Jezikova juha sa slovima - Monitor.hr
12.09. (22:00)

Govori slavenski da te cijeli svijet razumije

Jezikova juha sa slovima

Ako Vas Slovaci podsjećaju na slova, niste pogriješili, a bit će i da su Vam na um pali barem još i susjedi Slovenci. Od Slovenaca, pak, kratak je put do Slavonaca, gdje smo već na svome, ali i sveslavenskome terenu. Ovdje, jasno, govorimo o etnonimima, odnosno o imenima za etničke skupine (< grč. éthnos ‘nacija’ + ónoma „ime“). U navedenima slučajevima radi se o izvedenicama iz imena za Slavene kao nad-nacionalne etno-lingvističke skupine (uzgred, najbrojnije u Europi). Najstarija zabilježena upotreba ovoga etnonima je iz 6. st., kada se u djelima bizantskih autora koriste oblici Sklaboi, Sklabēnoi i sl. od čega dolazi i latinsko Sclaveni. Najvjerojatnije objašnjenje podrijetla imena Slavena leži baš u spomenutoj praslavenskoj riječi slovo, u izvornome značenju ‘riječ, govor’. Ta se teorija, osim što fonetski drži vodu, dobro uklapa i u ostale jezično-povijesne činjenice. Tako je crkvenoslavenska riječ za Germane Nemici od nemu ‘nijem’. Tko je našim precima bio razumljiv bio bi opisan kao onaj koji govori: Slaven, nasuprot oneme koji je nijem, odnosno glasa se nemušto: Nijemac. Nova Jezikova juha.


Slične vijesti

21.09. (23:00)

Podno Kavkaza

Jezikova juha: A kao Armenci

Armenija se prvi puta spominje u 6. st. pr. Kr., a radi se o jednoj od najstarijih postojećih država. Arheološke iskopine ukazuju na postojanje civilizacije još u 13. st. pr. Kr. a smatra se da je glavni grad, Erevan, osnovan još 782. pr. Kr. Na tlu Armenije pronađeni su i ostaci preko 6 tisućljeća stare prve poznate vinarije. Ime Armenija vjerojatno je egzonim (vidi prošlu kolumnu), nepoznate etimologije, mogućega značenja divljine ili gustiša, kao referenca na planine sjeverne Asirije. Armenija je bila prva država koja je proglasila kršćanstvo za službenu religiju, kao Armensku apostolsku crkvu, čija se katedrala u Ečmijadzinu ponekad navodi kao najstarija na svijetu. (Tu titulu doduše drugi dodjeljuju Katedrali Sv. Dujma u Splitu). Planina Ararat jedan je od nacionalnih simbola Armenije, ali i simbol armenskoga iredentizma, posebno međunarodno nepriznate države Republike Artsakh koja je nastala odcijepljenjem od Azerbajdžana, s kojim se danas još uvijek spore. Jezikova juha u režiji lokalnog lingvista.

15.09. (19:00)

Kak su pripovedali naši stari

Najstariji jezik na svijetu je teško odrediti, i oni s prvih zapisa u povijesti davno su izumrli

Teško je odgovoriti na zapravo jednostavno pitanje o najstarijem jeziku na svijetu. Jer, jezici su se mogli prenositi usmeno stoljećima, ali su zaboravljeni – osim ako nisu ostavili neki pisani trag. Najraniji dokumentirani pisani jezik je klinasto pismo ili klinopis, u kome su klinopisni znakovi utiskivani najčešće trskom u još meke glinene ploče. Najstarija poznata klinasta pisma potječu od Sumerana, koja su nastala u Mezopotamiji. Klinopisni jezici su također bili odlučujući za kasniji razvoj europskih pisama. Slične starosti su i egipatski hijeroglifi. Možemo samo nagađati kako su zvučali najstariji pisani jezici: sumerski, akadski i staroegipatski. Zato što su sva tri jezika izumrla, pa se više ne koriste i nemaju živih „potomaka”. DW

28.08. (15:00)

O-gradi, o-grada

Jezikova juha: Slovački ‘hrad’ kao ‘gradina’, ‘grad’ kao ‘ograda’, ali ne i kao tuča

I danas slovo g u europskim jezicima označava različite glasove. Tako se recimo u danskome g obično obezvučuje, tj. izgovara bez titranja glasnica, kao i u kajkavskim narječjima hrvatskoga na kraju riječi npr. Bog /bok/ ili vrag /vrak/. Vratimo se mi, ipak gradu. Veza između grada i utvrde prilično je jasna, budući da su srednjovjekovni gradovi često bili opasani zidinama. Sama riječ grâd dolazi od praslavenskoga *gordъ, iz istoga korijena kao i ograda. Čini se da je slično značenje imalo već i protoindoeuropsko *ghordho- iz kojega vuku korijen i engleski garden, „vrt” i sanskrtski grhas „kuća”. Zanimljivo je i da grâd nema izravne veze s riječju grȁd „tuča” (<prasl. *gradъ). Malo lingvistike u režiji lokalnog portala.

