Kvesićeva "Kuća na Kraljevcu 35"

Renesansni umjetnik Pero K.

Kvesićeva “Kuća na Kraljevcu 35”

Tekst Nikole Strašeka “Kuća na Kraljevcu 35” govori o istoimenom filmu Pere Kvesića, drugom njegovom dokumentarcu. Ali govori ponešto i o umijeću filmskog i svakog drugog pripovijedanja. No, u onom najvažnijem sloju priče, ovo je pogled na rekonstrukciju jednoga kompleksnog životnog slučaja. Strašek je pažljiv i obziran gledatelj i tumač. Umio je gledati ovaj film, što nije samo pohvala njegovoj profesionalnoj obučenosti i talentu gledateljskom, nego nečemu, rekli bismo, dubljem i osjetljivijem, nečemu što se tiče čovječnosti. Pero Kvesić kao da je upravo za njega snimio svoj film. I to bi bila pohvala obojici, možda i najveća. (Najava teksta Miljenko Jergović na čijem blogu se tekst nalazi)

Miljenko Jergović Pero Kvesić

Ruganje jednoj kulturi kao huliganska gesta

Jergović: Bečki konjušari i slovenska gospoda

Ono što je spomenuto praktično u svakoj hejterskoj i mrziteljskoj čitulji Bori Đorđeviću u hrvatskim medijima jest to da je krajem osamdesetih Slovence vrijeđao kao “bečke konjušare”, a da se onda pred kraj života preselio u Sloveniju. No, površna novinarčad nije se potrudila da traga za izvorom vlastite tvrdnje, ili za njega nije ni znala. Pjesma u ono doba strašna imala je istu onu lakoću sroka i smisla kao i sve one slavne pjesme Riblje čorbe. Samo što je sadržaj bio drugi. Šovinizam upisan u pjesmi bio je bogat i višeslojan: u njoj su i Albanci iz Starog trga, i Kocbekovi “Lipicanci”, i to ogavno govorenje iz nacionalističkog prvog lica množine… Otkud onda i odakle to lešinarsko i mrtvozorničko snebivanje hrvatskih medija nad Borom Čorbom i Slovencima? Otkud taj naš čitateljski dojam, naročito pred naslovima u nekad uglednim sabah cajtunzima, da je u tome manje denuncijacija ozloglašenog mrtvaca, a više je ruganja Slovencima. U tom ruganju je, međutim, sama srž hrvatskog nacionalizma, primitivizma, te dubokog jada i sitnodušja hrvatske kulture. Oni se, naime, rugaju velikodušnosti i širini jedne kulture. Miljenko Jergović za svoj blog.

kolumne Miljenko Jergović

Naše je bolje

Jergović: Emmanuel Macron i hrvatska slika švercera koji naokolo prodaje iPhone 15 bez aplikacija

Danima nakon što je Emmanuel Macron u Beogradu predao domaćinima prometne dozvole za dvanaest novih Rafalea, u hrvatskim medijima čitamo i slušamo kako srpski Rafalei, za razliku od hrvatskih Rafalea, ne valjaju ništa. Natječu se vojni eksperti i aktivni generali tko će teže obezvrijediti ono što su Srbi kupili. Jedan kaže da oni time ne znaju letjeti, a kako nisu u NATO-u, nema ih tko naučiti. Drugi to objašnjava ovako: “Ja ću vam reći da ja imam iPhone, znači da bi ga koristio u potpunoj konfiguraciji, moram imati sve na njemu dostupne aplikacije. Ja imam dostupne na svom iPhoneu sve dostupne aplikacije jer sam članica NATO-a. Međutim vi, vi ste naručili novi takav iPhone, ali nemate dostupnost tih aplikacija jer niste članica NATO-a.” Biva, Macron neće Srbima dati aplikacije, pa Srbi bez Google maps, iMovie i Flightradar, te tko zna čega još, u svojim Rafaleima neće moći izaći ni na internet. U svakom slučaju, i za Hrvatsku, i za Srbiju, možda bi mnogo isplativije bilo u simbolične ratove ulaziti sa simbolima koji su manje skupi, a možda su efikasniji. Miljenko Jergović za svoj blog.

