Jergović: Zoran Vakula i godina koju je, uz mnogo sreće, trebalo predisati - Monitor.hr
05.01. (14:00)

Vrijeme koje živimo

Jergović: Zoran Vakula i godina koju je, uz mnogo sreće, trebalo predisati

Vakula je, za razliku od svojih prethodnika, šoumen. Nakon što je još kao vrlo mlad čovjek postao čuven po prognozi vremena, njegovu su popularnost krenuli koristiti u zabavnim i propagandnim programima. To mi se nije sviđalo. Meteorolozi su, kao i pulmolozi, ljudi od povjerenja. Kod njih se informiramo kako ćemo sutra disati. Od onoga što će nam oni reći ovisi naše raspoloženje. Oni određuju naše dnevne odluke: hoćemo li sutra na put, hoće li ovoga siječnja biti snijega, hoće li se na Baniji smrzavati ljudi… To nije za šalu i zabavu. Međutim, zabavljačka reputacija i talent Zoranu Vakuli nimalo nisu naškodili. Ne samo da mu se i dalje jednako vjeruje, nego će za većinu publike on biti čovjek koji nas je najdosljednije i najozbiljnije izvještavao o vremenu u kojem živimo. I kakva god nam bila 2022, opet će najvažnije biti da je sa srećom predišemo – piše Miljenko Jergović na blogu.


Slične vijesti

Prekjučer (16:00)

Slike rata u moderno doba

Jergović: Zašto su nas tako uznemirile fotografije iz Voguea Olene i Volodimira Zelenskih

Zanimljiva razmišljanja bilježi Miljenko Jergović povodom četiri fotografije Annie Leibovitz za Vogue (ovdje su). I uspoređuje ih sa fotografijama iste fotografkinje od prije 30 godina iz Sarajeva u vrijeme rata.
Promatrač tuđe nesreće je cinik. Čak i kada je prividno empatičan, čak i kad ne može da spava od tog silnog stradanja, i kad stradalniku šalje bogatu pomoć u hrani, lijekovima, higijenskim ulošcima i topovskoj municiji, i tada promatrač tuđe nesreće pomalo je cinik. Valjalo bi imati svijesti o tom cinizmu. Jer doista, cinično je očekivati od Olene Zelenske da bude ružna, raščupana i podbuhla, jer njezina zemlja nečuveno stradava i jer su upravo u ovom trenutku tolike ukrajinske žene sa stanovišta Voguea i sa stanovišta sviju nas, empatičnih zapadnih cinika, ružne, raščupane i podbuhle… Problem je, međutim, što su upravo empatični cinici publika Voguea. A onda i što je zapadna civilizacija danas civilizacija Voguea. Zašto u ovih pet mjeseci rata nismo vidjeli nijednoga mrtvog Ukrajinca? Čak ni mrtvoga Rusa? Zašto nismo vidjeli nijedno gelerima granata ili rafalom izmasakrirano ukrajinsko dijete? Takvo prikazivanje rata je po svršetku rata u Bosni i Hercegovini strogo zabranjeno. I nema medija koji će prekršiti zabranu. Objašnjenje: na taj se način čuva dostojanstvo žrtve. Dostojanstvo duha koji je pribivao u onome izmasakriranom djetetu… Za mir i prestanak ubijanja ljudi u Bosni više su učinile fotografije Rona Haviva, nego mirovne snage Ujedinjenih naroda. Ali takve slike iz Ukrajine ne dolaze. One su naprosto zabranjene. Pa zašto onda tako zazorno i uznemirujuće djeluju opisane fotografije za Vogue, na kojima su Olena i Volodimir Zelenski? Vjerojatno zato što te slike prikazuju neku skrivenu istinu. Uznemirujuće su samo fotografije koje prikazuju istinu. Većina drugih prikazuju laž, jer fotografija je, ponovimo to, medij koji je laž doveo do savršenstva. Fotografija je gotovo uvijek slika laži koja izgleda kao istina (ima još puno na Jergovic.com)

