Kvesićeva "Kuća na Kraljevcu 35" - Monitor.hr
07.11. (22:00)

Renesansni umjetnik Pero K.

Kvesićeva “Kuća na Kraljevcu 35”

Tekst Nikole Strašeka “Kuća na Kraljevcu 35” govori o istoimenom filmu Pere Kvesića, drugom njegovom dokumentarcu. Ali govori ponešto i o umijeću filmskog i svakog drugog pripovijedanja. No, u onom najvažnijem sloju priče, ovo je pogled na rekonstrukciju jednoga kompleksnog životnog slučaja. Strašek je pažljiv i obziran gledatelj i tumač. Umio je gledati ovaj film, što nije samo pohvala njegovoj profesionalnoj obučenosti i talentu gledateljskom, nego nečemu, rekli bismo, dubljem i osjetljivijem, nečemu što se tiče čovječnosti. Pero Kvesić kao da je upravo za njega snimio svoj film. I to bi bila pohvala obojici, možda i najveća. (Najava teksta Miljenko Jergović na čijem blogu se tekst nalazi)


Slične vijesti

Ponedjeljak (22:00)

Kolumnist o kolegici novinarki

Jergović: Dora Kršul i pokušaj da se bez teških i ružnih riječi bude istraživačka novinarka u Hrvatskoj

Dora Kršul vrlo je sistematično razotkrila aferu na Geodetskom fakultetu i rezultate svoga istraživanja objavila na portalu Telegram. Premda je njezin posao uzorno izveden, s punom sviješću o tome da protiv sebe i protiv onoga što piše ima i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i cjelokupno hrvatsko pravosuđe, izazvala je zeusovski gnjev ministrice Nine Obuljen Koržinek, koja nije birala ni riječi ni kvalifikacije da obezvrijedi i ozloglasi novinarku i njezin rad. Postoje, naravno, sredstva kojima se u nas tradicionalno discipliniraju ili preodgajaju nepoćudni novinari i novinski istraživači. Dora Kršul je zasad osjetila jedno, možda najelementarnije i najbrutalnije: bila je izložena pravosudnom teroru. Borasova privatna tužba je, istina, zasad propala, ali mogla je vidjeti i na vlastitoj koži osjetiti kako su privatne tužbe pripadnika vladajuće elite ugrađene u sustav koji u najvećoj mjeri simulira pravdu i pravednost. Mediji s transparentnom vlasničkom strukturom, pogotovu ako su im vlasnici izvan Hrvatske, nešto su sigurnije utočište za novinare. Ali i na njih moguće je provoditi diskretni pritisak, pogotovu ako je cilj discipliniranje i preodgoj pojedinih novinara. Najefikasniji pritisak su ljubazne ponude za unapređenje slobodnih i neovisnih medija. No, ministrica kulture i medija još uvijek se, barem u odnosu na Telegram i u slučaju Dore Kršul, služi suprotnom, manje efikasnom strategijom. Miljenko Jergović za svoj blog.

19.11. (18:00)

Nekad je bolje zamoliti nekog da te odveze ili otići pješice

Jergović: Nikad niste vozili onako kako je vozio Mario Banožić?

Prometni propisi na takav su način postavljeni da ih većina vozača počinje kršiti čim uđe u auto. Samo što se neki prekršaji promptno kažnjavaju – znatno prekoračenje brzine ili pretjecanje preko pune crte – dok je sve drugo do te mjere tolerirano da bismo mogli ustvrditi da je običajno pravo u vožnji automobila iznad prometnih propisa. Tko god je položio vozački ispit i zatim vozio auto, priznat će, nakon što se zamisli i zagleda u sebe, da je ponekad, možda vrlo rijetko, možda i ne tako rijetko, to ovisi o čovjeku, učinio isto što i Mario Banožić. Nerazumijevanje toga da migranti mogu da budu baš jako zli u biti se ne razlikuje od nerazumijevanja da je Mario Banožić postao žrtva nesretnog slučaja, kakav može zadesiti svakoga od nas i da su u ovom slučaju njegovi dekoncentracija, glupost, nepromišljenost i neodgovornost nešto s čime bi se čovjek naprosto morao moći identificirati. Miljenko Jergović malo o drugoj strani, mimo osuđivanja bivšeg ministra.

16.11. (23:00)

