“Rad u kulturi je sizifovski”, kaže u razgovoru za Lupiga naša sugovornica, Lenka Udovički, jedna od utemeljiteljā i redateljica kazališta Ulysses. -Što vas osobno i dalje motivira, nakon dvadeset i kusur godina kazališnog rada?
- Motivira me što ja zaista volim teatar i duboku međuljudsku interakciju koja je njegova bit… Ona se prvo događa unutar ekipe tokom procesa rada na predstavi. Sama činjenica da se neka grupa ljudi okupila da zajedno nešto izmašta i kreira svijet na sceni za mene je magična. Puno se toga otvara, istražuje, proba, kopa se po emocijama, i u vrlo kratkom vremenu, ljudi postanu jako bliski. Potpuni neznanci začas se upoznaju i dodirnu na način za koji su, u nekim „normalnim“ okolnostima, potrebne godine … I onda dođe moment kada se u taj svijet, koji smo izmaštali i kreirali, pozove – publika. I opet, neki potpuni neznanci dođu i zajedno sa glumcima i svima ostalima, koji čine predstavu, provedu tih nekoliko sati u tom nekom drugom svijetu u nekakvoj intenzivnoj komunikaciji. Divno, zar ne?
– Smatrate li da je naša regionalna dramska scena, ali i kinematografija, prepunjena ratnom tematikom i zašto je to tako?
- Mislim da neki umjetnici pokušavaju da preispitaju razne aspekte svega što nam se dogodilo, a neki opet koriste situaciju. Zato smo toliko u toj tematici. Mislim da nismo još doživjeli nekakvu katarzu, osvješćenje, suočenje, da bismo zaista mogli naprijed. I dalje je većini mrena na očima i vrte se u starim krugovima. Lupiga