Ponedjeljak (01:00)

Naša povijest teče ukrug i ništa u njoj nije originalno

Miljenko Jergović: Kako su age Briselije Hrvatima ispunile stoljetnu želju pa podigle na Pelješcu ćupriju

Nakon što je zemlja ušla u Europsku Uniju, iz Bruxellesa su se javili glasom zlatne ribice, nudeći zemaljskim vlastima da će im ispuniti jednu želju. I umjesto da, kao u onoj pjesmi Duška Trifunovića, koju je otpjevao Seid Memić Vajta, odbiju age Briselije, jer ako je ribica stvarno zlatna, želje bi trebale biti tri, zemaljske vlasti poručile su: hoćemo most! Kakav most? Dva kilometra dug. I da bude baš na mjestu na kojemu smo stotinama godina bili razdvojeni od samih sebe i od svojih europskih identiteta. Nema problema, odgovorile su age Briselije, može, prisnažila je zlatna ribica, nakon čega je počela gradnja mosta. U isto vrijeme, počeo je i odliv stanovništva iz zemlje, pa dok su postavljeni piloni te dva kilometra duge, lijepe i skladne armiranobetonske građevine, iz zemlje je iscurilo nekoliko stotina tisuća ljudi. Miljenko Jergović

Nedjelja (01:00)

A piscima kakav je Krleža, svim pravim piscima, po nalogu sudbine, kad-tad estetsko pitanje odlučuje o životu i smrti. Ono što je jučer bila estetika, danas je metak u potiljak

Miljenko Jergović: Muka i savjest Miroslava Krleže

Ježim se dok ovo čitam, na rubu suza i na rubu toga da bih sad mogao, u stotinjak stranica dugom rafalu riječi i rečenica, beletrističkim glasom da ispripovijedam što se to decembra 1945., u hladnom i snjegovitom Beogradu, upravo dogodilo. Ne znam kako je putovao do Beograda – vlakom?, službenim autom?, autobusom?, jer avionom ovaj put sigurno nije – a išao je samo po jednom poslu, jednom od najvažnijih u svom životu, da spašava glavu onoga koji je njega u ratu spašavao, doktora Đure Vranešića. Pedeset i dvije su tad Krleži godine, četiri je mlađi nego što sam ja danas, ali se već svih životnih strahova nastrahovao, i na savjesti nosi težak teret. Na neki način, putujući prema Beogradu da išće partizansku, partijsku, ljudsku milost za doktora Vranešića, Krleža na savjesti nosi svoj vlastiti život. I vjerojatno ne zna kako će se iz ovoga živ, mirna srca i zdrave glave izvući. Express.24sata

 

25.07. (00:00)

Sloboda je, uvijek i do kraja, sloboda drukčijeg mišljenja. Svejedno je pritom radi li se o nekom mišljenju ili o pokušaju manipulacije

Miljenko Jergović: Sloboda ljudima pruža priliku da sami razotkrivaju manipulaciju

Koji je onda razlog zabranjivanja Vučiću onoga što se dopustilo Komšiću? Razlog je u vlastitoj neslobodi, u nečistoj savjesti i nečistim namjerama. U prljavom manipuliranju. Ono što onespokojava, uznemirava, odaljuje čovjeka od vlastitog života, baš onako kako je pojava Željka Komšića odaljavala bosanskohercegovačke Hrvate od njihovih svetih ekrana, dojam je da Vučićeva vrlo ružna, nedostojanstvena i nečasna manipulacija svojim narodom i njegovim žrtvama, neurokirurški precizno provocira vrlo ružnu, nedostojanstvenu i nečasnu manipulaciju Andreja Plenkovića hrvatskim narodom i njegovim žrtvama. Tu je manipulaciju moguće izbjeći samo principijelnim i depersonaliziranim gledanjem na stvari. Miljenko Jergović

03.07. (14:00)

Kakva to bolesna beštija moraš biti pa da, kad ugledaš svoga mačka kako juriša na medvjeda, uzmeš mobitel i to snimaš?