O jednoj (tragičnoj) mladosti

Jergović: Žarko Laušević, smrt glumca

I život Žarka Lauševića, samo na neki drukčiji način, antička je tragedija bez katarze. Rodom Cetinjanin, lijep kao mladi bog, a rođeni glumački talent. S dvadeset i dvije završava beogradsku akademiju i postaje član Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Superioran na pozornici, igra na televiziji i na filmu. Jedne večeri, 31. svibnja 1990, ispred kazališta okupili su se četnici s kokardama, članovi nekakve Svetosavske stranke da protestiraju protiv načina na koji je sveti Sava prikazan u predstavi koju nitko od njih prethodno nije ni vidio. Glumci pokušavaju odigrati predstavu, ali su prosvjednici ušli u dvoranu. Ali od toga nema ništa. Odluka je davno donesena. Presuđeno je jednoj kazališnoj predstavi, i to je bio jedan od događaja s kojim je započeo rat. Upečatljiviji i vjerodostojniji od nereda, koji su se osamnaest dana ranije dogodili na maksimirskom stadionu, naprosto zato što je teatar ipak bliži pripovijesti o ratovima nego nogomet. A onda i iz još jednog razloga, koji se ticao Žarka Lauševića i njegova svetog Save. Naime, događaji oko te predstave razlog su što će on nabaviti pištolj. I taj će mu se pištolj naći u ruci dok ga za jednog bizarnog kasnonoćnog incidenta budu cipelarila trojica, od kojih je dvojicu ubio. I tako će, u odgođenom strašnom finalu jedne neodigrane predstave, biti završen prvi njegov privatni i glumački život. Miljenko Jergović za svoj blog.

12.11. (00:00)

Život u vlastitom oblaku

Jergović: Bolesni smo od toga što naš pogled na rat u Gazi i Izraelu određuju algoritmi na društvenim mrežama

Društvene mreže, kao i komercijalni mediji, osim što publici nastoje pružiti sadržaje koji ih zanimaju, sve čine da svijet prilagode onoj slici svijeta koju njihova publika ima u glavi. Pa će vam onda, ukoliko vjerujete u zavjere masonstva, svjetskog židovstva i američkih bankara protiv nedužne arapske sirotinje, kojoj su pridruženi i svi muslimani svijeta, pred oči prema fejsbučkom algoritmu izlaziti upravo takvi sadržaji koji će potvrđivati faktičnu istinitost onoga u što vjerujete. Onom, pak, tko vjeruje u nešto što je suprotno tome, premda je jednako ludo kao i to vaše, izlazit će pred oči sve što on poželi. Pritom, ni vi, ni on, nećete biti svjesni da se vaši sadržaji razlikuju, i da je cijeli Facebook poput vijesti Televizije Tirana iz onoga starog jugoslavenskog vica: kako počinje dnevnik na Televiziji Tirana? Počinje s dobra vam večer, druže Enveru Hoxha, kaže Miljenko Jergović.

05.11. (21:00)

Potezi naročitih geostratega

Jergović: Tko je to i zašto u ime Hrvatske glasao za nastavak krvoprolića u Gazi?

Ruka koju je Šimonović digao za rat, a koju su podupirali Plenković i Grlić Radman, nije glasala samo za rat u Gazi. To je ruka za rat, gdje god i posvuda, koji će se, zasad samo na riječima i gestama, voditi između vatrenih pobornika Izraela i vatrenih pobornika Palestine. Ili, da budemo još jasniji, između onih koji su za Ameriku i onih koji su za islam. Šimonović je, možda, daleko, a možda pati od kratkovidosti, ali netko mu je mogao dojaviti. Šimonović, možda, ne zna da u Bosni žive muslimani, mnogo njih, ali i to mu je netko mogao reći. Recimo, Grlić Radman, on zna. Također mu je netko mogao reći da se među tim svijetom u Bosni, te u Srbiji i Crnoj Gori, razvila vrlo snažna identifikacija s muslimanima u Gazi. Netko tko se bavi diplomacijom, kao ni netko tko se bavi politikom, ili, recimo, netko tko se bavi ljudskom psihologijom, neće na tako snažnu identifikaciju odgovarati još snažnijom identifikacijom s onima koji ubijaju muslimane po Gazi. Nije slabost, nego je mudrost ostati suzdržan. Miljenko Jergović za svoju stranicu.

04.11. (08:00)

Napokon su se čuli

Jergović: Lupa disciplinskim palicama po saborskim klupama veliki je korak naprijed za hrvatsku demokraciju

Tim oblikom protesta, kakav ćemo lako zamisliti u britanskom parlamentu ili u Bundestagu, a onda i na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda, postiže se dvojak efekt. Brani se ideal Hrvatskog sabora i opstruira se A. P.-ov sabor. Andrej Plenković svoj govor drži u gluhoj sobi. Govori, a ne čuju ga oni kojima govori. Istina, u njegovome govoru niti nema sadržaja koje bi oni trebali čuti, jer je riječ o uobičajenoj političkoj propagandi, ali taj osjećaj da iz njega ne izlaze riječi što ih izgovara, svakako je nešto novo. Nešto što svjedoči o ozbiljnom demokratskom dosegu hrvatske saborske opozicije. Makar i slučajnom dosegu, nastalom spontano, iz očaja i nemoći, kazuje Miljenko Jergović.