kolumne Miljenko Jergović

Više nema ljepote na ovome svijetu

Jergović: Alain Delon, smrt muškarca koji je bio tako lijep da se nije mogao ostvariti kao razbojnik

Ovako bismo jednom trebali započinjati priču: zbilo se to onoga ljeta kada je umro Alain Delon. Jer on je, ne zaboravimo, bio posljednji čovjek na zemlji čije je ime i prezime bilo sinonim muške ljepote. Apolon našega vijeka. A iz samog imena njegovog, Francuzi ga pišu Alain, u šezdesetim i sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, potekli su i u jeziku se odomaćili svi jugoslavenski Aleni. Danas će govoriti da nije bio veliki glumac. Naravno, bio je toliko lijep da se u njega teško gledalo. Sudbina je to mnogih njegovih kolegica. I pritom, bio je žrtva Viscontijevih erotskih manipulacija i zloupotreba. On ga je gledao okom znalca, i od njega je zauvijek načinio seksualni objekt. Istina je, međutim, da je Alain Delon – pored kojekakvog smeća – snimio nekoliko raskošnih remek-djela europske kinematografije. A glumio je uvijek ono što su mu dali da glumi. Dok je većina frajera nastojala biti ljepša i šarmantnija nego što zaista jest, on je, da bi ga se ozbiljno shvatilo, morao ubiti svoju ljepotu. A takvo što ne ide. Samo vrijeme, a možda i ljudsko zlo i pokvarenost, mogu naškoditi ljepoti. Miljenko Jergović za svoj blog.

Alain Delon kolumne Miljenko Jergović

Braća po kuhinji

Jergović i Kapović žestoko zaratili oko bureka

Ako je suditi po aktualnoj polemici pisca Miljenka Jergovića i lingvista te profesora na Filozofskom fakultetu Mate Kapovića, sudbonosno sociolingvističko pitanje na hrvatskoj i regionalnoj sceni u današnjem vremenu jest – burek. Burek u Hrvatsku nije došao iz BiH, nego, po svemu sudeći, u 20. stoljeću s albanskim pekarima, piše u Kapovićevoj knjizi. U prilično detaljnom odgovoru objavljenom u današnjem broju 24 sata, Jergović ovaj argument pokušava opovrgnuti: iz turskog je uzeta riječ, ali u našim jezicima ta riječ označava nešto drugo. Onaj tko je u životu uživo vidio, pa još i pojeo, peynirli börek zna da je bosanska pita sirnica, koju Kapović smatra ‘burekom sa sirom’, ima više sličnosti sa zagorskim štruklima, nego s peynirli börekom.

Hrvatski termini izgledaju mi dosta logičnije od bosanskih – iako nikako ne niječem Bosancima i Hercegovcima pravo da govore kako god hoće pa makar istu stvar s različitim punjenjem nazivali potpuno različito – odgovorio je Kapović, koji je, kako kaže, svugdje jeo bureke. tportal

burek Mate kapović Miljenko Jergović

Vole statistike, ali ih ne znaju čitati

Jergović: Kako se iz dvije prometne nesreće probudi stara mržnja prema Albancima

U posljednjih nekoliko mjeseci dogodile su se na Jadranskoj magistrali oko Dubrovnika dvije ružne prometne nesreće. Javlja se udruga neobičnog naziva “Humanitarno udruženje taxi i Uber vozača grada Dubrovnika”. Pišu oni ministru prometa, mora i infrastrukture Olega Butkovića. Kažu da su izgubili svoju kolegicu i: “No, ovom prilikom želimo postaviti važno pitanje odgovornima, kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini: do kada planirate ignorirati problem koji albanski gastarbajteri uzrokuju na našim cestama?” Potom i: “Također, pozivamo odgovorne da sami izvade statistiku i objave koliko je prometnih nesreća prouzročilo nespavanje albanskih gastarbajtera i koliko su nevinih života oduzeli proteklih godina.”