Miljenko Jergović: Životne istine i virtualne laži

Twitter je mreža za narančastoglave poglavice, vjerske vođe, ministre i diktatore, za priglupe balkanske šoviniste koji preko Twittera vode hajke protiv one nekolicine ljudi koje nisu stvarno ili virtualno protjerali iz kasaba koje su poslije rata zaposjeli. Dok je Facebook prostor za trač i ogovaranje, Twitter je prostor za diktate i apodiktičke i asertoričke sudove nižega reda. No, nije mi jasno što je TikTok. Da, TikTok uopće nije društvena mreža, već finalna posljedica rada društvenih mreža po čovjekov razum, emocije i način života… Pravilo je da će u stvarnom životu medvjed ubiti mačka koji mu dođe šapa. I da će mnogi fejzbučnik, instagramlija i tiktoker izgubiti glavu ili ozbiljno ugroziti sebe i svoje bližnje pogrešno zaključujući da je i u životu onako kako je na društvenim mrežama. Gospodari društvenih mreža odurni su i pokvareni ljudi, gadovi koji promoviraju čednost i političku korektnost, a šire laži o stvarnome životu. Miljenko Jergović

26.06. (16:00)

I stvarno, uvijek je bila slatka!

Miljenko Jergović: Sjećanje na lubenice

Lubenica je bila porodična stvar. Zato se kupovala cijela. Po veličini kupljene lubenice nije se toliko mjerila veličina obitelji za nedjeljnim stolom, koliko se mjerila njezina sreća. … Na Sepetarevac je lubenicu donosio Nono. Ponekad i barba Dragan, a jednom-dvaput i otac, usput, donoseći alimentaciju. Nonetova je uvijek bila slatka. On bi kucnuo po njoj, kao da kuca nekom na vrata, osluhnuo zvuk, i tako izabrao. Neobično je to, rekla je Nona, jer inače nema sluha! … Žene su u to vrijeme uglavnom odbijale kuckanje po lubenicama i biranje po sluhu, nego su od Makedonca iskale da im izvadi čep. Makedoncu je to bilo kao da mu dušu vadiš! Ali na kraju bi, nakon velikog protivljenja, sam izabrao lubenicu pa bi onim velikim špicastim nožem iz nje izrezao trokut, takozvani čep, i onda ga nabodenog na vrh noža ponudio gospođi. Ili drugarici. Noni. Ili mami. A ona bi pustila mene da probam lubenicu. Ja bih tad rekao: slatka! I stvarno, uvijek je bila slatka. Miljenko Jergović

18.06. (21:00)

I oni su samo ljudi

Jergović: Bolesno je ljude maltretirati zbog onoga o čemu maštaju

Ne postoji nikakva “splitska seks afera”. Niti je Bojan Ivošević podvodio maloljetnicu, niti je maloljetnica podvodila njega. Nema ni Srpkinje Aleksandre. Nema čak ni Bojana i njegovog druga Luke. Njih obojica samo su žrtve bolesne mašte pojedinki i pojedinaca, i jednako bolesnoga hrvatskog društva, koje je toliko duhovno i kulturno osiromašilo, a u isto se vrijeme povelo za opresivnim američkim modama i za totalitarnim manifestacijama političke korektnosti, da je u stanju fikciju predočavati kao stvarnost. I ne samo to: one i oni već vjeruju da fikcija jest stvarnost. I Miljenko Jergović se osvrnuo na nedavni događaj u Splitu, za 24 sata.

