Jergović: Sultanov smiješak ili kako je dovršena hrvatska povijest u Bosni - Monitor.hr
21.09.2022. (15:00)

Kud svi Turci tu i ćoravi Mujo

Jergović: Sultanov smiješak ili kako je dovršena hrvatska povijest u Bosni

Ni mi, priznajemo, ne bismo imali ama baš nikakvih problema zbog Milanovićeva držanja pred sultanom, e da nam na pameti nije upravo način na koji je taj neuravnoteženi harambaša naokolo vrijeđao koga je stigao, a po Hercegovini svako malo dizao larmu i graju, praveći se, đoja, da se naglo presaldumio od vremena svojih ljevičarskih zabluda pa je, eto, krenuo da podržava bosanske Hrvate u njihovim nastojanjima da se živi održe na svojoj zemlji. Nije li Plenkovića i HDZ – ne hvaleći im vjere – optuživao za veleizdaju, jer da su ostavili na cjedilu i da su svojim djelovanjem dekonstituirali Hrvate u Bosni i Hercegovini, a sad je sam doveo Erdoğana na Pantovčak i u Predsjedničke dvore, da tu izgovori nešto što ni sam Erdoğanov kum i sarajevski vezir još nije rekao? Istina, nikoga Milanović nije u Hrvatsku doveo, nije on sultana pozvao, nego se sultan u Zagreb sam poziva, jer mu je to usput u njegovom predizbornom obilasku Sarajeva i one Bosne i Hercegovine, koju on obuhvaća svojim prvim licem množine… piše Miljenko jergović.


Slične vijesti

24.01. (22:00)

Onoga čega nema u sjećanju, ne može biti ni u priči

Nagrada “Fric” otišla Miljenku Jergoviću za zbirku priča “Trojica za kartal”

Jutarnji list - 'Miljenko Jergović ispisuje snažnu sliku imaginarnog Sarajeva, onoga koje se sada, s vremenskom distancom, gradi iskustvom i sjećanjem'

Nagrada Fric, tjednika Express i 24sata za najbolju knjigu fikcijske proze 2021./22. otišla je u nedjelju u Zagrebu u ruke književniku Miljenku Jergoviću, za knjigu “Trojica za kartal”, remasteriranu verziju njegove kultne zbirke priča “Sarajevski Marlboro” iz 1994. godine. Rekonstruirajući prošlo vrijeme, birajući događaje i pojedinačne sudbine ili pak pišući o sebi i svojoj obitelji, vlastitim strahovima i nadanjima koja se prelijevaju s onima sugrađana, Jergović ispisuje snažnu sliku imaginarnog Sarajeva, onoga koje se sada, s vremenskom distancom, gradi iskustvom i sjećanjem – jer kako je zapisano u priči “Džoint”: onoga čega nema u sjećanju, ne može biti ni u priči. “Trojica za Kartal” bilježe gubitke, svijest o tome kako se ništa ne može spasiti, ali i svijest kako je priča jedina koja može o(p)stati i u njoj naizgled obični ljudi i stvari – mogu postati veliki i važni. Jutarnji

19.01. (00:00)

"Gledanje nogometa je stvar samoće. Kao i čitanje knjige. Malo je na svijetu ljudi s kojima bih razgovarao o tome"

Miljenko Jergović: Židov Šajber i njegovi zlatnici

Povijest nogometa, kao ni povijest čovjekova života, nije povijest pobjednika, nego povijest onih koji su bili tu i čijim je prisustvom stvorena neka dramatska tenzija. Ideja da pobjednik poništava poraženog, kao i ideja da nogometne pobjede, poput onih ratnih, mijenjaju karakter zajednice i nešto znače u ičemu što nije nogomet, tebi je strana i mrska… Publiku će zanimati samo tko je prvak države u nestajanju: Partizan ili Zvezda? Neće je zanimati ni kako je prvak postao prvak, ni kakvu je cijenu platilo društvo. A cijena nije mogla biti veća: poput kuge jedna je pripovijest zarazila ljude, učinila normalnim nešto što nikako ne bi smjelo biti normalno, nevidljivim zahvatom u duše ljudi prozlila je zajednicu i pripremala je za jedan budući rat koji će, koliko god to bude moguće, biti sličan onome ratu u kojemu je Slavko Šajber izgubio oca i cijelu svoju veliku obitelj. Od njih su mu ostali samo zlatnici. Oni će biti upotrijebljeni za sljedeći rat. Tvoj nogomet je nešto drugo. O tome si pokušavao nešto reći prije nego što si zašutio vraćajući se utakmici. Express

 

 

 

 

 

28.11.2022. (18:00)