Cijelo to pismo javnosti impregnirano je šovinističkim ozloglašavanjem Albanaca kao takvih. Dubrovačko “humanitarno udruženje” se, kao i dio hrvatskih medija, bavi imaginarnim statistikama, bavi se stvaranjem dojma kako samo albanski vozači, ili barem oni u većini, izazivaju prometne nesreće sa smrtnim ishodom u okolici Dubrovnika. Statistika o tome ne postoji, ali većina počinitelja svih tih fatalnih nesreća otkako je magistrale su – domaći. Naprosto zato što se oni najviše tom magistralom voze. Ali koga briga, kad u reportaži čitamo svjedočenja domaćih stanovnika: “Ovdje smo doista k‘o glineni golubovi, a gađaju nas Albanci.” Miljenko Jergović za svoj blog.

kolumne Miljenko Jergović

Čitajte djeco. I to je to

“Pismo Svetog oca Franje o ulozi književnosti u obrazovanju”, kako ga čita jedan Franjin čitatelj

Odmah na početku Papa piše da je najprije htio pisati o ulozi književnosti u svećeničkom formiranju, da bi odmah zatim proširio temu i na sve druge koji se bave pastoralnim radom, ali onda je shvatio da su mu zapravo na umu svi kršćani. “Ono čime bih se želio pozabaviti jest značaj čitanja romana i pjesama na svačijem putu prema osobnoj zrelosti.”. Oni na koje se Franjo poziva, govoreći o pjesništvu i o književnosti, i u čijem djelu traga za jezikom, niti su pisci iz crkvenih klupa, niti pripadaju onome što bi se u duhu površne hrvatske pedagogije i propagande dalo nazvati piscima kršćanskog nadahnuća. Papa ne spominje pobožne teme. On vidno izbjegava tumačenje književnosti, ili općenito umjetnosti, kao pomoćnih crkvenih, obrednih, imaginativnih ili teoloških disciplina. Književnost iz perspektive njegova eseja nije nešto sporedno. Ona je bit – kaže Miljenko Jergović u svom osvrtu na neobičan Papin esej.

kolumne Miljenko Jergović papa Franjo

Nekad su plaže možda bile praznije, ali su nam srca bila punija

Jergović: Turizam sudnjeg dana

Turizam, onako kako ga se u Hrvatskoj zamišlja u proteklih dvadesetak godina, mogao bi se nazvati legalnim oblikom organizirane pljačke. Prije pedeset i pet godina, dokle moje sjećanje živo seže, turizam je bio nešto drugo. U koncepciji zimmer-frei turizma naplaćivalo se samo ono što se i prodavalo. Dakle, sobe sa zahodom i kupaonicom, koje se danas nazivaju apartmanima, mjesta za šator u kampu uz selo… U mjestu sve do pred kraj sedamdesetih jedva da je bilo sezonskih radnika. Radilo se onoliko i onako koliko su to mogli domaći. Zašto je i kako zimmer-frei turizam mogao tako funkcionirati? Najprije zato što je to bio ljetni posao, a svi mještani su se preko zime bavili nečim drugim. I što je veoma važno: imali su neke ideale, bili su kršćani čak i ako u Boga više nisu vjerovali, bili su domoljubi, premda je njihovo domoljublje bilo hrvatsko koliko i jugoslavensko.

Ovog nam se ljeta čini da je koncept hrvatskog turizma sudnjega dana na svom vrhuncu, i da sljedeće godine više nitko tko ima pameti i tko se imalo odgovorno ponaša prema svom novcu, neće doći u Hrvatsku na more. Doista, zašto bi itko išao na daleko najskuplju europsku destinaciju, na kojoj se skupo plaća sve što se dodirne ili pogleda, i gdje čovjek, pobuni li se, može dobiti batine? Miljenko Jergović za svoj blog.

kolumne Miljenko Jergović turizam

Eto što ti znači uživati u plodovima svog rada

Jergović: Rajko Grlić, čovjek kojemu više ne mogu ništa

Krleža svoj pamflet piše 1938, Grlić je svoj pamflet snimio 2024. Tema im je u osnovi ista: materijalna i ubilačka pljačka, koja je sustavno provođena i precizno koordinirana s pljačkom duha i duše, ili, u Krležinom slučaju, s pljačkom ideja. Sam film, budimo pošteni pa i to recimo, nije do kraja uspio. Precizno zamišljen, žanrovski i dramaturški dobro postavljen – Grlić je načitan čovjek, Krleži blizak, i dobro razumije kako se stvara pamflet – napravio je savršen izbor glumaca, uzorno je režirao svoj film, ali ni on, a ni Ante Tomić, uglavnom nisu bili u stanju napisati te likove, ni to što oni jedni drugima govore.