31.10. (23:00)

Nikad dosta o tome

Jergović: Slavoj Žižek i bjesovi onih koji umiju proslaviti baš svaku odgođenu Hitlerovu pobjedu, pobjedu iz groba

Najvažnija rečenica tog Žižekovog frankfurtskog govora glasi: “Znači, trenutak u kojem prihvatite da je nemoguće boriti se za obje strane istovremeno, izgubili ste dušu!” Boriti se, naravno, u svom slučaju ne znači ratovati, ginuti, umirati. Ni stvarno, ni metaforično. Premda, recimo, znači izgubiti sve beneficije koje proizlaze iz angažmana u tom ratu, svejedno angažirate li se u javnosti i u novinama, ili se angažirate u blebetanjima i nadglasavanjima po kavanama i stadionima. Ako ste na strani Palestinaca, koje izraelske vojne snage ubijaju po Gazi, ruše im domove i nastoje ih trajno protjerati, i na strani Izraelaca, koje palestinske vojne snage ubijaju po Izraelu i nastoje ih trajno protjerati, nema nikakve sumnje da ćete biti dočekati istim prijezirom vatrenih zastupnika obje strane… piše Miljenko Jergović na svom blogu u rubrici Junak našeg doba.

28.10. (18:00)

Valja ponoviti

Jergović: Navijanje u ratu na Bliskom istoku kolektivna je duševna bolest

Ubijanje civila i djece u Gazi, rušenje njihovih domova, protjerivanje iz kraja u kojemu ionako žive kao izbjeglice, stegnuti u najvećem koncentracijskom logoru na svijetu, manjem od otoka Krka, u kojemu je prije ovoga rata boravilo dva milijuna ljudi, zločin je bez presedana i ikakvog opravdanja, koji razdire savjest svijeta i svakoga od nas čini saučesnikom samo pod jednim uvjetom: da je zločin bez presedana i bez ikakvog opravdanja, koji razdire savjest svijeta i svakoga od nas čini saučesnikom kada ispaljuju rakete po izraelskim gradovima, ubijaju civile, žene i djecu, upadaju u omladinske klubove, masakriraju stotine mladih ljudi, otimaju djevojke, žene, djecu i muškarce kao taoce. Ako ovo drugo nije besprimjeren zločin, onda besprimjeren zločin ne može biti ni ono prvo. Iako nema nikakve sumnje da će Izrael pobijediti, valja uzeti u obzir kako vojna i politička pobjeda u naše vrijeme nije nužno pobjeda, i kako je simbolička i emocionalna moć stradanja i žrtve katkad veća i od vojne i političke pobjede, pogotovo u eri u kojoj nam je to stradanje neprestano pred očima, pobjednici će biti i oni čije je stradanje veće. Miljenko Jergović.

25.10. (09:00)

Samo glazbu čijoj se popularnosti svi uvijek iznova čude

Jergović: Aleksandra Prijović, i što to pristojno djevojče iz Belog Manastira donosi hrvatskoj kulturi

O paklu zvanom Zvezde Granda, iz kojeg je Aleksandra Prijović potekla, trudio sam se nikad ništa ne znati. Riječ je o prebogatoj produkciji i o svojevrsnom mrijestilištu novofolklornog treša, koje bi nekome s više istraživačkog strpljenja i socioloških znanstvenih ambicija moglo biti zanimljivo jer institucionalizira Pepeljugin put od društvenog i kulturnog dna, sve do zvijezda jedne kulture. Ona jest dio hrvatske kulture, time što je potekla iz Belog Manastira, s ove strane granice. Kao što je rock u neka sretnija vremena integriran u hrvatsku kulturu, tako je i turbofolk, sa svim naknadnim svojim derivatima, do anadolskih vučica i do folk-trapa, integrirani dio hrvatske kulture, pa, ako vam je tako volja, i mračne njezine sudbine. Od toga što će Aleksandra Prijović napuniti najmanje pet Arena u Zagrebu strašnije je samo to tko su i što su ljudi koji se zbog toga bune i koji s tim imaju problema. Miljenko Jergović za svoj blog.

22.10. (19:00)

Njemu ipak nije toliko do love i slave

Jergović: Je li baš Marko Livaja kriv što su nas Turska i Wales pregazili kao plitak potok?

Nema baš nikakve sumnje da je Zlatko Dalić oslobodivši reprezentaciju Livaje osvojio srca, duše i pameti onoga dijela hrvatske nogometne republike koji nije za Hajduk. I neka je tako. Od prvoga je dana ovaj vispreni i vješti Livnjak pokazao izniman talent za središnjicu. Kada si hrvatski nogometni izbornik, naučio je to Dalić dobro, još u Mamićevoj zlatnoj eri, ti si na neki način izbornik i trener Nad-Dinama, i reprezentaciju vodiš kao Nad-Dinamo. Dinamovci su te izabrali za izbornika, dinamovci te drže na tom položaju. Marko Livaja u protekle je dvije sezone, u to nema nikakve sumnje, bio daleko najmoćniji i najbolji igrač koji je u posljednjih trideset godina nastupio u hrvatskoj nogometnoj ligi. I Modrić, i Prosinečki, i Asanović, i neki drugi u hrvatskoj su ligi nastupali prije nego što će postati veliki igrači, ili nakon što to više nisu bili. Nitko nikad nije bio ono što je u protekle dvije godine bio Livaja. Miljenko Jergović za svoj blog.