Povratak otpisanih

Jergović: Kratka povijest čuda na svjetskim prvenstvima

Najveće čudo u toj povijesti, s kojim i započinje era čudesa na svjetskim prvenstvima, zbilo se 1954. u Švicarskoj. Nikad u povijesti nogometne igre nije na zeleni teren istrčala moralno-politički problematičnija i u svakom pogledu poraženija i poniženija ekipa od te Njemačke iz 1954, koja u to vrijeme i nije bila najdobrodošlija. Pritom, bili su jaki kao zemlja! Nijemci i Madžari našli su se 1954. u istoj skupini, igralo se drugo kolo, i Herberger je na Madžarsku poslao rezervnu ekipu. Računao je da tu utakmicu ne može pobijediti. Igralo se po kiši, usred nekoga mitskog blata, najvećeg blata u sveukupnoj povijesti svjetskih prvenstava, i Madžari su u tom blatu masakrirali Nijemce nečuvenim rezultatom 8:3. No, to ih nije demotiviralo, a dogurali su čak do finala gdje su se susreli – upravo s Madžarima. Ostalo je povijest, prisjeća se Miljenko Jergović.

21.11.2022. (00:00)

O romanu Gabriela Garcije Marqueza “Jesen patrijarha”

Miljenko Jergović: Svijet zatočen u duši manijaka

Dogodi se da neka knjiga, odavno napisana, počne određivati stvarnost. Postane njen nacrt, prema kojem precizno do u potankosti odvijaju se događaji. Tako da ćemo iz knjige, čitajući je, napisane mnogo prije nečega što se dogodilo, saznavati o smislu i sadržaju, o razmjerima, onoga što je oko nas. Takva knjiga roman je kolumbijskoga novinara i prozaista, apostola latinoameričkoga književnog vala od prije pola stoljeća, pisca magijskog realizma Gabriela Garcije Marqueza “El otoño del patriarca” iz 1975. godine. Od početka Putinove agresije na Ukrajinu, ili još malo prije, od čuvenoga njegova govora u kojem nekim jezovitim verbalnim i mentalno-emocionalnim zamahom ništi Ukrajinu, opovrgava postojanje ukrajinskog naroda i korigira povijest mimo sveukupne njezine događajnosti i dogođenosti, pripovijest se u zbilji odvija onako kako se već, kao farsa, odvila u “Jeseni patrijarha”. Miljenko Jergović

 

15.11.2022. (23:00)

O dnevniku Predraga Fincija: "Prošle godine u Barnetu"

Miljenko Jergović: Čemerno je piti u tuđini

Predrag Finci tipični je sarajevski majstor gnome i anegdote, jedan od najizrazitijih talenata generacije. Svoje verbalno umijeće razvijao je po krčmama i birtijama svoje mladosti, po studijima kod najčuvenijih europskih profesora, u beskonačnim razgovorima o svemu i svačemu, čitajući sve i svašta, živeći u zanimljivim vremenima. Na jednome mjestu u knjizi “Prošle godine u Barnetu” Finci piše: “Pita me poznanica kako mi je u Engleskoj. ‘U Sarajevu sam viđao pripitog Sašu Vojtova, u Londonu Petera O’Toolea.’”. Svega ima u toj usporedbi dva grada i dva života, u toj refleksiji o egzilu: i tipičnoga sarajevskog hvastanja koje, međutim, popravlja ona najdublja i sveponištavajuća autoironija, i vrhunskoga gega, igre kulturnim modelima i ljudskim sudbinama, usporedbe neusporedivog… Za vedrog čovjeka čemerno je piti u tuđini. Općenito je čemerno piti u tuđini, čak i nakon što ti tuđina postane dom, ili nakon što ti cijeli svijet, uključujući rodno selo, postane tuđina. Miljenko Jergović

 | Author: Chiqui Teo/CC BY-SA 4.0

 

 

 

13.11.2022. (21:00)

Poruga, poruka, pouka

Miljenko Jergović: Smijemo li se rugati ljudima?

Smijemo li se ljudima rugati? O da, itekako. Ruganjem se oslobađamo unutarnjeg mraka pa prema svijetu nastupamo kao slobodni ljudi. Ali rugati se, načelno govoreći, možemo samo onima koji su od nas veći i jači, onome što nas po svemu nadrasta i nadmašuje, i što možemo shvatiti i obuhvatiti samo ruganjem. Ogavno je, međutim, rugati se slabijima ili ljudima u nevolji. Slabije od sebe čovjek će manje povrijediti bude li ih batinom tukao, nego kada ih vrijeđa riječima. Batina ponizi i onoga tko je drži u ruci, a riječima se ljudi služe sve slobodnije i neodgovornije. Riječima i kamerama mobilnih telefona. Pripovijest o mladiću Mladenu koji je tražio posao, a onda su mu se do smrti narugali proširila se i iz još jednog razloga koji me zapravo najviše plaši: ljudima koji ovu pripovijest šire i komentiraju izgleda i nije na um palo da su se trebali naći tu negdje u blizini, da su mu trebali pomoći, ali ih za Mladena nigdje nije bilo. A to bi zapravo trebalo biti ono u čovjeku prvo: grizodušje što nisam tog dana bio na pumpi u Laktašima i što nisam bio drukčiji od svijeta. Pa da sin čovječji ima gdje nasloniti glavu. Miljenko Jergović

06.11.2022. (12:00)

Pas kada trči pred rudo, može mu se dogoditi da ga pregazi kotač. Povijesti.