15.06. (22:00)

Šteta što ne vidimo ono u što svakoga dana gledamo

Miljenko Jergović: Natječaj Ministarstva prostornog uređenja koji je trajao cijelu jednu sekundu

Neboderi su, kao i najveći dio novozagrebačkih građevina izniklih između sredine ’60-ih i kraja ’80-ih, dobro izvedena konfekcija jugoslavenskoga i hrvatskog socijalističkog modernizma i čine arhitektonsko i urbanističko remek-djelo Novog Zagreba koje se danas, kada se prije pola stoljeća posađena stabla pretvaraju u šumu što  doseže gornje katove nebodera, prikazuje upravo nama u punoj svojoj ljepoti. Šteta što ne vidimo ono u što svakoga dana gledamo. (…) E sad, pokušajte zamisliti kako sam se osjećao na svome šesnaestom katu kada mi je došao predstavnik suvlasnika zgrade da od mene traži potpis za prijavu za “projekt energetske obnove”, u natječaju što ga je raspisalo Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, čija je ideja da se za europske novce obnove naše zgrade i neboderi, bez imalo vođenja računa o identitetu, stilskim karakteristikama pa i autorstvu koje stoji iza tih zgrada… Miljenko Jergović

08.06. (19:00)

Medij kao ogledalo kulture

Jergović: Bez HRT-a cijela Hrvatska pretvorila bi se u HRT

Na Hrvatskoj radioteleviziji radi mnogo inteligentnih, obrazovanih i pametnih novinara, kamermana, tonmajstora, šminkera, frizera, kafekuharica, glazbenika i dramaturga, ali i još mnogo više društvenopolitičkih radnika. Ograničenih, tupih i zlobnih, raspoređenih hijerarhijski od dna do vrha, na svim uredničkim i upravljačkim mjestima. Oni su transmisija volje političke vlasti u zemlji, paraobavještajnih i paramilitarnih skupina, te društvenog i kriminalnog dna. Trenutak odvođenja glavnog ravnatelja HRT-a u istražni zatvor bila je savršena metafora upravljanja tom kućom. HRT je koncipiran kao kriminalna organizacija, čija je hijerarhija postavljena po principu mreže međusobnih ucjena, a na čijem su vrhu predsjednik Vlade i njegovi ljudi. Liberali i proizvođači medijskog smeća slažu se oko toga da hrvatsku kulturu i jezik, da hrvatski identitet općenito, treba prepustiti tržištu, otprilike onako kako je tržištu prepušten sport na televiziji. Razlika je, međutim, u tome što za sportom postoji komercijalni interes, kaže Miljenko Jergović za svoj blog.

05.06. (11:00)

Knjiga o jednom čovjeku, a pomalo i o našim životima

Miljenko Jergović: Zdravko Grebo, posljednji građanin građanske BiH

Mi koji smo imali tu životnu nevolju, ali i tu literarnu sreću da se šezdesetih rađamo u Jugoslaviji, pa još u Bosni i u Sarajevu, te da sazrijevamo s umiranjem jedne višenacionalne zajednice i da iz epohe socijalističkog modernizma ulazimo u dugo i mračno doba nacionalizma i prvobitne akumulacije kapitala putem plemenske pljačke, morali smo se neprestano navikavati na sve gore i gore društvo, e da bismo živjeli i preživjeli. Zdravko Grebo dugo je bio smetnja u tome. Izmišljao je nadu i kad nade ni za što nije moglo biti. (…)Bio je jedan od onih ljudi o kojima bi gotovo svatko već na prvi pogled imao vrlo visoko mišljenje. Mnogi bi ostajali u uvjerenju da još nisu sreli tako pametnog i obrazovanog čovjeka u kojem se sabrala bit onoga najboljeg od njegove lijepe i nesretne zemlje. Bio je pokretač bezbrojnih inicijativa na državnoj i na najnižim društvenim razinama, s vječito istim ciljem harmoniziranja zajednice, uspostavljanja demokratskih pravila igre, spašavanja mira u Bosni i Hercegovini. Sve što bi radio bilo bi važno, i uvijek bi oko svoje ideje uspijevao okupiti neke važne ljude. Ali u svemu je, zapravo, bio sam. Miljenko Jergović