04.08. (22:00)

Bicikl, ili po novohrvatskom - međunožno guralo

Jezikova juha: Kotačić koji nedostaje

Bicikl (<fr. bi „dva” + cycle „kotač”) kao prometno sredstvo javlja se početkom 19-oga stoljeća. Nećemo ovdje navoditi sve rane inkarnacije, ali recimo tek da se isprva koristi termin Karla von Draisa velociped (<lat. velox „brz” + pes „stopalo, noga” u akuzativu pedem), sprava za brzo putovanje na nožni pogon. Vjerojatno prvi moderni mehanički bicikl djelo je Škota Kirkpatricka MacMillana, za kojega je zabilježeno i da je bio prvi biciklist koji je skrivio prometnu nezgodu. Kaže lingvist u novoj kolumni za lokalni portal, nabrojavši što bi sve jedno mjesto trebalo imati da bi postalo pravi mali grad biciklizma.

27.07. (09:00)

Veselo razdoblje

Jezikova juha: Mračni srednji vijek

Iako je svoju kantatu pod nazivom Carmina Burana Carl Orff skladao početkom 20. st. (praizvedena je 1937.), ovo je maestralno glazbeno djelo na više načina povratak u daleko stariju prošlost. Okosnicu Carmine Burane predstavlja istoimeni tekst koji seže do 11./12. st. Ime jednostavno znači Pjesme iz Beuerna (Benediktbeuerna), a sadržajno pokazuje svu kompleksnost razdoblja koje obično nazivamo Srednjim vijekom. Iako autore tekstova možemo tražiti među studentima teologije, pjesme su satirične, često kritične prema Crkvi i dominantnim moralnim vrijednostima, posebno kada se radi o licemjerju. Mnoge su pastoralne (tal. pastorale ← lat. pastoralis „pastirski” odnosno inspirirano idealiziranome životu u prirodi), slave jednostavne životne užitke poput hrane i alkoholnih pića (kao napitnice, pjesme za nazdravljanje) odnosno tjelesne ljubavi (nasuprot ideji tjelesnosti kao grijeha). Danas na srednji vijek često gledamo kao na mračno razdoblje povijesti, iako se radi o zaista o raznorodnom razdoblju. Povijest iz pogleda lingvistike u režiji lokalnog portala.

20.07. (22:00)

Ispred kvantitete (i drugih teta)

Jezikova juha: Kvaliteta života

Kada štogod procjenjujemo, često se u opreku stavljaju pojmovi kvaliteta i kvantiteta. Za obje se riječi smatra da su u hrvatski ušle preko njemačkoga (Qualität odnosno Quantität), kamo stižu iz latinskoga. Najčešće ih koristimo kako bismo usporedili dvije važne kategorije, one kakvoće ili vrsnoće nasuprot količine tj. protežnosti. Jednostavnim riječima, kvantiteta nam kazuje koliko čega imamo, a kvaliteta nam kaže nešto o značajnim svojstvima istoga. Iako su obje kategorije mjerljive, očito je lakše izmjeriti količinu čega, npr. pitke vode, a kvaliteta je stvar pozornije raščlambe (pa ćemo kemijskim mjerenjem saznati da je voda zbilja tvrda), a često i osobna ukusa (npr. kolumnistu je voda iz pipe razmjerno ukusna, ali mu kamenac zaista nije mio). U znanstvenim se istraživanjima često navode kvantitativna odnosno kvalitativna analiza. Prva je preciznija, konkretnija, lakše usporediva, dok se potonja počesto smatra kompliciranijom, podložnijom interpretaciji te stoga manje objektivnom. Ne čudi stoga što je današnje zapadno društvo, kojemu mi kao zajednica težimo, opsjednuto kvantifikacijom. Sve se računa u bodovima, gleda se razlika, važan je postotni napredak – od rasta BDP-a do Državne mature. Sat lingvistike iz pera kolumnista lokalnog portala.

