31.12.2017. (14:50)
O svijetu, o djetinjstvu, o iluzijama
Kada je dijete bilo dijete…
Ovo je jedan lijepi trenutak iz filma Wings of Desire redatelja Wima Wendersa, koji tjera na razmišljanje.
Ovo je jedan lijepi trenutak iz filma Wings of Desire redatelja Wima Wendersa, koji tjera na razmišljanje.
Novi film Wima Wendersa mnogima je iznevjerio očekivanja. Oni koji su očekivali direktnu ironiju, nisu je našli; oni koji su doslovno shvatili i naslov i vodeći soundtrack (Perfect Day Loua Reeda), ipak su izašli iz sale s ponekom suzom u oku ili gorko-slatkim osjećajem. Ono što sve najave i sinopsisi ističu kada je riječ o ovom filmu, nije se pokazalo kao sasvim točno. “Film predstavlja jedno dirljivo, poetsko razmatranje o pronalaženju ljepote u svakodnevnom svijetu oko nas“, stoji u jednom od opisa koji je možda najpribližniji konačnom utisku. Kako film odmiče, nismo uvjereni ni u Hirayamino zadovoljstvo, niti u strast prema hobijima, a ne dobijamo dovoljno informacija ni o njegovoj prošlosti. Sve što je bitno i što bi nam otkrilo nešto više, nalazi se u neizgovorenom, nekomuniciranom, nepokazanom, negdje između sna i jave, između ustaljenih rutina. Na XXZ o novom filmu Wima Wendersa, koji svoju temu ima i na Forumu.
Protagonist filma „Savršeni dani” (Perfect Days) je Hirayama, čovjek koji se oslanja na strogu rutinu. Svakog jutra ustaje u zoru, njeguje brkove, zalijeva pažljivo svoje biljke, ulazi u stari kombi i odlazi na posao. Usput sluša kazetu iz svoje velike kolekcije klasičnog rocka iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća – od Stonesa do Kinksa. I naravno, u skladu s naslovom filma – Loua Reeda. Hirayama je čistač javnog WC-a u tokijskoj četvrti Shibuya. Posao mu nije glamurozan – sve te četke, spužve, krpe… Ali to je važan posao, kojem se Hirayama posvećuje s puno pažnje. WC-i prikazani u filmu zaista postoje u tokijskoj četvrti Shibuya. Oni su dio projekta čiji je cilj suzbijanje imidža javnih WC-a „kao tamnih, prljavih, smrdljivih i jezivih mjesta”. DW
Ništa me nije moglo pripremiti na otvorenost i dobrodušnost koju je Wim Wenders pokazao u jedinom zajedničkom druženju. Desilo se to prije više od deset godina, ne sjećam se više točno razloga zbog kojega je posjetio Sarajevo Film Festival. Cijelo sam vrijeme, od trenutka kada je objavljena vijest o Wendersovom prispijeću u Sarajevo, vrtio po glavi pitanja s kojima bih mu se mogao obratiti. Najviše sam htio razgovarati o dva filma koja me još uvijek fasciniraju kao istinska remek djela – “Paris, Texas” i “Nebo nad Berlinom“, ali dok sam smišljao pitanja po glavi su mi se vrtjele zarazne melodije kubanske salse. Stao sam negdje nasred ceste i shvatio da moram nešto znati i o filmu “Buena Vista Social Club“, to je bilo neizbježno. Tokom noći oko Wendersa se skupilo cijelo društvo i priča je, ne znam zašto, krenula u drugom smjeru… Aljazeera
Dragi Wim Wenders priča: Snimamo milijarde fotografija, pa je fotografija življa nego ikad, ali istovremeno je mrtvija nego ikad. Problem sa fotografjama s mobitela je da ih nitko više gleda, jer se brzinsko skrolanje Instagrama ne može smatrati gledanjem. I sigurno se te fotografije ne razvijaju na papir. Open Culture
„Poći na veličanstveno putovanje fotografijama’drugih’ stanovnika Latinske Amerike, iznemoglih stanovnika Sahela u (izbjegličkom) bijegu od suše i rata, pa i stanovnika bivše Jugoslavije, svih nacionalnosti, u bijegu i strahu – jest vidjeti svijet i ljude, ravnopravne pred fotografskim objektivom. I tako očigledno neravnopravne u globalnom poretku“, piše FAK.hr o filmu Wima Wendersa i Juliana Ribeira Salgada kojeg se sutra može pogledati u Dokukinu KIC. FAK.hr
‘Paris, Teksas’ je iskren, dubok i briljantan
Wim Wenders nije samo genijalni redatelj, nego još genijalniji fotograf