josip Katalinski. Treći i najveći, Franz Anton Beckenbauer. Sva trojica imali su velike i tajanstvene biografije. Prvi je imao savršen osjećaj za igru, koja se tad odvijala u teškim, masivnim valovima, u kampanjama koje su se iz perspektive današnjih prostranih ravnih ekrana u boji, odvijale sporo i neumitno. Beckenbauer bi, nakon što se protivnik krene povlačiti u obranu, kretao naprijed, pa bi često s loptom u nogama prelazio i po tridesetak metara, osvajajući prostor.

Protivnicima ulijevao je strah u kosti, premda nije bio naročito brz, a nije bio ni veliki dribler. Ali svaka je njegova lopta, kako bi to komentatori rekli, imala oči. Kad krene naprijed, Beckenbauer više nije bio centarhalf, ali nije bio ni klasični libero. U tren oka on se pretvarao u onog igrača s brojem 10, u savršenog poslovođu. I zapravo je on i bio upravo to: poslovođa one velike i neobične njemačke reprezentacije, koju je predvodio Helmut Schön, diskretni i tihi gospodin s pojavom i držanjem detektiva iz krimi romana. Miljenko Jergović za svoj blog.

13.01. (21:00)

Vladavina dječjih prava

Jergović: Društvo kojim upravljaju djeca loše je kao i društvo kojim upravljaju muškarci

Kao što (većina) žena i djevojaka, koje zlostavljaju i tuku njihovi muževi, braća ili očevi nisu tek žrtve svojih poimeničnih zlostavljača, nego su i žrtve patrijarhata – društva u kojem muškarci imaju pravo na istinu – tako ni profesor Strojarske tehničke škole Frana Bošnjakovića nije samo žrtva svojih zlostavljača, nego je i žrtva filijarhata – društva u kojem djeca imaju pravo na istinu. Patrijarhat smo naslijedili, njime su prožete naše formalne i neformalne institucije, kao i načini mišljenja i življenja, dok je filijarhat djelomično pošast novog doba. Već je i samo djetinjstvo relativno novi koncept i izum (ne biste vjerovali, ali prije dvjesto godina djetinjstvo nije postojalo u društvenoj svijesti, niti se doživljavala razlika između djece i odraslih), a filijarhalni načini društvenog funkcioniranja proizlaze i iz same biti modernog kapitalizma. Djeca su vrlo skupa, djeca mnogo troše, cijelo društvo upravljeno je prema njihovoj dobrobiti i napretku. Filijarhat kao i patrijarhat računa na to da se njegove žrtve neće usuditi da proturječe. Pritom, filijarhat nije ni lijevi ni desni. Premda iza većine djevojčica i dječaka koji bi vas zlostavljali stoji agresivni patrijarhalni otac, koji će vam razbiti nos pobunite li se protiv njegova mezimčeta. Ali i majka, koja će vam također razbiti nos… Miljenko Jergović za svoj blog-