14.07. (13:00)

Ako niste tamo, zamislite da jeste

Jezikova juha: Šetnja

Kada Vas je zadnji puta netko poveo u šetnju? Dopustite to danas svome kolumnistu. Našu ćemo turu započeti u Lipiku. Ajmo baciti pogled na ruševine nekada najsjajnijega lječilišnoga objekta, neorenesansnoga Kursalona (njem. Kur “lječenje, tretman” < lat. cura “briga” + salon <fr. “soba, dvorana”). Izgrađen 1893. po uzoru na bečki kursalon, bio je središte društvenoga života lječilišta. Proći ćemo kroz Filipovac (nazvan vjerojatno prema apostolu Filipu) te doći do Pakraca uz rijeku Pakru, po kojoj bismo mogli pretpostaviti da je dobio ime, posebno kada je s druge strane selo Prekopakra. Povijesni izvori ipak malo kompliciraju priču jer je zabilježeno da se ime Pakar, predslavenskoga podrijetla (možda u značenju „smola”), nekada odnosilo na rječicu Bjelu pritoku današnje Pakre, a koja se tada nazivala Pakrac (Pakar + –ac). Po njoj je nazvan i grad, dok je rijeka s vremenom zadobila ženski rod pa postala Pakra. Kako je za obronke Papuka zapadalo sunce, obližnji se vrh nazivalo Omanovac, valjda vezano uz arapsko ämānä „povjerenje” pa onda i „povjerena vrijednost” odakle amanet „nasljedstvo” i aman „milost, oprost”. Jedna lingvistička šetnja u režiji lokalnog portala.

06.07. (14:00)

"Oni koji se ne sjećaju povijesti, osuđeni su je ponovno proživjeti"

Jezikova juha: Prisjećanje

Sjećamo se čega ili koga iz prošlosti, tako što ih prizovemo u svijest mislima. Etimološki je taj glagol vrlo vjerojatno vezan uz imenicu sjeta (<prasl. *sěta) ‘stanje blage tuge i čežnje za nečim dragim, često izgubljenim’. Semantički mu je blizak glagol pamtiti (<prasl. *mętь „um”) pa je sjetiti se u ruskome pomnit‘, u češkome vzpomenout, a u poljskome pamiętać. Sjećanje postoji na dvije razine: osobnoj i društvenoj. Na osobnoj razini, sjećanje je uglavnom stvar pamćenja odnosno razmišljanja o čemu ili kome. Kada pak govorimo o društvenome sjećanju, imamo na umu prisustvo kakve teme u javnome prostoru. Tu se može raditi o medijskome prostoru ili doslovce fizičkome prostoru, npr. spomeničkoj baštini. Sat lingvistike iz pera nastavnika engleskog za Glas Podravine.

30.06. (10:00)

Ili je voda duboka

Jezikova juha: Istina boli

Istina je neka tvrdnja koja odgovara stvarnosti. Koncept koji govornik prenosi isti je kao i stvarnost. Katkada razlikujemo riječi isti i jednaki u smislu da potonje označava dvije različite stvari/pojave među kojima nema jasne razlike, dok isti može podrazumijevati da se u oba slučaja radi tek o jednoj istovjetnoj stvari/pojavi. Tako bi npr. „Na radiju stalno sviraju iste pjesme” značilo da se pjesme ponavljaju, odnosno iste su iz dana u dan. S druge pak strane, kada kažemo „Sve su te pjesme jednake„ tu se radi o nemogućnosti razlikovanja očito neistovjetnih pjesama, jer su valjda po čemu preslične. A kada tkogod na što odmahne rukom i kaže „Isti vrag!”, to upravo znači da su neke dvije stvari/pojave samo nominalno različite, a u stvarnosti je to „Jedno te isto” jer su razlike nebitne. Isto i jednako stoga je manje-više isto. Nova Jezikova juha u režiji lokalnog portala.

22.06. (12:00)

Prvo si prosti, pa onda bude "oprosti"

Jezikova juha: Mogla je biti prosta priča

Jeste li se kada pitali kakve veze imaju glagoli oprostiti (kao u „Oprosti!”) i oprostiti se (od koga)? Oprostiti dolazi od prefiksa o(b) i pridjeva prost. To je dakle, „učiniti prostim”. A iako danas prost najčešće dolazi u značenju „sirov, neotesan, neuljudan”, starije je značenje „jednostavan”, kao u frazama prosti brojevi ili vidjeti prostim okom. Iako se danas takva uporaba često etiketira kao srbizam, to i nije baš tako. Još August Šenoa stavlja jednome liku u usta rečenicu „dobra sam roda sin… prost mi je put do veće gospoštine” u smislu „jednostavan, slobodan mi je put”, dok na drugome mjestu opisuje siromašnu seljačku postelju pa kaže da na njoj leži „prost gunj”, dakle „jednostavan, nekićen”. Pojednostavljeno rečeno, prost je izvorno onaj koji „stoji ispred”. Sat lingvistike u režiji lokalnog portala.