Miljenko Jergović: Kako se Andrej našao na pravoj strani povijesti

Andrej Plenković ne pomaže Ukrajini i Ukrajincima zato što su napadnuti i zato što je emocionalni refleks čovjekov i moralna obaveza biti na strani napadnutih, nego im pomaže (ako im pomaže) zato što je to “prava strana povijesti”. Kako sadašnjost nema povijesti, premda je izvjesno da će je imati, ali tek kada se pretvori u prošlost, tako je povezivanje rata u Ukrajini s nečijom stranom u povijesti bespredmetno i nesuvislo. Osim toga, zauzimanje strana u ratu koji je tek započeo nije zauzimanje strana u povijesti. To je trčanje pred rudo. A pas kada trči pred rudo, može mu se dogoditi da ga pregazi kotač. Povijesti. Ali čak i u slučaju da pas ima jasnu viziju, te da, trčeći pred rudo vješto uzmakne kotaču, zašto bi njegovo trčanje bilo išta više od junačnog oblajavanja kotača? Zašto bi to oblajavanje bilo bitno? I kada bismo imaginirali tu Andrejevu “pravu stranu povijesti”, ona bi zacijelo morala biti kriva strana ljudskosti. Biti na strani Ukrajine ne znači biti na strani Amerike i Zapada. Biti na strani Ukrajine znači biti na strani Ukrajine. Dok god je napadnuta. I po mogućnosti od toga ne izvući nikakvu korist. I ne očekivati nikakvu zahvalnost.  Miljenko Jergović

31.10.2022. (00:00)

U poganom vijeku, na strašnome mjestu, umio je Andrić u životu udesiti da mu više ništa ne mogu oni koji su još do maloprije mogli sve

Miljenko Jergović: Zašto je Ivo Andrić pobjegao iz Zagreba?

“Meni je sada nemogućno da u sećanju prevalim toliki razmak pa da objašnjavam zbog čega sam pre više od 50 godina napustio Zagreb (…) Što zbog zdravlja, što zbog sredine koja je za me bila nova i u mnogo čemu različita od one bosanske, ja u Zagrebu nisam mogao uhvatiti koren i ostati. Tu nisam imao nikoga svoga, bilo je trenutaka kad sam padao u očajanje i po svaku cenu želeo da odem.” Ovako govori Ivo Andrić u vrijeme kada nikome više ništa nije dužan i kada mu nitko više ništa ne može. Tada je već bio dobitnik Nobelove nagrade i svih najvećih jugoslavenskih državnih i književnih priznanja, od kojih je sve novce podijelio u dobrotvorne svrhe. Od Zagreba i od hrvatske književnosti potjerala ga je odavno kolektivna omraza koja se ticala njegove neusporedive književne veličine koju su drugi, pa i sam Krleža, doživljavali – kao ličnu uvredu. Miljenko Jergović

 

30.10.2022. (00:00)

Poetična strana cajki

Jergović: Oči Saše Matića

Prije dvadesetak godina, dok sam još uvijek često putovao u Sarajevo, zaustavljao bih se na granici u Bosanskom Brodu i kupovao u kućnoj radinosti prepržene diskove, s obaveznim fotokopiranim omotnicama originala. Bilo je jeftino. Tako sam otkrio Sašu Matića, slijepog pjevača, kafanskog kantautora i klavijaturista, koji je već tada bio silno popularan po domovima kulture i kafančugama u Bosni i Srbiji. Slušao sam tada, vozeći se prema Sarajevu, ili krećući nazad prema Zagrebu, ono što zagrebački malograđani i lijeva fejsbučka inteligencija eto nikada neće čuti. I za razliku od čuvenog džez impresarija, koji je u kulturi grada ostao upamćen kao voditelj nekih dobrih i važnih klubova, zaključio sam da Saša Matić itekako zna pjevati. I da pjeva odlično. Zašto Saša Matić može dvaput napuniti zagrebačku Arenu, a nijedan izvođač neke drukčije glazbe, one koja je bliža lijevoj inteligenciji i profinjenom fejsbučkom građanstvu, ne može nijednu? Razlog je u tome što Saša Matić predstavlja većinsku, narodsku kulturu, dok je ovo drugo, što god to bilo, manjinska i elitistička kultura. Ali ne samo to… Piše Miljenko Jergović za 24 sata.