A kada ne možete reći ili napisati nešto što bi trebalo biti mračno i brutalno, zvučat ćete trivijalno vulgarno. Ali, s druge strane, začudo, ovaj put nije to ni važno. Veličanstven je to za Grlića kraj. Jer nitko sad više ne može reći da mu za sljedeći film neće dati novce. A mimo toga mu ne mogu ništa. Protjerati ga ne mogu, kao što su protjerali Olivera Frljića. Mnogo je, mnogo on ozbiljnija figura. Američki profesor i građanin, s američkim berivima i prinadležnostima, s kućom u Istri i velikim lijepim stanom u centru rodnog mu Zagreba, filmom “Svemu dođe kraj” pokazao je što zapravo znači biti slobodan u jednom duboko neslobodnom društvu. Samo jedan takav mogao je dovesti vlasti u ovakvu neprijatnost. Miljenko Jergović za svoj blog.

Miljenko Jergović Rajko Grlić

Dnevna doza Miljenka

Miljenko Jergović se nakon reakcije na intervju za Novu.rs obrušio na HDZ

‘Da bi svojoj publici objasnili tko je uopće taj Jergović, na HDZ-ovom portalu predstavili su me kao ‘bosanskohercegovačkog književnika’. S jedne strane, meni je to kompliment: da, Ivo Andrić i ja smo bosanskohercegovački književnici. Za razliku od akademika Gavrana koji je idealtipski HDZ-ov ‘hrvatski književnik’. No, kako hrvatska književnost, ipak, nije tako bijedna i beznačajna, kao što sugerira stranački nakot s rečenog portala, ona postoji i izvan HDZ-ovih mjerila. Hrvatska književnost, naime, postoji i tamo gdje su, recimo, Miroslav Krleža, Ivan Goran Kovačić ili davni njihov predšasnik Marin Držić. Tamo gdje su ta trojica, nevidljiv je akademik Gavran. Tamo gdje su ta trojica, opet sam, kao hrvatski književnik, ja. Teško je to podnijeti, znam’, zaključio je Jergović u reakciji na ovaj članak. tportal

kolumne Miljenko Jergović

Petsto riječi je fond kojim barataju čimpanze. Našoj djeci - previše

Jergović: Zašto hrvatski maturanti ne znaju hrvatski jezik?

Pitanje na koje su u svom eseju hrvatske maturantice i maturanti trebali odgovoriti donosilo se na roman “Zločin i kazna”, i doslovno glasi: “Zašto su likovi Sonje i Dunje u romanu primjer požrtvovnosti?”

Da nam je u jednoj drugoj državi prije tačno četrdeset godina na maturi stiglo takvo pitanje, i oni najgori među nama, koji nisu u životu pročitali ni stranice Dostojevskog, vedro i entuzijastično bi bacili poduži efektni palamud, dovoljan barem za solidnu trojku. Šta se u međuvremenu promijenilo? Je li u pitanju to što nam mladež ništa ne čita, ili, možda, to oni prosvjeduju protiv toga što im se Dostojevski našao na maturi u vrijeme ruske agresije na Ukrajinu? Ništa od toga, na žalost.

Zna li čimpanza što je požrtvovnost? Je li to jedna od njezinih petsto riječi? Ili što znači sacrifice, ako nam je majmun, možda, u tom jeziku formiran? Možda upravo tu nastaje problem u govornim kapacitetima našeg i, recimo, američkog čimpanze. Miljenko Jergović za svoj blog.

državna matura Miljenko Jergović

P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Renesansni umjetnik Pero K.